- Ana Savković
Anne Sexton/Kurt Vonnegut! Live or Die
Updated: Feb 12, 2021
Kurt Vonnegut upoznao je Anne Sexton na zabavi te joj nacrtao dijagram radnje za njenu pjesmu Pepeljuga. Kasnije je napisao predgovor za njenu knjigu poezije Transformations (jedina knjiga poezije koja sadrži predgovor Kurta Vonneguta) u kojem ostavlja dojam obožavatelja koji ne želi objasniti njen rad, već mu svjedočiti. Vonnegut u predgovoru ima samo riječi hvale za Sexton: "Pripitomljava moj strah, pregledava ga i opisuje, podučava ga nekim trikovima koji će me zabaviti, a zatim mu još jednom dopušta da galopira mojom šumom." "Kako objasniti ove pjesme?", on se pita."Nikako."
Promotrimo gdje se još životi ovo dvoje pisaca presijecaju, a gdje razilaze u ovotjednom ZiNgeru.
Anne Sexton (9. studenoga 1928. - 4. listopada 1974.) bila je američka pjesnikinja čiji je rad književna kritika klasificirala kao moderni model konfesionalne poezije. Poput Roberta Lowella, Sylvie Plath, W. D. Snodgrassa (njen mentor koji je imao veliki utjecaj na njezin rad ) i drugih konfesionalnih pjesnika, Sexton je svojim čitateljima ponudila intiman uvid u emocionalnu bol koja je okarakterizirala njen život i oblikovala njenu poeziju. Pisala je o kontroverznim temama poput pobačaja, incesta i ovisnosti o drogama time srušivši mnoge barijere u američkoj poeziji, ali i zaradivši mnoge kritike na račun svog rada. Njene zbirke poezije uključuju To Bedlam and Part Way Back, All My Pretty Ones, Transformations i Live or Die za koju je 1967. godine osvojila Pulitzerovu nagradu za poeziju.
Rođena je kao Anne Gray Harvey u Newtonu, Massachusetts od majke Mary Gray Staples i oca Ralpha Churchilla Harveya. Djetinjstvo je uglavnom provela u Bostonu. Godine 1945. upisala je Rogers Hall internat, a poslije je godinu dana provela na Garland Junior Collegeu. Jedno vrijeme bavila se manekenstvom. U devetnaestoj godini pobjegla je od kuće i udala se za Alfreda Mullera Sextona II, a 1953. godine rodila je prvu kćer Lindu Gray Sexton. Ubrzo nakon toga dijagnosticirana joj je postporođajna depresija, pretrpjela je svoj prvi mentalni slom i bila je primljena u Westwood Lodge, neuropsihijatrijsku bolnicu u koju se kasnije više puta vraćala. U vrijeme rođenja njene prve kćeri i mentalnog sloma umrla je njena prateta Anna Dingley, koju je od milja zvala "Nana" i s kojom je bila jako bliska te ju je to dodatno potreslo. Tijekom Sextonina odrastanja njena prateta, koja joj je pružala utočište od disfunkcionalne obitelji, također je imala živčani slom i bila je hospitalizirana što je ostavilo dubok trag na Sexton. Godine 1955., nakon rođenja njezine druge kćeri Joyce Ladd, Sexton je pretrpjela još jedan mentalni slom i ponovno je bila hospitalizirana. Iste te godine, na svoj rođendan, pokušala je samoubojstvo.
Sexton je nakon toga upoznala dr. Martina Ornea koji se brinuo o njenom mentalnom zdravlju tijekom dugogodišnjih terapija i upravo ju je on potaknuo da nastavi svoj interes za pisanjem poezije koji je razvila u srednjoj školi. Prvu pjesničku radionicu pohađala je u vrijeme dok ju je vodio američki pjesnik John Holmes. Koliki je bio njen strah da se uključi u radionicu najbolje pokazuje podatak da je zamolila svoje prijatelje da obave telefonski poziv glede njezinog primanja na tečaj, a onda ih zamolila da je otprate na prvi "školski sat". Rezultati su bili iznad očekivanja. Prihvatili su je ugledni književni časopisi kao što su The New Yorker, Harper Magazine i Saturday Review. Također je pohađala pjesničku radionicu američkog konfesionalnog pjesnika Roberta Lowella gdje se sprijateljila s pjesnikinjom Sylvijom Plath čiji je život, a i smrt, imao dosta sličnosti s njezinim. Sexton je nakon Sylvijine smrti napisala pjesmu posvećenu preminuloj pjesnikinji.
