Weekly ZiNgers! Sezona u paklu?

October 19, 2018

 

U ovotjednom ZiNgeru imamo rođendane dvoje slavnih pisaca čije su živote obilježili turbulentni ljubavni odnosi koji su u njihovo vrijeme smatrani skandaloznim i zbog kojih su bili osuđeni i prezreni od strane društva. Živjeli su u vremenu koje nije imalo razumijevanja za vrstu ljubavi koju su ovi talentirani pisci osjećali prema vlastitom spolu te im je to donijelo mnoštvo neprilika, čak i zatvorske kazne no također je u njima potaklo inspiraciju iz koje su se izrodila neka od njihovih najboljih djela. 

 

 

Oscar Fingal O'Flahertie Wills Wilde (16. listopada 1854. - 30. studenoga 1900.) bio je jedan od najpoznatijih irskih pisaca 19. stoljeća poznat po svojim duhovitim pisanjima i društvenim komentarima te po skandaloznim privatnom životu. Bio je izraziti protivnik društvenih i moralnih konvencija u engleskoj književnosti te se zalagao za estetizam; pokret iz 19. stoljeća koji je slavio ljepotu i umjetnost. Tvrdio je da umjetnost treba postojati samo zbog umjetnosti (larpurlartizam), bez ikakvih političkih ciljeva. Njegov jedini roman i najpoznatije djelo Slika Doriana Graya, prvo je objavljena kao priča 1890. godine i već tada zaradila je prijekore kritičara zbog dekadencije, amorala i homoseksualnosti,

 

Rođen je u obitelji intelektualaca. Njegov otac, Sir William bio je izvanredan liječnik čiji se medicinski rad na popisima iz 1851. i 1861. godine i danas smatra bitnim izvornim materijalom za irsku povijest 19. stoljeća te mu je priskrbio vitešku titulu. Wildeova majka, Jane bila je istaknuta irska nacionalistkinja i radikalna pjesnikinja te je gotovo bila zarobljena zbog anti-engleskog pisanja. Također je bila poznata po tome što je održavala društvena okupljanja u obiteljskom salonu koja su posjećivala mnoga poznata književna imena tog doba. Jedna od posjetiteljica bila je i Florence Balcombe u koju se mladi Oscar zaljubio. Mnogi su vjerovali da će par ubrzo stati pred oltar no u priču se umiješao Bram Stoker, irski pisac i autor svjetski poznatog romana Drakula te su se Florence i Bram na kraju vjenčali. Wilde je bio devastiran te je čak pisao Florence da je obavijesti da zauvijek odlazi iz Irske (što je u osnovi i napravio). S godinama su ipak uspjeli popraviti odnos i održavati prijateljske odnose.   

 

Wilde se školovao u Dublinu na učilištu Trinity College, a nakon toga je dobio stipendiju za studiranje na Oxfordu gdje se priključio estetskom pokretu i bio je pod jakim utjecajem esteticističkih načela J. Ruskina i W. Patera. Nakon što je diplomirao i počeo stjecati veliku popularnost među književnicima odlučio se na boravak u Americi. Godine 1882. započeo je turneju predavanja u Sjevernoj Americi na temu estetizma. Tijekom turneje Wilde se susreo s nekim od vodećih američkih književnih imena tog doba, uključujući Henryja Longfellowa, Olivera Wendella Holmesa i Walta Whitmana. U Americi je boravio neko vrijeme, a zatim se preselio u Pariz gdje je upoznao i kasnije se vjenčao s Constance Lloyd. S njom je imao dva sina Vyvyana i Cyila. Unatoč mnogim homoseksualnim odnosima, Wilde je ostao u braku s Constance Lloyd koja je i sama bila izvrstan pisac i to dječjih priča.

 

Iako je bio rođeni Irac i izuzetni lingvist, govorio je engleski, njemački, francuski i imao je dobro poznavanje talijanskog i grčkog jezika, nije znao progovoriti niti jednu riječ irskog. Wilde je, unatoč svom irskom podrijetlu, vješto ušao u englesko visoko društvo zahvaljujući svojim popularnim vještinama pisanja te je smatran ranom viktorijanskom zvijezdom. Zanimljivo je da je 1887. godine prihvatio poziciju urednika ženskog časopisa The Lady's World te ga je transformirao iz onog što je on smatrao vulgarnim i trivijalnim u platformu za izražavanje ženskog mišljenja o književnosti, umjetnosti i modernom životu. Podigao je Lady's World na višu razinu u kojoj se časopis prestao baviti samo s onim što žene nose nego se dotakao i onog što misle i osjećaju. 

