Ladi zime: Renata Barberic

July 11, 2018

 

 

 

Renata Barberic ima 28 godina i oduvijek voli knjige i pisanje. Do sada ima dva neobjavljena romana i dva na kojima još radi te mnoštvo priča s kojima se redovito prijavljuje na književne natječaje osvojivši tako drugo mjesto na natječaju 'Reč i glas' BG Storytelling Club-a.

 

 


O ovoj priči Renata kaže: "Ladi zime je mračna priča o demonima zime koji noću jedan po jedan obilaze selo i nesretne ljude čineći im zlo. Ljudi se moraju dodatno potruditi kako bi se zaštitili, žrtvujući se tako još i više."

 

Ladi zime

 

 

Lucanina noć tiha je i hladna. Smrznuto tlo prekriva duboki snijeg što joj škripi pod bosim stopalima. Iz crne šume životinjske oči pomno je motre. Ponad njih, noćne ptice sjede u krošnjama nervozno prateći svaki njezin pokret. Čitava okolina oprezna je.

U tami ju je lako nazrijeti, obučenu u haljetak što je nekada bio bijeli. Sada je tek poderanih i prljavih skuta. Staro uže omata joj se oko struka, na boku stežući nož ogoljele oštrice. Preda sobom pak nosi užareno ugljevlje na pladnju, grumeni se zlokobno crvene. U daljini već neko vrijeme nazire svjetlašca. Dok joj ledena stopala ne posustaju, neumorno si prteći put kroz nanose, postaju sve veća i žarkija, mameći je bliže. U seocetu dočeka je mrkla tišina, ne čuje se ni lavež psa. Osvrće se dok korača glavnom ulicom. Kuće se uzdižu uz svaku stranu, i sve su napuštene, ali u mnogim ložištima još uvijek tinja vatrica. Sva vrata otvorena su nudeći joj svoje darove, mrtve oči što zure u ništavilo.

Odavno je željna počinka, ali koraci je sami navode dalje. Do crkvice što se smjestila na kraju puta. Široke kamene stepenice uzdižu se uz brdašce, pozivaju je k sebi. Ljudski miris jača sa svakim korakom, ulazi joj u nosnice, prepun strepnji i bojazni.

Visoka teška vrata priječe joj prolaz. Postavila su se ispred nje punom svojom snagom i Lucana zna da ih nikako ne može zaobići. Pokuša ih otvoriti, upregne svu svoju snagu, no i dalje stoje zatvorena. S druge strane začuje ciku što se proširi gomilom. U dahovima im osjeća iskonski strah i to je ražesti. Tako su joj blizu, a tako daleko. Teškom se mukom odmakne od crkvenih vrata i osvrne se oko sebe. Obojani prozori zaštićeni su željeznim šipkama, a do zvona bi se nekako već i popela, grabeći crnim noktima uz svaku pukotinu sve do vrha, no neće moći ponijeti svoju posudu.

Na otvorenim ulicama vjetar se pojača. Nepopustljivo joj se uvlači pod odjeću, dodiruje ledenu kožu, igra se s neočešanim vlasima. Lucana nastavi dalje. Nova ulica zakreće a ona je slijedi. Sva vrata otvorena su ne priječeći joj prolaze, nudeći darove. Životinjske očne jabučice, žrtvovane, pomno poslagane u posudice pored svakog ognjišta. Pri slabašnoj svjetlosti zlokobno se cakle, mrtve i hladne. Brzim pokretima ubire ih poput zrelih plodova. Polaže ih na užareno ugljevlje što spaljuje meso, širi slatkasti miris, omata ga oko nje, a ona ga pohlepno udiše. Za sobom ostavlja sitno ugljevlje što neće gasnuti sve do kraja zime.

Bosa stopala prelaze joj preko ugaženog snijega, sve do praga straćare. S lakoćom pređe preko praga, u tamu što je sve snažnije zaogrće. Podalje osjeća odavno ugaslo ognjište, a preko umirućeg čovjeka.

Trunka nade brzo joj se probudi u grudima. Lucana, nekada slatka i mila djevojka, u hipu pristupi bliže u rukama pažljivo stežući pladanj sa svojim blagom. Na slamnatoj postelji, pod mnoštvom pokrivača leži oslabljeno tijelo starca. Pažljivo osluhne. Isprva čuje tek udaljeno hučanje vjetra, no tada zapazi tihi dah. Hladan je i slabašan, no još uvijek postojan. Čovjekova toplina kopni sve više svakom minutom i doista imaju sreće, oboje, da je u ovim uvjetima još uvijek živ.

Pažljivo odloži prepun pladanj, pa dohvati nož što joj je za pojasom i vršak bez premišljanja gurne pod muškarčevu vjeđu. Mutna zjenica u trenu se razlije, a potom sve prekrije gusta tamna krv. Lucana zakrene zglob ruke tjerajući oštricu po svom naumu sve dok jabučica oka ne iskoči na njezin dlan.

Muškarac glasno vrisne od boli. Koprca se u njezinom stisku. Obuzda ga, dok preostalo oko širom zuri u nju. U pogledu mu prepoznaje strah što ga je otrijeznio kao što nije bio godinama. Bez puno odugovlačenja, ponovno gurne tanki vrh oštrice stvarajući novi trag krvi. Muškarac pokuša vrisnuti, no izađe tek bolno grgljanje. Divlje joj se otima iz ruku, a kada tanke žilice popucaju i jabučica spadne oslobođena, pušta ga da se onesviješteno strovali na leđa. Brzo jabučice okrene među prstima, pomno motreći. Na svaku nepravilnost namršti se, no dobro zna da su bolja od svih životinjskih što je motre iz posude. Brzo ih ugara u svoje crne rupe, a u muškarčeve duplje ubaci užareno ugljevlje da mu u najdužoj noći svijetle umjesto očiju.

Brzo se povuče, spretno držeći pladanj. Na darovima se zrcale stotine njezinih grotesknih odraza i sve ih sada može vidjeti. Tanke joj se usne šire u osmijeh otkrivajući sitne oštre zube. Iz grla joj dopire zadovoljno smijuljenje što vjetar do jutra raznosi pustopoljinom.

 

Crkveno zvono glasno se začuje kroz utihnulo seoce. Dugo odzvanja dok se samotna zora pretvara u dan. Vjetar mreška zrak donoseći hladnoću sa sjevera. Ljulja gole grane otpuhujući suhi snijeg što se lako zavlači gdje mu se prohtje. Lucanina darovana ugljevlja brzo rasplamsaju vatre u ognjištima i dugo priželjkivana toplina učas se raširi. Svijet sada izgleda manje zastrašujući, no zimski dan brzo odmiče. Sunce dosegne vrhunac pa stane tonuti šutke upozoravajući da vrijeme odmiče i svako muško prihvaća se posla. Potrebno je postaviti što više vatri što će neprestano gorjeti, svjetlom i toplinom štiteći selo.

Kada potpuna tama naposljetku prekrije čitav krajolik, selo već okružuje tucet vatri. Najhrabriji muškarci prvi se javljaju za stražu. Vatre je potrebno održavati i braniti, a bit će strašna nesreća ako ijedna od njih zgasne prije no što mračno razdoblje završi. Jezičci im zato sukljaju sve više pod oblake, a pucketanje zaglušuje noć. Pogledi stražara uzastopno prelaze s ognjišta na tamu u kojoj se neman skriva, sigurni su u to. Kada ostatak sela odavno spava, nenadani zvuk privuče im pozornost. Nesretnici što su najbliže ukipe se u mjestu. Kratko se tek međusobno pogledaju, dok jedan nepoznati zvuk slijedi drugi i postaje sve bliži. Kroz tamu sve jasnije naziru visoki štap kako kucka o smrznuto tlo. Promalja se, postaje sve jasniji, sve dok ne ugledaju i nejasni lik što ga drži u ruci.

Isprva djeluje kao tek jadna životinja što korača na stražnjim nogama. Biće je pogrbljeno, a lice skriveno. Udovi su mu tanahni poput štapa što ga čvrsto steže vitkim prstima. Tijelo mu od hladnoće štiti tek rijetka dlaka, posivjela i beživotna. Na tren muškarci osjete sažaljenje, kojeg nestane onog trenutka kada biće podigne svoju kao u djeteta malenu glavicu, te ih pogleda užareno žutim očima. Prepoznaju Edrunlada, namreškane njuške i tankih usana što se brzo povuku otkrivajući sitne zube oštre poput životinjskih.

