Priča Dugačiji ili isti Ane Jakopanec bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.
Autorica o sebi: "Ana Jakopanec rođena je u Poljancima kraj Slavonskog Broda. Osnovnu školu pohađala je u Oprisavcima, a srednju medicinsku školu završila je u Slavonskom Brodu. Stručni studij Teologije završila je u Osijeku, te stekla naziv „ Stručna prvostupnica“ (baccalaurea) vjeroučiteljica. Član je literarne sekcije KUD-a Podravka Koprivnica i ogranka Matice Hrvatske Koprivnica , Udruge pjesnika Rešetari, udruge Vendi Đelekovec. Objavila je knjige: „Boja ljubavi“ - zbirka pjesama(2013.); „Kroz život idem“ - kratke priče(2016.); „Procvali križ“ - duhovna poezija (2016.) i „Falačec neba“- poezija na kajkavskom (2016.) Sudjeluje na raznim književnim natječajima za prozu i poeziju. Na nekima od njih je nagrađena."
Autorica o svojoj poetici: "Poetika Ane Jakopanec prožeta je jednostavnim stihovima. Kada želi da njena poezija razveseli ljude onda nudi iskreni i topli stih, pomiješan s ptičjim pjevom. U duhovnim pjesmama naglašava ispitivanje vlastite savjesti, zatim nastavlja skrušenom molitvom i čežnjom za duhovnim obnovljenjem. U pjesmama je prisutna svijest o duhovnim tegobama našeg vremena, tu su čak i blaga, ekološki osvještena, obraćanja Bogu da nam pomogne i izbavi nas iz nevolje u koju smo se sami doveli. U pjesmama dominira arhaična rima koja je oduvijek izražavala čežnju pjesnika ne samo da ispolji vještinu skladanja riječi, već je i bila izraz želje da se oponaša veći sklad, osobito onaj u emocijama i u Božjom rukom stvorenim ljepotama prirode, od planina i rijeka, preko rascvalog cvijećai u travi skrivenog sitnog cvijeta. Cijela je kreacija upravo prožeta zvjezdanom simetrijom, duhovni stihovi su kao svijeće načinjene ne od voska, već od pjesnikinjine ljubavi kojima šalje čitatelju krugove svjetla i njima ih obasjava. Kroz svoju poetiku Ana prikazuje niz slika života, opisa ljubavi koja nas spaja, koja nas rani, susreta ljubavnika, pustoši samoće, čija nam mekoća miluje tijelo i grije dušu. Svojim pjesmama pjesniknja grli stvarnost i govori u njezino ime."
Drugačiji ili isti
Esmeralda se polagano spuštala niz brijeg u svojim invalidskim kolicima. Odahnula je s olakšanjem kada su joj kotači dodirnuli asvalt. Sada joj više nije bilo teško upravljati.
Više nije morala daleko. Zustavila se ispred velikh željeznih vrata, polako je ustala iz kolica i pozvonila na vratima. Ubrzo joj je otvorio svećenik veoma ugodne pojave.
Esmeralda nije znala kako ga osloviti, zato je sklopila ruke i tiho izustila:
-Ja tebe trebam!-
Svećenik je pomislio ako je gladna ili prosi, u tom slučaju bi joj mogao pomći. Pozvao je u blagovaonicu i otišao na kratko domaćici reći da brzo donese nešto da ugosti Romkinju. Esma nije bila gladna, ali je uzela hranu i počela jesti, misleći da će tek poslije što pojede moći izreći molbu radi koje je došla. Dok je ona jela svećenik se udaljio malo i svoju domaćicu diskretno ispitao što zna o toj Romkinji? Budući je domaćica bila mještanka, dobro je poznavala Esmu, a znala je priču koja ju je obilježila u njihovom kraju. U nekoliko rečenica je upoznala župnika s njom. Poslušavši, župnik Andrija se vratio u sobu gdje je ostavio Esmeraldu. Ona je pojevši sve s tanjura, pogledala u svećenikove suosjećajne oči, svojim crnim očima i izrekla jednu složenu rečenicu, ne dozvoljavajući da dobije negtaivan odgovor.
- Došla sam te moliti, jako te moliti, da dođeš sahraniti mojega čoveka. Umro je sinoć kasno, ja bi htijela da se moliš za njegovu dušu i da ga mogu pokopati i da vodiš sve to i da se moliš i pjevaš lijepe pjesme o raju i Anđelima, da tamo na nebu dočekaju mojega Narcisa.
