Krvotok granica: Marija Dukić

July 9, 2018

 

Marija o sebi: "Splićanka. Dišem, čitam i pišem u Šibeniku. Multikulturalna sam, rječita i svakodnevno se borim protiv svih mutiranih podvrsta modernog fašizma. Zaljubljena u knjige i književnost. Pijem tri kave dnevno, osim kad pišem od jutra do mraka – onda ne brojim dok se ne počnem tresti. Boli me duša kad vidim pisaće strojeve koji se ne koriste, knjige koje se ne čitaju i ljude u samonametnutim kavezima."

 

 

O svom radu: "Ne vidim smisla u danu ako u njemu ne nađem poeziju, bilo tuđu, bilo vlastitu. Vjerujem da je poezija kao šparoge: ili imate oko za nju i vidite je iza svakog grma, ili je ne vidite uopće i čudite se onima koji je znaju naći."

 

 

Krvotok granica


 

Čuvajte se zmija, dica! – vikala je baka jednom davno, svaki put kad bismo se nas tri u igri približile suhozidu. Pazite se zmija – dodala bi potiho, kao da samu sebe podsjeća na nešto zaboravljeno s početka prošlog tisućljeća. Pazimo se, bako! U kolektivnom umu naših glavica zbliženih igrom, zid je bio mitsko – i ljeti obavijeno hladnoćom – mjesto na kojem obitavaju zmije svih vrsta i oblika. Tek mi je za dvadesetak godina sinulo da niti jedan jedini put, cijelo se djetinjstvo loveći livadom koju je omeđivao suhozid, nismo vidjele zmiju. Ipak, nismo posumnjale u bakine riječi: držale smo se podalje. Zastao bi mi dah svaki put kad bi se nešto zaljeskalo.

Već sam tad podsvjesno shvaćala ono što sad znam o zidovima i granicama. Nisu tek uski pojasevi zemlje, betona, kamena i drva, već nešto znatno mračnije i starije. Rekonstruiramo im kosture u antičkim ruinama, proučavamo ih otkopavajući starohrvatske grobove, i ne približavamo se odgovoru na pitanje: tko je (i kad) povukao prvu? Kad je počelo ludilo granica koje su toliko evoluirale da im ne možemo izmjeriti duljina, tko je prvi povukao štapom liniju na zemlji urliknuvši, prošaptavši, proplakavši: Ovo je moje? (Gotovo je sigurno bio muškarac; granice su, za razliku od čovječanstva, imale Adama.) Da je počelo davno, osim zdravog razuma, govore nam struktura i oblik. Ako izuzmemo pedantne, ravnalom povučene američke, sve su granice država krivudave, organske tvorevine nalik na kapilare pijanog oka. Prikladno s obzirom na njihovu namjenu: granicama je oduvijek divlje tekla ljudska krv. Svijet, gledan kroz tu prizmu, postaje svijet krvavih, živih potočića, brzaca i rijeka kojima puls ne treba – žive su oduvijek.

Granice imaju i svoje policajke i nadzornike koji im daju iluziju legitimnosti, kao i ostalim zastrašujućim, moderno neljudskim tvorevinama. Nekad smo žrtvovali djecu Marduku, a sad se nad time zgražamo, ostavljajući nakon sudara vatrogascima da šmrkovima speru našu krv u šahte, koje ju nježno nose u ralje Zemlje ili mora, hraneći tisuće stvorenja koja su samo raspršena energija tla na kojem stojimo, iz kojeg su zlokobno i organski, uz svesrdnu pomoć ljudi, niknule granice.

Krvotok granica vlada svijetom. Između njih crtamo beznačajne ljudske, koje je lako prijeći upravo zbog beznačajnosti: kao djeca se penjemo preko plotova i ograda, kao odrasli stupamo preko pragova pozvani i dršćemo pred njima nepozvani. Snaga je krvotoka u mesu koje opasava. Meso jedne obitelji? Hop, preko zidića. Zdravo, susjeda. Meso otprilike 4,253 milijuna? Putovnicu, molim. (Pištolj šuti u futroli, ovčari dašću, sočne usne pripadnice specijalne policije u kontrastu s naočalama kakve je imao Godfrey u Hladnokrvnom kažnjeniku.) Granica drži svoje meso pod kontrolom. Tko misli da nije meso, neka prošeta kroz nju ležerno kao kroz dvorište, s rukama u džepovima. Ne? Pametno, osobito na granicama velikih država. Puno mesa znači da granica treba puno za opstanak, i gladno zijeva na svaki potencijalni zalogaj.