 

Godine 1891. Wilde je upoznao lorda Alfreda Douglasa i razvio jake osjećaje prema mladom britanskom plemiću te su ubrzo postali ljubavnici. Douglas je bio razmaženi dandy, ali je posjedovao druge osobine koje su privukle Wildea te je postao njegova muza. Za vrijeme njihove veze Wilde je bio iznimno inspiriran i napisao je razne pjesme, drame i djela, uključujući Važno je zvati se Ernest i Salome. Douglas nije bio baš najplemenitija osoba, što je Wilde nažalost prekasno shvatio. Mladi se plemić oslanjao na Wildeovu novčanu potporu te je prijetio da će si nauditi na prvi znak izrečene kritike na račun njegova ponašanja ili književnog umijeća. Uz to, imao je redovite faze pakosti i nasilnosti, za vrijeme kojih je mučio Wildea svojim odnosima s maloljetnim dječacima i muškim prostitutkama.

 

Njihovoj romantičnoj vezi došao je kraj kad je Douglasov otac saznao za njihov odnos. John Douglas, 9. markiz od Queensberryja nije odobravao njihovu vezu te je Wildea optužio za moralno neprimjereno ponašanje i nazvao ga sodomitom. Wilde je na kraju osuđen na dvije godine zatvora. Nakon što mu je dopušteno pisanje u zatvoru napisao je De profundis, briljantnu ispovijed od pedesetak tisuća riječi u kojoj se obračunava s nekadašnjim ljubavnikom. 
 
Nakon izlaska iz zatvora, Wilde je bio psihički i fizički slomljen. Njegov ugled u Engleskoj bio je uništen te je proveo zadnje godine svog života u Parizu sam, bez novca i društva koje ga je okruživalo dok je bio na vrhuncu slave. Nikad više nije vidio svoju djecu i suprugu koji su zbog srama promijenili prezime, a njegova kontroverzna veza s Douglasom također se raspala. Pred kraj svog života vratio se pisanju poezije te je napisao Baladu o tamnici u Readingu koja se, uz Sliku Doriana Graya, smatra njegovim najboljim djelom. Preminuo je u Parizu, napušten od svih, 30. studenog 1900. godine u dobi od 46 godina.


Jean Nicolas Arthur Rimbaud (20. listopada 1854. - 10. studenoga 1891.) bio je čudesni dječak-pjesnik francuske književnosti koji je u nekoliko kratkih godina uspostavio svoj pjesnički ugled samo da bi se odrekao poezije u devetnaestoj godini. Sin vojnika i žene za koju je rečeno da nikad nije viđena da se smiješi, Rimbaud je bio rođen u Charlevilleu u sjevernoj Francuskoj. Rano je pokazao talent i sklonost za čitanjem i pisanjem poezije te je bio inspiriran Baudelaireom i njegovom estetikom ružnoće. Rimbaudov otac bio je odsutan, a majka je bila je izrazito stroga i kontrolirajuća osoba te je Rimbaud počeo bježati od kuće već od petnaeste godine. Nekoliko je puta čak stigao i do Pariza, ali je svaki put uhićen i doveden natrag. Uznemirujući život i ideja o pjesniku kao vidovnjaku dio je legende o Rimbaudu koji je ostao zapamćen kao nedokučiv i otuđen lik u svijetu književnosti.

 

Pjesme je počeo pisati u petnaestoj godini, a već je u sedamnaestoj napisao znamenitu poemu Pijani brod. Snažna želja za samostalnošću i slobodom odvukla ga je od kuće te na poziv francuskog pjesnika Paula Verlainea otišao je u Pariz. Dva su pjesnika ubrzo postala ljubavnici, započevši aferu koja je šokirala Pariz i ušla u književnu povijest. Verlaine je u to vrijeme bio u braku i očekivao dijete no unatoč tome zaljubio se u Rimbauda i ostavio ženu i dijete da bi se prepustio siromašnom i boemskom životu s mladim pjesnikom, ispunjenom alkoholom, drogama te nasilnim i ljubomornim ispadima. Rimbaud je uživao u vrijeđanju i ponižavanju Verlainea u javnosti što je samo dodatno produbljivalo jaz između dvojice ljubavnika i izazivalo još nasilnih svađa.

