Cipele: Lovre Rončević

November 20, 2018

 


 

Lovre Rončević u svojoj biografiji navodi: "Rođen 29. lipnja 1992. u Zadru. Nakon završetka srednje škole upisuje Pomorski fakultet u Zadru gdje nezadovoljan situacijom prekida fakultet i nedugo nakon toga odlazi odraditi kadeturu. Na brodu počinje pisati, ali toliko loše da sve napisano odmah uništava. Ali, nekoliko je fragmenata uspio sačuvati i njih će kasnije doraditi. Nakon puno mjeseci provedenih na moru u dalekoj Americi vraća se; i vraća se sa željom da upiše fakultet u kojemu se može pronaći.
U Zagrebu, tijekom ponavljanja mature, piše svoju prvu pripovijetku. Napokon upisuje i željeni fakultet: talijanistiku i filozofiju. Kasnije, nakon godine dana pisanja i čitanja najvažnijih filozofskih djela i literature uopće, usavršava svoje pripovijetke i romane, zanemarujući sve druge obaveze. Ponovno razočaran studijem, ne završava započeto već se vraća pomorstvu. U srpnju 2018. godine objavio je svoj prvi roman Mostovi nad porušenim obalama."

 

 

Cipele

 

I opet ona. A dogodilo se s njim samo jedno, dogodilo se ovo: Mislio je na nju iako već odavno nije trebao, niti nije smio. Možda se znao na časak zaustaviti zbog trenutka koji priljepljuje, koji lijepi, možda je i to znao, tko zna što je uostalom bilo to kod njega.  

Brod na kojemu je Zamarija plovio, i na kojemu je mislio tako nepotrebno glupo na nju, razvaljao je ono mora pod sobom. Ali, nakon nekoliko onih potrebnih manovri, brod pristaje, i on nekako tužno pristaje na to, mada ne i uz obalu. Pristajao je on i na gore stvari.

 

Sišao je s broda u najljepšim cipelama, hlačama i košulji – kupio ih je za vrlo jeftine novce. Imao je onaj osjećaj, uhvatilo ga nešto po glavi... Smiješak nabacuje ko cigaretu i nekontrolirano se sebi divi... Misli da drugi to primjećuju, i dive se njemu, i misli da samo gledaju u nove cipele i odjeću... Tako je bilo i s onim jednim prije, ali drugi, kao da su brzo od njih odustali... Cipele su se više isticale...  A zna, onog dana kada budu  istrošene i iznošene ili makar godinu dana stare a nikad obuvane, tada će mu se gaditi. Sve je uvijek tako.

 

Iskrca se, napokon i toliko, do toga je došlo, pomislio je. Luka kao da je bila prepuna brodova, prekrcana samaricama. Nije mu se to odmah svidjelo. Ni onaj miris, ni onaj zvuk, nije mu baš trebao, zato... Odlučio je otići  negdje do izvan luke, negdje do izvan te nagomilanosti.

 

Park u koji je ušao, slučajno okružen zelenilom; park se našao među stablima. Hodao je onim puteljkom između stabala, nekoliko neodređenih trenutaka. Kasnije je pronašao jednu klupu. I dok je onako nebrižno sjedio, uhvatila ga je želja za jednom cigaretom: spremno i znalački, izvadio je iz džepa kutiju Belmonta, s dva prsta ubacio cigaretu i zapušio. Nije ga samo to uhvatilo, uhvati se za njega i jedan gospodin, pretjerano dotjeran u izgledu. Maniri, oni pretjerani, otkrivaju neiskrenost i želju za pripadanjem nečemu većem, nekoj njemu nedostižnoj otmjenosti. Ali Zamarija je i dalje sjedio i uživao, nešto promatrao po prirodi, tražio je sunce kroz ona krošnja stabala: htio je da mu zrake sunca točno dopru do očiju. Zabavljalo ga je to. Ovaj ga je još malo promatrao, a onda, kada se sasvim blizu približio, upita ga gdje je kupio cipele koje nosi. Zamarija nije htio ispasti, ono što bi se o njemu moglo zaključiti, pa je rekao da ne zna, ali da misli kako ih je davno dobio na poklon. Ovaj se nasmijao, samo sa jednim dijelom usana, pa neočekivano: „Prodajte mi svoje cipele, molim vas,“ navaljivao je onako iznenada,  „dugo nisam vidio nešto tako lijepo!“ reče i kao da zanijemi od ljepote. To je bila samo jedna od prvih molbi. Odbio je iz druge, ali ovaj je nekoliko minuta navaljivao. Nastavio je govoriti kako su cipele nešto najljepše što je vidio u životu. I nije odustajao, nije. Zamarija ga je čudno gledao jedno vrijeme, i samo toliko, a onda popustio jer je izvadio veliki iznos, tri puta veći od cijene cipela. Zamarija je gledao tu veliku količinu novca i nakon promišljanja, dodao: „Prodao bih ja vama cipele, ali ne mogu ići bos!!“ – mislio je da će to biti dovoljno da ga smete, ali... Ovaj je i na to imao odgovor: „Vi meni prodajte vaše, i ja vam, uz novce, dam i svoje...“ Zamarija je malo promislio o ponudi, i vidio da ipak ima neke smiješne logike u svemu, a onda pristao. Prodao je svoje cipele, i napunio džepove.

