Iscrpljena otmjenost jednog razuma: Lovre Rončević

April 18, 2018

 Esej Lovre Rončevića bio je u konkurenciji za ZiN nagrade.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Lovre Rončević rođen 29. 6. 1992. u Zadru.

 

 

Iscrpljena otmjenost jednog razuma

 


Prihvatiti Kamovljevo pisanje, i nadasve njegov stil, bilo bi kao jedno metempiričko rastvaranje istine; traženje nekog smisla u apsurdu, a apsurd, kao njegovo najjače oružje i obrana od onih nametnutih pravila pisanja i kako bi rekli: izražavanja, apsurd je bio prekretnica u pisanju i onoga što je tek trebalo postati u književnosti. Sve  ono što je došlo, došlo je poslije njega. Ona njegova „logika apsurda iliti apsurd logike“ pogodila je vrijeme koje nije na to bilo spremno, iako se to čekalo četrdeset godina, dogodilo se. I to samo zbog nekih literarnih represalija onih koji najviše vole zabijati svoje diplome po zidovima  Jesu li mu i nakon svih godina pisci, na koje je nedvojbeno utjecao a koji su smatrani puno većim genijima, odali dovoljno priznanja, ili samo pokupili i prisvojili? – A za to mu se nije dalo priznanje; jeste  da su mu mnogi onodobni književnici dali priznanje za ludost, štoviše pohvalili njegovu psovku, ali...  sve je ostalo samo na tome. Svi oni razvodnjeni mozgovi literature, marginalizirat će Kamova upravo zbog njegove nerazumljivosti, kao – nikako nije shodno da je pisao po svojim kriterijima, a ne po onim slabokrvnih kritičara kojima uvijek smetaju kolosalni romani i nerazumljiva filozofija riječi. Ono što je istina, je to da će teško tko pročitati Isušenu kaljužu do kraja, a kamoli nekoliko puta; jer, da pokuša, došlo bi do brzog defetizma volje kod malograđanskih vijuga. 


Ono – recimo – egzistencijalističko-subjektivističko pisanje romana; ono njegovo odupiranje standardnom stilu pisanja koji su drugi naslovili „tako se ne piše“; to pisanje je čista provokacija; jer možemo biti sigurni da čovjek koji napiše roman nikako nije budala, iako drugima treba dokazivati suprotno, i to ponajviše onima koji još nisu napisali jednu stranicu.  Ovdje se očito radi o pobuni vlastite stolice, ili o onom bolećivom intelektu koji prihvaća literaturu samo sa polica dječje književnosti.  


U naručju psihičke ludosti, ovdje se misli na psihički revolt koji mora biti satkan ludošću da se održi, napisan je svaki redak roman, i onaj prvi dio za koji su rekli da nije toliko dobar. 


Ona njegova antropologija besmrtnosti, filozofija vatrenih jezika i sociologija društvene uspavanosti, ono zijevanje kao glazba  – izvija se kroz cijeli roman, kao i kroz sva djela, ali ne u potpunosti. On je zaista u nekim svojim ulicama bio izgubljen: gledao tuđe uredbe i bili su mu strani ko sakramenti. – To se da usporediti s onim propalim direktorima koji čuvaju svoje stolice nudeći programe s kojima mogu zasititi samo svoje gladne oči, ali nikako apetite intelektualizma. Teško da itko pametan može razumjeti napisano takvih, ako je autor programa uopće i znao biti razumljiv. Za vrijeme takvih, iz ureda je, pretpostavimo, nestalo nekoliko skupocjenih stolica, kojima se još nije ušlo u trag, ali možemo biti sigurni da im je  kućni namještaj slične boje onom u kancelariji. Takvi su njemu smetali, titulaši bez dara razumljivost, ali sa snagom odabira. Jer, novca za kulturu nikada nema, pa ni za papire, ali zato su sekretarice gotovo besplatne, i zato ih urednici edicija za književnost mijenjaju svakodnevno. 
Recimo to, onako seljački: Više vrijedi pet zadnjih stranica Isušene kaljuže nego sve one prisiljene lektire od kojih nikada neće zaboljeti glava i koje uzrokuju vratolomni jezikoslom, koje slamaju svaki pokušaj vlastitog individualizma i zatvaraju ga u teglu kao kisele krastavce...  Ali to „meko štivo“ uvijek bolje prolazi, upravo zato što su ih afirmirali oni mekih mozgova koji se ne mogu zadržati nad jednom nerazumljivom rečenicom – predugo! Tragedija kritike i nepriznanja ga je zahvatila, uhvatila, a on je odgovorio: „nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.“ Bio je u pravu da Isušenoj kaljuži nema mjesta među njima, kao što joj nema ni danas; jer – da bi se mogla pročitati, prvo bi se trebalo pohrvati s antropologijom, u svađu sa filozofijom, i obećati Hegelu, Kantu, Freudu jedno čitanje prije spavanja; a sve to djeluje previše iscrpljujuće, za što bi trebale tri godine, točno onoliko koliko je roman pisan. 


