Uništi ponovi opet: Mira Petrović

May 21, 2018

 

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost. Radi u školi stranih jezika. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. za priču „Svašta se može dogoditi“, koja je objavljena na engleskom jeziku u internet časopisu „Underpass“, te druge nagrade na natječaju „Ulaznica 2016“. Priče i osvrte katkad objavljuje i na svome blogu „In the aftermath“.

 

"Rekla sam sebi jednom: Moraš napisati nešto lijepo! Ali tako nešto mogu samo u poeziji, nikako u prozi. Baš nešto razmišljam u zadnje vrijeme kako svijetu ne treba dodatnih negativnosti i mraka, čega su moje kratke priče stvarno pune, pa mi ljudi nerijetko kažu da ih je nešto potreslo ili izmamilo suze. Valjda samo pokušavam razumjeti neke stvari: identitet kroz seksualnost, psihološki aspekt lika, izgubljenost, što se dogodi kad um odluta u logičnosti vlastite iracionalnosti. Nasilje i zlo, neka tamna strana svakog čovjeka izražena u većoj ili manjoj mjeri, nisu nešto što je samo po sebi zanimljivo, već reakcija koju tako nešto izazove u drugome. Propitkivanje granica u bilo kojem smislu je ono što mi je najzanimljivije. Riječi dolaze onako kako dolaze, jednako kao i teme. Volim ići za tim – to je nešto poput avanture, a ljepota se nekad uistinu skriva na najneobičnijim mjestima, čak i bez duge."

 

 

 

Uništi ponovi opet

 

Rekli su mi da si tamo. Valjda im se svidjelo kako to zvuči pa su par puta ponovili – „tamo je, Rino.“ Znaš da je situacija ozbiljna kad su rečenice tako jednostavne, i tako bolno konkretne.

„Gdje tamo?“, upitao sam svejedno, jer riječi su tu da se koriste.

„U luci“, odvratili su oni, ne skrivajući zabrinute poglede – hoću li napraviti scenu ili proliti suze. Onako muški, prosuti se pa što bude.

„Šta bi ona radila tamo jebote?“

„Ajde, znaš kakve se stvari tamo rade.“

Danas je petak, tu vijest sam čuo u ponedjeljak. Do danas mi nije isparila iz glave; preobličena u kontinuirani šum slova koja grcaju pod težinom kvačica, koja nadražuju moju nutrinu zavijucima čija me težina sve više poništava. Neopisivo sam umoran. Svi smo umorni puno prije negoli petak pokuca na vrata. Firma samo što ne propadne, a i mi pucamo po šavovima. Po podu skupljamo vlastite dijelove koje onda polijepimo po krivim mjestima. Umoran sam od vlastite egzistencije pa mislim na glas. Imam jednu jebozovnu ideju koju želim prodati i njima i sebi, na licu mjesta. Isprva mojim kolegama ništa nije jasno, a onda oduševljeno prijanjaju na realizaciju mog fantastičnog prijedloga. Bit će nam dobro, sve nam to obećava – pijana glava ispražnjena od snova, i krcata čežnjom za zaboravom o kreditima i zdravstvenim poteškoćama, čiru na želucu i žuljevima na prstima.

Ispijamo pića putem u luku, motamo cigarete. Iz daleka se vidi da jedna sisa nije osvjetljena, a ostatak tijela stalno se pali i gasi. Svaki korak je sad već izazov, ali boca se i dalje prazni.

Oni ne znaju da se iza našeg dolaska ugnijezdila moja skrivena namjera. Ne znaju da se tu skrivaš poput guje u njedrima. Samo su kolege s posla, a s takvima je najbolje izbjeći svaki suvišan detalj.

Imala si pjegice na nosu i kosu crvenu poput ljetnog zalaska sunca. Tvoje tijelo bilo je sitno, jedva te u sebi držalo. Jednom sam ti rekao da najviše volim tvoja koljena, a ti si me optužila da lažem jer su kriva. Tvoja kriva koljena sad izlaze na pozornicu i ja ih prepoznajem te iste sekunde, iako te nisam vidio koliko? Skoro tri godine.

