Priča Dan kada je Smrt umrla Nikoline Gunj bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.
Nikolina u svojoj biografiji ističe: "Rođena 1997. u Vukovaru. Trenutno živi u Rijeci gdje studira Povijest umjetnosti i Engleski na Filozofskom fakultetu. Još od osnovnoškolskih dana se bavi pisanjem. Sudjelovala na nekoliko natječaja do sad, kao što su to "Dani kulture Srba istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema" te "Natječaj Riječke perspektive". Do sada nije ništa objavila, ali nada se da će se to uskoro promjeniti."
O svom pisanju Nikolina kaže: "Pisanje je za mene kao neka vrsta ispušnog ventila. Volim pisati i na taj način sebe izgrađivati kao osobu, ali i davati svijetu uvida u mene kao osobu."
Dan kada je Smrt umrla
Laganim koracima Život je šetao uvenulom šumom. Sve što je sad preostalo od nje bila su smeđa, osušena stabla. Bio je slab jer mu je okruženost tolikim mrtvilom činila svaki korak teži od prethodnog. Jedino živo biće, zahvaljujući kome je još bio na nogama, bio je maleni vrapčić kojeg je blago ljuljuškao u svojim okoštanim rukama. Njegov posljednji saveznik. Tako je majušan i slab. Zbog njega je morao nastaviti s koračanjem. Zbog njega je morao doći do nje. Ovo je vjerojatno posljednji dan. Ne može otići bez pozdrava.
Pratio je zvuk sve bližeg klavira. Gazio je grane i lišće bez milosti. Nije se obazirao na pucketanje i šuštanje pod nogama koje ga je pratilo poput melodije. I tada ju je ugledao. Svirala je klavir. Ona, za koju je smatrao da nikad neće pobijediti. Ona, koja se rijetko kad smijala, a kada se i jest, taj smijeh bi ledio vene u tijelima njezinih protivnika. Ona. Smrt. Prsti su joj lagano svirali „Mjesečinu“, a oči su joj bile zatvorene – znala je ovo djelo svirati i bez gledanja, usred dana i usred noći. Više nije nosila bijelo, sada je bila sva u crnini. Ali i dalje prelijepa. Koža boje površine Mjeseca, valovita crna kosa do struka, ogrlica od bisera na vratu. Da, bila je to Ona.
Nije je htio ometati – tako je krasno svirala. Htio je škrto uživati jer je znao da ovo radi za njega. Ovo je bio njezin oproštaj od njega. Znao je to u dubini svoga sve bljeđeg srca. Htio je da ovaj trenutak traje vječno. Samo njih dvoje i kaleidoskop prelijevajućih zvijezda. No svemir ili bolje rečeno Sudbina je već povukla svoje crvene konce. Bilo je prekasno i za kakva odugovlačenja. Trebalo je i ovo jednom završiti.
Najednom Život padne na koljena. Ubrzano je počeo disati. Strah je preplavio svaki atom njegova bića. Suze su mu počele lagano bježati iz očiju. Ona kao da ga uopće nije primijetila. Svirala je bez prestanka. Kako je pjesma klavira postajala življom, svakog se momenta sve više činilo da će vrapčić izdahnuti. Bilo je zapravo čudno koliko je on dugo poživio na ovom uništenom svijetu. Sve je bilo otrovano: i potoci i šume i mora i livade. Ljudi su zapravo bili ti koji su prvi umrli. Trebali su posljednji jer je sve ovo bila upravo njihova krivica. Oni su uništili ovaj svijet. Pohlepa ih je strašno zaslijepila.
„Sjećaš li se…“, započne posve tiho Smrt, ali je Život nije mogao čuti.
„Sjećaš li se onoga dječaka, posljednjeg svoje vrste? Sjećaš li se kako se plašio?“ Govorila je o posljednjem ljudskom biću. Bio je to četverogodišnji dječak.
„Podsjećaš me na njega. I on je u svojim posljednjim trenutcima tako pao na koljena i plakao.“ Prestade svirati i ustane od klavira.
„Bio je posve sam. Zato sam skinula svoju nevidljivu masku i zagrlila ga. Pokušala sam ga utješiti govoreći mu kako ništa neće boljeti i da će sve biti lakše kad utone u san… Satima mi je naricao u njedra.“ Približi se Životu, sjedne na zemlju, nježno postavi njegovu glavu u svoje krilo i počne mu se igrati s kosom.