Tada se u hipu pokrene. Učas se stvori pored najbliže vatre, posve otkriven pod plamsajima. Oči svako malo zatvara štiteći ih od topline, dok mu iz usta izlazi potiho režanje. Toplina i svijetlost nanose mu užasnu bol, no stoički je trpi. Štap što ga ima uza se potom uzdigne iznad glave pa svom silinom stušti među plamenove. Iskre u trenu polete u zrak, gnjevno šišteći. Edrunlad neobazrivo nastavlja dalje. Lupa i udara, unoseći svu snagu u pokrete. Oganj se isprva još jače rasplamsa, a on ne posustaje. Sve žešće zamahuje, a dugački štap sve jače udara, sve dok plameni jezičci ne stanu gubiti visinu i tonuti prema dnu. Svjetlost uzmiče pred tamom, a toplina kopni. Muškarci isprva zapanjeno zure preda se, ne reagirajući na hladnoću što ih sve jače grize za obraze. Sve dok u središtu ne stanu sve jasnije nazirati užareno ugljevlje. Nekoliko trenutaka im je potrebno da se osvijeste, da odluče nešto poduzeti prije no što vatra posve zgasne. Znaju da tada bijesnog Edrunlada neće moći zaustaviti ni pakleni psi. Brzo dohvate goruće baklje i stanu ih gurati ladu u lice.

Edrunlad razjareno ustukne ispustivši jeziv vrisak što se prolomi pod hladnim nebom. U crnoj šumi podalje seoceta zvijeri podignu glave, pa se potom preplašeno šćućure. Ponad njih ptice naglo izlete iz krošnji, vinu se visoko pod nebo, uzrujano lamatajući svojim snažnim krilima.

Muškarci mašu bakljama kroz zrak, primiču mu se, tjeraju ga dublje u mrak. Lad nezadovoljno sikće, vuče svoj štap. Bijesno zuri u njih, oči su mu širom rastvorene i kesi se otrovnih zuba. Žute mu zjenice hvataju crvenilo užarenog ugljevlja, djelujući kao da je izašao iz samog pakla.

Plamenovi sada miruju, slabašni i izudarani. Vatreni jezičci gladno ližu ugljevlje, a neki stražar brzo nabaca suhog granja i panjeva na što stražarsko ognjište nanovo bukne držeći Edrunlada na sigurnoj udaljenosti. Više se ne približava vatrama, puštajući ih da veselo gore, da se plamsaji sve više i više vinu pod crno nebo, da pucketanje drva posve ispuni noć. Zna da se neće moći provući. Zato na tanahnim nogama dugo bezumno trči oko seoceta. Bose mu noge neumorno gaze stvrdnuti snijeg a on vrišti i tuli ne dopuštajući seljanima da se opuste ni na trenutak.

Lad sve do jutra ne posustaje. Uzaludno traži pukotinu u branjenoj granici. Čeka trenutak nepažnje, ali zora se uporno primiče. Edrunlad tužno tuli negdje u mraku izmičući pomalo sve dublje u tamu. S vremenom potpuno ispari, a tugaljivi zvuk još dugo se čuje iz daljine sve dok i to ne presahne.

Vatre svejedno gore.

 

Sivi oblaci prekrivaju nebo. Ledena hladnoća nemilosrdno mu grize tanku pocrnjelu kožu. Čvrsto se obgrlio, što mu svejedno nimalo ne pomaže. Koraci su mu sitni jer se pogrbio ne bi li nekako sačuvao i to malo topline što je posjeduje. Seoce je negdje ispred njega, zna da put još neće dugo trajati. Masivna planina slijedi ga sve dok ne zakrene na istok.

Dan još nije posve iščeznuo, pa na rubu crne šume pronađe zaklon motreći seoce. Pod bosim nogama gola je zemlja prekrivena gustim borovim iglicama. Posve je svjestan koliko ga to iscrpljuje, no prisiljen je pritajiti se sve dok noć ne postane posve crna. Miris što mu se neumorno uvlači u nosnice trudi se zanemariti. U utrobi mu se miješaju i glad i mučnina i boji se da će povratiti.

Trebao bi se maknuti odavde, no nema izbora. Potrebna mu je mrkla tama da sakrije svaki njegov naum. Previše je slab da se pokuša suprotstaviti ljudima i prođe njihove vatre, a vidi da ih tucet revno stražari. Morat će vrebati priliku što će biti težak posao, svjestan je toga. No tamo preko je hrana koja mu je prijeko potrebna ili neće preživjeti do sljedeće godine.

Hvedelad strpljivo promatra kako tama polagano prekriva krajolik. Oko seoceta krjesovi postaju sve žarkiji. Toplina se širi zrakom, čak je i on pomalo osjeća. Napokon izađe iz svog skrovišta, uočivši kako su vatre otopile debeli snijeg otkrivajući zelenilo. Obiđe puni krug oko seoceta, no gola zemlja čini vlastiti obruč od kojeg zazire čitavim bićem. Možda i jest od vrućine sparušena i od hladnoće krhka, no svejedno će mu nauditi. Nema krila da preleti, niti snage da preskoči i tih nekoliko koraka iscrpit će ga. Ako ga ijedan čovjek tada ugleda neće imati snage obraniti se, a možda ni pobjeći.

Tama ga potpuno sakriva, dopuštajući da se približi najbliže što može. Ovdje na čistini zrak je mnogo čišći, ledena hladnoća pročišćava mu oslabljeno tijelo. Prestrašen proguta slinu, pa nastavi zuriti preda se. Hvedelad zna da mu je vrijeme za pokret. Noć jest duga, ali ne toliko da može bezbrižno tratiti svaki trenutak. Nekoliko sati predstoji do zore od koje mora pobjeći, no barem su stražari sve opušteniji. Ubrzo će jedan od njih zadrijemati uljuljkan u sigurnost predstojeće zore. Bolji trenutak neće moći dočekati, pa kada jedan od njih doista zadrijema, Hvedelad se pokrene.

Čvrsto stisne zube kada zakorači na golu zemlju, a bol ga svejedno snažno pogodi. Iznenadi ga poput snažnog vala izbijajući mu zrak iz pluća. Presavije se ispustivši bolni cvilež, a lice mu se posve nabora. Preplašeno se povuče natrag u tamu hvatajući zrak.

Životinjska narav natjera ga da suspregne svaku neugodnu bol i mučninu što mu se smjestila u utrobi, pa hrabro zakorači naprijed. Na čelu mu se skupljaju kapljice znoja, a svaki korak mu je odmjeren i pažljiv, dok ujedno postaje sve teži. Zemlja pod nogama isprva je mekana, natopljena snijegom, a potom tvrda i sasušena od vreline vatre. Jedva se pokreće, neprestano motreći drugi kraj gdje ga čeka hladan snijeg što će ga zaštiti.

Kada ga se napokon dočepa, hladnoća mu obgrli tijelo, a slabost i bol počnu nestajati. Skutri su u nekom mračnom kutu strpljivo čekajući da ga prođe slabost. Tada onjuši zrak tražeći miris pasa, pa krene u suprotnom smjeru. Sada mu je hrana jedino na umu, toliko potrebna da obnovi i tijelo i sirotu dušu.

U seocetu vlada potpuna tišina, iza leđa mu vatra polagano kopni. Drži se sjena ne riskirajući večeras svoju sreću. Grbavo mu je tijelo jedva vidljivo u tamnim sjenama. Šuljala se do prvog dvorišta gdje ga iznenada zahvati blaga vrtoglavica, a potom i mučnina. Bol mu stegne utrobu kao da je netko steže i pritišće nemajući naum da se zaustavi. Brzo se povuče natrag sve dok svake neugodnosti ne nestane. Zbunjeno motri okolinu dok ne zagleda guste i zelene vlati pšenica što spokojno raste u posudama. Zapanjeno ih ugleda još pa još, dok ne pojmi da mu je netko ovdje odlučio onemogućiti svaki prolaz.