Svećenik je pažljivo slušao ne mogavši se oteti dojmu kako je Esmeralda i u ovim ne baš mladelačkim godinama bila lijepa žena.
Istovremeno se pokušao ispričati i nekako se izvući, upozorivši je da se njezin Narcis nije krstio crkvi a pitanje je bilo i je li uopće primio svete sakramente. Uostalom na kraju je konstatirao da ga ranije nikada nije vidio u crkvi.
Esmeralda je branila svoga čovjeka i uvjeravala svećenika, da se Narcis promijenio, da se obratio potpuno ka Bogu, ispričala je kako ga je u zatvoru posjećivao jedan mladi svećenik i kako je uputio Narcisa na pokajanje. Budući da se Narcis trudio razumjeti božji poziv i poželio postati Novi čovjek, svećenik je upriličio zatvorsko krštenje i primanje sveth sakramenata. Promjena je bila vidljiva i upravo radi te promjene Narcis je bio ranije pušten iz zatvora. Na nesreću zbog ranijeg neurednog života i genetske sklonosti prema nekim bolestima te loših uvjeta u zatvoru, kući se vratio potpuno narušenog zdravlja.
Čuvši riječ zatvor svećenik se trznuo i upitao zašto je Narcis uopće bio u zatvoru. Tada je ucviljena žena ispričala priču koja bi i kamen rasplakala i najtvrdokornijeg zakonika smekšala i on bi potom promijenio svoju odluku.
Sa svojih šesnaest godina Esmeralda je bila najljepša i najpoželjnija cura u malom romskom naselju Taboru, smještenom na uzvisini pokraj rijeke. Bila je vitkoga stasa, tamne puti, gledala je oko sebe svojim krupnim crnim očima. A, duga kovrčava kosa je sezala do ispod koljena. Bila je drugačija od drugih Romskih djevojaka, završila je osmogodišnju školu i prvi razred srednje medicinske škole. Bila je ludo zaljubljena u Narcisa, prijatelja i susjeda. Izgledalo je kao da su od rođenja bili predodređeni jedno za drugo. Narcis je isto pohađao školu. Dobro mu je išlo i bio je pred krajem obrazovanja da postane električar. Želio se zaposliti i sa svojom izabranicom osnovati dom. Oboje su željeli istražiti mogućnosti i nastaviti školkovanje. Sigurno bi uspjeli u tom naumu da se tijekom ljetnjeg ferja nije dogodila tragedija. Kao i svi drugi mladi željeli su uživati u mladalačkim godinama i iskoristiti prigodu gdje su mogli plesati, pjevati i zabavljati se. Bile su to ljetnje večeri, vikendi provedeni u gradskim koncertima, plesnjacima ili drugim nekim druženjima. Jedini problem je bio prijevozno sredstvo. Njima je za to služio Narcisov bicikli. Još je odlazak u grad bio ugodan i bezopasan, ali povratak, obično u kasnim noćnim satima je bio puno opasniji. Njih dvoje na biciklu bez svijetla. Na cesti često puta neoprezni, alkoholizirani vozači. I upravo takva jedna neprilika je promijnila smijerove i planove njihovih životnih priča. Vraćali su se jedne noći iz grada, na Narcisovom biciklu bez svijetla, i u jednom trenutku ih je srušio jureći automobil. Romantični planovi su bili grubo prekinuti te ljetne noći. Vozač toga automobila, misleći da su unesrećene osobe mrtve je odjurio dalje i nestao u mrkloj noći. Nikada kasnije osoba koja je uzrokovala ovu nezgodu nije pronađena. Narcis se nakon nesreće brzo oporavio, ali pošto su Esmeraldine povrede kralježnice bile teške, njezin oporavak je dugo trajao. Mada su ovi mladi Romi željeli drugačije započeti svoj zajednički život, htjeli su se otrgnuti od tradicije i siromaštva, prsti sudbine su drugačije odlučili. Esmeralda je dugo vremena bila nepokretna, a Narcis je želio biti uvijek kraj nje i pomagati joj. Zato su se odlučili na vjenčanje. Odano se brinuo za svoju ljubav i sve je radio da Esma stane na svoje noge, što su i uspjeli nakon dugih terapija i upornog vježbanja. Po kući se Esmeralda mogla lagano kretati držeći se za stol i drugi namještaj. Štedio je Narcis za kolica, kako bi lakše Esma mogla do sela i trgovine dok je on bio na poslu. Imali su oni i bezbroj prijatelja s kojima su se često družili i proslavljali rođendane i neke druge svečanosti. Ples, pjesma i igra se ponovno vratila u njihovo društvo. Narcis je prednjačio u tome i lako je zvucima svoje harmonike digao na noge cijelo Romsko naselje. Esmeralda je svoj čarobni plesni korak zamijenila pjesmom. Od umilne note njenoga glasa brda su odzvanjala. U njihovoj blizini je često bio Narcisov prijatelj iz djetinjstva, prvi susjed Mirko, koji u sebi nije imao ni kapi romske