Kugla sladoleda: Stephanie Stelko

May 28, 2018

 

Proza Kugla sladoleda Stephanie Stelko bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.

 

Stephanie o sebi: "Rođena sam 1992. u Rijeci. Sve što sam ikada radila i željela raditi svodi se na pričanje priča, u raznim formama: kao antropologinja (što sam po obrazovanju), kao novinarka (što sam po zanimanju), kao turistički vodič (što sam povremeno iz potrebe) i kao spisateljica (što sam kada radim nešto za sebe). Trenutno živim u Poreču gdje sam i odrasla, iako dane ovdje provodim najrjeđe: uglavnom jurim okolo po Istri u lovu na dnevne aktualnosti."

 

Stephanie o svojoj poetici: "U centru mojih priča uglavnom su ženski likovi koji se bore s društvenim okolnostima. U tim su tekstovima zarobljeni prigušeni vriskovi zbog društvenih nepravdi. Druga tema koja me intrigira je siva zona ljudskih emocija, međuljudski odnosi koji se ne drže propisanih recepata i izlaze izvan zone komfora. Cilj mi je na zanimljiv način pričati priče o svakodnevnom - voljela bih da zanimljivost mojih priča proizlazi iz poistovjećivanja čitatelja s njenim likovima, situacijama i problemima."

 

 

Kugla sladoleda

 

Jedna kugla 9 kuna.

9 kuna, jedna kugla sladoleda.

Onog prvog ljeta kada je Marina radila na sladoledima, 2011. godine, sjećala se, kugla je koštala 6 kuna. Već tada su se svi žalili, pogotovo domaći. 6 kuna?! Neviđena pljačka!

Sada se više i ne žale. Valjda su se navikli. Ili umorili. Frknu nosom i svejedno kupe.

 

Marina ga može dobiti po posebnoj cijeni od 5 kuna. I još dobije 25 kuna po satu. Sjedi ispod suncobrana, uz plažu, svakoga dana od 12 do 19. Napokon je odlučila pročitati Drugi spol. Zvukovi bezbrižnih turista koji si dodaju loptu, vrišteće djece i loših ljetnih hitova ne ometaju ju, oduvijek je imala sposobnost potpuno se isključiti kada čita. Perifernim vidom prati jedino štand. Prekida čitanje jedino kako bi napunila kornete i naplatila račun koji uvijek iznosi neki broj djeljiv s 9. Ako je zbog pretjerane dostupnosti kalkulatora od trećeg osnovne do sada pomalo zaboravila tablicu množenja broja 9, sada je definitivno osvježila pamćenje.

 

Marinin najdraži sladoled je od vanilije. Od vanilije? smijao se Sandi tog ljeta 2011. Pred sobom imaš toliki izbor okusa – dinja, Snickers, crna čokolada s karamelom – a ti jedeš vaniliju?

 

Marina je uvijek voljela jednostavnost. Nikakve ekstravagancije, perverzije, preseravanja. Sladoled od vanilije bio je kao čista duša konzervirana u frižideru.

 

Ovoga ljeta nije pojela nijedan. Nije to čak ni bila stvar odluke ili čin protesta jer ga je svih prijašnjih godina mogla jesti besplatno, zbog kojeg se borila sa željom svojih jezičnih pupoljaka. Ne, bilo joj je iskreno muka od sladoleda. Bilo joj je muka još od trenutka kada je, na proljeće, otišla šefu pitati ga bi li ovoga ljeta mogla ona raditi na štandu sa sladoledima ili je već bio uzeo nekog drugog.

 

Umjesto nje, sladolede po posebnoj cijeni ponekad je jela Goga, njena prijateljica iz osnovne škole. Šta ćeš na jesen, kad se štand zatvori? pitala je Goga kada je prvi put došla. Marina se ježila na to pitanje. Ne, prezirala ga je. Ne znam, odgovorila je. Raspoloženje joj je plivalo od rezigniranosti do panike i nazad. Nemam pojma. Goga je rekla da može pitati u svojoj firmi (transportnoj). Trebali bi uskoro otvoriti radno mjesto u mom sektoru (administracija), rekla je, mogu se izboriti za tebe. Opis posla? Ništa teško, ne brini, pisanje putnih naloga, arhiviranje pošte, odgovaranje na mailove i telefonske pozive. Ovim kompliciranijim stvarima, tipa organizacijom prijevoza, se ja bavim, namignula je.