Ubrzo shvati da su svi seljani odlučili ove noći biti razboriti. Zelenu pšenicu povezali su ukrasnim vrpcama kao da mu se rugaju, a u posudama je postavili na strateška mjesta. Nekako se uspije dovući na skrovito mjesto, svjestan da je sve gladniji i sve slabiji. Do zore nije ostalo još mnogo i Hvedelad postaje svjestan da mu ovo nije sretan dan. Sudbina mu je odlučila okrenuti leđa osuđujući ga na sporu i bolnu smrt. Tijelo mu se čitavo strese od te pomisli, od hladnog, mračnog skrovišta pod stijenama gdje će skončati sam u svojoj žalosti.

To mu dade dodatnu snagu, pa odluči riskirati. Svrati u nečije dvorište, leđa tijesno pripijena uz zid suprotne zgrade prelazi korak po korak. Svježi miris ulazi mu u nosnice, prodire do želudca gdje se uskomeša. Opire se disati na usta jer će to samo pogoršati, usredotočuje se na korake čekajući kada će sve prestati.

Do ušiju mu dopre poznati zvuk uznemirenih životinja. Osjećaju njegovu prisutnost i to im se nimalo ne dopada. Koljena mu klecaju od slabosti, no napreduje dalje, sve dok ne stigne do prostora u koji su smjestili perad da ih zaštite. Spretno slomi lokot, pa zađe unutra grabeći tankim rukama kroz zrak. Životinje se uznemire i stanu unezvijereno graktati što će privući pozornost. Brzo mu se vitki prsti omotaju oko vrata nesretne životinje, pa je s lakoćom prinese ustima. Sitne zube hitro poput zmije zarije u toplo meso. Vruća krv prsne u usta, na što je on stane halapljivo gutati, tražeći još i još. Preplašeno glasanje životinje u rukama postupno utihne kako joj tijelo olabavi. Okrijepljen, mrtvu životinju baci postrance, pa posegne za preostalima životinja. Brzo ih ušutka i stavi pod mišicu odlučivši ih ponijeti sa sobom znajući da će do dogodine preživjeti.

 

Gusta magla prekriva pustopoljinu. Samotno biće teško napreduje prema istoku. Tijelo mu je iscrpljeno i kvrgava koljena klecaju mu svakim novim korakom. Tanka crna koža prekriva mu sitne kosti, a rijetke dlačice nikakva su zaštita od nemilosrdne hladnoće. Gusti veo omata ga čitavim putem, žute oči pokušava fokusirati, ali neuspješno. Sitne, jedva osjetne kapljice neprestano mu grickaju gola uha, sve više su bolna i to mu počinje smetati. Pogled mu je spušten, a disanje sve teže i sve glasnije. Gola stopala postavlja jedno ispred drugog svjestan samo teške hladnoće što ga više obuzima. Tijelo mu se hladi, udovi postaju teški i bolni, ali svejedno nastavlja dalje.

U magli razazna crnu šumu što se pojavi s desna. Čuje rijetke životinje koje se nisu sakrile u svoja skrovišta i sada ga znatiželjno vrebaju. Drže se na udaljenosti, plašeći se prići suviše blizu, mogao bi im nauditi. Jargelad bi se na tu zamisao možda i nasmijao, no on ne zna što je smijeh. Jedva je svjestan svog postojanja, zna jedino za bijedu što mu se natovarila na leđa i nikako da siđe. Čitavo vrijeme osjeća težinu, postaje nepodnošljiva. Tako bi je se rado otarasio, da može biti slobodan, osjetiti se lakšim.

Magla ne posustaje, skrivajući daljine. Korak mu je sve tromiji, a zna da mora nastaviti, da nema zaustavljanja. To ga počinje ljutiti, tako bi se rado zavukao u svoju rupu i zaboravio na sve nedaće. Osvrne se preko ramena, samo da bi vidio gustu bjelinu koja ga okružuje. Potmulo zareži, no nikog nema da ga čuje. Sitne pesnice stišće pored tijela, krv mu ubrza strujeći tijelom. Nešto ga obuzme, snažni osjećaj koji ne prepoznaje. Podigne glavu visoko prema nebu i zaurla iz sve snage. Stravičan zvuk izađe mu iz grla pa se razlije dolinom. Životinje u crnoj šumi uzmaknu na sigurnost, dok budni stražari u seocetu zastanu u pokretu. Svi kao jedan odjednom se osjećaju posve budni.

Kada Jargelad pogleda u daljinu, oči su mu sjajno žute. Sve je oko njega skriveno, i tako bi rado progutao svu maglu. Bijesno zareži, stežući pesti još jače. Oštri nokti zabijaju mu se u očvrsnule dlanove. Srce mu snažnije udara, gotovo ga može čuti kako mu pulsira u ušima. Kada se pokrene, koraci su mu teški i nezgrapni. To ga još više ražesti, pa urlikne i upne svom snagom. Težina na leđima i dalje je tu, čini ga bijesnim od čega mu krv proključa. Osjeća je ispod tanke kože, kako brza sve jače i jače. Utrnuli mišići napnu se, a on potrči brže nego ikad. Grabi rukama kroz hladan zrak, tjerajući se do zadnjih granica. Bilo mu udara u ušima, no ne odustaje. Prolazi kroz maglu režući je napola.

Svijetle točke nazru se u mraku pa im se stane približavati. Stopala mu se utiskuju u snijeg, dah ga reže u plućima, ali vatre postaju veće i jasnije. Kroz izmaglicu nazire sjene što se kreću. Iz grla otpusti bijesni urlik na što se sjene zaustave. Tren kasnije zaleti se u najbližu priliku, odbacujući stražara na tvrdo tlo. Zareži mu na uho, na što mladić preplašeno vrisne. Ruke ga udaraju po tijelu, a jedino što se dosjeti učiniti jest da zabije zube u obraz trgajući mu poveći komad kože. Vruća krv šikne iz rane i obojicu ih oblije.

Odbaci se s tijela stražara pa se okrene suočivši se s ostalima. Četvorica se drže na odstojanju, guraju vile i sjekire prema njemu. Uzvrati im bijesnim siktanjem otkrivajući usta prepuna oštrih zuba. Pogled mu je sužen, svjetlo mu plamsa u kutovima čineći ga još više razdraženim.

Jedan od muškaraca posegne oruđem prema njemu. Oštar vršak zabode mu se u rame od čega mu bol sijevne čitavim tijelom. Pomahnitalo zavrišti, odupre se stopalima o hladnu zemlju, te se tren kasnije baci na protivnika. Muškarac se u posljednjoj sekundi izmakne a Jargelad ga samo zahvati svojim oštrim pandžama. Ispod noktiju zavuče mu se ljudsko meso, no toga je jedva svjestan. S leđa ga netko snažno odalami bacajući ga potrbuške u snijeg. Pridigne se, pa pokuša pobjeći. Načini nekoliko koraka a snažan kašalj natjera ga da se zaustavi. Na snijegu se crveni iskašljana krv, a on preneraženo zuri u nj.

Iza leđa čuje im korake, prilaze mu. Nakratko se osvrne preko ramena, na vrijeme da vidi kako jedan od njih podiže batinu što ju je ponio sa sobom. Udarac se stušti na njegova leđa svom silinom bacajući ga ponovno na tlo. Razorna bol probode ga izbijajući mu sav dah iz pluća. Hladni snijeg lijepi mu se za znojno tijelo, slijeva se s lica rastapajući se. Bol mu zamračuje um, na trenove ne zna da postoji. Zrak što ga poželi udahnuti žestoko ga probode među rebrima, pa odustane. Brzo se počne gušiti, pa svejedno udahne škrgućući zubima dok trpi bol.

Novi udarac ponovno ga zadesi. Ovaj put je gore, šiljci vila probodu mu tijelo ispod lopatica. Nemoguća bol zasjeni mu um, dok mu dugo iz grla izlazi tugaljivi plač. Krv mu se slijeva s rana bogato topeći snijeg. Udarac se ponovi, pa još jednom i još jednom, sve dok ih više nije u mogućosti brojati. Jargelad se pokuša pomaknuti s mjesta, otići odavde, otpuzati, no tijelo mu je posve obamrlo. Čuje ljude iznad sebe kako mu bijesno nešto dobacuju, no ne razaznaje riječi. U ušima mu srce sve usporenije kuca ostavljajući samo prazan huk.

