- Ana Savković
Vilma Vukelić! Bez domovine, bez granica, bez zaborava
Updated: Feb 13, 2021
U osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, zahvaljujući umirovljenom profesoru njemačkog jezika i poznatom osječkom germanistu Vladi Obadu, počeo se podizati veo zaborava oko dotad gotovo nepročitanog romanesknog opusa Osječanke Vilme Vukelić. Kroz potresne zapise o ljudskim životima u okvirima nenaklonjenog europskog konteksta i kroz kulturne, povijesne i političke reminiscencije na srednjoeuropski prostor u kojem je autorica odrasla, počeo se razabirati lik ove intelektualke koja je svoje autobiografske i memoarske zapise vješto ugradila u svoja djela. Pomalo začuđujuće, ova književnica za svojeg je života objavila samo jedno djelo, romanesku kroniku o životu židovske etničke zajednice u Mađarskoj desetljeće prije I. svjetskog rata pod nazivom Ljudi bez domovine (Die Heimatlosen), objavljenu u Beču 1923. godine na njemačkom jeziku.
U ovotjednom ćemo ZiNgeru pobliže proučiti lik i djelo ove osječke romansijerke.
Vilma Vukelić (8. 2. 1880. - 20. 3. 1956.) bila je hrvatska književnica i prevoditeljica koja je stvarala na njemačkom jeziku. Rođena je u obitelji osječkog ekonomista Juliusa Miskolczyja, predsjednika Trgovačko obrtničke komore. Nakon završene osnovne, pohađala je Višu djevojačku školu u Osijeku. Školovanje je nastavila u privatnom internatu u Beču. Iz Beča se vratila u Osijek nakon dvije godine pohađanja internata te se zaljubila u časnika i književnika Milivoja Vukelića .
Novinar Maroje Mihovilović, unuk Vilme Vukelić, napisao je obiteljsku kroniku o pet generacija svoje obitelji pod nazivom Mi djeca Solferina u kojoj je opisao zanimljiv način na koji su se njegova baka Vilma i djed Milivoj upoznali. Naime, sin pjesnika Lavoslava Vukelića, mladi austrougarski časnik Milivoj Vukelić i djevojka iz bogate osječke židovske obitelji Vilma Miskolczy zaljubili su se nakon što su se ugledali na osječkom korzu 1897. godine. Vilma je odlučila prevesti jednu pjesmu Lavoslava Vukelića (objavljena u časopisu Die Drau) u nadi da bi joj se mogao javiti autorov sin Milivoj. Za prijevod je izabrala antiratnu pjesmu Kod Solferina i ispod naslova je pisalo “S hrvatskog preveo W.” te se dogodilo upravo ono čemu se nadala tj. što je planirala.
Milivoj je pročitao prijevod pjesme svojeg oca i želio je znati tko je “W.” koji je preveo pjesmu. Otišao je u uredništvo časopisa Die Drau i doznao ime mlade prevoditeljice te tražio dopuštenje od njezinih roditelja da je posjeti i izrazi joj zahvalnost. Vilmin se otac protivio toj vezi i na sve je načine pokušao spriječiti njeno ostvarenje. Stavio je Vilmu u kućni pritvor, selio je, te čak uredio da Milivoj dobije premještaj. Unatoč svemu, mladi se par nakon par godina čežnje i čekanja ipak vjenčao te su skupa imali četvero djece; sinove Branka i Slavka i kćeri Ljiljanu i Elinor, koja će postati mama Maroja Mihovilovića.