 

Marina se osjetila uvrijeđeno. Goga je prijedlog dala u najboljoj namjeri, znala je, a ne kako bi ju namjerno ponizila, uvijek je bila tako dobroćudno naivna. Ali zaista, hoće li s magisterijem u džepu biti pomoćnica svoje prijateljice koja je posao krenula tražiti nakon srednje škole? Hoće li ovisiti o njenoj samilosti?

 

Mrzila je samu sebe zbog takvih misli. Ti ne voliš preseravanja i aroganciju, zašto onda sada misliš da si bolja, da zaslužuješ više? napadala je samu sebe.

 

Ali ne, nije stvar u tome. Osjećala se uvrijeđeno jer nitko nije cijenio napore koje je uložila u godine studija, jer nikoga očito nije bolilo briga koliko ona ima energije za podariti i podijeliti sa svijetom. Niko nije mario.

 

Goga nije vidjela što Marina vidi. Nije vidjela problem. Bila je zadovoljna svojim životom, poslom na kojem se osjećala korisno i koji joj je omogućavao da se odseli od doma i da jednom godišnje s Davorom provede tjedan dana negdje u Europi.

 

Hvala na ponudi, rekla je Gogi, razmislit ću.

 

Dok je stajala nalaktivši se na frižider i promatrajući užareni pijesak koji je na plažu umjetno nasut kako bi se na njemu mogla igrati odbojka, graditi dvorce ili se mokri uvaljati u pijesak pa takvi trčati nazad u more, nije ju mučila samo trenutna besperspektivnost, nego i strah da će sjećanje na ovo ljeto zauvijek prekriti sva lijepa sjećanja koja je stvorila na ovome mjestu prethodnih godina. Ili su ju možda mučila baš ta lijepa sjećanja, u kojima je, s devetnaest godina i puna pozitivne nade, stajala isto tako nalakćena na frižider i gledala u daljinu, vidjevši neku drugu sebe, malo stariju, diplomiranu, obučenu u finu poslovnu odjeću, uspješnu, možda u vlastitom autu. Zamišljala je kako će, jednom kada diplomira i zaposli se, doći u svoj rodni grad u posjet i prošetati se po sladoled baš do tog štanda. Tu će stajati neka nova klinka. I ja sam jednom ovdje radila, reći će joj, a klinki će se oči proširiti jer će i za sebe sanjati tako svjetlu budućnosti kakvu sada Marina nosi sa sobom.

 

Tog je ljeta čitala Ljubav u doba kolere, Ponos i predraude, Jane Eyre. Odnosno, čitala je negdje do sredine sedmog mjeseca, a onda se pojavio Sandi. Bio je visok, plivačkog torza, kože potamnjele i kose izblijedjele od satiju provedenih na suncu. Radio je kao spasilac. Iako je zbog Bay Watcha i medijskih piskaranja o utapanju pretežito čeških turista mislila da spasioci imaju puno posla, Sandi je uglavnom samo sjedio u kućici za spasioce i prešetavao se po plaži. A onda je jednog dana prišao njenom štandu.

 

"Čitaš?" upitao ju je, nabacivši smiješak kakav je viđala na svojim roditeljima, tetama i barbama kada bi njena mala sestrična napravila ili rekla nešto dječje luckasto.

 

"Da", odgovorila je ponosno i nonšalantno dodala "a šta ću drugo". Kasnije joj je Sandi priznao da je htio odgovoriti "pasti oči na zgodnim spasiocima", ali je procijenio da se ona "na takvu foru ne bi upecala". Bio je u pravu.

