Svetlana o sebi: "Rođena sam 1966. godine u Puli, gdje i danas živim i radim. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja za zvanje grafički tehničar u COUO „Branko Semelić“, naknadno završavam četverogodišnje školovanje za kozmetičarku u Strukovnoj školi. Pedagoške kompetencije na Sveučilištu Jurja Dobrile položila sam 2013. godine i od tada povremeno predajem predmete kozmetičke struke u Strukovnoj školi. Moju javnu „Ispriku djeci“ objavljuje Jutarnji list u on line izdanju 2013. godine.Autorica sam romana „Dijete koje šeće psiće“, koji je objavljen 2015. godine."
O svom radu: "Pisanje je moj prijatelj, moja ljubav, moj pratitelj i tako je to – oduvijek. Ipak, tome se intenzivnije posvećujem proteklih par godina. Često moje priče nastaju na način da ih danima, pa i mjesecima, slažem u glavi prije nego ih oformim u konačan oblik, iako postoje i one koje nastaju u jednom dahu. Inspiracija su mi događaji i situacije iz stvarnog života i zbog toga je sadržaj, većinom, biografskog ili autobiografskog karaktera. Proza je forma kojom najlakše izražavam svoje misli, a poezija se dogodi uglavnom u nekim posebnim trenucima. Rekla bih da je proza ventil mog srca, a poezija filter moje duše."
BADANTE
Tog jutra probudila me tišina. Nelagodan osjećaj u stomaku nametnuo je pitanje u mojoj glavi: - Hoću li ja to moći? – da bih nakon toga odmah odgovorila samoj sebi: - Naravno. Pogledala sam na sat. Imam još punih sat vremena do vremena kad je zvono iz budilice trebalo označiti alarm za buđenje. U mraku sam razabrala obris hlača i majice koje sam večer prije spremila na vješalicu i zakačila na vanjski rub ormara. Neka mi sve bude spremno – tako sam razmišljala sinoć. Međutim, danas ne razmišljam tako. – Još uvijek možeš odustati, ne moraš ići. – govorio mi je glas u mojoj glavi. Ustala sam. U hodniku me dočekala ona. Spremna poput one robe obješene na ormaru. - Jesam li sve stavila? Dovoljno gaća, majica…Što ako u stanu bude vruće? Da li da ubacim još koju majicu s kratkim rukavima? Što ako ne griju? Da li da si ubacim onaj vuneni šal da se bar omotam oko križa? Gledala sam u putnu torbu par sekundi. Nisam ju ponovno otvarala. Ne znam da li sam negdje pročitala da nije dobro ponovno otvarati putnu torbu nakon što je spremna i zatvorena sa svim stvarima za put. Hvatam se za vlastito praznovjerje i torbu ostavljam na miru. Odlazim u kupatilo. Susret s osobom u ogledalu nije mi se svidio. Mješavina tuge i straha promijenilo je izgled mojih očiju i tada sam odlučnim glasom rekla: - Dosta! Ideš i gotovo! Dok se vruća voda slijevala po mojem tijelu, ponovno me uhvatio dobro poznati osjećaj nelagode i panike. Pokušala sam ga odagnati nešto hladnijom vodom. Na trenutak sam uspjela. – Naravno da ću moći! Pa koliko drugih žena ide raditi u Italiju a još su starije od mene. Bože moj, ako ne uspijem, uvijek se mogu vratiti. U takvom ojačanom raspoloženju navukla sam hlače i majicu. Ostalo mi je dovoljno vremena da u miru popijem svoju prvu jutarnju kavu. – Plin sam ugasila, bojler sam isključila, rezervni ključ sam pustila Bibi, sve je ok. Ovaj put misli su mi bile saveznik. Jedino me onaj mučki osjećaj u želucu nije napuštao. - Trebala bih nešto pojesti. Poslušam vlastitu misao i uzimam dva keksa. Jedem na silu. Ponovno me obuzima osjećaj samosažaljenja i tuge. Ne ide mi se. Na stolu još uvijek leže novine sa podcrtanim oglasom iz kojih vrište riječi: Offerte di lavoro per badante a Trieste. (Ponuda poslova za njegovatelje u Trstu.) Gledam u slova, a ona gledaju u mene. - Što mi je to trebalo? Da ipak ne idem? Hoće li me Bog kazniti što sam odgodila fizikalnu terapiju za koljeno zato da bih išla raditi u Italiju? A onda me u slijedećoj sekundi obuzmu misli bijesa i ljutnje. – U redu, ako ćeš se ljutiti onda mi Ti izvoli platiti ovrhu koja mi je sjela zbog rate kredita! Izvoli mi Ti platiti račune za struju i plin! Izvoli mi Ti kupiti kruh i mlijeko! Izvoli, samo izvoli Ti svevišnji, ako misliš da nije u redu ovo što radim! Dižem se od stola i bacam zadnji pogled po stanu, provjeravajući jesam li sve pustila kako treba. Plin sam ugasila, bojler sam isključila, novine sam pustila na stolu, za svaki slučaj ako mi se nešto, ne daj Bože, dogodi da postoji dokaz ili trag gdje sam. Oblačim jaknu, uzimam putnu torbu i zaključavam vrata stana. Na ulici me