Weekly ZiNgers! Plime u listopadu

October 26, 2018

 

Sličnosti među današnjim autorima ne staju samo kod istog datuma rođenja ili činjenice da su oboje preminuli u tridesetima, prerano napustivši ovaj svijet i ostavivši trajan utjecaj na svijet poezije. Oboje autora u svojim su djelima bili zaokupljeni tematikom smrtnosti. Oboje rođeni u listopadu, napisali su pjesme s listopadom u naslovu; Dylan Thomas Pjesmu u listopadu kao refleksiju na njegov tadašnji trideseti rođendan, a Sylvia Plath Makove u listopadu na svoj zadnji trideseti rođendan. Oboje nisu mogli prihvatiti očeve smrti i imali su komplicirane odnose s majkama. Životi su im bili obilježeni sudbonosnim odnosima, aferama, slomljenim srcima i tragičnim završetcima, a iza sebe su ostavili supružnike koji su nakon njihove smrti izdali djela posvećena njima. Dylan Thomas i Sylvia Plath, pjesnici koji su u svojim djelima naglašavali vječnu prisutnost neizbježne smrti koja vreba na svakom koraku, oko sebe su izgradili kult smrti koji su zapečatili svojim preranim odlaskom s ovog svijeta. U ovotjednom ZiNgeru pobliže ćemo promotriti burne živote ovo dvoje pjesnika i pokušati razumjeti njihove razloge za samodestruktivnost koja je na kraju dovela do njihovih preranih smrti.


Dylan Thomas (27. listopada 1914. - 9. studenoga 1953.) bio je velški pisac te jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih pjesnika dvadesetog stoljeća. Poeziju je počeo pisati u ranoj dobi; prve je pjesme objavljivao u školskim časopisima. Premda je bio nadaren učenik, nije bio zainteresiran za školu te ju je napustio sa šesnaest godina da bi se zaposlio kao novinar. Njegova prva zbirka 18 Pjesama izašla je u vrijeme kad se bio preselio u London, gdje je živio deset godina, postavši iznimno popularan u književnim krugovima. Zbirka 18 pjesama predstavljala je novi glas u engleskoj poeziji. Bila je to introvertna poezija koja se bavila tematikom smrtnosti, seksualnosti, opsesije i religije tj. grijeha i iskupljenja. Dvije godine nakon izdavanja 18 pjesama izlazi njegova druga zbirka 25 pjesama, a u to vrijeme događa se još jedan presudan događaj u Dylanovu životu. Pomalo značajno, u baru je upoznao ljubav svog života, irsku plesačicu Caitlin Macnamaru te su započeli burnu romansu ispunjenu opijanjem, svađama, nasiljem i aferama. Njihova dramatična veza rezultirala je brakom i troje djece te trajnim preseljenjem u velško selo Laugharne gdje su živjeli u prilično oskudnim uvjetima.

 

Zanimljivi su njihovi opisi tog prvog sudbonosnog susreta. Dylan je napisao američkoj književnici Emily Coleman s kojom se dopisivao sljedeće : "Naravno da ću spavati s njom: ona je povezana sa mnom, baš kao i ti; jednoga dana ću je svakako oženiti - (bez novca, jako pijan, bez budućnosti, bez vjernosti) i to će biti smiješno." 


Caitlin je u svojoj knjizi Double Drink Story, koju je objavila nakon Dylanove smrti, napisala: "Dylana sam prvi put srela, neizbježno, u pubu, budući da su pivnice bile naše prirodno stanište. Od tog dana pa nadalje postali smo posvećeni pubovima i jedno drugome. Pubovi su bili naša primarna predanost, a naš odnos sekundarna. Ali jedno se tako čvrsto uklapalo u drugo da smo bili savršeno komplementarni. Naša nije bila samo ljubavna priča, već je to bila i priča o piću, jer bez alkohola nikad ne bi niti započela. "

 

1950. godine Dylan je dobio pismo od američkog pjesnika Johna Malcolma Brinnina u kojem ga je pozvao na višemjesečno honorirano gostovanje diljem SAD-a te je pristao jer je mislio da će u Sjedinjenim državama zaraditi više novca nego u Engleskoj. Sve skupa imao je četiri posjeta SAD-u koja su se pokazala vrlo poticajnim za njegovu karijeru. Smjestio se u New Yorku gdje je recitirao svoja djela, naime, bio je opsjednut riječima i njihovim zvukovima te je održavao osebujna javna recitiranja po uzoru na keltske narodne pjevače. Stjecao je obožavatelje (pogotovo obožavateljice) posvuda, ali je zarađeni novac trošio na alkohol, što je dovelo do ozbiljne krize u braku s Caitlin. Također, u jednom od njegovih posjeta upoznao je novinarku Pearl Kazin i započeo još jednu aferu koja je ovaj put značila definitivan kraj njegova braka s Caitlin. U to vrijeme preminuo je i njegov otac, David John Thomas za kojeg je Dylan osjećao veliko poštovanje i divljenje te je to pogoršalo njegovo mentalno i zdravstveno stanje koje je već bilo pod pritiskom zbog raspadajućeg braka, dugova i problema s pisanjem. 