Granica, zapamtimo ovo, ne bira plijen. Naoružani marinac jednako joj treba kao i nepomični dječačić s licem u mediteranskom pijesku. Ona ne poznaje nacionalnost ni vjeru, rasu ni politiku, premda je nekad hranimo isključivim dijetama. Poznaje ljudski život i gladna ga je. Ostalim životinjama miroljubivo daje prolaz i utočište. Svaki je suhozid pun života svojih čuvarica koje izlaze na sunce grijući čiste ljuske, mahovine koja poziva da naslonite glavu na nju, ali ne želite. Pazi se zmija, odjekuje u našim preplašenim dječjim glavama.

Mislile smo da zmije čuvaju/priječe put na livadu gdje je hlad mračniji, a sag ljubičica mirisniji. Što ako su čuvale samu granicu, zid, od nas? Što ako su granice metafizičke, obitavališta sila većih i drevnijih od ljudske rase? Što ako je funkcija zmije bila štititi granicu od triju znatiželjnih Evinih kćeri? Tad nam je granica između svjetova bila tanka, svaka je mogla biti lik iz bajke. Svlačile smo kože svako popodne u igri. Pazimo se, bako.

Danas svlačim i oblačim kože više puta dnevno. Odora je tek jedna od mojih koža, i neka je nelagoda u meni kad je oblačim, a olakšanje kad je svlačim. Postajem dio nečeg većeg u njoj. To mi nešto oduzima svaku slobodnu misao, i – apsurdno – time moja sloboda raste. Nekoliko sati dnevno živim u granici. Tad nisam njeno meso, već njena krv.

Logično bi bilo odustati: biti samo meso. Ali volim biti krv. Ne nosim naočale na poslu, izvješća hvale osjećaj za međuljudski kontakt. Ne želim priznati da to radim jer mi snaga leži upravo u pogledu. Iza ljubaznosti krijem primitivnu spremnost polaganja života na granicu i za nju, i time hipnotiziram ptice koje propuštam. Ako mogu birati smrt, neka bude nasilna, u vakuumu koji će moju srž isisati u okolnu šumu, upiti je kao zvuk. Prijateljici se savršeno pokoran pas oteo i otrčao u šumu. Dozivala ga je satima, danima. I danas zazviždi prolazeći tuda, premda je prošlo sedam godina. Šuma guta te zvižduke tako da ih se nakon nekoliko metara ne čuje. Svi to znamo, ali šutimo. Šuma je dio granice, a naš je boravak ograničen na uljuđeni betonski dio. Ne skrećemo s njega, histerično živi i bliski kao klupko zmija.

Granica je treći svijet. Nadnaravno i stvarno inače koegzistiraju, mjestimično se dodirujući, ali treći je svijet stvoren od žila i kapilara koje suicidalno režemo nesvjesni njihovog značenja. Svijeta bez granica neće biti nikad: dolazi svijet s malo granica. Strahujmo životinjski, jer će jedna granica koja opasava milijune tona mesa biti jača i opasnija od ijedne koju znamo. Strahujmo od žilavih, snažnih granica koje nećemo moći sjeći ni premještati, kupiti ni prodati, od mehanizama koji će ih štititi, svakodnevno lijući svježu krv u njihove estuarije obrnutog toka: dan kad dođu bit će dan u kojem ljudi prestaju biti ljudi. Tješim se mišlju da me neće biti. U mom su vremenu jake, ali nisu svemoćne.

Grm ruža oslonjen o drveni plot s jedne strane, tone betona urešenog žicom s druge. Ubodimo se na oboje, u nadi tisućljetnog sna i buđenja u pustoši u kojoj smo jedino meso. Bar ćemo imati slobodu otići na granicu i sami joj se dati: zadnjoj suhozidnoj granici djetinjstva u svijetu bez ljudskosti. Prići, osloniti čelo o nju i gurnuti ruku među mahovinom obraslo kamenje, osjetiti mitsko biće iz djetinjstva i pasti kao što pada stablo. Nažalost, ni trn ruže ni bodlja žice nemaju tu moć. Ne postoji napitak ni čarolija kojom možemo zauzdati vlastitu sudbinu. Možemo se tek odati opijumu kontrole svakodnevice, ignorirajući pulsirajuće žile koje omeđuju svijet.