 

Kako je nastavio s nekom čudnom neshvatljivošću, našao se pred nekom velikom pijacom. Bilo je dosta galame i ljudi; ljudi su mu donekle smetali, kao i oni brodovi u luci. Njemu je, uglavnom, sve ono što bi trebalo biti jasno, nije. Nije bilo baš potpuno jasno.

 

Prolazio je pored štandova, i baš ga ništa nije privlačilo. Sve dok nije došao do jednog, i kada se i tada htio okrenuti i nestati, zaustavi ga prodavač i začuđeno, kao i onaj od malo prije, pita za povijest hlača i košulje. Zamarija je i ovaj puta lagao.  Izvlačio se na neznanje.  Čuvši to, spremno i brzo, prodavač učtivo krene: „Oprostite, ali u cijelom svom životnom vijeku kao trgovac, ja nisam vidio ljepše hlače i košulju.“ Zamarija više nije vjerovao u nikakve slučajnosti. Mislio je da bi bilo dovoljno zahvaliti i, nestati, ali onaj trgovac ponudio mu je opet ono što je najmanje očekivao. Dvostruku svotu za hlače i košulju. A Zamarija će začuđeno: „Ne mogu, kako vi mislite da hodam po gradu?“ rekao je kao da bi to moglo upaliti, drugi puta. Nije. Na to će trgovac spremno: „Ovako, ja vama novce, vi meni hlače i košulju, i što god vam se svidi od robe koju vidite!“ Dobra ponuda, pomislio je. Nove hlače i košulja, koji su mi plaćeni, mislio je. Nije se, kao prije, nekoliko puta dvoumio, već je skrivećki iza štanda skinuo sve sa sebe i presvukao se u novo, po želji. Dobio novac u ruke i otišao sa smiješkom na licu.

 

Ali ipak, nakon svega, hodao je u nečemu što njemu ne pripada. Mislio je da ga prolaznici više ne odmjeravaju zbog lijepih cipela; osjetio se manje vrijednim, jednakim s drugima. I što je duže išao, počela su ga svrbjeti leđa, cipele su postajale tješnje. Umislio se u sve to, jer se osjećao neugodno; sve ono na njemu, recimo, bilo je dobro, ali ne toliko koliko je bilo ono što je maloprije nosio. Postajalo mu je sve neugodnije pred samim sobom, pred ljudima... One cipele, košulja, hlače, postale su dio njega, dio karaktera. Nije više mogao podnijeti sramotu, svrbež kojega nije bilo. Nelagodu. Izgubio je karakter bez onih cipela, ostao je bez svega. Tako mu se sve činilo. Pričinilo mu se i to, da polako postaje nevidljiv, gotov, odbačen...

 

Tako se našao pred jednim izlogom. Vidio najskuplje cipele, i ono drugo... Ušao je... Nije se dugo zadržavao, bacio je par pogleda onako na brzinu, vidio što mu se sviđa te je samo rekao djevojci da mu da ono najskuplje. Obukao se, ponovno, onako kako je i znao, bolje od drugih. I izašao na ulicu.

Onaj svrbež, ona neugodnost, nevidljivost je nestala. Nekoliko prolaznika odmjerilo je Zamariju, onako skockanog, od glave do pete. I godilo mu je. Ponovno je bio svoj, ali mu je nešto nedostajalo. Oni puni džepovi, sada su bili prazni.

 

Vratio se tamo prema luci. Morsko dno, duboko nekoliko metara, uvuklo se ispod trupa broda. Kobilica i morsko dno uvijek su blizu ako brod pristaje uz obalu, a ako je negdje nasred oceana, oni se udaljuju dubinom. Ali uvijek se sretnu kasnije pri povratku, tamo na pristaništu.

