Ruža traži muža: Jasminka Janeš

August 21, 2018

 

 

Jasminka o sebi: "Rođena 04.07.57. u Vinkovcima. Dugogodišnja studentica politologije, neovjenčana lovorikama. Komercijalist cijeli radni vijek. U Zagrebu već 40 godina na privremenom radu."

 

O svom radu: "Pedeset godina sam čitala, zadnje tri pišem. Pišem kratke priče i objavljujem ih na Ziher.hr, književni časopis Kvaka, APortal. Dvije od mojih priča su zastupljene u zbirkama priča: 20+1 najbolja priča za ljeto 2016.(Brod kulture) i Pričam svoju priču (PS Portal)."

 

Ruža traži muža

 

Imala je osobnost noja, s pripadajućom kanticom za pijesak.Kad god bi iskrsnuo neki problem s kojim nije znala što će, ona lijepo glavu u kanticu,nimalo zabrinuta što joj je najveći dio tijela ostao nezaštićen. Kad kažem najveći, mislim uglavnom na figuru u kompletu, a moglo bi se odnositi i na njen zaista najveći dio.
Nije bila lijepa, ali daleko od ružnog. Malo širi bokovi, poprsje na kojem bi joj pozavidjela i Pamela Anderson i jako lijepe noge. Koliko Bog nije škrtario na spomenutim atributima, toliko je zbrljao lice, valjda mu se više nije dalo. Imala je sitne plave oči, nos koji je jedva zaslužio to ime i bradu koja je imala tendenciju spajanja s vratom. U trenutku nastajanja ove priče Ružica je imala 32 godine i bila posve sama.
Kad je došla na fakultet u Zagreb, glava joj je bila u oblacima. Toliko snova i želja imala je cura iz malog grada. I sada, 14 godina poslije, od svih snova, jedino je uspjela diplomirati i zaposliti se u Elektri.
Neostvareni san koji ju je najviše mučio bila je obitelj. Mislila je da će do 30-e već biti udana i imati dijete.
Svi s kojima je radila bili su poženjeni i poudati. Jedno im se moralo priznato, stalno su Ruži tražili dečka. Naizlazila se Ružica s bratićima, prijateljima, braćom i stričevima, al' ništa.
Jedan je bio ovakav, drugi onakav i nikako da nađe pravog. Počela se malo više motati oko crkve, sve misli, možda tamo bude sreće. Ali i tu je bila kvaka. Nije bila baš religiozna. Imala je ona sve sakramente, ali nekako, nije joj se baš išlo na mise, pa je i od toga odustala.
Sve je bilo u redu dok je na poslu, ali kad dođe u prazan stan, to je bila muka. Ona i televizor. Nije bilo sapunice o kojoj ne bi mogla upućeno raspravljati. Onda je nabavila mačka i pogriješila. Kao mnogi muškarci, volio je biti hranjen, pažen i mažen, ali bi onda odlutao i nije ga bilo danima.
Jedno jutro čim je stigla na posao, povuče jeTonka u stranu:
- U kadrovsku došao novi, momak tvojih godina.
- Ma daj, ne zezaj me, samo je mene čekao.
- Nemoj odmah tako, odi pa pogledaj, on im je sad novi šef.
- A što je sa starim?
- Otišao u mirovinu. A ovaj novi ti je Politički Aktivist!
- ???
- Kažu da će sad sve stranački, kod zapošljavanja.
- Ma ljudi pričaju gluposti.Zar će čistačicu ili administratora zaposliti samo ako su članovi stranke?
- Ne znam ja, al' će sigurno gurat' svoje. Evo tebi ovi papiri, odnesi ih Valentini, pa malo baci oko.
Iskesi se, uvali joj papire i ode.
Drži ona tu hrpu i misli kako ne može biti štete od toga da malo pogleda. 
Kadrovska je bila kat iznad njih, pa krene stepenicama. Razmišljajući o tom Političkom Aktivistu, polako dođe do prvog odmorišta, kad se na nju obruši muškarac od valjda dva metra. Žureći niz stepenice nije ni primijetio da netko stoji na odmorištu.Sve se dogodilo u trenu, sudarivši se, Ružica izgubi ravnotežu, papiri poletješe, valjda do prizemlja, a Ruža nimalo elegantno završi na podu, tresnuvši zadnjicom da je sve odjeknulo. U ruci čvrsto stišće jedan papir, kao da joj život ovisi o tome da i njega ne izgubi. Iznad nje stoji King Kong i nešto govori, ali ona ga ništa ne razumije.
- Gospođo, gospođo, jeste li dobro, recite nešto.
- Gospođica - procijedi Ruža.
I mulac se na to počne smijati. Smijao se tako jako da su mu suze potekle, istovremeno mašući onim granama od ruku, pokušavajući je dohvatiti da joj pomogne ustati.
- Dajte molim vas, da vam pomognem- opet on pruža ruku.