dočekalo hladno i kišovito jutro. Autobus nisam dugo čekala. Srećom pa „skupljaju“ putnike prema dogovoru, tako da nisam morala ići na autobusnu stanicu. Ukrcala sam se i sjela na svoje sjedalo. Kao da su u tom trenu i moje misli sjele na svoje mjesto. - Dobro sam. Idem u Italiju na dvadeset dana zaraditi nešto novčića. O, pa nije ni to baš samo „nešto“. Četrdeset eura na dan puta dvadeset dana, osamsto eura je lijepa cifra! Trostruko više od moje penzije. Dobro je da mogu ići. Ne želim ni misliti što bi bilo da nije tako. Na autobusnom kolodvoru već čeka grupica žena. Badante, kao i ja. Ne čudi me da se nije ukrcao ni jedan muškarac. Zna se tko i zašto putuje ovim jutarnjim autobusom za Trst. Gledam ih kako su raspoložene i šale se s vozačem dok im uzima torbe i stavlja ih u prtljažnik autobusa. Vidi se da im to nije prvi put. Ma ča opet? – prvi se uključio vozač. Opet da, nego ča! Ča ni vam dosta šoldi? A, ni ne! Šoldi nikad dosta! Vrajžja penzija ne riva nanke za petnajs dan! Iman ja i nuke šjor šofer! Znate kako dica vajk; - Nona ja bin ovo, nona ja bin ono! A brižan sin i nevista ne moru nać delo i ča ću? Niki mora delat! A vrajžje delo! Ala hote, hote gori šinjorica, je teplije u kurijeri! Nekako se i meni popravilo raspoloženje. - Izdržat ću, da! Ova gospođa je još starija od mene. Kad može ona, valjda ću moći i ja. Na trenutak sam se čak posramila svog vlastitog osjećaja samosažaljenja koji me pratio jutros od kad sam otvorila oči. Dobro jutro, ka di grete vi? – obratila mi se „šinjorica“ odmah po ulasku u autobus. U Trst. U Trst? A dobro, tu ste blizu. Ja gren u Udine. Ča ste već bila ili van je to prvo? Prvi put idem. Aaa… A, ja gren već tri lita. Sin je osta bez dela, nevista dela samo po liti i ča ću, bin njin rada pomogla koliko moren. Iman i dva nuka, znate? Ma su pravi. Jedan gre u osmi , a uvi mići gre u drugi razred. Ma jako su mi pravi, ne moren reć. Sve mi pomoru, ne rabi da njin ja niš rečen. Ovi stariji da bi poša u školu za kompjutere. Jako mu to gre. Sve mi je on pokaza anke na mobitel; - Nona taj botun pritisni kad te ki zove, taj botun kad finiš! Sve znaju ta dica danas! Dok je pričala sa mnom i spremala svoje stvari u pretinac iznad sjedala, usput je gledala da li će vidjeti nekog poznatog. – Flavija! Dojdi, dojdi, sidi tu poli mene! Ča već je pasalo petnajs dan, ki bi reka? Njih dvije su sjele na sjedišta ispred mene i, htjela - ne htjela, nisam se mogla oglušiti na njihov razgovor. Osjećala sam neku sigurnost u svoj toj svojoj neizvjesnoj situaciji i bilo mi je drago čuti nekoga tko tako optimistično gleda na svu tu situaciju. - Hvala ti Bože da nisu svi turobni kao ja. – rekla sam u sebi i prvi put, od jutros, osjetila olakšanje. Ča vajka si u istoj fameji u Gorici, ča ne? – nastavile su razgovor nakon što su se smjestile. Vajka da. A, ma san i ja. Vajka u istoj fameji. Već tri lita. Bog daj zdravlje toj nonici! Sin mi je reka, ko moren nać ča bliže, nego Udine. Ma ča? Gren s kurijeron, ne peljen ja. I još govoru da je čuda tih ukrajinki došlo delat, i od svaderi da hi je, anke iz Bosne i iz Slavonije. I ča, da ostanem bez dela? A, Flavija moja, ni laka ne! Kada su njih dvije utihnule osjećala sam kako me lagano hvata san. Malo sam ipak uspjela odmoriti, a bol u koljenu probudila me malo prije nego smo stigli u Trst. Automatski sam posegnula za torbom, napipavajući kutijicu s kremom gaveza. Hvala Bogu ponijela sam ju! Kako je autobus usporavao prema stanici, tako sam ja gledala kroz prozor tražeći gospođu koja me trebala sačekati. - Vjerojatno joj se ne da stajati na kiši. - pomislila sam vidjevši da nitko ne čeka. Krenula sam uzeti putnu torbu iz prtljažnika, kad sam čula da netko zaziva moje ime, odnosno prezime. Signora Kalinic? (Gospođa Kalinić) Si. (Da.) Per badante? (Za njegovateljicu?) Si. (Da.) Buon giorno. Io sono Miriam, piacere. Sono la figlia di signora Rosa. Mia mamma serve la badante. Andiamo con la mia macchina, e qui vicino. (Dobar dan. Ja sam Miriam, drago mi je. Kćer sam gospođe Rose. Moja mama treba njegovateljicu. Idemo mojim autom, tu je u blizini.) A ja sam nakon pozdrava s Miriam, u sebi zavapila: - Molim te Bože, budi uz mene! Čim ovo završi idem na terapije za koljeno. Obećavam! Za svaki slučaj, čisto da ne bi bilo zabune, svoje sam mu obećanje ponovila i na talijanskom: - Ti prometto!