Magla se jače zgusne skrivajući ga dok sam leži na pustopoljini. Iz daljine životinje ga oprezno motre ne znajući da im ne može nauditi. S jutrom stigne povjetarac što rastjera bijeli veo u čitavoj dolini, jedino uporno ostaje na jednome mjestu nadomak seoceta.

 

Crni stvor oprezno proviri, žarke mu oči zvjeraju preko ruba sve dok se ne uvjeri da je sam. O ranijoj magli ne zna ništa, pustopoljina što se prostire pod njegovim pogledom zavijena je gustom zavjesom pahulja. Krajolik je obavijen dubokom tišinom na što se njegova naborana njuška namreška. Iskobelja se iz svog otvora nimalo zadovoljan što mu se snijeg lovi za dlaku. Strese svu prljavštinu sa sebe, pa koščata ramena zagrne životinjskim krznom.

Ne gubeći dragocjeno vrijeme, osvrne se oko sebe, pa produži ravno na istok znajući točno gdje se seoce nalazi. Sunce je odavno zašlo, ali još nije ni potpuna noć, bjelina snijega rasvjetljava tamu što se namjerila sve prekriti. Nepreglednu savršenu čistinu pustopoljine presijecaju njegovi otisci.

Oprezno se došulja seocetu, dugo se drži podalje, skriven iza snježnih nanosa ili u krošnjama drveća plašeći ptice i vjeverice. Pomno promatra stražare kako se vrzmaju oko svojih mjesta. Žene užurbano prelaze dvorištima i ulicom obavljajući posljednje pripreme prije no što padne potpuni mrak i svi se zatvore u svoje kuće. Dječja graja i razdragan smijeh uzdižu se u visine, sve do lada što to upija u se poput esencije što ga drži na životu. Ni svjestan, Arsladove se usne razvuku u zastrašujući osmijeh, čineći ga strašnijim i grotesknijim.

S potpunom tamom straža se promijeni, a odmorni muškarci tada stanu razbuktavati vatre. Dodaju panjeve tjerajući ih da se što više rasplamsaju šireći svoje svjetlo i toplinu što dalje. Znaju ljudi da to lade čini slabijima i nisu u krivu. Ne posve, jer njemu ništa takvog ne donosi poteškoće, pa se što ne primjetnije može spusti sa visoke krošnje bora.

Uz tucet stražara što čuvaju obodnicu, ne plaši se ugrabiti priliku što mu se u trenu pokaže. Nečujnih koraka pretrči čistinu između zgrada i sakrije se uz sjenik. Tu kratko sačeka, pa dograbi svežanj sjena, i ne čekajući da neki pas nanjuši njegov trag brzo se uspentra na krov, do dimnjaka. Iz otvora isijava toplina a bjeličasti dim suklja prema nebu, na što Arslad snop sijena ugura što dublje. Vrućina mu oprlji crne dlake, a to ni ne osjeti.

Magličasta zavjesa kao da zbog toga podivlja, bijesno sukljajući iz stotina rupa, ali tada samo potpuno prestane potraživši put u suprotnome smjeru. Arslad zadovoljno protrlja dlanove, pa se samo jače zaogrne svojim krznom. Vrati se putem kojim je i došao, strpljivo čekajući novu priliku kada se ponovno nesmetano uspne na krovište i nanovo prikupljeni snop sijena ugura u još jedan dimnjak. Potom se pritaji, stežući životinjsko krzno uza se, iako mu nije hladno. Strpljivo čeka pogodan trenutak, pa pretrči čistinu dočepavši se drugog dvorišta i drugog krovišta.

Noćnu tišinu što remeti tek pokoji huk noćne ptice, poremeti iznenadno komešanje a potom i galama. Dopire iz daljine, postupno jača dovoljno da mu privuče pozornost. Vidi kada preplašena žena istrči iz kuće na dvorište za sobom vukući troje male djece, a muškarac je slijedi psujući.

Stražari im učas priđu, i dok oni razmjenjuju zabrinutost i pitaju se je li za to zaslužna slučajnost ili lad, Arslad se već penje na novo krovište. Nova vika začuje se iz još jedne kuće i sada zna da je neminovno da će ga otkriti. Na to ubrza korak, jer potrebno je obići mnoga krovišta prije no što može otići. Neki će shvatiti njegove namjere, no neki se više nikad neće probuditi.

Popne se na još jedno krovište, skriven u mraku cereći se nesretnim ljudima. Na samo nekoliko koraka od dimnjaka, nešto ga snažno stegne u grlu. Načini novi korak, a oči ga zapeku i učas padne na koljena halapljivo hvatajući zrak. Sijeno što ga drži uza sebe, ispadne pored njega sada potpuno zaboravljeno. Arslad se pokuša pridići, no noge ga nešto ne slušaju. Dovuče se do dimnjaka, a gušenje se samo pogoršava. Dohvati rub kako bi si pomogao ustati, a prsti mu okrznu svježe žbunje naslagano na sam otvor. Žar ga probode na vrhovima jagodica, pa brzo povuče ruku. Točno zna što je to, biljka koja mu želi samo zlo, koja ga je u mogućnosti posve zatrti. Zgroženo zuri u grm imele koju je netko ovdje postavio s očitom namjerom. Trljajući oprljene prste, zapita se koliko ih još ima tako podmuklo skrivenih. Nekako se natjera udaljiti sve dok zrak ne postane čist i ledeno hladan, a napad gušenja posve popusti.

Još uvijek je neopažen, svatko je okupiran gustim zavjesama što su potpuno ispunile njihove domove, sukljajući kroz svaki procjep. Neće to potrajati, sijeno će od topline s vremenom izgorjeti, a dim će se opet slobodno vinuti pod nebo. No, do tad, nova vika ponovno poremeti tišinu noći. Novi ljudi istrče iz kuće i sada je posve jasno da ovo ništa nije slučajno i s kime imaju posla.

Ali, Arslad je već obavio svoje naume i sada ih promatra sa sigurne udaljenosti. Zadovoljno trlja ruke dok mu osmijeh ne silazi s lica. Osjeća da će s jutrom biti nekih žrtava, a broj i lica mu nisu bitna. Njihova histerija, tuga i plač bit će mu dovoljna nagrada za sav trud i sve opasnosti što je proživio. Bit će to gotovo kao hrana za njegovu prokletu dušu.

Svemu tome okrene leđa pa ostavi za sobom kao da je sva ta nesreća nešto što se njega ne tiče. Magličasti dah vrtloži se preda njim. I još jače se zagrne svojom toplom kožom koju ju negdje ukrao. Iznad planine rijedi se noć otkrivajući sivo nebo, snijeg ne popušta, prekrivajući sve njegove tragove.

 

Daleko na istoku, u podnožju masivne planine što se uzdiže ponad prostrane poljane, u mrklome mraku ništa nije moguće nazrijeti. Dugi, tanki prsti probiju se kroz površinu. Zemlja se razmrvi i propadne dublje u tamu, stvarajući otvor. Preko ruba prebaci se jedna ruka, a potom i druga. Glava se promoli polagano, kao da je na oprezu, otkrivajući sitno životinjsko lice s ljudskim očima.

Kada se iskobelja van, Hrimslad pogled usmjeri preko prostrane poljane, u smjeru seoceta zavijenog u spokojnu tišinu. Bez ijedne pomisli koja bi ga potakla da promijeni smjer ili naum, uputi se kroz duboke nanose. Ledena hladnoća omata mu krhka bosa stopala, a mrzli vjetar neprestano mu grize golo tijelo pokriveno tek sivo crnim dlakama. Osjeća je kako mu grči krhko, iskrivljeno tijelo, kako mu se crna koža mreška i čini mu neugodan osjećaj. No, glad, potreba koju osjeća jača je od toga. Tjera ga da iznova zakorači u ledeni snijeg, da istrpi svaku smrznutu pahulju što mu se uplete u rijetko krzno.