Godinu dana kasnije, 9. studenog 1953., Dylan je preminuo u bolnici od posljedica cjelodnevnog opijanja u hotelu Chelsea, u dobi od 39 godina. Rečeno je da su njegove posljednje riječi bile: "Popio sam 18 čistih viskija. Mislim da je to rekord."  Njegovo tijelo dovedeno je natrag "doma" u Wales gdje je pokopan na groblju Laugharne, a četrdesetak godina kasnije pored njega pokopana je i Caitlin.


Opijanja koja su okarakterizirala velike dijelove života Dylana i Caitlin bila su dio njihova boemskog načina života, pridonoseći nesmotrenosti i nevjerama, a nesumnjivo i Dylanovoj smrti. Na pitanje zašto je Dylan pio pokušao je odgovoriti biograf Paul Ferris u svojoj biografiji Dylan Thomas, u kojoj je napisao da je Dylan jednom prilikom na pitanje zašto pije odgovorio da pije da "pomiri kaos izvana i red iznutra".


Koji god bili njegovi razlozi jedno je sigurno, Dylan Thomas posjedovao je ogroman talent koji je vidljiv kroz njegova djela koja su prožeta temama smrti, izgubljenog djetinjstva i promišljanja o vječnom kontinuiteta života u prirodi. Ostavio je trajan utjecaj na svijet književnosti koji je vidljiv već kod sljedeće autorice kojoj je on bio pjesnički uzor.

 

Sylvia Plath (27. listopada 1932. - 11. veljače 1963.) bila je američka pjesnikinja, često opisivana kao pjesnikinja osamljenosti, smrti i samouništenja. Pisati je započela već u ranoj dobi od osam godina te je redovno pobjeđivala na školskim književnim natječajima. Imala je kompleksan odnos s oboje roditelja koji se izmjenjivao između ljubavi i mržnje. Rigidna majka i dominantni otac koji je preminuo kad je imala samo osam godina ostavili su trajan utjecaj na Sylviju što je kasnije vidljivo iz njenih djela. Za razliku od Dylana koji je bio obasut majčinom pažnjom i brigom, Sylvijin odnos s majkom bio je malo manje prisan, te je pjesnikinja osjećala snažnu želju da se oslobodi njenog utjecaja i razvije vlastiti identitet. Nakon očeve smrti, koju je Sylvia protumačila kao napuštanje, obitelj se morala preseliti Wellesley u Massachusettsu zbog lošeg financijskog stanja. Sylvia je bila vrlo nadarena i ambiciozna učenica te je 1951. godine dobila stipendiju za studij na Smith Collegeu, a već iduće godine nagradu časopisa Mademoiselle i prestižni položaj gostujućeg urednika zbog čega je otišla u New York na godinu dana . 


U to vrijeme urednik časopisa dogovorio je sastanak s velškim pjesnikom Dylanom Thomasom - piscem kojeg je Sylvia voljela "više od samog života", ali ona nije prisustvovala tom sastanku i zbog tog je bila iznimno uzrujana. Sljedeća dva dana čekala je oko White Horse Tavern, bara za lučke radnike koji je postao poznat kao okupljalište boemskih pisaca nakon što su ga Dylan i ostali pisci počeli frekventno posjećivati i hotela Chelsea, nadajući se susretu s pjesnikom, ali on je već bio na putu kući. Nekoliko tjedana kasnije, izrezala je noge kako bi vidjela da li ima dovoljno hrabrosti da počini samoubojstvo. 


Nakon neuspješne elektrokonvulzivne terapije za depresiju pokušala si je oduzeti život po prvi put. Zavukla se u podrumsko skrovište i otrovala pilulama za spavanje no pronađena je nakon tri dana i spašena. Sljedećih nekoliko mjeseci provela je u bolnici na rehabilitaciji. To je iskustvo kasnije je opisala u svom autobiografskom romanu Stakleno zvono gdje je između ostalog opisala i represivnu ideologiju američkoga sna i neadekvatnost psihijatrijskih metoda liječenja. Nakon toga imala je aferu s dosta starijim muškarcem s kojim se nastavila viđati čak i nakon što ju je, po njenim riječima taj čovjek silovao te je skoro umrla od krvarenja. Mnogi taj njen postupak tumače kao početak njene destruktivne sklonosti prema agresivnim muškarcima. 