Muzika ima potencijal da ubije čak i nagovještaj stimulirane želje. Da raširi prazninu koju će kasnije napuniti isforsiranim podražajima. Sjedimo na stolicama kao na tuti. Razbacujemo se novcima koje nemamo, ali oko nas su samo bogatuni, zašto i mi ne bismo bili bogatuni? Vičemo glasno kao navijači na stadionu, nošeni adrenalinom; govorimo kojoj je dobra šupa i koju bismo povalili. Izgledamo smiješno, pomalo kao dječaci.

Ti nemaš vrhunsko tijelo i ni po čemu se ne izdvajaš. Pa ipak, svi moji kolege bulje u tvoje noge dok plešeš oko štange – kad si to naučila?

Udišem dim, dišem plitko; obolijevam od astme upravo u tim trenucima dok te gledam kako se izvijaš kao onog dana kad sam te prvi put ugledao – u restoranu, kad sam čitao neku knjigu i onda primijetio tebe preko puta kako praviš scenu. Bila si u društvu roditelja i njihovih prijatelja umrtvljenog duha, među kojima si se tako očito dosađivala. Provocirala si ih svojom glasnoćom zbog koje te majka stalno opominjala – i bez da sam je čuo, znao sam; ta majka koju si patološki mrzila i vjerojatno je mrziš i sad. A onda si iz nekog razloga ušutjela. Meškoljila si se na stolici gotovo neprimjetno i buljila si u mene brišući sve ostalo; kao arhitekt onog Nolanovog filma, gradila si svoje gradove i smještala me u njih bez da si mi dala priliku da se oduprem. Topila si kockicu leda po vratu i ubacila si je među grudi, nakratko se zgrčivši od dodira hladnoće na toploj koži. Zatim si ustala od stola i povikala – je, tako je! Bilo je u tom pokliku previše entuzijazma; svi su zapanjeno gledali kako se rukama oslanjaš na rubove. Žene su popravile frizuru, a muškarci pročistili grlo, olabavili kravate. Nisu znali oko čega si se tako strastveno složila. Nisu znali da si masturbirala.

Približavaš se našem stolu, no ne gledaš nikoga posebno. Možda si me prepoznala, možda nisi. U svakom slučaju, naši prijatelji su imali pravo – ovdje si. Neki debeljko gura novčanice u trakicu koju nosiš, a ti ga maziš po glavi. Drugi ti stavlja ruku na guzicu i to je neizdrživo, ne mogu se kontrolirati. Lupam ga po tikvi, a on pada kao da ga je onesposobio jebeni Rambo, veliki Muhamed Ali.

Nastaje nered i u tren oka tu su zaštitari. Gledaš me prijekorno; usporenim hodom misice odlaziš iza pozornice jer ovo su muški poslovi s kojima ti nemaš veze. Ja im svima jebem mater, kolege me smiruju. Ne znaju što me spopalo pa me grčevito drže za ruke – izbacit će nas, govore uplašeno, a ja se otimam, derem, junačim; govorim da te nitko ne smije taknuti jer ću toga raščetvoriti. Svi se smiju i to me dodatno razjaruje. Moram te vidjeti. Ne može, kaže jedna grdosija koja mi ne dȃ proći. Pare se traže; sto eura, kaže, mora da se šali. Pa skupljam novce po džepovima, trčim na bankomat. Posuđujem od prijatelja jer oni su opet moji prijatelji kojima obećajem da ću sve vratiti s kamatama, samo neka mi daju sve što imaju, odmah.

Kad uđem u slabo osvijetljenu prostoriju, nasrćeš na mene kao Meduza, mislim da ću se pretvoriti u kamen ako te pogledam. „Kako se to ponašaš?“

„Ja kako se ponašam?“, vičem, a onda se stišavam jer grdosije samo čekaju priliku da me šutnu vani. „Želim razgovarati.“

„Za to možeš i kod psihijatra“, kažeš mi.

„Ja sam“, kažem.

„Pa šta da si ti?“

U halterima držiš noževe; bacaš jedan točno iznad moje glave, poput junakinje neke akcijske drame koja se do samog kraja premišlja je li na strani dobra ili zla, ovisno o situaciji koja definira nepredvidljivost njezina ponašanja. Luđakinjo jedna, čujem se kako vičem, a glasa niotkuda.