krvi. Živio je u kući koju je naslijedio od svojih roditelja, koje je smrt pohodila i suviše prerano. Od tada se Mirko nije odvajao od Narcisa, ali isto tako ni od Esme. Često puta joj je upućivao duge i tajanstvene poglede, ali pošto je Esma svoje da, rekla Narcisu, Mirko joj nije nikada otkrio svoju zaljubljenost. Ponekad ga je gušio crv ljubomore, ali je nastojao tu sjenu u pogledu prikriti i nastaviti prijateljevati u ovom idiličnom trokutu. Esma se ljutila pošto su se dva prijatelja s vremena na vrijeme odavali alkoholnim užitcima. Još se je više ljutila na svojega muža što je često puta znao izgubiti kontrolu u pijenju i gotovo svaki puta je bio pijaniji od Mirka. Tada bi izgubio svu kontrolu i vlast nad svojim tijelom, a Mirko bi mu tada pomagao dovesti ga kući i pospremiti u krevet. Svakom takvom prilikom je pokazao spremnost da pita Esmeraldu što joj može pomoći.
Esmeralda je zastala u pričanju, oči su joj se napunile suzama, a svećenik je nije požurivao. Šutjeli su jedno vrijeme, gledali se bez riječi. U ženinim očima je bilo toliko bola i tuge da je svećenik osjetio potrebu da je primi za ruku. Nakon tog dodira Esmeralda se trgnula i nastavila pričati.
- Nikada neću zaboraviti taj dan. U Velikom selu je bilo prošćenje. Veselje koje nismo nikada propuštali. Narcis i ja smo stigli u selo s biciklom, a Mirko na svojem motoru. Dan je protekao u razdraganosti, u jelu, piću, u raznim igrama i zabavi. Mirko i Narcis su cijeli dana nazdravljali, i kao obično, samo ovaj puta mnogo jače, alkohol je zagospodario nad Narcisom. Pokušavao se uspeti na bicikl nekolko puta. Pošto u tome naumu nije uspio zamolio je kuma Mirka da me odveze kući. Mirko je spremno prihvatio. Držao me je za ruku pomažući mi da se uspnem na sjedalo iza njega. Primio je moje ruke i obuhvatio njima svoje tijelo. Činilo mi se da drhti, ali brzo sam odbacila takve nepovjerljive misli. Ta bili smo prijatelji i kumovi.
Bila je to jedna od predivnih ljetnih večeri. Sunce se spuštalo polako iza planine. Zrak je bio još uvijek vruć, a ugodu raslađenja je pružala vožnja na motoru. Moja kosa je vijorila na večernjem povjetarcu dok je Mirko ubrzavao vožnju. Preplitala mu se oko tijela dok bi naglo usporio. Mirko se razdragano smijao. Učinilo mi se nekoliko puta da Mirko glasnio uzdiše, ali od zvuka motora nisam mogla razabrati kome su upućeni ti uzdasi. Odjednom je Mirko promijenio putanju kretanja i skrenuo naglo u šumu. Još uvijek nisam sumnjala u njegove namjere. Nadala sam se da mi hoće nešto pokazati ili je želio da i ja uživam u vožnji. Zaustavio se naglo među sjenovitim stablima. Svojim me čvrstim rukama zgrabio i položio na travu. U očima sam mu vidjela sjenu i tada shvatila kakve su mu namjere. Najprije sam ga počela nagovarati da odustane, onda sam ga molećivo zaklinjala da me pusti radi našega prijateljstva, radi njegovog najboljeg prijatelja. Nije me čuo. Previše pohote, pojačane alkoholom mu je bilo u očima i mislima. Naglim pokretima ruku je trgao moju odjeću. Nisam mogla bježati, pa sam se pokušala rukama braniti. Prste sam mu nastojala u oči nagurati. Ni to nije pomagalo. On je bio u exstazi silovateljskog čina. Želja za zadovoljenjem pohote je bila prevelika i bez kontrole. Ponavljao je kako me voli od prvoga dana i kako zna da i ja njega volim i nastavljao je sa grubim milovanjem. Kada sam shvatila da se neću moći oteti zavrisnula sam tako jako, da je šumom odzvanjalo kao kamenolomom. U to vrijeme se moj Narcis polako po putu vozio prema našoj kući. Kada je čuo moje zapomaganje i vrisak dojurio je kao strijela. Više ga ništa nije zaustavljalo u kretanju. Ugledala sam mu lice iznad Mirkovog golog tijela, bilo je zeleno od užasa. U ruci je imao nož. Nisam stigla izgovoriti ni riječi, Mirko je pao mrtav preko mene. Sve je bilo puno krvi. Bilo je puno krvi na mojoj koži, na Narcisovim rukama i na travi ispod mene. Narcis me je zaogrnuo svojom košuljom i na rukama odnio u naš dom. U jutro su došli policajci i odveli ga. Nismo imali novce za odvjetnika, pa su mu ga dodijelili. Osuđen je na 10 godina strogog zatvora. Obrazložili su nam da je „cigan ubio čovjeka“.-
Opet je zastala, jer je vidjela suze u svećnikovim očima, i onda želeći ga utješiti ona je njega uhvatila za ruku.
