NERMIN DELIĆ u svojoj biografiji ističe: "bosanskohercegovački književnik rođen je 12.7.1995. godine u Bugojnu. Kao učenik generacije završio je medicinsku školu u Jajcu. S nepunih 18 godina (2013.) predstavljao je svoju državu zahvaljujući povjerenju koje mu je ukazala američka ambasada u Sjedinjenim Američkim Državama u sklopu „Youth Leadership Program“ –a i tako radeći s osobljem Baraka Obame (Luis Ortega, Ivan Baron,...) stekao je certifikat i znanje koje primjenjuje u svojoj domovini. Član je Jajačkog akademskog kluba. Trenutno je student četvrte godine na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Svojim je radom osvojio niz nagrada: 2010. godine, drugo mjesto na Šopovim Danima na Plivi (Jajce, Bosna i Hercegovina), Pjesma: Poeziju nigdje nećemo naći, ako je ne nosimo u sebi; 2011. godine, drugo mjesto na konkursu IK Nova Poetika (Beograd, Republika Srbija); 2012. godine, prvo mjesto na Šopovim danima na Plivi (Jajce, Bosna i Hercegovina), Pjesma: Bosanski Amanetnik; 2012. godine, treće mjesto Šopovim danima na Plivi (Jajce, Bosna i Hercegovina), Pjesma: Svemirski pohodi; 2013. godine, nagrada IK Polaris (Novi Sad, Republika Srbija), štampanje knjige; 2017. godine, književna nagrada „Najljepša ljubavna pjesma“ za pjesmu „Amore Bona“ (Mrkonjić Grad, BiH) 2018. godine, književna nagrada „Najoriginalnije knjižvno djelo“ za pjesmu „Čekanje žena“ (Mrkonjić Grad, BiH)
Autor je tri zbirke poezije (2012. godine – OKRUTNE MILJENICE (e-book), IK Nova Poetika, (Beograd, Republika Srbija), 2013. godine – PJESNIKOVE BJELINE, IK Polaris, (Novi Sad, Republika Srbija) i 2014. godine – RUSTEMOV AH, IK KULTura sNOVA, (Zagreb, Republika Hrvatska)), a njegove su pjesme uvrštene u niz zbornika. U zadnje dvije godine se prevedena su njegova djela na slovenski, makedonski, albanski, talijanski, francuski i engleski jezik. Živi i stvara u Sarajevu i u Vincu."
DOM
Odlazim tako od njega da postanem neko.
Suze padaju a i svaki put, mati prosipa vodu iz bokala
možda da ih spere, a možda i samo kako bi skrenula pažnju
da je sreću ipak moguće na silu probuditi.
Odlazim i razmišljam gdje stanujem kad odem...
Moj dom je neisfenirana kosa moje majke,
cvijeće u dvorištu na koje smo zaboravili
i jedno u dnevnoj koje je dobila za rođendan.
Iako zna da će uskoro uvenuti,
njemu i dalje vodu mijenja
(zvuči kao da nikad ne zaboravljamo
da bez uspjeha ne znači uzalud).
Moj dom je ruka moga oca, taj živi zid
između mene i kosmosa
novih ratova i starih ranjenika
loših djela slavnih umjetnika
kamenog srca i tetralogije Fallot
(jedno nikad ne znači drugo).
Također, dom su mi i majčine oči,
ta stakla kroz koja se gledaju životi
kao poljski cvjetovi što naivni mašu,
ti prozori kroz koje virkam
buljeći u džepove neba,
tražeći Boga da ga pitam nešto.
Moj dom je i njena četkica za zube
još jedan podsjetnik da se riječi mogu prati,
da se možemo čistiti,
sve dok imamo kome pokazati zube.
Odlazim i okrećem glavu natrag.
Vanjska svjetla gore, zaboravili smo ih ugasiti.
Nikad neću zaboraviti prethodno veče
kad je otac popalio ta ista vanjska svjetla
da mogu prenositi drva oni koji nisu pričali s njim.
Hladno je, svijetu treba topline!
Sa prozora sad on viri i gleda mi u korake.
Otkako je dobio infarkt, ne smije na hladnoću.
Da sam žensko, zaplakao bih, mislim u sebi.
Prolaze mi kroz glavu...
svi ti osmijesi na slikama u vitrini,
sva ta moja priznanja iz škole,
svi ti fudbaski trofeji iz mladosti moga oca,
sve te krpe vrijedne domaćice, majke moje...
Gledam to u mislima i pokušavam oživjeti
sve te umrle događaje kao katarzu, pepeo u zlatu
(prošlost se nikada ne hvata za ruke).
Moj dom je i ostavljena proteza u ćošku.
Troje nas, a pet nogu.
Ta plastična noga kao orden preživjelog rata
čeka sutra, da hoda ponovo
i da podsjeti da se mora dalje dok god ima sutra.
Na stolu neki spisak. Zvjezdica kraj moga imena,
kao nešto znači.
Odlazim i razmišljam gdje stanujem kad odem...
Zamaknuo sam.
Još uvijek izgledam kao najstariji dvadesetdvogodišnjak na svijetu.
Zamaknuo sam.
Još uvijek odlazim da bih se vratio.