Ti se ne obazireš na mene, niti me gledaš. Dobavljaš neku kremu s police, pomičeš tange. „Valjda ti ne smeta“, kažeš, „cijela sam izritirana.“

Nikad prije se nisi brijala. Tvoje dlake uvijek su mi smetale, ulazile u nos, u usta, ubijale me svojim vrpoljenjima.

„Zašto si ovdje, Linda?“

„Zašto si ti?“

„Pa zbog tebe, rekli su mi...“

„Šta ti ono voliš?“

Približavaš mi se zavodnički. Šetkaraš se poput lava u kavezu koji mjerka svoj plijen iza rešetki, zamišljajući što bi se samo dogodilo da padnu – što bi?

Bacaš se na mene u hipu, povlačiš patent. Ja poskakujem i bježim na drugi kraj prostorije. Gledam te a ne vidim te. Još jednom te pitam zašto si tu, a ti kažeš da čistiš ulice – „metem, prašim, sređujem.“ Govoriš to s licem od kamena, ne šališ se. A jednom davno je smijeh bio tvoj identitet, tvoj zaštitni znak. Tvoja zabrinutost zbog budućnosti svijeta je bila protočena humorom koji bi, unatoč tvojoj urođenoj boli, spasio svaki dan.

Bila si studentica kad sam te upoznao, htjela si se baviti filmom. Vrijeme si trošila na birtije i isprljana mjesta i traženje inspiracije, na razgovore s poročnim ljudima s krvavim pričama u razderanom srcu. Voljela si Dolana i htjela si biti poput njega. Patetična, no taman na granici podnošljivoga. Nije čudo da ga prozivaju čudom, često bi govorila, a meni taj narcisoidni redatelj nije bio ništa posebno. Rekla si mi da ćeš me ostaviti zbog te izjave, ali svaka prepreka je za nas bila korak bliže jedno drugome.

Prije tri godine Novu nismo slavili zajedno. Malo prije toga sam otišao na poslovni put, ti si ostala u gradu. Rekla si da ideš sa sestrom i prijama do centra gledati vatromet, da ćeš pojebati nekoga umjesto mene, ali da ja nikoga ne smijem. Nazvao sam te čim je otkucalo ponoć. Bila si pripita, govorila si koliko me želiš. Slikala si se u haljinici, a potom si kameru mobitela prislonila ispod haljine. Rekla si mi da mogu na tebe drkati.

Te noći vraćala si se kući sa sestrom. Smijale ste se glasno i pričale o planovima u novoj godini koje nećete ostvariti. Odjednom su vas opkolili. Uzeli su ti lančić, sat, mobitel i novčanik. Sestri ti ništa nisu ukrali, nju su silovali. Trgali su sve s nje dok ti je vikala „bježi“ – kao da si se mogla iskobeljati. Nakon nekog vremena nisi je mogla niti gledati. Oni koji su te do maloprije čvrsto držali, sad su te okružili s kitama koje su stajale gore kao lampioni bez svrhe. Bila si ih spremna sve izgristi. Jedan se na tebe popišao dok ti je sestra ležala u krvi, dok si se ti pitala je li živa ili mrtva ili negdje između. A onda je naišla policija i oni su se razbježali.

Ujutro nisi doznala jesu li uhvaćeni oni koji su vas dvije zaskočili. Samo si saznala da se radilo o organiziranim napadima – u par dijelova grada su se horde smjestile čekajući. Nitko nije znao zašto; za divljaštvo često ne postoji razlog, a često ga nitko ni ne traži. Ali možda bi se takve stvari trebale znati. Tvoja sestra niti jednog nije prepoznala, kao ni ti. U bolnici je tog istog jutra ispovraćala dušu; čekala je kad će umrijeti.

Kasnije se pokazalo da je trudna, a zajedno s tim hororom se u njoj probudila stara borbenost. Nije propuštala priliku da k vragu pošalje sve kurvine sinove koji su pizdili protiv pobačaja i budale koji su joj napravili to što su napravili – monstrumi, jadnici, šovinisti pravi. Ali termin abortusa je preduhitrio spontani. Iz nje je curila krv; natapala je parket poput podivljale bujice. Bila si tada s njom, dok se previjala u bolovima i nadljudskim grčevima, psujući, vukla si je u bolnicu dok je ona vikala da samo želi umrijeti, da je prekineš gledati kao žrtvu i da je ubiješ jer ćeš joj jedino tako pomoći. Šutjela si jer nisi znala što reći.