Njena prijateljica, spisateljica Maxine Kumin, koju je upoznala dok su pohađale pjesničku radionicu Johna Holmesa i s kojom je održavala prijateljstvo do kraja svog života, izrazila je svoje uvjerenje da je upravo pisanje poezije Anne održalo na životu toliko dugo. Godine 1974., u dobi od četrdeset i šest godina, Sexton je izgubila bitku s duševnom bolesti i počinila samoubojstvo.
Dana 4. listopada 1974. godine Sexton je ručala s Maxine Kumin i razgovarala glede revizije rukopisa The Awful Rowing Toward God koji je bio zakazan za objavljivanje u ožujku 1975. godine i za koji je Sexton izjavila u intervjuu godinu dana prije smrti da neće dopustiti da bude objavljen prije njene smrti. Na povratku kući obukla je majčin krzneni kaput, skinula sve prstenje, natočila si čašu votke, zaključala se u garaži i upalila motor automobila i počinila samoubojstvo otrovavši se ugljičnim monoksidom.
Osma zbirka The Awful Rowing Toward God naslovljena je tako poslije njenog razgovora s jednim rimokatoličkim svećenikom, koji je, iako joj ne želeći udijeliti posljednju pomast rekao: "Bog živi u tvojem pisaćem stroju."
Tijekom svog života Sexton se borila s depresijom, alkoholizmom, beskrajnim terapijama i lijekovima koji joj nisu pomagali. Poput njenog pisanja i njezin život je bio kontroverzan. Mnogi od mučnih detalja otkriveni su u biografiji Anne Sexton: A Biography, koju je napisala autorica Diane Middlebrook kojoj je dr. Martin Orne ustupio snimke Sextoninih terapija u kojima su otkrivene razne traume koje je Sexton doživjela, ali i koje je nanijela svojim bližnjima. Snimke su bacile novo svjetlo na njeno djetinjstvo, ali i njenu ulogu supruge i majke te na neki način objasnile tematiku koja ju je preokupirala u njenoj poeziji.
Posljednje godine Anne Sexton bile su tragične, potraga za slavom došla je svom kraju, a alkohol i pilule smanjile su njezinu kreativnost. Svjesna da mnogi njeni čitatelji nisu voljeli vjersku poeziju koja je u to vrijeme bila počela pisati, Sexton je postala nesigurna te je čak unajmila rock grupu u svojim javnim nastupima čitanja poezije. 1973. godine zatražila je razvod i od tog vremena pa na dalje bio je primjetan pad njezina zdravlja i stabilnosti, a usamljenost je liječila alkoholom, tabletama i ljubavnim aferama. Razvedena i usamljena, ovisna o tabletama i alkoholu počinila je samoubojstvo u dobi od 46 godina.
Unatoč svim preprekama, nedostatku formalnog obrazovanja i obiteljske potpore i ovisnostima o alkoholu i lijekovima koji su joj zamagljivali um, Sexton je postala jedna od najznačajnijih suvremenih američkih pjesnikinja. Njen književni uspon postao važna američka priča o uspjehu, u kojoj talent, ambicija i zapanjujuće količine rada pobjeđuju naizgled nepremostive prepreke.
Kurt Vonnegut (11. studenoga 1922. - 11. travnja 2007.) bio je američki pisac poznat po svojim satiričnim romanima u kojima je često koristio postmoderne tehnike kao i elemente fikcije i znanstvene fantastike kako bi istaknuo strahote i ironije civilizacije 20. stoljeća. Velik dio njegova rada obilježen je fatalističkim svjetonazorom koji unatoč tome obuhvaća i suvremena humanistička uvjerenja.
Vonnegut je odrastao u Indianapolisu u dobrostojećoj obitelji. Njegov otac Kurt Sr. bio je arhitekt, a njegova majka Edith bila je financijski neovisna zbog pivovare koju je njena obitelj posjedovala. Kao tinejdžer, Vonnegut je pisao za srednjoškolske novine, a tu je aktivnost obavljao i na Sveučilištu Cornell, u New Yorku gdje je bio diplomirao biokemiju prije nego što je 1943. godine otišao u američku zrakoplovnu službu. Bio je vojnik u II. svjetskom ratu te ratni zarobljenik u Njemačkoj, gdje je svjedočio savezničkom bombardiranju Dresdena 1945. godine. Ondje je preživio u podzemnom skloništu za meso kojega je adresa upravne zgrade bila Schlachthof Fünf, što je postalo naslovom njegova najpoznatijega djela i jednog od najsnažnijih antiratnih romana uopće, Klaonica pet. Vonnegut je doživio mnoga traumatična iskustva tijekom rata; nakon što je preživio bombardiranje Dresdena bio je poslan na zatvorski rad u ruševine kako bi sakupljao i spaljivao leševe. Nakon rata Vonnegut je diplomirao antropologiju na Sveučilištu u Chicagu dok je radio kao novinar. Kasnije je bio zaposlen kao pisac za odnose s javnošću u New Yorku, ali su ga njegovi stavovi o onome što je on smatrao obmanama struke potaknuli na pisanje fikcije puno radno vrijeme.
