Anđeli u snijegu: Marija Katalinić

May 8, 2018

  

Priča Anđeli u snijegu Marije Katalinić bila je u konkurenciji za ZIN nagrade.

 

Marija Katalinić (1988) rođena je u Slavonskom Brodu. Apsolventica je kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Voli prirodu, životinje i burek.

 

Marija o svojoj poetici: "Događaji i likovi prikazani su scenaristički. Priče započinju in medias res uvodeći čitatelja u radnju koja se (otprije) dogodila i koja graniči između stvarnosti i irealnosti, a ta tanka granica dodatno se potencira izmjenom pripovjedačkih perspektiva ili obratom na kraju."

 

 

Anđeli u snijegu

 

- U kući su četiri djevojke - započne glas.

Za drvenim stolom leđima okrenutim prozoru, ispruženih nogu, sjedio je niži golobradi starac. Ustima je polako prinosio šalicu vrućega čaja uživajući u svakome gutljaju. Odloživši ju na stol, lijevom rukom primaknuo je novine, srednjakom proklizao od vrha do dna početne stranice, napućio usta, popravio naočale i ovlaš polizao desni kažiprst. Tražio je preciznost koja se ukazala na stranici vremenske prognoze.

- Prva djevojka zove se Betty. Prkosno nosi kratku kosu i netko bi ju zaista mogao zamijeniti za dječaka. Druga se zove Lilly i ima široki blistavi osmijeh i crnu mačku Lunu. Treća vječno kasni na posao. Ime nikada nećemo saznati.

Velike mačje oči promatrale su neodređeno točku u prostoriji. Anđeo isklesan iz mramora pomaknuo se, odlomio jedno krilo i kleknuo zabacivši glavu prema prema prsima. Ruke je probao sklopiti u položaj molitve, no isprepleo ih je i odložio na prsima, kao da spava. Nakon nekoliko trenutaka, tri para mačjih očiju, jedan do drugih, zurili su u prazno. Vratovi su bili graciozniji od labuđih, no nisu u potpunosti dijelili njihovu bjelinu - netko se, naime, usudio naslikati im modroljubičaste pjege.

Hladnoća se polako uvlačila u sobu. Starac je odložio novine, obukao kaput, rukavice i šal. Uzeo je lopatu naslonjenu na prednjem ulazu. Najprije je skinuo sloj snijega. Onda je zastrugao po gornjem zaleđenom sloju zemlje. Nježno je uzeo u naručje par mačjih očiju kako bi svaki zasebno prekrio zemljom pa snijegom.

- Pitaš se što je s četvrtom?

 

***

Djevojčica je skakutala po kući. Baka je razdragano prokomentirala kako je poprilično narasla za jednu šestogodišnjakinju. Djevojčica se naslonila na prozor na kojem su se nalazile dvije oble krem vaze u koje mogu stati dvije do tri ruže. Nešto je bilo poznato u toj kući, bila je nalik kući u kojoj je bio starac. Baka se okrenula. Uhvatila sam njezin izraz lica, bolan, grčan, nalik otapanju voštanih svijeća. S prozora je bila nestala jedna vaza. Baka je čvrsto stisnula i povukla za ruku mene i još jednu djevojčicu koja je sa mnom činila tucet godina. Gurkala je, pritiskala, okretala, no ključ nikako nije htio ući u automobilsku bravu. A onda olakšanje. Ušle smo konačno u automobil. Cesta je bila neobično opustjela, no kružni tokovi udvostručavali su se kao gljive poslije kiše.

Pogledala sam prema dvjema djevojčicama na stražnjem sjedištu automobila, a onda sam počela paničariti jer ne znam voziti, čak se nisam mogla sjetiti trenutka u kojem sam bila sjela za upravljač automobila. Djevojčice su se bile skupile jedna uz drugu i samo mi rekle potiho: - Bako…

Pojavili su se naglo brojni automobili koji su išli u našem smjeru. Blokirali su nam put. Uzela sam dvije djevojčice za ruku i istrčala iz automobila. Automobil koji nas je pratio također se zaustavio.