Vrijeme je prolazilo; to je njegova najbolja strana, iako mu se često zamjeri. Uvijek si govorila da je tvoja sestra jaka, ne može nju ništa slomiti. Nastavila je raditi svoj posao u knjižnici, tražila je nove hobije i pričala s ljudima koji su dijelili iste traume. Ti, s druge strane, nisi se oporavila. Sve si mi ispričala o toj noći i na tome je svaka naša riječ stala. Nisam te više mogao niti dotaknuti jer bi se svaki put na moj dodir lecnula, ugrizla bi me za uho ili ogrebala. Kasnije bi rekla „oprosti, mislila sam...“, ali rečenicu nikad ne bi dovršila.

Jedne večeri sam počeo vikati da ne mogu dalje tako. Razgovaraj sa mnom, zaderao sam se, a ti si mi otkopčala hlače i stavila moj kurac u usta. Ušao sam u tvoju mokrinu kao u majčinu utrobu za kojom sam žudio otkako su me iz nje izbacili bez mog slaganja. Počela si plakati. Htio sam stati, ti si rekla –„nemoj“. Mogli smo se slobodno ubiti zajedno. Ujutro si otišla, a ja nisam ni primijetio tvoju odsutnost. Već dugo sam živio samo s tvojom sjenom.

Sad si drugačija, izgledaš borbeno. Izgledaš onako kako si uvijek izgledala – provokativna, ženstvena, erotična. Govoriš da imamo još deset minuta, a vrijeme je dragocjeno. Govoriš o sebi kao da si glavna braniteljica ženskih prava ili ministrica vanjskih poslova; dok stojiš iznad moje glave i diraš se prstima, to je tvoja uloga. Ne shvaćaš zašto sam došao, a nekako moraš ubiti vrijeme, stalno to ponavljaš.

Ni ja ne shvaćam zašto sam tu pa šutim. Ne treba ti dugo da prekineš našu tišinu izjavom da imaš još par mušterija poslije – „ti bi me mogao pripremiti“. Želim ozlijediti tvoje riječi. Želim ih presložiti u neki kod koji neću razumjeti. Savijam prste oko tvoga vrata i gušim te, a ti govoriš, „to, jače, tako te još više želim.“ Ispuštam te iz stiska, a ti me gledaš s kauča podsmjehujući se. Pališ cigaretu, otpuhuješ dim. Gasiš je na boku, lice ti se grči. Vi volite ožiljke, govoriš. Tko mi?

Kažeš da ih ima svakakvih. Ti primaš samo bitnije, one koji mogu više platiti. Novac ti nije presudan, ali ti važni te žele. Neki su nježni, ostali te slome. Ti sve trpiš, uzdišeš, jaučeš od užitka svoje glumačke uloge, dok u tebe stavljaju boce, štapove, svoje minijature. Zarežeš ih nožem kad pretjeraju – znaju da bi ih mogla kastrirati ili iščupati im crijeva bez imalo kajanja ako te isprovociraju. S tobom nema šale iako im svašta dozvoliš, ali zna se tko tu zapovijeda. Neki pišaju po tebi, ti sereš po drugima. Imaš osjećaj kao da se stalno moraš prati, ali to ti više ne smeta. U svemu ima dobrih i loših strana. Upućena si u sve prljave poslove. Znaš tko se drogira, tko vara, tko koga fuka, tko stoji iza kojeg zakona. Nekad te zovu samo da im pričaš. Jebete se preko telefona. A nekad radiš i po cesti, pro bono. Digneš suknju prvome manijaku u prvome parku. Na sve si navikla, više ne gledaš na ljude kao prije. Za tebe oni su smeće koje se svodi na osnovne instinkte – ubij, zakolji, uništi, ponovi opet. Gadiš mi se.