- Imala sam priliku posjetiti ga tamo.Vidjela sam ga kako čita Bibliju i kako se moli. On se je tamo obratio. Radio je sve vrijeme i zaradio dosta. Tako da ću imati dovoljno novaca za čestiti sprovod.-
Sada je Esmeralda čekala odgovor. Svećenik se šutke udaljio do telefona. Obavio je nekoliko poziva, vratio se do Esmeralde i rekao da je sve uredio i da će sprovod biti sutra u tri sata.
Čekala je ispred mrtvačnice u svojim kolicima. Iz nje je izašao mladić u sivom odijelu s križem u rukama, izašao je svećenik i četiri čovjeka koji su gurali kolica na kojima je bio lijes sa mrtvim tijelom, tijelom njezine ljubavi. Na lijesu je ležao prekrasni buket crvenih ruža. Esma nije znala od kuda su ruže. I tako je povorka krenula., povorka od pet ljudi, svećenika i žene u invalidskim kolicima. Izgledalo je tako jednako tužno kao na svakom drugom sprovodu i opet tako drugačije. U ruci je Esma čvrsto stiskala svežanj novčanica koje je poslije sprovoda ugurala svećeniku u ruku. Svećenik se doimao kao da nikako ne želi uzeti novce od udovice, ali kada je shvatio da ona ne bi ni pristala na tu mogućnost, uzeo je novce i spremio u džep.
Od tada je prošlo nekolko dana. Esmeraldu je u rano jutro probudio zvuk motora. Trebalo joj je vremana da se ustane iz kreveta i da se dovuče do vrata. Otvorila je polako i pred pragom ugledala električno vozilo za invalide. Pogledala je prema stazi i kao da joj se učinilo da se po njoj udaljuje svećenik. Izgladao je kao svaki drugi svećenik kojega je imala priliku upoznati, ali ipak malo drugačiji.
Kada je zamakao iza ugla, usporio je. S melodijom koje je izazivao vjetar ploveći kroz lišće drveća u parku, pomiješao se i Andrijin bariton. Pjevao je omiljelu pjesmu. „Krist na žalu.“ Sada su i prolaznici mogli zastati i diviti se prekrasnom glasu... „....O Bože, zar si poslao mene, tvoje usne moje rekoše ime...“ Bio je sretan i ispunjen novom silom, ne dvojeći da je dobre odluke sproveo u djelo. Bio je zadovoljan što je bar malo uspio poravnati razlike među ljudima, vjerujući da su svi ljudi Bogu isti, pa bili oni crni ili bijeli, bili oni Hrvati ili „Cigani“, mali ili veliki... On je jednako ljubio sve ljude, i upravo zato Andriji nije mu bilo žao što je umjesto da sebi kupi auto, vlastitom ušteđevinom kupio udovici Esmeraldi prijeko potrebno vozilo. Još je brže pojurio prema mjestu gdje ga je čekao njegov stari motor, obgrlio ga je nogama i rukama, dodao gas i nastavio voziti po moru života tražeći gdje će pokazati potreba za njegovim djelovanjem. Još je glasnija odjekivala pjesma.
Tamo na brežuljku ispred trošne kolibe stajala je žena, blijeda u licu, pogleda uprtog prema nebu, ruke su joj bile sklopljene, zahvaljivala je za dar koji je izgledao kao da je s neba pao pred njezinu kolibu.