Nakon završetka studija dobila je Fulbrightovu stipendiju za Englesku, gdje je u Cambridgeu upoznala i zaljubila se u engleskoga pjesnika Teda Hughesa. Par se vjenčao 6. lipnja 1956. godine, četiri mjeseca nakon što su se prvi put sreli. Datum, Bloomsday (komemoracija i proslava života i djela Jamesa Joycea), bio je namjerno izabran u čast Joycea. Zanimljivo je da je Sylvia, nakon što je prvi put upoznala Teda u pismu majci napisala: "Njegovo je ime Ted Hughes: visok je, ogroman, s grubom smeđom kosom, širokim licem, rukama poput kranova, glasom koji je više grlen i bogat nego onaj Dylana Thomasa."


Od 1957. do 1959. godine živjeli su u SAD-u, u Massachusettsu i Bostonu te su radili kao nastavnici i pisali. Sylvia je pohađala satove poezije konfesionalnog pjesnika Roberta Lowella na Bostonskom sveučilištu s kojim je razgovarala o svojoj depresiji te se družila se s američkom pjesnikinjom Anne Sexton koja ju je poticala da piše stvari iz vlastitog iskustva i s kojom je razgovarala o svojim pokušajima samoubojstva. Robert Lowell također je patio od depresije te je svoj živčani slom i liječenje elektrošokovima prikazao u zbirci Skice iz života. Nešto slično učinila je i Sylvia sa zbirkom Ariel . Sexton je poput njih, isto patila od depresije te je počinila samoubojstvo 1974. godine, otrovavši se ugljičnim monoksidom u garaži .  


1959. godine Hughes i Sylvia preselili su se u London te je Sylvija rodila kćerku Friedu Rebeccu i objavila knjigu Kolos. Nakon što je imala spontani pobačaja za kojeg se sumnja da je krivac bio Hughes (u pismima koje je pisala terapeutu otkrila je da ju je dva dana prije pobačaja Hughes fizički napao i rekao da želi da je mrtva), napustili su London te se nastanili u Devonu. Godine 1962. rodila je sina Nicholas Farrara, a u ljeto te iste godine otkrila je Hughesovu aferu s Assiom Wevill što ju je potpuno slomilo. Hughes i Sylvia ubrzo su se razdvojili te je ona otišla živjeti s djecom natrag u London, u kuću u kojoj je nekoć živio William Butler Yeats i u kojoj će ona umrijeti. U tom periodu imala je izljev kreativnosti iz kojeg je proizašlo 26 pjesama koje će nakon njene smrti biti uvrštene u zbirku Ariel
 

11. veljače 1963. Sylvia Plath počinila je samoubojstvo u dobi od trideset godina stavivši glavu u plinsku pećnicu, nakon što ju je Ted Hughes ostavio zbog druge žene. Assia je u to vrijeme bila trudna i imala je pobačaj ubrzo nakon tragičnog događaja. Šest godina nakon Silvijinog samoubojstva, Assia Wevill počinila je samoubojstvo na isti način. Jedina razlika je u tome što nije ubila samo sebe, već je i četverogodišnju kćerku Alexandru Tatianu Elise (Shura) koju je imala s Hughesom. Sylvijin i Tedov sin, Nicholas Hughes koji je bio morski biolog, također je počinio samoubojstvo. Objesio se 2009. godine u svom domu na Aljasci. Njegova sestra, Frieda je izjavila da je bio veoma depresivan prije nego što si je oduzeo život. Većinu Sylvijinih posmrtno objavljenih djela uredio je Hughes, koji joj je posvetio i knjigu pjesama Rođendanska pisma, svojevrstan odgovor onima koji su ga držali odgovornim za njezinu smrt.    

 

Njena kolosalna želja za savršenstvom, rani gubitak oca, neprijateljstvo prema majci, konfliktni osjećaji prema majčinstvu, Hughesov odlazak s drugom ženom i nemogućnost da pomiri građanski ugled, društveni prestiž i vlastitu sreću s razornim silama koje su djelovale unutar nje doveli su do tragičnog kraja života ove hipersenzibilne pjesnikinje. No, tek kad je izgubila sve ono čemu je težila da dostigne većinu svog života, pronašla je sebe i svoje pjesničko "ja" te stvorila poeziju koja ju je učinila besmrtnom figurom u svjetskoj književnosti.

 


Oboje današnjih pjesnika vodili su bitke koje su na kraju izgubili, Dylan Thomas s alkoholom, a Sylvia Plath s depresijom, ali su se oboje također borili s nečim mnogo dubljim. Preplavljujućom željom za samouništenjem koja ih je nosila od jedne krajnosti do druge da bi ih na kraju ostavila s prazninom u sebi koju su neuspješno pokušali ispuniti alkoholom i nesretnim ljubavima. Zapis iz Sylvijina dnevnika savršeno sumarizira živote ovih tankoćutnih pjesnika koji su osjećali sve oko sebe mračnom dubinom koja ih je na kraju nažalost i progutala: "Kao da mojim životom magično upravljaju dvije električne struje: radosna pozitivna i očajno negativna - koja god trenutno teče, dominira mojim životom, preplavljuje ga. ” 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.