Kad te pitam zašto, ti kažeš: „Jer sam jebena heroina, eto zašto.“

Gledam te zabezeknuto jer to što čujem je nevjerojatno. Jedino što želim je baciti se na tebe i prodrmati te, no to je tvoja mašta kojoj nemam namjeru udovoljiti, ostvariti te tvoje poremećene vizije. „Bolesna si, ženo“, kažem, a ti odmahuješ rukom jer tebe ne zanima moje mišljenje. Nastavljaš pričati tek da nešto kažeš. Nešto kao da puno zarađuješ. Pola svijeta na tebi preživljava, kažeš; imam svrhu, dodaješ. Ne znam više jesi li ozbiljna ili samoj sebi lažeš. „Bolja sam od bilo kakve kraljice, kancelarke ili ministrice. Čistim ulice bolje od policije i od ijedne ustanove. Dajem svoje tijelo svakom psihopatu koji naiđe. Piju mi krv i kidaju mi utrobu, ali ja opstajem i dalje, žele me i dalje, umaram ih i dalje; svi gangsteri dileri zločinci pedofili kriminalci ministri – ni ne znaju koliko sakatim njihovu moć ni koliko su zapravo slabi, glumim što god požele i oni otiđu zadovoljni, a svijet može mirnije spavati.“

Luda si. Stvarno si luda, ne mogu vjerovati što govoriš.

„Ma šta to pričaš?“, derem se. „Šta pričaš, jebote?“

Skačem na tebe i držim te čvrsto, pritišćem te svom svojom težinom. Ti uzdišeš, onda plačeš. Pusti me, kažeš. Zašto da te pustim – zar ovo nije tvoj posao? Zar ti nisam platio?

„Pusti me, Rino, molim te.“

Ali ja ne puštam, ma kakvi. Ne možeš mi ispričati sve te stvari i onda očekivati da ću ostati ravnodušan. Lice ti guram u jastuk da ugušim tvoje riječi, da ti odrubim glavu koju ću negdje objesiti na kolac i zapaliti te kao vješticu na lomači. Lupaš rukom po kauču, ali ja ne prestajem – zar nisi navikla na ovakvo nasilje? Moja erekcija je eksplozivna, osjećaš li je? Zabit ću ti ga u guzicu, spremi se, vrišti, viči da to hoćeš.

Gledam te s druge strane prostorije. Nisam na tebi, kako da budem u tebi? Pitam se gdje si jer ovdje više nisi. Na tren mi se čini kao da to shvaćaš; doći ćeš do mene i ja ću te odavde odvesti, nešto ćemo pokušati, sve će se ispraviti.

„Ne treba me nitko odavde spasiti“, kažeš kao da čitaš misli. Zaobilaziš me poput gnjusnog otpatka na cesti. Govoriš nekoj mrgi od zaštitara da si slobodna za dalje. Idemo dalje, ponavljaš dok te ja preklinjem, a on me nosi u gotovo jednoj ruci.

Dok me vuče po klubu, vidim da jednome kolegi neka pleše u krilu, oznojio se cijeli. Barem se netko dobro provodi. Ja sam, međutim, izbačen na pločnik. Težinu sudbine mjerim polomljenim zubima u usnoj šupljini. Povraćam. Jedva ustajem. Želim razbiti neki auto, polomiti stakla, rasjeći nečije tijelo poput Jacka Trbosjeka. Želim iskrvariti na licu mjesta. Želim nekoga izrešetati, posvađati se, oderati kožu s lica. Jedino što želim je smrt; prekid ove nenadane tiranije koja me kida na pola.

Nekolicina ljudi prelazi na drugu stranu ceste da izbjegne susret sa mnom; vjerojatno iz razloga što izgledam onako kako se osjećam u svojoj zagađenoj nutrini. Ja sam tip na kojeg roditelji djecu upozore da ga nikad ne gledaju u oči. Vičem prema njima psujući, dok poput zombija hodam prema kući. Disanje polako postaje uravnoteženije, ali pluća su nacikla od borbe za zrak i vlastita funkcija ih iscrpljuje. Tijelo je prazna vreća koja je izdušila, u njoj nema sadržaja.

Prijetnja je uvijek ondje gdje je ne čekaš. Gdje neki loši ljudi brišu tvoje podatke gore od izmišljenih supstanci znanstveno fantastičnih filmova.


 


 


 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.