Milivoj je nažalost preminuo mlad i Vilma je ostala sama s četvero djece pa se odlučila 1924. godine odseliti s obitelji u Pariz, u Montparnasse, tadašnju boemsku, buntovnu i romantičnu četvrt, gdje su krajem 20-ih i početkom 30-ih godina živjeli i djelovali Picasso, Hemingway, Scott Fitzgerald te mnogi drugi velikani koji su obilježili 20. stoljeće. 1934. godine sa svoje dvije kćeri, Ljiljanom i Elinor, vratila u Zagreb, gdje se nastanila u Buconjićevoj ulici. Tijekom svog života, ova rođena Osječanka proputovala je Europu i živjela, radila i obrazovala se u gradovima poput Zagreba, Rijeke, Beča, Münchena i Pariza, Budimpešte i Pečuha. Umrla je 1956. godine u Zagrebu i sahranjena je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Nakon njene smrti iza nje su ostali memoari u kojima je opisala svoj život do udaje, osam romana koji su bili u raznim stupnjevima dovršenosti, te nekoliko pjesama i tekstova. Okruženje (Der Kreis, 1947) romaneskna je kronika o zagrebačkoj ratnoj 1941. godini. U romanu Sjetva (Aussaat, 1950) obradila je političku panoramu u Hrvatskoj od 1913. do 1921. godine te se u toj prozi izrazila autoričina ljevičarska orijentacija. Odgojno-obrazovni roman Čovjek na mostu (Der Mann auf der Brücke, 1955) smješten je u međuratni Zagreb te prati pojedinačnu sudbinu. U stiješnjenim granicama (In engen Grenzen, 1951) kronika je Osijeka u doba vladavine bana Khuena Hedervaryja. Dvanaestorica za stolom (Zwölf um den Tisch, 1955) je proza o političkim izbjeglicama u Parizu. U njoj je obradila višenacionalnu zajednicu emigranata uoči II. svjetskog rata, opet nadahnuta motivom bezdomovinskog traganja.
Godine 1994. Vladimir Obod preveo je Vilmine memoare s njemačkog na hrvatski, popratio ih komentarima i naslovio ih Tragovi prošlosti. U toj memoarskoj prozi autorica se javlja u dvostrukoj ulozi; ona je istodobno i subjekt i pripovjedač, svjedoči i oblikuje priču kojoj je u osnovi osobno iskustvo dok istodobno rekonstruira živopisnu sliku osječke povijesti koje je i sama bila osjetljivi dio. Prati duhovno stanje i mentalitet srednjoeuropskog kraja stoljeća, bilježi znakove prodora raznih ideja, od anarhizma do socijalizma i radničkog pokreta za koji je pokazivala naklonost.
Kao Židovku zaokupljalo ju je i židovsko pitanje te traganje za etničkim identitetom i korijenima. Bila je bila pod utjecajem tadašnje moderne sociološke i ljevičarske literature. U svojoj knjizi Ljepša polovica književnost, književna povjesničarka i leksikografkinja Dunja Detoni Dujmić opisuje ju kao lijevo orijentiranu intelektualku.
Inzistirala je na svojoj naobrazbi, upisala kemiju na Prirodoslovnom fakultetu u Münchenu 1911. godine i time postala prva žena u tom dijelu Europe koja je upisala studij prirodnih znanosti. No prvi svjetski rat onemogućio ju je da završi studij. Zanimala se za socijalnu građansku podvojenost i u svojim je djelima sustavno zahvaćala predstavnike svih staleža. Dijelila ih je u dvije skupine, suprotstavljajući onu malograđansku i elitnu skupinu nasuprot skupine potlačenih individualista za koje je smatrala da su njihova duhovna i kreativna sposobnosti ugušene u stisnutim granicama malograđanske hijerarhije. Njeno kroničarsko pripovijedanje obuhvatilo je razne pojedince s ekscentričnim značajkama i osobne sudbine likova koji su bili bez ikakvog utjecaja na tijek radnje djela, ali su značajno pomogli ilustraciji prostora i doba u kojem je ova književnica živjela i koje je zabilježila u svojim kronikama.
Zadnje godine života Vilma Vukelić provela je uglavnom u svojoj sobi, u krevetu u kojem je pisala do posljednjih trenutaka. U periodu prije smrti izrazila je strahovanja oko uzaludnosti svog truda jer je napisala velik broj knjiga, a za njih nitko nije znao. No njeni su se strahovi na kraju pokazali neopravdanim. Zahvaljujući trudu profesora Obada, ova je osječka književnica koja je svojim evidentiranjem zauvijek ukoričila povijest osiguravši tako da nikad ne bude zaboravljena, na kraju i sama spašena od zaborava.
