A da ti meni kupiš jednu kuću: Branka Erdelji Štivić

 

 

Priča Branke Erdelji Štivić bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.

 

 

 

Branka o sebi: "Po zanimanju sam liječnica, oduvijek zaljubljena u književnost. Zadnjih dvije godine polazim radionicu kreativnog pisanja: "Nađi se u prozi" (voditeljica Milena Benini). Dovršeni roman je u fazi uređivanja, a u pripremi je novi. Živim u Zagrebu."

 

 

 

 

O svom pisanju: "Zanimaju me teme koje se odnose na prolaznost i potencijalne gubitke svega s čim se suočavamo u životu, a osobito na iščezavanje snage i sposobnosti, fizičke i mentalne, koju donosi starenje. Kompleksnost međuljudskih odnosa, osobito u međufazama odrastanja, zrelosti i starenja, također smatram vrijednim promišljanja."

 

 

 


A da ti meni kupiš jednu kuću...

 

 

„A da ti meni kupiš jednu kuću? Malu, jedna soba i kuhinja, to mi je dosta.“ Pogled živahan, bez naočala, vjerojatno sam joj malo mutna, ali čini se da joj ne smeta. 
„Potražit ću“ kažem pomalo nesigurno. 
Kad vam netko blizak djeluje poput lika iz Mrquezovog romana nije posve jednostavno ostati pribran. 
„Jesi li već našla“? 
Također nije posve jednostavno prihvatiti razgovor onkraj uvriježenog i podrazumijevajućeg.
„Nisam, mama, nisam.“ Držim joj ledene ruke u svojima i nadam se da ću joj prenijeti nešto topline. „Ali potražit ću.“ Prihvaćam polako. „Hoćeš i terasu?“ 
„To svakako, ne treba biti velika. I dva ligeštula.“
„Za koga ligeštuli?“
„Za tebe i mene.“
„A ostali?“
„Za tebe i mene.“ Odlučna je.
Umorila se pa zatvara oči. Puno spava ovih dana pa čekam hoće li usnuti. 