 

"Ja sam Sandi", pružio joj je ruku. Već je znala. Sjećala ga se još iz osnovne, bio je tri godine stariji od nje. U srednjoj je školi išao u razred s Markom koji je bio Gogina simpatija kada su one bile osmi razred, a oni treći srednje. Iako Goga nije nikada priznala, Marina je bila uvjerena da je to utjecalo na Gogin odabir srednje škole. Tako je Goga otišla u "donju", a Marina u "gornju" školu.

"Marina", rekla je.

"Drago mi je, Marina. Otkud si?"

"Odavdje".

"Ozbiljo? Kako te nisam nikada vidio?"

Slegnula je ramenima. "Nisam ni ja tebe, baš čudno", lagala je.

 

Sandi je studirao turizam u Puli. Ostali su mu još neki predmeti s treće godine koje je planirao riješiti u idućih godinu dana. Nije planirao upisivati diplomski studij, mrzio je učenje. Mrzio je i putovati u Pulu. Upisao je faks samo zato što mu je stari rekao neka ga izvoli upisati jer, tvrdio je njegov stari, svaka pristojna mlada osoba ide na faks. Rekao je da će mu, kada diplomira, stari naći stalni posao u hotelu. Mogao je već sada raditi u hotelu kao sezonac, ali rekao je da će se rađe još jedno ljeto zajebavati tu na plaži. Pitao je Marinu šta ona radi. Rekla mu je, ponosno i uzbuđeno, da je upisala politologiju. Počinje na jesen. Sandi je zavrtio glavom. "Svaka čast što ti se da to učiti", rekao je, "meni se ne bi dalo ni seliti u Zagreb".

 

Otada je svakog dana počeo provoditi vrijeme za Marininim štandom. Ona je sve manje čitala, a sve više maštala, o svojoj budućnosti uspješne politologinje i o bližoj budućnosti u kojoj će ju Sandi pozvati da navečer izađu vani i onda ju, nakon par pića, poljubiti. Uzbuđeno je iščekivala njegov dolazak za štand. Vukla je Razum i osjećaje u torbi toliko dugo da je na kraju morala platiti zakasninu u knjižnici.

 

Idućih su dana ona i Sandi izvodili ritual zavođenja. Da, ritual. Postojale su unaprijed određene fraze, unaprijed određene etape, svi su znali koji će biti ishod, ali morali su uvjerljivo i dosljedno odigrati sve etape. Provoditi sate sjedeći pod njenim suncobranom, časteći se besplatnim sladoledom, sve dok im nije postalo ugodno sjediti zajedno i šutjeti, odlaziti se okupati u moru nakon radnog vremena, gurati jedno drugo u more samo kako bi si na nekoliko sekundi dotakli golu kožu. Onda je Sandi rekao da jedne večeri nakon posla njegova ekipa organizira roštilj i noćno kupanje, pitao je Marinu bi li i ona došla. Naravno da je htjela. Iz neugode je pojela samo dva-tri ćevapa i popila dvije-tri (plastične) čaše vina previše, a kad je mrak pao u potpunosti, ona i Sandi su otplivali prema pučini. Srce joj je užurbano lupalo iako (ili jer?) je znala što slijedi, oboje su znali da se ritualni ples i kruženje jedno oko drugoga približava kraju. Pustila ga je da ju privuče sebi i spremno dočekala njegove usne na svojima. Bila je sretna, iako joj je bilo pomalo žao što su se prvi put ljubili u moru jer njegovo tijelo i usne bili su hladni i skliski poput dupina, što joj nije bilo prenapeto. Ali bio je to neki početak. Imali su kasnije mnogo toplijih susreta. Narednih je tjedana upoznala mnoge njegove prijatelje koji su također počeli vrijeme provoditi na plaži pred njenim štandom, pa je dovedena u nezgodnu situaciju jer nije mogla svima stalno dijeliti besplatne sladolede, a nije imala srca reći im ne. Bila je počašćena što su uopće dolazili.