 

Cijelim tim putem, a i onim sporednim, činilo mu se da ga netko prati. Neka dvojica. Zamarija se malko i prestrašio i požurio korak, zatim su i ona dvojica učinila jednako. Mislio im je pobjeći u jednu ulicu,  a tek to je bila pogreška. Uspuhao se, teško je disao, ponešto i ožednio od straha. Više ih nije vidio iza sebe, te je pomislio uzdrman da im je pobjegao. Okrenuo se ponovno, da se vrati, a onda... osjeti tup udarac – – – – – – – – – – – – – – –

 

Probudio se polugol. Svu onu robu koju je na sebi imao, ukrali su. Strah je bio ono prvo što je osjetio, tek se kasnije uhvatio za glavu i osjetio bol koja nastavlja. Drhtao je od hladnoće, ponešto i od straha. I noć je u svemu tome sumnjivo sudjelovala. Odvezli su ga negdje izvan grada; nigdje svjetiljke da se bar snađe, nigdje ni ceste. Vratio bi se on u luku lako, ali brod je već isplovio, vidio je, ovako s brda,  njegova svjetla tamo daleko; i izderao se svom snagom da ga čekaju, to mu je trebalo kao olakšanje. Znao je da sljedeći dolazi tek za nekoliko mjeseci. To saznanje više ga je hvatalo oko srca od ičega; jer, ovdje nikoga ne pozna, da bi se obratio za pomoć. Ostao mu je začudo samo onaj sat na ruci. Koji, pomisli Zamarija, nije im bio toliko vrijedan. Pa ipak, onako polugol, lutajući po mraku,  došao je do nekog velikog kontejnera za smeće. Našao unutra stari kombinezon preko kojeg je navukao smrdljivi džemper.

 

Nastavi lutati bez pravca, jutro je već skoro izašlo. Vidjela se ona svijetla crta iznad brda. Našao se tako lutajući ispred crkve gdje je počeo mahnito lupati po vratima. Htio je prenoćiti ovo nešto jutra što tek dolazi. Vrata se otvoriše. Ovaj što je otvorio, pogledao ga je onako prljavog i bijednog, jadnog, te hladno zaključio: „Ne možete takvi u crkvu!“  i zalupi iz sve snage.

 

Želudac ga uhvati gladnoga. Mjesec je dana preživljavao po otoku. Kopao po smećima i jeo ostatke. Nije ga bilo stid više ničega. Ali je svejedno umirao iznutra, umirao sporo. Sve one institucije u gradu kojima se obratio, nisu znale niti su željele riješiti njegov slučaj. Sva su se vrata pozatvarala. „Pametan čovjek koji je nezaposlen, nije ništa drugo nego lijenčina.“ Jednom je čuo kako je govorio barba Ive.  Držao je Zamarija da treba stoga raditi, i da će rad nadmudriti svu pamet onih načitanih. Zato je uvijek i imao. Dovoljno za sebe. Znao je da čovjek tek kada se nađe u nevolji otkriva svoju pravu snalažljivost. I to, ovo drugo, bio je čuo od onih pustih autoriteta koje je slušao i uvijek poštovao. Ipak, sada to izgleda previše glupo. Onu radišnost koju je imao, nitko nije cijenio niti htio. Skapavao je.

 

Zaputio se prema moru, ništa mu više od toga nije ostalo, samo to. Zaputio se razočaran i tužan, slomljen... More uzburkalo valove. I vjetar dolazi s one druge strane, na mahove, nadolazi. Dan je bio i dalje siv vanka. Obala na koju se spustio, bila je od kamenja. Cipele su ga žuljale (a čarapa nije imao). Skinuo ih je i stavio na jedan kamen. Kako je nastavio bos, tako bi osjećao kako mu se kamenja grubo zabijaju u tabane. Razbio se nekoliko puta, na putu do mora. Više nije osjećao volju za životom. Ušao je do koljena. More je bilo hladno. Doba godine ne osigurava toplinu, znao je. Velika je hrabrost bila potrebna da se odluči na to, zato i nije ušao trijezan, nije mogao; htio je makar, i zadnji puta, otići s nekim stilom. Nalio se orahovca i pelinkovca. To su mu bila najdraža pića. Kako se to bilo sve izmiješalo, bljuvotina mu se vrati natrag u grlo, ali on ne ispljune nego proguta. Prodao je ono zadnje što mu je ostalo za ovu zadnju pijanku: sat koji je dobio od nje na poklon, ono jedino što je od nje imao. Pogledao je oko sebe, bez značaja. Htio je da barem netko, netko tko će se barem jednom okrenuti, netko tko će čuti vapaj očajnika. I nije više mogao izdržati. Zaronio je, duboko.

 

Ali, Zamariji ni to nije uspjelo. Vidjeli su ga neki ribari i iznijeli na obalu. Uspjeli su ga spasiti.

 

Bolnica, jedina na otoku, a i uokolo ukrug, na nekoliko predugih milja. Jedina. Ono prednje pročelje, onaj dio zgrade koji gleda prema vani, prekriven u bijelo – izaziva neugodnost.