Premda je tijekom djetinjstva njegova obitelj bila financijski zbrinuta, to se sve promijenilo nakon Velike depresije i Prohibicije. Obitelj se odjednom našla u financijskim problemima zbog zabrane prodaje alkohola, a tijekom Velike depresije njegov otac više nije mogao pronaći posao. Njegova majka Edith, koja je patila od duševne bolesti, postala je ovisna o alkoholu i tabletama. Godine 1944., kada je Vonnegut došao kući s vojnog treninga kako bi proslavio Majčin dan, pronašao je Edith mrtvu. Počinila je samoubojstvo predoziranjem tabletama za spavanje, a 21-godišnji Vonnegut je nakon toga otišao u Njemačku kako bi se borio u Drugom svjetskom ratu. U intervjuu za književni časopis The Paris Review, Vonnegut se prisjetio svoje majke kao visoko inteligentne i kultivirane osobe te dobrog pisca.
Vonnegut je upoznao svoju prvu suprugu Jane dok su još bili u vrtiću. Njihova srednjoškolska veza bila je nakratko prekinuta kad je Vonnegut otišao na sveučilište i nakon toga u rat, no nakon povratka u SAD oženio se s Jane 1945. godine. Bračni par se na kraju ipak rastavio 1971. godine. Imali su šestero djece, troje biološke i troje usvojene. Naime, kasnih 1950-ih, Vonnegutova sestra, Alice, umrla je od raka, a Alicein muž poginuo je u željezničkoj nesreći unutar nekoliko dana od njene smrti. Iako je Vonnegut već imao troje djece sa suprugom, usvojio je tri sina svoje sestre. Budući da je imao šestero djece, Vonnegut je bio provodio još više vremena za pisaćim strojem kako bi zaradio novac. Neki od ostalih poslova koje je radio tijekom svog života da uzdrži obitelj su bili doista raznoliki. Radio je u javnim odnosima za General Electric te je to iskustvo iskoristio za pisanje djela Cat's Cradle. Kratko je pisao za magazin Sports Illustrated, upravljao Saabovim zastupništvom automobila u Massachusettsu i radio kao učitelj engleskog jezika.
Iako ga je Klaonica pet učinila autorom bestsellera, usred svog velikog književnog uspjeha Vonnegut se borio s depresijom. Nakon što se 1971. godine razveo, živio je sam u New Yorku i imao problema s pisanjem. Njegov sin postao je psihotičan, i premda se 1979. oženio sa svojom drugom suprugom (i zajedno su usvojili kćer), njegova se depresija pogoršala. Godine 1984. pokušao se ubiti predoziranjem tabletama za spavanje i alkoholom. To je iskustvo na kraju opisao u zbirci eseja Fates Worse Than Death.
Vonnegut je preminuo 11. travnja 2007., u dobi od 84 godine, od posljedica ozljede mozga nakon pada. Autorova web stranica, ažurirana nakon njegove smrti, prikazivala je jednostavnu crno-bijelu sliku kaveza za ptice (simbolički element u njegovu pisanju), praznog s otvorenim vratima.
Vonnegut je u svom djelu Player Piano napisao: "Želim stajati što bliže rubu koliko mogu bez da padnem preko. Na rubu vidite sve stvari koje ne možete vidjeti iz središta. Velike, neustrašive stvari - ljudi na rubu vide ih prvi." I time kao da je opisao živote ovo dvoje pisaca koji su hodali po rubu života i smrti, željni da prvi vide ono što je nevidljivo iz središta. Vonnegut se zaustavio prije pada, no nažalost predugo hodanje po rubu za Sexton je rezultiralo neizbježnim padom preko njega. Ipak, oboje su uspjeli prenijeti ono što su vidjeli u svoja djela koja su postala nezaobilazni uradci svjetske književnosti upravo zato što su ponudili čitateljima uvid u ono što oni sami nisu u stanju vidjeti dok stoje i promatraju rub sa sigurne udaljenosti.