 

Njen i Sandijev odnos zahladio je vrlo brzo, zajedno s vremenom. Na jesen je još bio promijenjiv i vjetrovit, a na zimu se već zamrznuo i pukao poput ledenice na zagrebačkoj zgradi u kojoj je bila iznajmila stan. Postalo je jasno da, od samoga početka, osim one plaže ona i Sandi nisu imali ništa zajedničkoga. Šutnje su postale ugodne, kao i dodiri, ali razgovori su bili usiljeni. Smjehovi nisu bili dijeljeni, on se smijao njenoj pretencioznosti, ona njegovoj prizemnosti. Dovedeni su jedno pred drugo ne od ruke sudbine, nego od okolnosti. Od obostrane želje da im sati na plaži prođu brže, s više uzbuđenja. Iskustvo sa Sandijem nije joj bilo dovoljno da prestane biti naivna u ljubavi. Trebala je još nekoliko puta doživjeti da okolnosti upale u njoj plamen, pa da se onda vrlo brzo ugasi čim neki novi vjetar zapuše, da prestane svaki put kad joj se netko svidi vjerovati da je to "onaj pravi", a da su okolnosti ''sudbina''.

 

Početak ljeta 2012. provela je pognute glave, skrivajući se od Sandija, no ubrzo je shvatila da ga je stari očito stvarno zaposlio u hotelu i da se ne mora brinuti da će ga previše sretati. Neki od njegovih prijatelja koji su se kupali na toj plaži ponekad bi ju došli pozdraviti, a ona bi im dala besplatan sladoled da pokaže da je, usprkos prekidu sa Sandijem, zapravo draga osoba. Toga je ljeta puno više čitala. Pokušala je čitati neku stručnu literaturu, posebno bi joj zadovoljstvo bilo pružilo sresti Sandija dok čita neku klasičnu knjigu o političkoj teoriji, na primjer Il principe i to na talijanskom, međutim kako s jedne strane njemu nije bilo ni traga, a s druge joj je stručnih tekstova bila puna kapa i samo je željela odmoriti mozak, zapela je za povijesnu fikciju. Bila je fascinirana spretnošću autora koji su smišljali zaguljene pozadinske priče činjeničnim događajima iz povijesti, ponekad bi ju čak ponijela ideja da priča iznesena u romanu nije tako neizgledna, ipak su svi znali da je službena povijest puna laži i prešućenih istina.

 

Kako više nije stalno bilo Sandija oko nje, više se družila s ostalim ljudima koji su svoje radno vrijeme provodili na plaži – čuvali ležaljke, prodavali šešire, nakit, šlaufove, japanke i slične potrepštine, iznajmljivali pedaline, naplaćivali mini-golf i trampolin...Svidjela joj se raznolikost te ekipe s plaže, bilo je tu od srednjoškolaca do ljudi u pedesetima, poput žene koja je dolazila očistiti javni wc. S vremenom je trampila sladoled za narukvicu od školjkica, skakanje po trampolinu za nju i Gogu i večernji izlet pedalinom na kojem su im se pridružili Mauro i Toni (naravno da su na kraju pedalirale ona i Goga).

 

 

Ljeto 2013. započelo je gorkim okusom u ustima upravo zbog razočaranja u ljubavi. Ovoga puta osjećaji nisu pratili godišnja doba, barem ne Vidovi, jer zapalili su se jedno za drugo baš negdje oko Nove godine, a onda joj je Vid, baš kada je zrak uzavrio i ona ga planirala pozvati da joj dođe u posjet na more, taman nakon što su dali posljednji ispit u ljetnom semestru koji su zajedno spremali, rekao da je gotovo. Nalaktila bi se na frižider sa sladoledima i gledala kroz osunčana tijela u kupaćim kostimima negdje u daljinu, u valovito more.

 

Kugla sladoleda sada je koštala 7 kuna.