 

I soba, kao i vanjski zidovi, bijela. Prvo na što je pomislio bila je cigareta. Ali nešto, ono što ga je pratilo i ono što mu se već popelo na glavu, stajalo je pored njega. Cipele s oporukom u nekoj vreći na ormariću. Ostavio je oporuku pod cipelama. Imao je želju da objasni svoje samoubojstvo, imao je želju da i ona čuje što se s njim dogodilo, i da je u zadnjim trenucima mislio baš na nju. „Propih se u pijanstvu! I ogladnjeh u sirotinji! Sirotinja je od mene stvorila alkoholičara i skitnicu; sirotinja me učinila neradnikom, dangubom i uličarom... Vucibatinu koja se vucara po ulicama; sirotinja koja me osiromašila i ponizila pred drugima, ostavila na ulici! Što ostaje od mene?“ Gotovo intelektualno konstatirao je Zamarija. Nevolja, sirotinja ga učini filozofom. Misli ovako, misli, jer zna da je imao lijepe cipele, posao, i barem nju, onda kada ju je trebao.

Pred vratima, tamo ispred tih vrata, dvojica u uniformi. Ozbiljni i šutljivi. Kao da su čekali da se Zamarija oporavi. I ispostavilo se – kada je doktor došao i ustanovio da je sve u redu s njim i da može ići – da i je tako, kako se činilo.

 

Odvukli su slabog Zamariju na ispitivanje. Samo da utvrde što se dogodilo, rekli su mu. I on, nije u tome vidio ništa neobično. Međutim, nisu ga pustili; sutradan kad se probudio, odveli su ga na sud. Svi oni koje je pitao za objašnjenje, čudili su se... „Nek te bude sram što to još i pitaš! Srami se!!“ jedan mu je grubo rekao. Spustio je glavu.

 

 

Sudnica je bila prepuna ljudi. Svi s licima koja su se zgražala na Zamarijin čin. Na takav pokušaj. Bilo im je sve to neprihvatljivo. Ljudi su tražili slobodna mjesta, činilo se kao da je cijeli grad došao u sudnicu, kao da je Zamarija postao popularan; možda mu se to i svidjelo, ali to nije znao. Neki su ostali stajati.

Svi u sudnici, nakon potrebne uvodne riječi, ustali su se. Sudac je počeo s onim što nikoga nije zanimalo, s onim od početka, a onda hladnokrvnim glasom, rekao: „Proglašavamo vas krivim na doživotnu zatvorsku kaznu zbog pokušaja samoubojstva; bez mogućnosti žalbe!“  Zamarija istog trena zanijemi. Upadne duboko u vrtoglavicu. Noge su mu se presjekle, jedva je stajao. Nešto kao da mu se zaustavilo u grlu. Oni oko njega, bili zadovoljni presudom; čulo se u toj vrevi i neki tihi izdah olakšanja. Pravda je zadovoljena, činilo se drugima. Onako kako spada. Ljudi ustaju i, odlaze. Ovdje je sve već riješeno. Ništa nije mislio, kao da je prestao. Misliti. Ništa mu nije bilo jasno.

 

„Dobro si ti i prošao!“ doviknuo je netko s kraja sudnice. Onaj odvjetnik mu je to i potvrdio. „Ovdje u nas, zna se za pokušaj samoubojstva dobiti i smrtna kazna... A ti, ti ćeš samo odležati, imaš sreće. Pravi si sretnik!“ rekao je odvjetnik, pružio mu ruku kao da mu čestita zbog ishoda; potapšao ga par puta po leđima, u znaku bodrenja, napravio neki lafovski okret kao da je dobio parnicu, i otišao s gomilom.  Zamariji ništa nije bilo jasno, ništa nije shvaćao;  a onda je i sam pomislio da je sve možda i istina, i da se izvukao. Poslije mu je laknulo, bio je zadovoljan ishodom. Shvatio je količinu svoje sreće, a onda se primirio.

 

Sada Zamarija leži u zatvorskoj ćeliji i promatra ima li čega zanimljivoga po plafonu; izdržava doživotnu zatvorsku kaznu zbog pokušaja samoubojstva. Ponekad mu ponovno lakne jer je barem izbjegao smrtnu kaznu. Misli se o svemu, i misli o njoj. A ona opet; ona mu uvijek ovako dolazi. I zna, sigurno zna, da bi je ponovno vidio ili barem sreo, i zna, sigurno zna da bi je možda i poljubio, ili  joj rekao, ono što nikad nije: da je voli. Učinio bi sve to, sve bi to i uspio, samo da nije pred nekoliko godina, onog dana i u onom parku,  prodao cipele.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.