Velika rana na licu pokrivena je sterilnim kompresama, a oko nje je vidljivo tkivo u raspadu. Miris, unatoč otvorenim balkonskim vratima, izaziva nelagodu i strah. 
U prsima mi polako raste plimni val. Dobro znam da mu ne smijem dopustiti da se razvije toliko da dosegne granicu nakon koje ga više ne mogu zaustaviti. Zato mobiliziram svu snagu i stišćem svoje tijelo iznutra, čvrsto koliko ide. Usput, nehotice stišćem njezine koščate šake, osjećam kako ih pokušava izmaknuti pa popuštam. Plimni val je sada kugla u vratu. Udahnem duboko, izdahnem, pa opet. Dobro je. 
Pokrećem svoje utješne rečenice za ovakve prilike. Nema bolova. Najvažnije je da nema bolova i da može spavati. Na dobrom je mjestu. Njega je izvrsna i općenito se s puno pažnje brinu o njoj. To je trenutno najbolje mjesto u gradu. U raznim varijacijama vrtim ove rečenice u svojoj glavi i bude mi bolje. Nekad, a nekad i ne. 
Gledam ju sklupčanu pod pokrivačem, mislim da ne teži ni trideset kilograma. Do sada nisam znala što to stvarno znači kad se kaže da je netko kost i koža. Sada znam. 
U sobi je sve čisto, na stoliću čaša vode i voćnog soka sa slamkama unutra. To su njezini dnevni obroci. Nikada nije voljela čaj, ne želi ga ni sada. Govorila je da je čaj za bolesne, ali valjda za neke druge bolesti i druge bolesnike.
Otvara oči i evo je u sadašnjosti.
„Dodaj mi malo vode molim te.“ 
Podižem uzglavlje kreveta kako bi se našla u položaju da može piti. Pije polako, zakašlje se dva tri puta i mahne rukom. Dakle, dosta je. Količina vode u čaši se neznatno smanjila. Odložim čašu na stolić i zamotam joj ruke u deku. Cijela operacija ju je prilično umorila, pa ponovo zatvara oči, odmara se. 
A onda pita:
„Kako si ti? Liječiš li ti te oči? Ne izgledaju dobro, izgledaju upaljeno i dalje.“ Očito i bez naočala vidi bolje nego što sam ja mislila.  
„Liječim, ali treba vremena.“
„Nemoj to zanemariti. Kako su djeca?“ Misli na svoje malene praunuke, a to je tema koja grije moje srce pa joj pričam. Ona žmiri i smiješi se. 
Još prije desetak dana bila je posve razumna, doduše spomenula je da joj se javljaju vrlo živi snovi i da ponekad nije sigurna da li je nešto san ili java. Pomislila sam da to ima veze s morfinskim preparatima koji su joj izbrisali bolove. Rekla sam joj to i složile smo se kako je to mala cijena za dobro koje su joj donijeli. 
Još prije desetak dana je pila Čokolino na široku slamku, nosila sam joj guste juhe od mrkve i blitve s maslinovim uljem, od špinata s vrhnjem, od muškatne buće s bućinim uljem.... To je najčešće bio ručak, a kroz široku slamku mogla je prilično toga popiti. Sada više ne želi. Ili ne može. Ili oboje. 
Medicinske sestre su ju svesrdno nagovarale da jede, prisiljavale, nagovarale... Ona je odbijala, govorila da ne može, da neće. A kad je vidjela da, štogod ona govorila one ustrajavaju u tome da ju nahrane, počela je jednostavno bacati zdjelice s hranom na pod ili bi gađala sestru. 
Moja blaga, druželjubiva i pristojna mama. 
Rekla je također da ne želi infuzije i ponavljala je to strpljivo. Ali sestre su bile uvjerljive, ne možete živjeti od dva gutljaja soka na dan, govorile bi. A ona bi onda pristala. Postavile bi iglu u venu, spojile bocu s infuzijom, a kad bi napustile sobu ona bi jednostavno iščupala iglu. 
Ispričavala sam se, ali su me utješili da imaju iskustava s takvim pacijentima, da razumiju. Pa dobro, ja sam ionako bespomoćna što se toga tiče.
Prije dva dana mi je rekla da ne može na bazen. 
„Koji bazen“ pitala sam u čudu. 
„Nijedan, ni vanjski ni unutrašnji. Pa imam pelene!“  I gledala me ti stvarno ništa ne razumiješ pogledom. 
„Ne mogu ni u šetnju. Umorna sam. Idi ti sama.“  Nespretno sam petljala oko pokrivača pokušavajući dokučiti o čemu ona govori. A onda mi je sinulo - ona misli da smo nas dvije u toplicama. Kad sam podigla pogled već je spavala.

Sada ne spava. Gleda me opet onim živahnim pogledom.
„Na zapad“ kaže. 
„Što na zapad?“
„Pa terasa. Neka bude na zapad.“ 
„Dobro, u redu potražit ću.“
„I sluškinja će mi trebati, samo jedna, da mi pomogne. Ne mogu sve sama.“
Kimam glavom, smišljajući odgovor. Nisam od nje čula riječ sluškinja desetljećima.
A ona se strelovito prebacuje u sadašnjost.
„Noge su mi isto hladne. Imaš tu u ormaru tople sokne pa mi obuci.“ 
Vadim sokne iz ormara, podignem pokrivače i vidim da ima već jedne sokne na nogama. Svejedno, oblačim joj i ove druge i ušuškavam ju. 
Ona već spava, zamotana u svoje tople deke. 
Napuštam sobu, medicinska sestra u hodniku me obavijesti da je jutros istekla skoro cijela boca infuzije. 
„Trudimo se, ne možemo ju samo tako pustiti...“ kaže, očigledno sretna zbog tog postignuća. 
Pitam se, bi li ja mogla tako predano njegovati tuđe roditelje. 

Dvorište je pusto, gotovo da nema sjena, sunce je u zenitu.
Otvaram vrata automobila, zapuhne me vrućina, termometar pokazuje trideset i dva stupnja. 

 

 

 

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.