 

Goga je rekla da je dobro što joj se to događa po ljeti jer mogu besplatno jesti tone sladoleda. Nijedna od njih još nije imala pametni telefon i nisu mogle gledati glupe romantične komedije dok jedu sladoled, pa su umjesto toga čitale lifestyle časopise. Ekipa radnika s plaže nudila joj je ogrlice, sunčane naočale i skakanje na trampolinu bez da su tražili išta zauzvrat. Kao da su se dogovorili da stalno netko, u smjenama, bude kraj njenoga štanda i zabavlja ju, odvraća joj misli. Mauro, koji je sada studirao u Trstu, je rekao da on zna kako će Marini zasladiti život. Dođi večeras na tiramisù, poslao joj je u poruci uz emotikon koji namiguje. Kakav tiramisù, rekla je, šta ne vidi koliko imam ovdje sladoleda?! Ipak je otišla do njegovog kvarta, a onda ih je on poveo u mračni kut parka. Došla je još neka njegova ekipa iz kvarta. Gdje ti je tiramisù, pitala je. Ništa ne razumiješ, uzdahnuo je. To je bila njihova šifra za travu. Tira-mi-su, slovkao je. Povuci me gore na talijanskom. "Get high, kužiš?"

Otada je nekoliko puta tjedno dobila poruku "ćeš proći večeras na tiramisu?" ili "Tonijeva mama napravila tiramisu, večeras kod njega". Ako se nije nalazila s njima, izlazila bi vani s drugom ekipom, pila koktele koje su jedva mogli priuštiti i plesala do iznemoglosti. Nije više mogla ni nabrojati koliko se puta panično probudila u 11:30 i trčala na plažu da stigne otvoriti štand do 12, a onda bi, zelena u licu i s podočnjacima veličine kugle sladoleda kljucala zalijepljena za hladan frižider. Zamišljala bi kako se, par godina kasnije, ona i Vid susreću u poslovnim okolnostima, baveći se nekim važnim državnim pitanjima, ona s izgrađenim imenom, u sretnom braku, odličnoga izgleda. Ispunjena, bez njega. Pa ipak, tada se zaklela da neće nikada na svoje patnje toga ljeta gledati s podsmjehom. Da neće, jednom kada (ako!) rane zarastu, smatrati svoju bol djetinjastim slatkim brigama. Ali sada se nije mogla oduprijeti osmjehu koji ju je obuzimao na sjećanje na te patnje, nije se mogla oduprijeti činjenici da je ona gorčina kroz godine postala slatka. Ljubav i ispiti, razmišljala je, bili su slatke studentske muke. Samoostvarenje radom i financijska stabilnost bili su nešto potpuno drugo. Pitala se hoće li, za nekoliko godina, i svoje trenutne patnje smatrati smiješnima ili bar pretjeranima? Nadala se, toliko se nadala da hoće. Nadala se da još uvijek nije baš toliko odrasla, da je u potpunosti lišena djetinjastih muka.

 

Tog ljeta 2012. pročitala je Tajnu i vjerovala da njoj ne može poći loše u životu zato što je ona toliko vremena i energije ulagala u maštanje o boljoj budućnosti, zamišljala je te scene toliko živopisno i detaljno. Sada je frknula nosom, svjesna koliko je teško da će se ta scena s Vidom odigrati, budući da je on sada živio i radio u Švedskoj, a ona prodavala sladoled u Istri. Bilo joj je zapravo drago što je on u Švedskoj, jer je to definitivno srozavalo šanse da ju vidi ovdje na nulu.

 

"Više ništa ne čitaš?", trgnulo ju je pitanje iz misli. Pred njom je stajao Sandi. Stara potreba da se od njega sakrije ponovno se javila u Marini, ali ovoga puta neugoda nije proizlazila iz njihovog međusobnog odnosa, nego iz njene osobne situacije.

"Kako na faksu?" pitao je.

"Diplomirala sam".

"Sve u roku, a?"

"Da."

"Sve s peticama pretpostavljam?"

"Nisi valjda očekivao ništa manje od mene?" nasmijala se na silu. "Dobro ajde, skoro sve s peticama."

"I šta...sad tu radiš?"

Grlo joj se stisnulo. "A da. Za sada. Vidjet ćemo..."

On je i dalje radio u hotelu. Do sada je već napredovao do šefa recepcije. Uredio si je stan u kući svojih staraca, prije su taj stan iznajmljivali turistima. Zimus je bio na Baliju.