- Poznajem tog starčića. – prokomentiram naglas. – Uvijek se kladi u vlastiti brk kako će osvojiti novce na lotu i svima ih podijeliti. On voli brojke i igre na sreću, simpatičan mi je u stvarnosti, iako na trenutke zna gnjaviti dok ne dobije na tom istom lotu.

- Pogledaj što lik ima u ruci.

Hodao je odlučnim korakom i nosio pištolj u desnoj ruci. Što je bio bliže, sve je više podizao pištolj sve dok nije naciljao u smjeru bake i djevojčica.

- Hoće li ih ubiti? – upitam glas, no on nestane.

Crvena svjetla na multimedijalnoj karti činila su paukovu mrežu spletenu od mnoštva zviježđa. Baka i djevojčice posvuda su se skrivale, a svakih nekoliko dana mijenjale mjesto boravka.

- Od koga bježe ta baka i curice? – ponovno upitam.

- Većina živi obične živote i samo mali broj ljudi strada strašnom smrću.

 

***

Na televiziji su bili prikazivali epizode Mjesečeve ratnice. Dvije djevojčice su ih gledale naslonjene na kauč. Gurkale su jedna drugu. Dok se na ekranu pojavio sivi snijeg, odavno su bile zaspale skupljene jedna uz drugu.

- U tvojim venama teče otrov. Dok dođe do glave, bit će prekasno. Moći će s tobom činiti što ga je volja. Otrov je strah.

 

***

Drveni nepravilni križ načinjen pomoću užadi zavezanih u obliku mašne stajao je zabijen u ledeni grob četvrte djevojke. Druga tri tek je morao načiniti. Visoki starac snažnih ruku pokupio je ostatke nepravilno odrezanih bijelih oprava na čije je rubove ušivao plave okomite trake da bi ih potom zapalio. Našiljio je crnu olovku i pospremio je u kutiju sa zelenim sjenilima. Posljednjoj djevojci nacrtao je najveće mačje oči koje su se protezale od donjih kapaka pa sve do obrva.

Četvrta djevojka bila je nalik nekome. Na trenutak se pomaknula dok ju je zatrpavao snijegom. Na trenutak sam postala ta djevojka. Komadi leda zabijali su se i kidali meko kožno tkivo onoj koja leži u fetus položaju. Možda sam mrtva. A možda samo suosjećam s njom.

 

***

- I kucali su i kucali, no nitko im ne otvori.

U novinama je bio osvanuo naslov – VELIKA TRAGEDIJA: Autom sletjeli u rijeku: za tijelima dvije ženske osobe još se traga.

- Između ovoga i onoga svijeta, u dubinama vode, djevojčica i baka našle su smiraj.

- Tko je djevojčica? Tko je baka? Gdje je druga djevojčica?

- Nestala je djevojčica tvoja sestra.

Glas mi je otvorio oči. Prekopala sam po svim ladicama u kući. U jednoj sam pronašla blokić s Mjesečevom ratnicom i dječji rukopis koji mi ne pripada.

- Tko je ona!? Odgovori tko je ona?!

Kao da vidi duha, baka je obamrla.

- Imam dovoljno godina, vrijeme je da mi kažeš istinu.

- Tvoja sestra... Zli čovjek...

Sestra mi je bila ubijena. Pronašli su tijela još dvije djevojčice. Postojala je još jedna djevojčica čiji je identitet i lokaciju tijela odlučio zadržati za sebe. Obitelji su bile šokirane vidjevši starčića, običnu osobu koja se viđa na ulici svaki dan.

 

***

Mramorni anđeo na grobu drugim je krilom štitio mladicu žalosne vrbe. I kao što je mladica rasla i starjela na zemlji puštajući korijenje prema srcu moje sestre, tako je moja sestra rasla i starjela u zemlji gledajući svijet kroz koru i listove.

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.