Čim je ustala, počne popravljati suknju i bluzu i ugleda dvojicu mlađih kolega kako stoje par stepenica niže s hrpom papira u rukama. Poleti prema njima, zgrabi papire i krene prema kadrovskoj.
- Gospođice! - zove je King Kong
- Gospođice, oprostite mi molim vas.
Čuje Ruža da mu glas još uvijek podrhtava. Kakva je to isprika kad je njemu i dalje smiješno.
Uleti u kadrovsku, stavi papire Valentini na stol i krene u svoj ured, zaboravivši zašto je zapravo došla.
Kad se počela spuštati, začuje smijeh, to se ona trojica sprdaju s njom.Suze ljutnje joj krenu, ali ih zaustavi i ode u WC dok se oni ne maknu. Za par minuta išulja se na hodnik, ništa se ne čuje, valjda su otišli. Vrati se polako do svog ureda, otvori vrata i smrzne se. King Kong je sjedio na njenom stolu i pričao sTonkom. Uto je ona ugleda:
- Ej, Ružice, dođi upoznati novog kolegu Stipu iz kadrovske.
- Nije kadrovska, nego ljudski resursi- odbrusi Ruža- a kolegu sam već upoznala.
- A to si bila ti!!! Upravo mi je pričao kako je srušio jednu zgodnu gospodičnu.
Samo se ti ulizuj, pomisli Ruža.
-Gospođice Ružice, jako mi je drago što sam vas upoznao i primite moju duboku ispriku zbog incidenta na stubištu.
- Da, da- promrsi ona, mlako pruživši ruku i ode za svoj stol.On je još malo stajao i pričao s Tonkom, pa je imala vremena napokon ga pošteno pogledati. Bio je stvarno visok, ona mu je dopirala do najvišeg gumba na sakou. Kosa mu je bila crna i malo prorijeđena, ali je to prilično uspješno prikrio.
Sve u svemu, nije loše izgledao.
- Ružice, Ružice- dopre do nje Tonkin glas.
- Ha?
- Što si se ti zamislila, kolega pita hoćemo li s njim na kavu za vrijeme pauze.
- Ja ne mogu, imam nekih zaostataka.
- Ma dajte molim vas, da se nekako iskupim zbog onoga. I gleda je onako pseći, milo.
- Pa dobro, ali na kratko.
I tako je Ružica počela redovito odlaziti na kavu sa Stipom. Njeni iz ureda su već čuli svadbena zvona, a i ona se nadala da će ih čuti.
Nije prošla godina, Stipe je zaprosi.Bila je najsretnija žena na svijetu.
Živjeli su njenom stanu jer je Stipe, dok se nisu uzeli, živio s majkom. Malo čudno za muškarca njegovih godina, ali on je to objasnio ekonomskim razlozima. Nije joj dugo trebalo da ustanovi kako su drugi razlozi bili u pitanju. Bio je jednostavno razmažen i nesposoban brinuti o sebi. Voljela ga je, pa joj nije bio problem brinuti o njemu.Dok ne dođu djeca, može ona to.
Onda je počeo sve češće izbivati iz stana. Stranački sastanak, pa prikupljanje donacija, pa organiziranje. Dolazio bi doma kasno navečer, večera bi ostala nedirnuta, samo bi se svalio u krevet i zaspao. I tako je prošla godina.
Jednog četvrtka joj je baš bilo loše, oni dani u mjesecu, a Stipe je opet bio na nekom sastanku, pa je nije imao tko odvesti doma. Uzela je taxi i otišla kući. Čim je ušla u stan shvatila je da nešto nije u redu, otvorila je vrata spavaće sobe i u svom vlastitom krevetu našla muža i Valentinu iz kadrovske.
Polako je zatvorila vrata, izašla iz stana i otišla odvjetniku podnijeti zahtjev za razvod braka. Razveli su se na drugu godišnjicu svog, sada već bivšeg braka.
U sudnici je bila pribrana, ali čim je izašla iz zgrade, sjela je na klupu i pustila suze neka teku. Tako je upoznala Franju.
Franjo je bio sudski policajac, udovac bez djece i malo stariji od nje.
Bilo mu je žao gledati je kako plače, pa je prišao i ponudio joj maramicu.
- Nemojte plakati, nije sve tako crno, sutra će biti bolje.
Ruža je podigla glavu da vidi tko je to, a i on je imao što vidjeti. Maskara se razmazala i pretvorila je u rakuna, iz nosa i očiju curi na sve strane, ruž pobjegao sa usana i zadržao se na bradi. 
Sjeo je do nje i počeo je tješiti, ona se brisala maramicom i još jače razmazivala boje po licu, ali nije mogla prestati plakati.Njemu je taman završila smjena, pa ju je otpratio dio puta kad se napokon smirila. I tako ju je nastavio pratiti pune tri godine. Bio je dobar čovjek, miran, tolerantan i volio je Ružicu više nego išta na svijetu.
A ona je mislila kako zbilja ima sreće, nakon onoga što joj se dogodilo sa Stipom.