 

2014. je Tena, Marinina prijateljica s faksa, išla na ljetnu školu demokracije u Barcelonu. Marina je jako željela ići, ali nije nikako mogla uzeti cijeli jedan slobodan tjedan usred sedmog mjeseca. Morala je raditi, da se za vrijeme akademske godine može uzdržavati u Zagrebu. Zašto su sve te škole ljetne? pitala se ljutito. O demokraciji se ne može raspravljati zimi? Ironično, a sva tijela demokratske vlasti puna su dva ljetna mjeseca na godišnjem odmoru.

 

No iako bi rado bila otišla s Tenom u Barcelonu, te ju godine njena nemogućnost da isto učini nije toliko pogodila, pomalo je uživala u ulozi patnice koja si nešto ne može priuštiti. Bilo je to popularno među ruljom tih dana, nemati za kavu, za pivo, kamo li za ljetnu školu. Ipak joj je opasno išlo na živce kada su tu spiku prodavali ljudi za koje je znala da imaju više nego dovoljno novaca. Ljudi čiji su roditelji udobno radili u državnim službama za 7000 kuna i nisu morali plaćati stanarinu svojoj djeci koja studiraju, jer su živjeli u gradu s fakultetima. A njihova su se djeca svejedno žalila, pogotovo zato što su na x-ici imali manje novaca nego oni koji su na studij došli iz drugih gradova.

 

Ljeto 2014. bilo je i prvo ljeto kojega je Marina sa sobom na štandu imala pametni telefon. To je podosta promijenilo stvari. Sada je sa štanda mogla vrlo lako pristupiti neograničenom broju članaka vodećih svjetskih medija, pratiti događaje u svijetu, čitati komentare vrhunskih kritičara. Ekipa s plaže, posebice oni iz starijih generacija, komentirali su da se tako zapiljena u ekran svoga mobitela otuđila od svijeta, dok se ona zapravo toga ljeta, putem ekrana svoga mobitela, pobliže upoznala s marksističkom teorijom. Preko tog istog ekrana je, s Tenom u Barceloni, vodila duge rasprave o tome može li se demokracija u potpunosti ostvariti u kapitalističkom sustavu. Navečer bi, sažeto ali srčano, te rasprave prenosila svojim prijateljima dok su ispijali koktele. Prozvali su ju Che i rekli joj da ih ne gnjavi s politikom navečer, kada su se samo željeli malo opustili. Rekla je da, ako baš moraju, neka joj radije nadjenu neko žensko revolucionarno ime, na primjer Rosa. Nitko od njih nije bio čuo za Rosu, pa im nije bilo fora.

 

Budući da je Tena bila na ljetnoj školi demokracije, iduće joj je zime jedan od profesora s faksa ponudio da radi kao suradnica na projektu o demokraciji u bivšim jugoslavenskim državama. Tena je Marini bila draga, ali imala je, na primjer, dosta niži prosjek od Marine. 2015. ponovno je otišla na ljetnu školu, ovoga puta u Talin. Sada je Marina iskreno očajno sjedila za štandom sa sladoledima, mrzeći svoj patnički položaj, mrzeći činjenicu da su ljetne škole uvijek ljeti, mrzeći to što se potvrda o pohađanju ljetne škole smatrala simbolom entuzijazma za struku. Mora da Marinu struka nije zanimala, kada je ljeti prodavala sladolede.

 

Toga je ljeta čitala Ayaan Hirsi Ali i putem mobitela pratila izbijanje izbjegličke krize, stvaranje balkanske rute i tragične smrti na pučinama Mediterana, prepucavanja europskih konzervativaca i liberala, pripreme hrvatskih vlasti na prihvat izbjeglica, mađarsko postavljanje žice. Kugla sladoleda sada je bila 8 kuna.