Kada stigne nadomak seoceta, tijelo mu je gotovo smrznuto i ne osjeća ga. Na crnu dlaku nalovilo se snijega i inja, i otežava mu kretanje. No, on samo nastavlja zureći u tamu preda sobom, motreći tamnije obrise kuća što se redaju. Kroz blatom zazidane zidove lako mu je čuti gdje ljudi spavaju, a gdje bdiju. Neki to rade i u stajama budno motreći svoja blaga i ništa ne prepuštajući sudbini. Zna gdje ga očekuju, pa brzo produži dalje. Zimska noć duga je i ne žuri.

Uskoro zađe u dvorište u kojemu svi spokojno spavaju. Dugo stoji u mjestu ukopan poput miljo-kamena. Osluškuje tamu i sve što ona skriva, pa brzo pohita do staje u kojoj su sakrili svoje malobrojno blago od hladnoće. Kroz reške dasaka osjeća njihov miris, snažan i poseban. Osjeća i toplinu što jača kako se primiče. To ga ponuka da uđe unutra, da nečujnog koraka zađe među živinčad, ne remeteći njihov mir. Stisne se između dva goveda dopustivši da njihova toplina prijeđe na njega.

Široke nosnice neprestano mu hvataju teške mirise, ali ne da se smesti. Još jače se stisne uz životinju. Toplina ga čitavog preplavljuje, sve jače i jače. Snijeg mu se topi s tijela i pretvara u lokvu što otječe kroz sijeno. Snenost mu otežava debele kapke i tako bi rado ovdje usnuo. Ali neka unutarnja hitnost ne dopušta mu da se prepusti.

Zvuk što neprestano čuje, postaje sve tiši i blaži. Kada prestane, isprva nije ni svjestan. Da životinja uz koju je legao nije više živa, pojmi kada nema više topline koju bi mogao isisati. Zato se primakne drugoj životinji, osjećajući hitnost, nemir sve više. Polovina noći je prošla, zora je blizu, a sunčevo svjetlo pretvorit će ga u kamen ako ga dotakne.

Zvuk koji zna da pripada ljudima natjera ga da se pokrene. Vani je i dalje mrkli mrak, negdje se začuje lavež psa. Kada se ponovi, glasniji je i bliži. Strah mu odmah ubrza tromu krv što kola tik ispod tanke površine kože. Tjeran iskonskim nagonom, širom rastvori vrata pa potrči kroz neograđeno dvorište. Za leđima mu nervozni glasovi, te nekoliko baklji što razmiču tamu. Hitar je sada kada mu je tijelo ugrijano. Brzo zamakne za susjednu zgradu, vukući se kroz tamu sve dok zvukovi ne postanu tiši. Uspio je na vrijeme umaći, i sada dok se noć počinje rijediti, a zora prijetiti, noge ga nanesu preko pustopoljine, sve do otvora iz kojeg će ispuzati i sljedećeg najmračnijeg doba godine.

Ne sniježi već drugu noć. Tragovi iz otvora vode samo u jednom smjeru, preko ledene pustopoljine, nepregledne, kao da joj nema kraja. Crni stvor ne posustajući napreduje. Sitna stopala ne propadaju mu kroz nanose, smrznute poput kamena. Vjetar što dolazi iza njegovih leđa kao da ga tjera brže i brže. Glad što mu steže utrobu tjera ga još i brže.

Rasplamsali krjesovi svakim korakom postaju sve jasniji. Rastu u noći prizivajući ga bliže. Ljudske siluete što se neprestano pokreću zaustave ga prije no što ga itko od njih opazi. Lavež psa oglasi se, no brzo utihne. Obiđe seoce nekoliko puta pomno ga motreći. Njušku neprestano podiže u zrak, mreškajući je dok njuši a osjećajući ništa više doli samo promrznuli zrak. Svu odbačenu hranu proždrljivi psi su pojeli, a ptice pograbile sjemenje i sada se boji da će ostati gladan.

Maleno brdašce privlači mu pozornost. Neka zgrada smjestila se na vrhu, a visoki toranj uzdiže uz nj. Čini mu se da je pusta i zaključana, iza obojanog stakla nazire samo tamu. Željezna ograda straga ograđuje maleno područje. Slabašno svjetlo udaljene vatre jedva mu išta obasjava. Dugo zuri sa svog skrovišta u tami, sve jasnije razaznajući svježi humak. Naslagano cvijeće uvelo je, a zemlja gola, bez snijega. Uvidi da je rahla, te bi s lakoćom prodro kroz nj.

Tanki prsti zgrče mu se u prazno. Želudac mu se oglasi, a noge same pokrenu. Vuče se kroz sjene, ne želeći da ga itko uoči. Smrznuti snijeg škripi poda njim remeteći tihu noć. Najbliži stražari zastanu pa osluhnu. Znaju da nisu crni vrazi jedino što korača ovom tamom, no valja biti siguran. Raziđu se u potragu, a Skarladu je dovoljno jednome odvući pažnju da se provuče između vatri i zađe u selo.

Brzo se uputi na brežuljak, kroz željeznu ogradu za koju nije siguran da li je ovdje da njega spriječi ući ili pak mrtve da izađu. Zaboravi na to kada se nađe kod humka i zagrabi kroz tek blago smrznutu zemlju. Zakopa duge nokte, snažno prodirući sve dublje i dublje, želeći se samo dokopati nečega što će mu utažiti glad.

Prigušeni glasovi nagnaju ga da se zaustavi i osvrne preko ramena. Preko puta crkve ugleda muškarce kako zure u njegovom smjeru. Skarlad ubrza kopanje, silovito razbacuje zemlju samo više privlačeći pozornost. Muškarci, vidno uzrujani, stanu se bijesno približavati, na što on zareži od nemoći. U trenu prođu pored crkvenog zvonika pa se nađu korak, dva od mjesta gdje stoji. Skarlad glasno zasikće natjeravši muškarce da zastanu. Brzo zgrabi prvo što mu se nađe pod prstima, teške grude zemlje, te ih snažnim zamahom baci na njih. Ugrabi sekundu prednosti, pa uzmakne sakrivši se iza jednog od nadgrobnih ploča. Oprezno proviri ugledavši kako jedan od njih stoji na mjestu gdje je samo sekundu ranije stajao on, dok se drugi upute u njegovom smjeru.

U rukama im vidi oružje, no glad mu ne dopušta da kukavički pobjegne. U hipu iskoči iz svog skrovišta, pa nasrne iznenadivši i sebe i njih. Brzo uzmaknu, plašeći se što je kadra sve učiniti. Lad zato nasrne ponovno, ne ustručavajući se zamahnuti svojim tankim rukama kroz zrak. Nokti mu prljavi od zemlje pokušavaju nekog zahvatiti. Spretno mu uzmiču, ali on ne posustaje. Jer posustati znači da neće preživjeti noć.

Iza muškaraca stigne netko držeći goruću baklju. Bezosjećajno je gurnu prema njemu, želeći mu povrijediti oči, oprljiti tanke dlake, crnu kožu, pa Skarlad nezadovoljno zaskviči povlačeći se unazad. Leđa mu se oslone na nešto hladno i tvrdo, stjeran u kut. Trbuh mu se bolno stisne kada postane svjestan da je ovo njegov kraj.

Svega nekoliko pedalja od njegovog sitnog tijela što se stisnulo želeći postati nevidljiv, ljudi živo artikuliraju. Njihovi glasovi ulaze mu u uho, no ne razumije ih. Odjednom utihnu pa se jedan po jedan udalje. Na mjestu gdje su maloprije stajali, netko je položio hranu čiji miris dopre do njega. Prepoznaje miris sočno pečenog mesa, poveći komad samo za njega. Pored toga vidi bocu svježeg piva, a uz to je zdjela svježe iscijeđene krvi, njemu najdraže.

Nije siguran da li je ovo neki podli trik, pa tek kada se svi muškarci udalje i ne može ih više ni vidjeti niti čuti, Skarlad se pokrene. Kada je siguran u svoj naum, da ima dovoljno vremena ugrabiti svoje darove i pobjeći, to potom i učini. Potpuno zaboravi na lešinu koje se pokušavao dokopati, svjestan koliko ukusniji plijen ima samo za sebe. S tim u naručju, izgubi se u tami ni ne osvrnuvši se.