Ili naše vrijeme nije dobro protrljalo oči poslije spavanja, da veličinu koju je dobilo prihvati objeručke? „Svaki je roman jedan korak  naprijed u čovječanstvu“, reklo se, a Kamov čini nekoliko više... i to toliko da postaje nejasan koliko, a sve ono nejasno, nepoznato, uvijek biva odbijeno. Njegova buržoazija iz zadnjeg reda; njegove parole neuspjeha; njegova poklonjena metafizika za razvoj čovječanstva, analfabetizam klerikalni... i još mnogo sličnih aforizama možemo izmisliti za doživljavanje stilistike i napretka, onog odmicanja od formi... da bi se došlo do razuma... A ocjenjivati bez srca? Tako lako i bez srca; ali „bez srca, misao pobjeđuje!“ kako to piše u jednom romanu. Ne treba tako, treba drugačije, pustiti srcu da kaže onu svoju ocjenu ako su riječi ostavile težinu, ako smo se naježili, ili iskusili ono već zaboravljeno, pa zaplakali. Možda? Možda i to. A ako nema srca, kritika pobjeđuju; misao mase će reći: ne valja tako! 


I ono – znalo se čuti „malo remek-djelo“, a puno „velikih svjetskih klasika“ nemaju približno toliko  riječi. Znači: materija nije problem; što je? Pisao je jezikom od kojeg kultura pati. Kakvu bi sudbinu imao roman da je, recimo, pisan na francuskom u to vrijeme, ruskom ili njemačkom? – Tko zna gdje bi sad Kamov bio.  – Možda bi osjetio ono Hobbesovo veselje u životu zbog afirmacije posthumnog djela. – Možda je Kamov uistinu mogao pisati brojevima. Pisac kao nomad psihičkog kretanja. Pisac kao nomad psihičkog kretanja u brojevima. 


Vide se u romanu oni mentaliteti slonova koji leže u kavanama, na ulici i parkovima. Iz ljudskih očiju sve oči, iz nojevih glava, sve nojeve... one bljuvarije svakodnevnice, one „oči krmače“ i „kretnje volova“; to je društvo u romanu koje vidi u realnosti, realnost  koja ga okružuje; društveni panegoizam koji ga zamuljuje. Ono filistarsko osoblje koje se pojavljuje u svim prostorijama, i koje postaje teret, onaj prenaglašeni malograđanski atavizam koji se samo nastavlja, ono okupljanje u javnom zahodu ako prilikom čitanja nekoga „uhvati“. 


Jer Kamov, kao i protagonist Arsen Toplak, više nije htio biti teret, jer, znao je, uvijek su neradnici i nezaposleni na teret drugima. 


Apćiha! Istina! 


Nastavljamo lupetanjem po literaturi, koja se više ne smatra umjetnošću, ali koja jedina prima Nobelovu nagradu; tako bi i Kamov bio ovjenčan, da je poživio, jednim Nobelom za slikarstvo, ili kiparstvo, samo da se prilagodi apsurdu. Roman je oličenje jedne neuroze, jednog delikventnog otpora, jedne razdražljive psihe, jedne iscrpljene otmjenosti razuma... Takav je bio: apsurdan i apstraktan. Ali umjetnost nije ravna crta, reći će: to je apstrakcija; ima smisla, ali ne! Nema smisla! Apstrakcija je i umjetnost! To je budalaština mase koja samo razabire pravilnosti.  Kod romana nema tih „ravnih crta“; nema onog jednostavnog „što je pjesnik htio reći?“,  jer pjesnik je možda htio reći sve, a možda ništa. Revolt, samoubojstvo literaturom, neka bude tako i... chapeau


Punih nekoliko godina sazrijevao je roman, Kamov  s njim živio, recimo poetski: zbog njega i umro. Sada mu kupuje igračke, a doći će vrijeme kada se za stolom neće niti pogledati. Uostalom, uvijek je tako s djecom. I Kamov je kupovao kaljuži poklone, a onda je ostavio drugima na odgoj, ali  društvo je previše zakržljalo.  Trebalo je to drugačije izigrati, a dogodila se embriotomija prije začeća afirmacije romana, onaj prekinuti začetak, i abortus jednog literarnog, besmrtnog dragulja. Trebalo bi uzeti čekić, i udariti svom snagom po romanu, pa reći glasno: Progovori – kaljužo!  I što se događa s literaturom poslije Kamova? Opišimo to kao: rovokopačlije odvoze ono nakupljenog intelekta s površine literature, a riječi  presušuju kao krava muzara.  Je li to slikovnica jednog društva? – Ili: slikovnica jedne tragedije bezdušnosti?


To je ono: što će na crkvi gromobran, ako ima boga? To je ono: što će literaturi knjiga, ako nema Kamova?  „Najveći su nevjernici oni koji imaju katekizam u rukama!“ Ako to može biti jedan zaključak, onda može biti: Najveći su nevjernici oni koji nemaju kaljužu u rukama!!     

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.