 

Ekipa s plaže postala joj je strana. Bile su to uglavnom iste face već petu godinu za redom i pokoji novi klinac, ali osjećala se da ne pripada ovdje. Željela je razgovarati o krizi demokracije, načinu sprječavanja daljnje dehumanizacije i propasti empatije, o mjerama rješavanja imigracije i nezaposlenosti mladih, o bottom-up mjerama društvene promjene, ali nije imala sugovornika. Nisu razumjeli o čemu govori, pa su odmahivali rukom pokazujući da je to nebitno, nebitno poput boje majice koju ćeš danas obući, poput toga hoćeš li u sendvič staviti salatu ili ne. Goga možda nije bila idealna sugovornica, ali barem je rado slušala Marinu. No ove je godine rjeđe dolazila jer je radila do 16, a onda bi uglavnom otišla na kupanje s Davorom.

 

Tena je javila da nakon povratka iz Talina odlazi na tri tjedna volontirati u jednom izbjegličkom centru u Grčkoj. Marina se odjednom osjetila zarobljenom na toj stoličici pod suncobranom, iza frižidera sa sladoledima. I ona je željela ići, željela je pomoći, željela se uključiti u svjetska zbivanja, željela je nova iskustva. Ali zimi je morala odlaziti na predavanja, pisati seminare, pripremati kolokvije i ispite. Ljeti je morala zaraditi, da bi si omogućila taj život zimi. Putovanja, volontiranja u inozemstvu i stjecanja novih iskustava činila su se onkraj diplome. Još malo, razmišljala je, samo još jednu godinu i počinje sloboda.

 

Da si skrati vrijeme, toga se ljeta družila s Maurom, intimnije nego do tada. Najednom je nekako sazrio, uozbiljio se, lice mu se ispilo i poprimilo muževnije crte lice. Preskočila je sva ritualna kruženja i plesove i nije fatalizirala njihov odnos. Naučila je uživati u trenutnim okolnostima i ostaviti okolnosti da budu samo okolnosti. Nije previše pričala o politici.

 

Sada je sjedila pod suncobranom, izgledajući kao da se vratila među skupinu zarobljenika nakon što su ju otmičari zbog pretjerano revoltnog ponašanja izdvojili na neko vrijeme iz skupine, održali joj lekciju, i vratili je nazad slomljenog duha. Sjedila je tužna, isprazna, pasivna.

 

Prošloga ljeta, 2016., nije radila na sladoledima. Nakon što je obranila diplomski rad, prijavila se na nekoliko oglasa za stručno osposobljavanje. Na ono radno mjesto koje je najviše željela nije primljena, kao ni na drugo, pa ni treće. Na četvrto je primljena i bila je zadovoljna, jer moglo je proći puno gore, a uostalom, možda bi se ispostavilo da su prva tri predosadna, dok će ovdje naučiti toliko toga korisnoga. Bilo je to u jednoj državnoj ustanovi. Prije nego što je primljena, prošla je tri kruga rigoroznog testiranja njenih sposobnosti pismenog i usmenog izražavanja na hrvatskom i stranom jeziku, informatičke pismenosti i poznavanja političkih novosti u zemlji i svijetu. Od četrnaest kandidata u prvome krugu, na kraju trećega kruga izabrali su baš nju.

 

Ispostavilo se da većinu vremena nije radila ništa. Nisu joj davana nikakva zaduženja ni zadaci, pa se ponekad pitala zašto je njeno radno mjesto uopće otvoreno, kome je uopće trebala i za što? Ponekad je unosila nizove brojeva u excel tablicu ili sortirala i klamala snopove papira. Većinu je vremena samo sjedila, ali nije smjela čitati knjigu. Ne zato što bi tada svima bilo očito da ona ništa ne radi – to su svi ionako znali – nego jer naprosto nije bilo pristojno. Počela je koristiti ''slobodno'' vrijeme na poslu za pisanje kratkih članaka koje bi zatim slala raznim malim portalima. Onda je počela pisati prijave i motivacijska pisma za druge poslove, ali nitko ju nije čak ni pozvao na razgovor. Zaključila je da je za sve kriva njena mama, koja ju je odmalena učila neka ostavi druge da sami uoče koliko je vrijedna, da bude skromna, da ne ističe samu sebe. Smatrala je da ju ovo moralno načelo sprječava da napiše motivacijsko pismo kakvo suvremeni sustav temeljen na samopromociji zahtjeva, da objavljuje dubokoumne statuse na facebooku od kojih poneki možda postane viralan, da započne vlastiti blog na kojem bi stavila svoju sliku popraćenu duhovitim i originalnim opisom njene osobnosti, te njime zaplijeni pažnju javnosti. Željela je samo dobiti mogućnost rada, mogućnost da mijenja i poboljšava malene kutke svijeta, bez da mora izgraditi kult vlastite ličnosti.