„Nisam znala što učiniti. Sudbina mi je rekla da i on mora umrijeti. Gledala sam milijune ljudi kako umiru i nije mi bilo teško! Ali taj dječak…“ Zagrize si usnu i pogleda u stranu. Kao da je na tren vidjela da nešto protrčava u daljini. Najzad pogleda ponovo Život.
„Taj me je dječak tako snažno pogodio. Kao oceanski val stijenu… Nisam ga htjela uspavati mada mi je to bilo naređenje. Uspavala sam ga uspavankama kojih sam se godinama naslušala po bolnicama i straćarama. Onda sam ga poljubila u kosu i uzela mu zadnji dah… To me je uništilo“, prošapuće.
„Držeći njegovo beživotno tijelo, počela sam plakati. Naricala sam danima jer me konačno udarilo u glavu. Shvatila sam sve. Bila sam tako glupa…“ Suza joj pobjegne i smjesti se u Životovoj kosi.
„Šta… šta si shvatila?“ Upita je slabašno Život.
„Shvatila sam da ne mogu bez tebe. Bez Života. Mi smo samo dvije različite strane istog novčića.“ Tužno mu se nasmiješi. Ali to nije bio sarkastični smijeh koji ju je vječno krasio. Bio je to konačno njezin pravi osmijeh koji je blistao jače nego prvi zimski snijeg.
„Kad ti nestaneš, nestajem i ja.“
„Ali pobijedit ćeš u Igri…“ „Skoro su sve moje lutke“, na trenutak malo jače prigrli vrapčića, „davno umrle.“ „Igra… Sjećaš li je se?“ Život joj uzvrati osmijeh. Svjetlost iz njegovih šumskih očiju polako je prestajala tinjati.
„Proklinjem dan kada sam uopće predložila tu prokletu Igru. Nikad nisam htjela da se ovo dogodi. Nikad. Nisam znala da ću ovime izgubiti najprisnijeg prijatelja. Ti si trebao pobijediti. Molim te, ostani… preklinjem te, dođavola! Ne napuštaj me! Plašim se bez tebe.“
Život je lagano pomiluje po obrazu jagodicama svojih prstiju. Koža joj je bila mekana poput trave posute jutarnjom rosom.
„Ti dobro znaš… ja tu ne mogu ništa. Strašno mi je žao što… nisam nikada…“ U tom trenutku vrapčić samo prestane disati i Životovo tijelo počne blijedjeti. Sve je krenulo nizbrdo tako brzo. Nije imala vremena uopće reagirati.
„Šta?“ Upita ona slabašno, ali bilo je prekasno. Nestao je. Jednostavno je iščeznuo u zrak iz njezinih ruku u obliku jutarnje magle. Nestao je.
Zurila je u svoje ruke koje su prije svega par sekundi držale jedinu osobu koja ju je u potpunosti razumjela. Sada je ostala sama.
Tolika ju je bol najednom ispunila da nije mogla vrisnuti – s usana joj se samo odisala tišina. Tada si je počela čupati kosu s glave i grebati lice zarivajući nokte duboko u meso. Ali najgore je bilo to što nije osjećala tjelesnu bol. Da je imala dušu i srce, ova bi se bol jedino mogla opisati kao da je tisuće i tisuće bodeža iznova i iznova upravo ondje bodu. Kao da je milijun krikova bilo uhvaćeno u njezinim grudima i da nisu mogli pobjeći. I da pobjegnu, nitko ih više neće moći nikada čuti.
Nakon što se dokraja unakazila, razderavši i svoje lice i haljinu, iskidavši skoro svu kosu, smirila se. Konačno je postala čudovište kakvim su je nekad zvali. Polućelava, izranjavana i krvava zvijer.
„Nije pošteno, nije pošteno, nije pošteno… Ali postat će.“
Na te riječi ustane, pokupi vrapčevo tjelešce i odšeta natrag do klavira. Nježno ga postavi na rub kao da predstavlja njezino najveće preostalo blago. Sjedne. I njezin se kraj približavao. Ako nema života, nema također ni smrti.
