Proljeće: Ivana Dragaš

July 16, 2018

 

 

Ivana Dragaš, rođena u Požegi 1994. Uz ljubav prema zubima, tu je i ljubav prema čitanju i pisanju, koja je gradi i oblikuje od prvih godina njezina života. Živi i radi u Zagrebu u koji se doselila iz malenog sela onkraj Požege, s četrnaest godina, da bi pohađala srednju školu za dentalnu tehničarku. Prestrašenu i krhku, Zagreb ju je objeručke prihvatio, te su joj sada njegove ulice jedne od najboljih prijateljica kojima čvrsto i bez straha korača već desetu godinu.

 

O svom radu Ivana kaže: "Pišem inspirirana svakodnevnim, tragikomičnim situacijama koje su protkane nepravdom i nemogućnošću da mali čovjek učini nešto veliko. Želim biti promjena kroz ono što me ispunjava, pisanje. Vodim se time da moje riječi čitatelje ne ostave ravnodušnima, da probudim reakcije koje su u svima nama, ali ih teško artikuliramo. Želim ih potaknuti na drugačije promišljanje životnih situacija, da događaje i ljude pogledaju drugim očima."

 

 

Proljeće
 


Ordinacijom se širio paralizirajući miris bolesti. Njegove umorne oči, zaokružene tamnim kolutovima podočnjaka iznad preizraženih jagodičnih kostiju na blijedom licu kao da su jezivo potvrđivale reputaciju primarijusa Katića. Mrzovoljan, neugodan i distanciran prema pacijentima, rekli su joj, premda ga Nikolina nikada nije smatrala takvim. Ona mu je najmlađa pacijentica s takvim slučajem u karijeri, pomalo je uzbuđeno izjavio kada joj je postavio dijagnozu, sjeća se. Lecnula se na ton kojim je to rekao, a on je, da bi ublažio svoju reakciju, dodao kako ima kćer njezinih godina. Da se ne brine, u dobrim je rukama, tako je rekao. I nije se brinula. Odlučila je biti zdrava.
– Dobar dan. – kaže Nikolina.
– Djevojčice! – primarijus raširi osmijeh toliko da mu se vide kutnjaci i kažiprstom pridigne naočale koje su mu se spustile do pola nosa.
– Kako smo? – Nikolina duboko udahne. Osjeća kako joj se krupne kapljice hladnog znoja kotrljaju niz ruke.
– Odlično sam. Kako se vi osjećate? – desnom rukom pokaže joj da sjedne na stolac preko puta.
– Nikada bolje! Ne izgledam tako?
– Malo ste blijedi. Sami ste došli?
– Da, sama sam. Majka ima puno posla na selu. Uostalom, došla sam samo po nalaze. Joj, da, umalo sam zaboravila, izvolite.
Uruči mu vrećicu u kojoj se nalazio najbolji kulen koji su imali u pušnici, litra šljivovice iz 2001.godine i plava kuverta s petsto kuna. Petsto kuna koje je majka posudila od ujaka Drage po tko zna koji put u zadnje dvije godine. Spakirala je i sedam tabletića koje je heklala mjesec dana, svaku večer uz lampu. Nikolina joj je pokušala objasniti da on i njegova žena neće te tabletiće nikada držati u svojem stanu, ali majka nije popuštala. Vidjevši da nema izbora, ponijela ih je. I bacila u prvu kantu za smeće koju je ugledala nakon što je izišla iz autobusa.
– Majka vam ovo šalje. Maleni znak zahvalnosti.
– Zahvali joj. – rekao je primarijus ni ne pogledavši u vrećicu i nastavio:
– Žao mi je, Nikolina, ali morat ćemo vas zadržati. Ja, ja... Nemamo drugog izbora. Nadao sam se boljim rezultatima. Nažalost... – težina se njegovih riječi spuštala na njezin prsni koš
stežući i pritišćući ga.
– Ne ostajem ovdje. – ramena joj se lagano spuste, izgubi čvrst, uspravan stav i pogleda ga svojim molećljivim očima.
Nastavio je pričati o nenadanim komplikacijama, kakvi su joj izgledi, na kakvu operaciju mora i kako će operacija teći. Nije ga slušala. Velike, slane suze kliznu joj niz obraze. Ne obriše ih.
– Vratio se i brzo uznapredovao, – pričao je Katić bez prestanka. Ona zažmiri. Pluća su i dalje odbijala suradnju s ostatkom tijela. Nije joj jedan slon stao na prsni koš, cijelo krdo ju je pregazilo. Prokleto tijelo koje ju ne sluša, pomisli.
– Javite majci da dođe, htio bih razgovarati s njom, objasniti joj situaciju. Ne znam koliko ćemo imati vremena. Već sutra ćete primiti prvu kemoterapiju. Radi se o novoj metodi primanja kemoterapije prije same operacije, sjećate se? Razgovarali smo o tome zadnji puta, ako se ne varam.
Obrisala je suze. Možda mu je odgovorila da se sjeća, možda je on njoj nastavio pričati o nuspojavama koje je ionako dobro znala. Možda se i nasmijala. Možda se molila naglas, nije sigurna. Slušala je riječi koje nije čula.
Hodaju prema sobi osam. Medicinske sestre pozdravljaju je kimanjem glave i osmijehom. S njima je igrala UNO, a s dva tehničara i jednim doktorom, koji je stažirao u to vrijeme, znala je kartati Belu satima. U sobi su tri kreveta, njezin je u sredini. Sa svake strane leži jedna starica. Nije se trudila zapamtiti im imena, one će ionako ovdje biti kraće od nje. U njezinoj glavi zvale su se Lijeva i Desna. Lijeva je došla na razbijanje kamena u bubregu, a Desna zbog jake upale mokraćnih kanala. Smrdile su na starost.
Sjeća se kada su joj prije dvije godine dijagnosticirali, i izliječili, karcinom mokraćnog mjehura. Najbolje mjesto za karcinom, rekao je primarijus Katić, ako izostavimo činjenicu da će se vratiti. Jači, veći, invazivniji. Sjeća se i dogovora sa svojim tijelom da će ostati zdravo, dogovora koje tijelo nije ispoštovalo.
– Iz crijeva ćemo napraviti unutarnje spremište. Spremište je spojeno s uretrom. Praznit ćeš ga relaksirajući mišiće dna zdjelice uz povećanje tlaka u trbuhu, tako da mokraća prolazi kroz uretru gotovo na prirodan način. Većina pacijenata može kontrolirati mokrenje tijekom dana. – stručno joj objašnjava dok sestra već uvodi kanilu u venu desne ruke.
– Ostat ću bez mjehura. – prošaptala je.