 

Godine 1873., nakon što su već osamnaest mjeseci živjeli zajedno, Verlaineova i Rimbaudova dekadencija te skandalozan život prisilili su ih da bježe u London, a potom i Bruxelles gdje su ljubavnici imali dramatičnu prepirku koja je završila kobno. Kada je Rimbaud zaprijetio da će napustiti Verlainea, pjesnik ga je ustrijelio u ručni zglob te je potreseni Rimbaud pozvao policiju. Nakon što je podvrgnut ponižavajućem medicinskom pregledu na kojem je utvrđeno da ima homoseksualne sklonosti pušten je kući, a Verlaine je osuđen na dvije godine zatvora. Nakon konačnog raskida Rimbaud se vratio doma gdje je, inspiriran tim dramatičnim odnosom i gubitkom istog, napisao Sezonu u paklu koju je sam tiskao i jedan primjerak poslao Verlaineu u tamnicu.

 

Verlaine je u eseju iz 1884. godine nazvao Arthura Rimbauda “prokletim pjesnikom”, kojim se kasnije naziva i sam Verlaine. "Prokleti pjesnik" simbolizira ljudsku podvojenost između poetskog izraza i zbilje, između utilitarnog shvaćanja umjetnosti i larpurlartizma. Zanimljivo je da su i Rimbaud i Verlaine pronašli inspiraciju u jednom drugom "prokletom pjesniku" i francuskom simbolistu Charlesu Baudelaireu i njegovim Cvjetovima zla.
 
Rimbaud je posljednji put vidio Verlaine nakon što je Verlaine pušten iz zatvora 1875. godine, kada je Rimbaud živio u Njemačkoj. Dvojica ljubavnika ponovno su završila u žučnoj raspravi jer je Rimbaud tražio novac od Verlainea. Na rastanku je Rimbaud dao Verlaine hrpu papira koje je pjesnik ponio natrag Francusku. Bila je to zbirka poetskih fragmenata u prozi i slobodnom stihu te joj je Verlaine dao naslov Iluminacije i izdao je 1886. godine nakon Rimbaudove smrti. Bez obzira na prirodu odnosa, razdoblje njihove veze bilo je od ogromnog značaja za Rimbaudov rad koji se u tom periodu dramatično razvio.   
  
Nakon što je napustio pisanje, u dvadesetoj godini života prepustio se pustolovnom životu trgovca i istraživača u egzotičnim krajevima. Lutao je Europom, Egiptom i Etiopijom gdje je od 1880. trgovao kavom, bjelokošću i oružjem. U Francusku se vratio 1891. godine bolestan i nakon što mu je amputirana noga, preminuo je u bolnici 10. studenog 1891. u dobi od 37 godina.

 


Djela ovih pisaca bila su oslobođena svih vanjskih stega i socijalnih funkcija, a njihovi životi su bili daleko izvan okvira onog što je društvo smatralo prihvatljivim i zbog toga su snosili posljedice. Nerazumijevanje i osuda okoline imali su velik učinak na ove osebujne pisce no unatoč tome oni su ustrajali u svojoj potrazi za višim idealima i izricanjem onog neizrecivog te su prenijeli svoje vizije u djela koja su izdržala test vremena i poslužila kao inspiracija i utjeha mnogima.

 

Možda je John Lennon (koji je bio veliki obožavatelj Oscara Wildea) to najbolje opisao u intervjuu samo nekoliko mjeseci prije smrti u kojem je izjavio: "Bilo je zastrašujuće biti dijete, nije bilo nikoga s kim bih se povezao. Ni moja teta ni moji prijatelji niti bilo tko oko mene nikad nije mogao vidjeti ono što ja vidim. Bilo je to vrlo, vrlo zastrašujuće i jedina povezanost koju sam osjećao bila je dok sam čitao o Oscaru Wildeu, Dylanu Thomasu ili Vincent van Goghu - sve one knjige koje je moja teta imala i koje su govorile o njihovoj patnji zbog svojih vizija. Zbog onoga što su vidjeli, bili su mučeni od strane društva zbog pokušaja da izraze ono što su bili."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.