 

Nova noć prekrila je dolinu. Tišinu prekida tek pucketanje u krjesovima, a visoke vatre zažarile su nebo kao da ga žele zapaliti. Muškarci zaduženi za noćašnju stražu neprestano se pomiču, tjeraju hladnoću i budno motre sjene što plešu ponad mraka. Osma je noć mračnog razdoblja i svi željno iščekuju dan kada će to konačno biti iza njih. Nervozni su i zabrinuti i plaše se da će oni biti ti koji će morati žrtvovati svoje kako bi ispunili demonsku glad. Žale se, nezadovoljni sudbinom što ih je sve snašla. Zima je teško razdoblje, a kada zavlada dvanaest groznih dana, još i teže. Zima i ladi ne žale nikog od njih.

Sumorne misli prekine im iznenadni zvuk što dopre iz crne šume. Negdje zapucketa granje, a stražari se zagledaju u tminu sigurni da im se nešto približava. Šuma je doista rijetka, ali tama je suviše gusta da išta nazru. Dlačice na vratu im se nakostriješe, a tijelo oblije hladan znoj, svi osjećaju kako ih nešto motri. Noćašnji lad, uvjereni su, sve dok ne začuju podmuklo režanje.

Od zvuka čitavi se svijet zaustavi u treptaju oka. Stražari se ukipe, srce im luđački udara dok strepe što li će izaći iz sjena. Jedan od njih upita se koliko nemani ih motre, skrivajući se u tami. Netko pored njega glasno uvuče dah kada u sjenama nazru groteskno biće što im uzvraća poglede. Stupi na svjetlo potpuno otkrivajući svoju iskrivljenu spodobu, kože posve crne i tanke, nalik nauljenom papiru. Pokrivena je slabašnim krznom sivo-crnih dlačica oštrih da ljudska koža s lakoćom prokrvari. Lice mu je ružno i nečitko, bezizražajno. Oči, prodorne i žute, zure ravno u njih.

Njuška posred lica odjednom se trznu, a iz šume izađu zvijeri podmuklo režeći i slijedeći ga u stopu. Vukovi rastvorenih gubica, zuba oštrih poput noževa i sline što se slijeva u potocima. Tijelo im se nakostriješilo, spremno za napad. Iz debelih šapa vire im oštre kandže a žutim pogledima zvjeraju ne plašeći se nikog.

Belskelad hrabro priđe bliže, zaustavivši se najbliže što mu vatrena kružnica dopušta. Vukovi stoje na svome mjestu, iza njegovih povijenih leđa, strpljivo čekajući. Tanahne ruke mirno mu počivaju uz tijelo. Snažni vjetar zapuše preko pustopoljinu, duga dlaka pomjeri mu se poput vala, no on sam ni ne zadrhti. Vatre zatitraju gubeći svoju snagu, gotovo se ugasivši. Neman hitro podigne ruke, a zvijeri za njegovim leđima u hipu se pokrenu. Ne plašeći se vatri što su utihnule, primaknu se toliko blizu da je stražarima moguće nazrijeti svaku boju njihovih krzna. A priđu još i više, glasno režeći i škljocajući oštrim zubima. Kandžama grebu smrznutu zemlju, prijeteći i zastrašujući.

Belskelad mirno stoji na sigurnoj udaljenosti. Šutke motri kako njegovi vukovi pomalo gube strpljenje. Stražari junačno mašu svojim oružjima, brane svoje mjesto, svoje vatre. Siloviti vjetar i dalje nadire otpuhujući plamenove, a životinje sve upornije nasrću, tražeći slabe točke kroz koje bi se mogli uvući. Jedan krijes sve više gasne, dopustivši zvijeri da se usudi priječi granicu i zgrabiti neopreznog stražara. Vrisak mu se prolomi visoko u noć, nakratko, dok ga gubica oko vrata ne ušutka. Svijetlost jedva osvjetljava zločin, razgažen snijeg i zvjerske otiske. Široki trag krvi nestaje u tami, gdje opasnost i dalje prijeti.

Netko brzo nabaca pripremljene panjeve. Žeravice zbunjeno zašuštu, zaprijetivši da će se ugasiti. Vučje zvijeri u trenu nanjuše strah. Kada se približe, njuške im zasvijetle pri slabašnom svijetlu, a uzmiješala režanja nabiju zrak oko njih. Bez ikakva upozorenja, oštre kandže polete zrakom i najbliži muškarac padne na tlo. Krv crveno poprska bijeli snijeg, a teški uzdisaji otmu mu se iz usta. Ogromni vuk nestrpljivo se uzšeta, ne skidajući pogled sa svog plijena. Netko potegne vilama u tamu, probivši nešto čvrsto, a zvijer se ražesti od bola. Oglasi se, urličući i bijesno režeći, na što napadač brzo ustukne.

Ugrabljena žrtva leži na tlu, potiho cvili. Snažan pritisak stegne mu potkoljenicu, a on bolno zavapi. Blagi trzaj povuče ga, pa vrisne. Hladni prsti mu prođu kroz prazan zrak, loveći se za, bilo što. Glasno doziva nekog da mu pomogne. Nečija ruka mu je na dohvat, i ugrabio bi je da se zvijer ne pomakne, vukući ga u tamu odakle se više neće vratiti.

Prijatelj užasnuto zuri za njim, ruke još dugo ispružene. Osvijesti se kada vjetar iznenada popusti, a plamenovi se umire. Stražari pritrče svakoj vatri razbuktavši ih snažne i ogromne. Zvijeri se povuku, sada ih samo motreći s udaljenosti, odakle im ni jedan ne može nauditi. Belskelad se sve do zore ne miče sa svog mjesta. Nije posve zadovoljan, prolivena krv odavno se smrznula, a on je još uvijek žeđa. Ukočena tijela polagano se okrene, dozove svoje zvijeri i zađe među drveće. Stražari ih dugo motre, dok i posljednji vuk ne nestane sa vidika.

 

U obraz je udara oštar vjetar. Pogled joj je oboren, a preko glave navukla je rubac štiteći plave vlasi da ne nakvase. Fenjer što ga drži preda sobom jedva joj išta obasjava, osjeća crnu šumu uz bok, staru i tajnovitu.

Slabašno svjetlo lako je uočiti u mrkloj tami. Stražari isprva tek vide kako pluta u noći, postajući sve bliže i bliže. Iz sjena prvo iznikne blijedi obris, što se svakim udahom prometne u sitnu spodobu odjevenu u bijelu opravu. Snježna djeva je to, Perchta, znaju svi. Visoko gore iznad nje lete ptice, prateći je u stopu. Ni jedna se ne odaje zvukom, tiho lebdeći na noćnom zraku ne ispuštajući je iz vida.

Vatre je razotkrivaju dok se približava seocetu. Na licu joj se igraju svjetla i sjene čineći je zastrašujućom. Prilazi im sve bliže, ne dajući stražarima ni najmanje pažnje. Izmaknu joj se na putu ne prozborivši ni riječ. Perchta zađe u seoce, a stotine ptica prati je. Posjedaju po krovovima kuća i golim krošnjama tiho svjedočeći, bez ikakva glasa i zvuka. Djeva im ne udijeli ni najmanji pogled, znajući da su uvijek oko nje, poput sjene prateći je svugdje gdje ide. Zaustavi se nadomak prvih kuća, pa blago podigne glavu ogledajući se oko sebe. Ne gubeći više ni časka, zađe u prvu kuću. Ukućani spavaju tvrdim snom ili se barem to trude. Osjećaj za pravdu udijelit će svakome njegovo zasluženo, pa se svatko moli da ga ne zadesi ništa loše.

Dajući si dovoljno vremena, snježna djeva obilazi kuću po kuću. Sva vrata su joj otvorena, dobrodošla u svaki dom da dosudi zasluženo. Nijednog psa nije moguće čuti, dok joj tek pokoja zbunjena mačka prekrsti put. Ptice i dalje šutke svemu svjedoče. Borove grane ispunjavaju svaku kuću, svaku prostoriju, šireći svoj snažan miris. Iglice ispadaju prekrivajući daščani pod.