 

***
 

U sobi su dva velika prozora koji gledaju na zapad. Na lijevom je oštećena roleta dijagonalno spuštena do pola. Sunce koje zalazi Nikolinu silovito udara u oči i zasljepljuje joj pogled na šumu, jedino što ju smiruje. Mekana šuma.
– Jesam li jedina na svijetu koja misli kako bi prekrasno bilo biti div? Bacila bih se na šumu raširenih ruku i nogu, kao zvijezda! Tako jarko zelena i mekana kao runo ovce jednostavno vapi da legnem i ušuškam se u nju. – Katić i sestra joj se nasmiju, ali ne odgovore, pustit će je da odmori, kažu. Zaboravila je nazvati majku, sjeti se. Brzim pokretom uzme mobitel s ormarića pored kreveta i bira majčin broj.
-Halo? Mama, zadržali su me u bolnici. ... Ne, nije strašno. ... Sve će ti doktor objasniti. ... Ne brini se, u dobrim sam rukama. ... Poneseš mi onu plavu pidžamu na zvjezdice? ... Odlično. ... Ne, ne brini. ... Nazvat ću te ujutro nakon vizite, naspavaj se. ... Volim i ja tebe.
Nikolina je prikrivala strah, a majka suze. Zaspala je tek nakon što joj je sestra podmetnula tabletu za smirenje, no san je kratko trajao. Već oko tri sata u noći, Nikolina izlazi iz sobe i ponovo zove majku.
– Nikolina? – čulo se s druge strane.
– Mama,
– Ljubavi, jesi dobro?
– Mama, bacila sam tvoje tabletiće u smeće. Bilo mi je neugodno dati ih doktoru. – glasno zaplače.
– Zlato, pusti tabletiće, lako za tabletiće. Ne plači! Ne ljuti se mama.
– Oprosti mi. Molim te, oprosti mi.
– Nemam ti što oprostiti! Hajde sad u krevet, naspavaj se. Dolazim ti prvim busom ujutro, ne brini se.
– Mama, – sjela je na hladan linoleum, naslonjena leđima na zid. Ramena su joj se tresla, tiho je jecanje, činilo joj se, orilo tada pustim hodnikom.
– Mama, tužno je umrijeti mlad. I to još bez kose.

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.