Te zimske večeri, čekala je Franju s večerom da dođe iz druge smjene. Jako je kasnio, to nije bilo nalik njemu. Zvala ga je već dva puta, ali se nije javljao. Oko 10 navečer, bila je već stvarno zabrinuta, kad netko pozvoni na vrata.
- Evo ga, valjda je izgubio ključeve- pomisli.
Otvori vrata, a pred njima dva policajca.Sve joj se zamagli i ona klonu, da je nije jedan od njih pridržao pala bi.
Franjo je na putu do doma upao u šaht, sa kojeg je netko maknuo ogradu i slomio vrat.
Imala je trideset sedam godina, razvedena i udovica.Jadna Ruža, život je baš nije mazio.
Par dana nakon sahrane, odlučila je otići malo svojima u Slavoniju. Mislila je bit će joj lakše nego u praznoj kući. Ubacila je u auto kofer i mačka i krenula. Mama će opet gnjaviti zbog mačka, ali kome da ga ostavi, razmišljala je.Ma nema veze, malo brunda svaki put, ali na kraju ga hrani i mazi, kad god se ovaj udostoji pojaviti.
Tih tjedan dana što je ostala kod kuće, napunila je baterije i smirila se. Ali sad se trebalo vratiti u prazan stan. Da zlo bude veće, mačak je odlutao. Pola ulice ga je tražilo, dozivala ga je cijelu večer, ali mačka nema, pa nema.Ujutro je morala krenuti. Još jednom je obišla sva mjesta gdje bi mogao biti, ali ništa.
- Ne brini,vratit će se on, a mi ćemo ga čuvati dok ti opet ne dođeš - reče joj mati.
Sjela je u auto, malo plakala putem, a onda se pomirila sa sudbinom. Svi koje voli odlaze.
Čim je došla u stan, nazvala je mamu da pita jeli se vratio. Nije. Zvala je svaki dan i tek nakon tjedan dana pogana mačketina se udostojila vratiti doma. Samo neka je živ.
Život se nastavio dalje, na posao, s posla, uvečer sapunice.
Kad je srela Ranka imala je već 45. On je bio vlasnik malog kafića preko puta firme u kojoj je radila. Imao je pedesetak godina i bio razveden. Primijetila je Ruža da se on njoj uvijek smješka i radi joj posebnu kavu, ali je pomislila da to samo umišlja. Jednog dana priđe joj i upita:
- Gospođo Ružice, nemojte se naljutiti na mene, ali nešto bih vas pitao.
- Pa pitajte- odgovori Ruža, malo zbunjena što joj zna ime.
- Za tjedan dana je Nova godina, tu u kafiću organiziram doček samo za prijatelje, pa sam vas htio pitati da proslavite s nama.
Ružica se na to skroz uznemiri. Što je njemu, pa oni se i ne poznaju baš, a te druge ljude nikad nije ni vidjela.
- Joj, hvala vam, ali imam već neke planove...
- Šteta, baš bi me veselilo da dođete, ako se slučajno predomislite, molim vas javite mi.
- Svakako, a sad moram ići, pauza je gotova.
Izašla je sva zbunjena razmišljajući o čudnom pozivu. Istina, Novu će provesti sama uz televizor, ali ne može ona s nepoznatim ljudima.
Kad je stigla u ured, odmah ispriča kolegici što se dogodilo.
- Joooj, a zato je on mene prije mjesec dana ispitivao o tebi, te kako se zoveš, te s kim živiš, skroz sam ti zaboravila reći.
Vidiš, vidiš, pomisli Ruža, pa on to već dugo planira.
Sljedećih dana nije išla u kafić, jer joj je bilo malo nezgodno, ali na Badnjak svi iz sobe su išli, pa ajd', ide i ona.
Kad su ušli, ugleda Ranka, koji se sav ozari kad primijeti da ga gleda. Ruža se zacrveni i najradije bi pobjegla. Daj ne budi djetinjasta, pomisli.
- Dobar dan, dobar dan, a ja pomislio da ste zaboravili kako se dolazi do mene.
- Ma dajte - zbuni se Ružica -Puno posla ovih zadnjih dana, pa nisam ni išla na pauzu.
On im spoji dva stola da mogu sjediti zajedno i sam uzme narudžbu. Kad je donio što su naručili, stavi kavu pred Ružicu i nasmiješi se. Na pjeni od kapučina bilo je srce. Majko mila, ovaj je lud. Brzo je otpila da drugi ne vide. Podigla je pogled i ugledala ga kako stoji iza šanka i smješka se. Osmjehnula se i ona njemu.
Kad su napokon krenuli kući, zaustavi je prije samih vrata.
- Jeste li se kojim slučajem predomislili, moj poziv još uvijek vrijedi.
- Ne znam baš, ako stignem, možda,ne prije ponoći, možda...
- Čekat ću vas- reče, okrenu se i ode.
Došla je kući s osmjehom na licu i smješkala se do Silvestrova, kad je sva sređena, u petnaest do dvanaest, krenula prema kafiću.

 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.