Liječi bolesne, daruje im olakšanje, pokoji novčić. Zaliječi rane i smanji teret što ga svatko nosi, ispravlja nepravdu, a djeci ostavlja slatkiš. Nepravedne kažnjava oduzimajući im ono što im ne pripada, ne udijelivši im nikakva olakšanja, ne brinući se za njihove najdublje brige i strahove. Kada ode, za njom nitko ne gleda, plašeći se da jedan pogled može promijeniti svaku dosudu. Ili je čak pogoršati. Nitko ne spominje njezinu posjetu, držeći čvrsto za sebe svaku njezinu odluku.

S jutrom ode, stopivši se s bjelinom u daljini, noseći tek svoj ugasli fenjer. Nijeme ptice slijede je gubeći su u niskim oblacima. Ali, pokoja i dalje sjedi na svom mjestu, po krovovima i golim granama. Zure u seoce, svjedoče, čekajući novo mračno razdoblje kada će se Perchta, snježna djeva vratiti.

 

Siloviti vjetar na čistini dobiva maha koji trga sve pred sobom. Podiže i trga krovove i savija krošnje prijeteći da će ih prepoloviti. Gusti kovitlac snijega zatire vatre, a stražari se izbezumljeno trude održati ih. Neki već šapuću ime strašnog lada. Svaki pogled usmjeren je u tamu izvan seoceta, strepeći kada će se neman ukazati. Dugo osluškuju hučanje vjetra, tražeći i najmanju naznaku za opasnost. Noć odmiče, a seoce utone u duboki san. Olujni vjetar i dalje divlja, ne posustajući i stražari već počinju vjerovati da je to tek samo olujni vjetar.

Ali najduža je noć u godini, zlo dolazi, bez poziva.

Isprva se čuje tek slabašno šuštanje. Postaje glasnije i uznemiruje stražare. Jednome se čelo groteskno nabora nastojeći odgonetnuti izvor zvuka. Prati ga ujednačen tih topot što podsjeća na korake. Iz mraka i gustog snijega potom nazru siluetu. Isprva je tek nejasni obris u daljini i može biti bilo što, nešto živo ili ne živo. Ali korak po korak, topot po topot, obris se pretvori u nešto od čega im svima zastane dah u grlu.

Kramsslad se pojavi iz mraka, zastrašujuće spodobe. Doseže preko dva metra, a na vrhu glave rastu mu dugi rogovi kakve ne posjeduje ni jedna životinja. Umjesto tankih i slabih nogu ima visoka kopita, te vretenaste mišiće što ih prekriva tvrda ogoljela koža. Trup mu je kršan, sa širokim ramenima i rukama kojima lomi sve preda sobom, prekriven sivo crnim dlakama za koje se ni snijeg ne želi zalijepiti. Lice mu je posve crno; oči velike i tamne poput ponora, a usne tanke, jedva postojeće. Ali, kada se na ceri pokaže stotinu sitnih i oštrih zuba, te krvavo crveni dugi jezik kojim zamahuje kroz zrak.

Lad se zaustavi nadomak vatri. U jednoj ruci mu vreća, od jute i duga toliko da se vuče po zemlji jezivo šušteći. Prazna je. Debelo uže omotao je oko pojasa i u nj zataknuo snop šiblja. Izazivački zuri u seljake što se dugo ne pomiču s mjesta. Svatko bez grijeha na svojim grudima nema se ništa brinuti, no tko od njih može uvijek biti trijezan, obazriv, pošten, uljudan i strpljiv.

Kramsslad nema obzira za njihove nevolje, pa bez ikakva zvuka zakorači u njihovo selo. Usporenim korakom prošeta između njih, svakome plazeći jezik, zabavljajući se njihovim strahom. Kapljice im se slijevaju s čela unatoč ledenoj oluji što bijesni oko njih. Zaustavi se pred posljednjim stražarom. Opaki cerek pretvori mu se tek u groteskni osmijeh. Privuče svoju vreću bliže, pa se još jače nasmiješi. Jadnik ni ne uoči kada Kramssladove oštre kandže polete prema njegovim prsima. Kada se zabiju u njegovo tijelo stanu brzo i spretno prodirati kroz svu silnu odjeću, kožu i meso, sve dublje i dublje.

Isprva, žrtva samo zuri u oči toliko tamne da svjetlucaju. Vjetar ih silovito okružuje, no slabo je itko toga svjestan. No, stvarnost nekako prodre na površinu, a muškarac zavrišti iz sve snage kada mu kandže dodirnu mišić. Lice mu se tren kasnije posve zgrči, kada ga dugi prsti obuhvate. Puls mu divlja u ušima da ništa drugo i ne čuje. Jedino čega je svjestan je nesnosne boli dok mu poput leda prsti trgaju srce iz grudi.

Kramsslad u hitrom potezu iščupa srce i strpa ga u usta. Slatki okus preplavi mu nepce, od čega ga prođu srsi. Proždre ga u nekoliko zalogaja, pa se pomahnitalo na ceri. Muškarac se skljoka pod njegove noge potpuno ne bitan. Oči su mu širom otvorene, zjenice zaleđene, a usta razjapljena od strahovitog vriska.

Demonska neman zađe dublje u selo. Prođe uz svaku kuću utirući šiblje u prozore. pozorno obilazi svaki ugao njušeći zrak. Odabrani stražari pohitaju u skrovišta, noćas vatre i straže više nisu ni od kakve pomoći. I psi se zavuku u svoje rupe, svjesni nemani što hoda njihovim dvorištima kao da je gospodar.

A kada Kramsslad nanjuši nevaljalo dijete, jednim udarcem kopita razbije ulazna vrata i zađe unutra za sobom vukući svoju jutenu vreću. Nitko od ukućana ne spava, pa se vika i vriska brzo razliju u noć. Neko starije dijete hitro izleti kroz vrata, no crna ruka dograbi ga prije no što uspije umaći. Oštre kandže zariju mu se u koščato rame i Kramsslad ga s lakoćom privuče bliže sebi. Dječakove noge mlataraju po tlu dok se trudi otrgnuti iz stiska. Majka vrišti iz sve snage iza njihovih leđa. Suze joj se slijevaju niz lice, dok joj riječi nerazumno prelaze preko usta.

Kramsslad utrpa dječaka u vreću i zatvori je. Bez riječi ostavi uplakane ljude ne mareći za njihovu bol. Nastavi dalje obilazeći svu nevaljalu djecu, puneći svoju vreću. Seljani ga zaprepašteno promatraju dok odlazi. Kramssladov lik brzo se izgubi u gustoj mećavi. Neko vrijeme vidljiv mu je tek obris i debeli rogovi, ali još dugo u noć čuje se kako vuče svoju vreću po snijegu.

 

Naricanje majki remeti siloviti vjetar što se stuštio na dolinu. Jača u valovima, zabijajući se u seoce kao da ga želi kazniti. Lamata golim granama prijeteći da će ih sravniti sa zemljom. Podiže suhi snijeg vrteći ga u mahnitom vrtlogu. Zaštitni krjesovi kopne, gubeći svoju snagu svakim novim zapuhom.

Zaduženi stražari trude se održati vatre, dodaju suhu potpalu, ali sve je izglednije da je to samo uzaludan posao. Zabrinuti seljani zure kroz prozore pitajući se da li je oluja prirodna.

I dobro se pitaju, jer nepoznata žena stoji na vrhu brda iza seoceta. U mećavi i mrkloj tami skrivena je od pogleda, i nitko joj ne može vidjeti crnu spodobu niti žute oči što se cakle od hladnoće. Crne nepočešljane vlasi vijore joj na vjetru, a blijede su joj usne razvučene preko trulih zuba. Koža joj je crna poput ugljena, a tanka kao pergament, razvučena preko starih kostiju. Ali, svejedno se glatko odrazi u zrak, uzdižući se sve više i više, pod skrivene oblake, jureći prema seocetu.

Poput strijele razdvaja mećavu što nosi sve preda sobom. Gyrja, majka, lebdi iznad kuća, krovova, krjesova vrišteći iz svega glasa. Jeziv vrisak širi se čitavim seocetom ledeći krv u žilama. Stražari se preplašeno ukipe, ne znajući što da čine. Primaknu se bliže slabašnim vatrama nadajući se da će ih to nekako zaštiti.