 

Tena je diplomu odgodila, a kada je diplomirala, otputovala je u Kambodžu gdje je šest mjeseci provela na neplaćenoj praksi u jednoj međunarodnoj organizaciji za ljudska prava. Nakon šest mjeseci, ponudili su joj da za vrlo oskudnu plaću, kojom je taman mogla pokriti troškove boravka, nastavi raditi za njih u uredu u Laosu. "Nije problem, moji će mi slati još nešto novaca, a onda ću polako napredovati u organizaciji i na kraju imati pristojnu plaću. Nadam se i da bi me mogli prebaciti u ured u Bruxellesu", rekla je Marini preko Skypea.

 

Stiglo je još jedno ljeto i Marinin se ugovor o radu bližio kraju. Mogućnosti produljenja nije bilo. Iskreno govoreći, ionako je nedostajalo i voljnog momenta za daljnji rad s njene strane. Nije bilo ni odgovora na nebrojene druge prijave koje je slala. Novca na njenom računu isto tako nije bilo. Nije bilo drugog izbora, osim štanda sa sladoledima. Srećom, cura koja je radila prošle godine, ove je godine našla neki drugi posao i šef je mogao primiti Marinu.

 

Ponekad se osjećala da propada negdje duboko, zajedno s pijeskom koji je promatrala, da ju taj isti, vrući pijesak zatrpava, vrućina i nježnosti pijeska na koži joj godi, osjeća se sigurno, iako ne može disati. Ponekad je, s druge strane, imala dojam da trne. Prvo nožni prsti, zatim stopala, listovi, cijele noge, međunožje, želudac, srce, jezik i okusni pupoljci, nos, kapci, tjeme, tako da nijedan nagon, nijednu emociju ne osjeća osim trnaca, koji se onda polako šire i na mozak. Možda ni njena ljubav prema političkim znanostima nije bila sudbonosna kako je do tada vjerovala, možda je i ona bila pitanje okolnosti, činjenice da je, igrom slučaja, kao devetnaestogodišnjakinja odlučila upisati taj studij. Iako većinu ljudi mračne misli obuzimaju noću, kada legnu u krevet, Marini su najgora bila jutra. Jutra kojih se nije mogla sjetiti dovoljno dobrog razloga da ustane iz kreveta. Sjećala se vremena kada bi ujutro, još u polu snu, odgodila budilicu na "još samo pet minuta" i zamišljala da ih provodi stiščući u zagrljaju Sandija ili Vida ili nekoga drugoga zbog koga je je jedva čekala istrčati u dan. Sada se ujutro budila sa snažnom željom da nekoga stisne, da ju taj stisak utješi. Otkrila je da joj je možda još gore od potrebe za utješnim stiskom i od toga da nema koga da utješno stisne, to što nema koga zamisliti da ga stišće. Pitala se bi li itko – ikoja osoba, ljudsko biće – uopće mogao imati taj utješni efekt na nju ili bi to trebala biti neka stvar, pojava, apstrakcija...? Pružala je ruke kroz plahte pokušavajući zamisliti nešto utješno među njima, ali uporno je ostajala samo praznina.

 

Stvari se oko nje nisu mnogo promijenile od 2011. do danas. Ljudi i dalje imaju potrebu baviti se nečime što će ih činiti posebnima, izdvajati ih iz masa, samo su s tim ciljem prije šest godina svi bavili fotografiranjem, a danas trčanjem maratona. Njoj se fotografiranje više sviđalo, manje je pijeska letjelo po plaži.

 

A idućeg ljeta? Što može očekivati?

 

Možda će kugla sladoleda koštati 10 kuna, pa će joj mozak još više utrnuti, jer je tablica množenja s deset najlakša.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.