Prsti su joj strašljivo dotakli dirke. Iako su bili prekriveni već pomalo osušenom krvlju, a nokti prljavi od kože, polako ih počne pritiskati. Nakon toga je počela pjevati i njezin je glas ubrzo počeo odjekivati umrlom zemljom. Pjevala je mrtvom vrapcu. Jeziv prizor.
Iznenada, sat koji je već milenijima u njezinim grudima kucao preokrenuo je tijek svog kucanja. Kucao je unazad. Vrapčić ustade i nakrivi svoju glavu k Smrti gledajući je svojim sjajnim očima. Na nekim mjestima gdje su se vidjeli ostaci kostiju i kože životinja prašina se spojila i udahnula novi život. Trava postade zelena kao prije, cvijeće je počelo nicati, stabla sve ljepša kako je svakom sekundom njihova krošnja postajala veća. Nebo je ponovo bilo plavo i prekriveno vunastim oblacima. Pred klavirom se ponovo pojavio Život. Suze su mu i dalje klizile niz obraze. Znao je da netko mora platiti za sve ovo.
A to je bila ona.
Smrt je ostarjela. Svakom notom bivala je sve starija i ružnija. Koža joj se zategla oko kostiju, oči još više upale u duplje. Nos joj se lagano savio pod utjecajem vremena. Ožiljci su izgledali još odvratnije. Ali njezin glas nije blijedio. Pjevala je čak i jače. Pjevala je dok se sve nije vratilo natrag. Svima je vratila duše i živote, čak i ljudima. Bez obzira na to koliko su oni to malo zaslužili. Život nije mogao vjerovati i samo je mogao zuriti u nju.
„Ali umrijet ćeš“, pokušao joj je ukazati.
„Ono što je mrtvo, ne može umrijeti. Samo će nestati“, osmjehne mu se. Bila je mršava poput grančice. Polako je ustajala. Više nije bila snažna kao prije. Život odmah priskoči da joj pomogne.
„Nisam znao da to možeš učiniti.“ Život pogleda uokolo. Zaboravio je kako priroda izgleda lijepo. Sve zeleno, a tu i tamo iskoči žuta kuglica sa šarenim laticama ili neka životinja.
„Mnogo toga ti ne znaš o meni.“
Čvrsto je prihvati i pomogne joj održavati se na nogama.
„Sebe si osudila samo kako bi drugi mogli oživjeti… Zašto?“
„Kad mi je Sudbina pričala o ovome, nisam joj vjerovala. Rekla mi je da su čak i vrapci u ovom univerzumu važni. Da će oni spasiti sve. Nisam mogla povjerovati u takvu besmislicu. Vrapci? Sjećam se kako sam se tako slatko smijala na to kao da mi je ispričala dobar vic. Svi su ovdje samo da umru. Da umru i da ih onda ja pokupim. No onda sam shvatila“, iskašlja se grubo i sjedne na travu. Skupi koljena prema grudima, zagrli ih i stane gledati izlazak sunca.
„Kraj šablona koji je eonima prije započeo nije smrt, nego život. To sam shvatila s vrapcem.“ Ružičaste, narančaste i crvene boje plesale su oko sunca, tako ukrašavajući horizont.
„Kada sam se tek pojavila, mislila sam da se neću vezati nikada za ovaj prokleti svijet. Da će moje priče ostati kratke jer će bol biti samo jača ako su one duže. No kako su stoljeća prolazila, primijetila sam ljepotu življenja. Tako je prelijepa, Živote. Svaki trenutak im je mogao biti posljednji, a oni toga nisu bili niti svjesni. Pobrinut ćeš se ti za njih, zar ne?“ prošapuće jer joj glas gotovo izblijedio. Noge su joj počele nestajati.
„Sad nemoj ti mene ostaviti“, pomilovao joj je obraz i poljubio je u čelo.
„Ti barem nećeš biti sam, lijepi moj Živote. Potrudila sam se da ti vratim sve tvoje lutke. Igraj se s njima koliko ti srce poželi. Moći ćeš ti to bez mene, uvjerena sam u to.“ Smrt se okrene, prisloni mu lagano svoje usne na obraz.
„Hajde, osmjehni se… Sutra je konačno stiglo.“ Okrene se polako još jednom prema izlasku sunca, osmjehne se te iščezne u crnu maglu.