Gyrja uzleti oko njih, zaigrano se vrteći u krug, pa prilazeći kućama, cereći se svim ljudima koji je motre preko stakla. Prišla bi im bliže, razbila sve prozore i izvukla ih na hladnoću, ali prepoznaje vijence na svim prozorima i vratima. Smrtna božikovina isprepletena u vječni krug čija nevidljiva sila joj zadaje snažnu bol, sužuje žile a krv slabije protječe. U glavi stvara izmaglicu i slabost u udovima. To je čini mahnitom i razjarenom. Spusti se na tlo u središtu seoceta pa glasno urlikne prepuštajući se bijesu što je preplavljuje. Želja za osvetom u njoj toliko je snažna da steže šake u pesti želeći je nekome zabiti u prsa. Osvrne se iza sebe ugledavši stražare što se bore protiv hladnoće i straha, protiv tame i smrti. Zaleti se prema najbližem, pa ga natjera da joj vidi stravično žute oči i demonsko lice na što se skljoka na ugaženi snijeg, a slabašna vatrica pored njega pomalo gasne. Najbliži stražar potrči prema njemu, ali Gyrja mu presječe put. Lebdi iznad tla preda njim, zureći i cereći se.

Panika mu vrišti u glavi, a srce luđački udara u prsima. Ledeni koščati prsti nađu mu se u kosi, snažno ga ščepaju za vlasi tjerajući da nagne glavu unatrag. Ogoljeli vrat zapuhne mu hladan vjetar, a pahulje mu se uvlače pod odjeću. Sve dok Gyrja ne omota svoje prste oko njegovog vrata. Ledeni prsti stišću se sve jače a on pohlepno lovi zrak. Unese mu se u lice te počne vrištati a nemilosrdni zvuk para mu uši. Gnječeći mu vrat, trga svaku koščicu pod svojim prstima, sve dok stražar naposljetku ne izdahne.

Gyrja udahne njegov posljednji dah, pa ga pusti da se sruši na hladno tlo. Pobjedonosno se uzvrti, vrišteći od zadovoljstva. Mećava je prati, vitlajući snijegom te raznoseći sve preda sobom. Kao po njenom naumu, vuče i poteže božikovinu, želeći ju svu potrgati za nju. Seljani unutar svojih domova užasnuto slušaju buku što je stvara. Jezivi urlici i fijukanje lede im krv u žilama. Mole se i zazivaju pomoć, znajući da će ih Gyrja nemilosrdno pregaziti. Tek se rijetki usude proviriti kroz prozor.

Stražar najbliže vatre hrabro joj se odluči suprotstaviti. Netremice je promatra kako mu se približava, lebdeći iznad tla, potom se uzdižući u tolike visine da je brzo gubi iz vida. Vatra mu za leđima potiho gori, teško šireći svoju toplinu i svjetlo. Zato kada se Gyrja munjevitom brzinom stušti na njega, ugleda je prekasno da poduzme išta kako bi spasio svoj život. Bez ikakve reakcije, zvuka i drhtaja ispruži se pored vatre što mu potom dugo grije mrtvo tijelo.

A Gyrja, ne gubeći mnogo vremena, bijesno se zaleti po sljedećeg muškarca, pa sljedećeg i sljedećeg, u krug stražarske obodnice sve dok ne stanu tražiti skrovište. Mahnito ih lovi, posežući prema njima kroz gusti snijeg. Osveta u njoj žedna je poput presušene rijeke. Osjeća je kako joj tinja ispod kože, kako je tjera da bol zbog svoje djece pretoči u toplu ljudsku krv što će je s užitkom popiti.

Uzdigne se iznad krovova vrišteći iz sve snage. Poput strijele zaleti se prema prvoj kući, da bi trenutak kasnije uzmakla kao oprljena. Božikovina ih sve štiti, njoj braneći prolaz. Vjetar ih gordo povlači, no ne uspijeva mnogo učiniti. Gyrja to promatra, svjesna svoje nemoći. Uzdigne se ponovno u visine oblijećući seoce, prelijetajući između kuća, zabijajući se svom silinom u krovove želeći si nekako probiti put do svih njih.

Noć je duga, ispunjena stravičnim zvukovima, vriskom i trganjem. Sekunde se razvuku, čineći ovo pravim mučenjem. Djeca potiho plaču, prisjećajući se Kramsslada što ih samo tako može povući u noć. Stari se mole da prežive još jednu noć. Jezivo vrištanje ispunjava im uši, sve dok se zora ne stane bijeljeti a Gyrja nestane u oblacima za sobom još dugo vrišteći iz sve snage.

 

S jutrom nestane i majke Gyrje i silne mećave. Nanosi snijega prekrili su mrtve, zadajući živima težak posao. Dan je siv i težak, svi snuždeno gledaju u svoje ruke, pod svoje noge ne podižući glave. Svatko je zarobljen svojim teškim mislima, ali znajući da je danas zadnji dan mračnog razdoblja. Dvanaest strašnih dana nakon kojeg mnogi nisu svjedoci života što će iznova krenuti. Novi krug u kojemu će im svima biti pružena prilika za iskupljenje a potom novo suđenje kada mračno razdoblje ponovno nadođe.

Danas se iščekuje Betana, pravednica za koju će s prvim mrakom svatko pripremiti svijeću što će tinjati na prozoru, pozivajući je bliže, nadajući se njezinom pomilovanju. Stražari smireno čuvaju vatre, tama oko njih više im nije prijetnja, a izjutra će ih sve ugasiti. Hladan vjetar otpuhat će sivi pepeo, a svježi snijeg prekriti pocrnjelu zemlju gdje će s proljećem niknuti svježe zelenilo.

Noć se tiho primiče, sjene postaju tamnije. Na prozorima se pojavljuju prve svijeće, plamičci im drhtavo tinjaju kao da doista nekog pozivaju. U zraku se osjeća miris hrane za sutrašnju gozbu, a pjesme se šire ponad kuća. Svečano raspoloženje upotpunjuje zvonjava s crkvenog zvonika što se oglasi u tihoj tami, razliježući se dolinom. Mještani polagano izlaze iz svojih domova. Na licima im je lako pročitati mir i spokoj, ono najgore je iza njih. Razdragano razgovaraju, obučeni u nova ruha. U ponoć završava dvanaest dana mračnog razdoblja, a izjutra će uz obilje proslaviti najsvetiji dan zahvaljujući se novim i starim bogovima. Odlaze na počinak iščekujući staricu koja će prema njima biti blaga, koja će im, znaju, umanjiti tugu i bol.

A pogrbljena starica već se dugo primiče seocetu i stigne kada već svi zaspu. Zaogrnuta je debelom ponjavom, dobro skrivajući svoje djevojačko lice. Naboranim i pjegavim rukama stišće pohabanu metlu, dok umornim nogama si prti put u snijegu. Ispod ponjave nosi torbu što je potpuno prazna. Dah joj se bijeli na hladnoći, a slijedi je samo tišina.

Vatrena obodnica gotovo je ugasla čineći sjene tamnijima. Koraci su joj teški, umorne noge jedva je nose preko, pa još dalje, do prvog doma. Tamo počine potičući vatru na ognjištu da joj zagrije umorne kosti. Sluša tišinu što remeti tek disanje ukućana i uporna hladnoća. Tijelo joj je zgrčeno, umorno, dok svježe mladenačko lice prekriva tuga i jad. Na odlasku, svojom metlom pomno pomete daščane podove, prljavštinu i nevolje iz doma trpajući u svoju torbu o ramenu. Tiho zatvori vrata za sobom, po hladnoći i vjetru idući dalje, do sljedećeg doma gdje ponovno malo počine. Kada skupi dovoljno snage, nastavlja dalje, po smrznutom snijegu, do nove kuće, do posljednje.

Tek su je psi i noćne životinje svjesne, tiho svjedočeći njezinom postojanju. Ispraćaju je žalosnim pogledima dok u zoru odlazi. Obučena u staru odjeću i zaogrnuta ponjavom, za sobom odvlači i posljednji trenutak mračnog razdoblja. Torba što je ima uza se, puna je i pritišće je prema tlu. Sve nedaće ljudi odnosi sa sobom, što dalje, nestajući u tihoj, svetoj noći.

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.