Književnost se oduvijek bavi zmijom kao simbolom granice i ograničenja, granice bogova i nastanka. Besmrtni kompost iz kojeg je niknuo Ra kao sunčani narcis, moćni Veleš, afrička duga iz koje smo nastali, aztečka majka, grčka vladarica koja je snijela jaje nas, darovateljica spoznaje u Bibliji... Nema svijeta bez zmije, nema svijeta bez granice. Kad je Romul posvetio Removom krvlju još nepostojeće granice Vječnog Grada, je li bio nastavljač povijesti ili začetnik nove? Je li se podrazumijevalo da je oskvrnuće brazde vrijedno bratoubojstva? Zar je vrijeme bilo tako okrutno, običaji tako neljudski? Danas zabijamo sjekire u glave zbog međe. Brazda je i granica, plužeći i orući ranjavamo zemlju u nadi da nam se neće osvetiti. Ona šapće granicama naša imena. Pretraga ubojstvo zbog međe: 5060 rezultata. Prije nego počnemo o vjerodostojnosti, sjetimo se kako kratko postoji moderna tehnologija. Da ih je bar tako malo.

Tisuće koje svakodnevno ginu, bilo za prijelaz ili očuvanje granica, zapravo ginu za isti drevni krvotok koji traži prinošenje žrtve. I ne bira. Da bira, bi li odabrao onog dječačića? Znate li mu ime? Hoćete li ga sad naći i obećati da ga nećete zaboraviti? Hoćete, i neka vas nije sram; i on je, kao i svi, samo granični obrok više sile. Infuzija dvije litre. Plaća jer smo bili dovoljno pohlepni da povučemo ljudske granice.

Prva je morala biti nadahnuta granicom prirode. Neba i zemlje, šume i livade, mora i kopna? Bila je organska, čime daje u nasljeđe nešto dijabolično današnjima – ako smo je stvorili oponašajući viđeno kamenom i drvom, gradili smo homunkulusa kojim nismo znali upravljati prije nego smo ga oživjeli. Pokušali smo biti bogovi, a stvorili smo krakensko čudovište čiji su pipci u svakom kutku svijeta. Prateći prirodu, poistovjećivali smo svoje granice s njenim rijekama, i onda se čudimo kad nam ljeti gladno lapću listove, ulazeći nam u pluća i zaplićući se korijenjem o naše udove. Huškaju na nas svoje pauke, jegulje, zmije i morske pse da donesu plijen kao milenijima trenirani lovački psi. Američke su unutarnje granice kvazigranice, zato su jedine koje mogu ne oponašati oblikom tok rijeke ili obalu. Varljiva lakoća prijelaza unutarnjeg mesa nije mjerilo njihove snage: zato i mogu biti tako propusne i savršeno ravne, ignorirajući organsku prirodu europskih i vlastitih rubnih. Samo puštaju vlastito meso u šetnju po svom dvorištu.

Svlačim kožu. Ona šušti, nježno padajući kad joj je opasač skinut. Razmišljam o svojim američkim kolegama, koji vrebaju kubanske imigrante u plićaku kao krokodili životinje koje su se došle napiti njihove slobode. Umjesto da budem zahvalna na svom, žudim za takvim poslom jer želim da me granica fizički proždre umjesto da me drži na uzici dok zarađujem za kruh kojim tovim sebe, njeno meso. Želim vječno živjeti u njoj, zaštićena i voljena, u krilu Zemlje kao zmija u suhozidu.

Želim biti njena zmija. Želim da me nitko ne vidi. Ako me ne vide, ne mogu mi ništa. Želim se zavući u zid kao kćer Zmijina i Evina, daleko od granica svih Adama svijeta. Kao sestra Kainova, ne Abelova. Želim loviti.

Na mom je posjedu suhozid. Nešto se ljeska. Iako je dosad nisam vidjela živu i nezarobljenu staklom, prepoznajem je odmah. Sive šare, trokutasta glava. Vraćam se u kuću po lovačku pušku, misleći na svoj čopor poludivljih mačaka, izlazim i naslanjam je na rame.

Za trenutak se mogu zakleti da me, udaljena metrima livade i voćnjaka, gleda pravo u oči.

Ciljam.

Pazite se zmija, dica!

Ne dišem.

Pazimo se, bako.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.