- Ana Savković
Dora Pfanova! U zemlji suza, snova i tišine
Updated: Feb 13, 2021
"Šutnjo tebi spjevala sam pjesme,
šutljive i strašne pjesme mûka."
Mr.sc. Dubravka Bouša na početku monografije Dora Pfanova: Nirvana srca opisuje kako je došlo do nastanka te opsežne studije života i djela pjesnikinje Dore Pfanove. Bouša piše kako je "sretnom igrom životne sudbine" bila profesorica sinovima Vesne i Vladimira Šugora, bračnog para koji se od 1976. godine brinuo o tada već slijepoj pjesnikinji u poodmaklim godinama. Bračni par Šugor ustupio joj je mnoštvo dokumenata, zapisa, fotografija, bilješki i neobjavljenih tekstova koje su sačuvali nakon Dorine smrti. Ostavština je dala sliku žene koja se na početku dvadesetog stoljeća borila za pravo da bude svoja i sliku pjesnikinje čiji je svijet bio sazdan od čežnje, mašte i snova te ispunjen tišinom.
U ovotjednom ćemo ZiNgeru uz pomoć te studije istražiti život i stvaralaštvo ove zaboravljene književnice.
Dora Pfanova (30.10.1897. - 21.07.1989.) bila je hrvatska književnica i prevoditeljica. Bila je među prvim pjesnicima koji su na ovim prostorima počeli pisati pjesme u prozi i uspjela je povezati svoja najosobnija iskustva s kozmičkim kontekstom. U njenom opusu ima nadrealističkih slika kojima je izražavala svoju emocionalnu zbilju i kojima je utrla put nadrealizmu u hrvatskoj književnosti. Njezina poezija bavila se samom srži pjesnika, njegovom dušom.
Rano djetinjstvo provela je u Mostaru, a do osamnaeste godine živjela je u Sarajevu. Nije pohađala osnovnu školu i gimnaziju već je kao privatni učenik polagala ispite za osnovnu školu u Zagrebu, a gimnazijske predmete i maturu u Sarajevu. Nakon mature u Sarajevu, završila je studij romanistike i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezino pravo prezime bilo je Pfann, ali je za svoj književni i znanstveni rad odabrala prezime Pfanova.
Djed joj je bio barun i sveučilišni profesor, baka barunica, a otac njene bake bio je gradonačelnik grada Bamberga u Njemačkoj. Dorina majka Walburga Elfreda, zvana Frida Pfann rođena je u Grazu. Njen otac Dragutin Pfann bio je gimnazijski profesor i poliglot, predavao je latinski, grčki, njemački, talijanski i francuski jezik te je bio ovlašteni sudski tumač za mađarski i engleski jezik. Dora je također govorila više jezika; njemački, francuski, talijanski i engleski. Kao osamnaestogodišnjakinja prevodila je Baudelaireove pjesme, a s petnaest godina bila je počela pisati vlastite. Prva pjesma List objavljena joj je 1918. godine u časopisu Književni jug. U godinama koje su uslijedile pjesme su joj bile objavljene u mnogim književnim časopisima. Izdala je dvije zbirke pjesama, a pisala je i znanstvene radove s područja psihologije, eseje, novele, pripovijetke te prevodila s francuskoga, engleskoga, njemačkog i talijanskog.
Bila je profesorica zagrebačke gornjogradske gimnazije sve do umirovljenja u četrdeset i osmoj godini života. Zanimljiva činjenica jeste da po završetku studija nije htjela raditi u školi jer je taj posao smatrala slabo plaćenim pa je uz podršku obitelji odlučila doktorirati na području psihologije. Tema njene disertacije bila je Snovi i njihovi uzroci s dodatkom disertaciji pod naslovom Anticipacija i telepatske pojave i njihovi uvjeti. Njena disertacija i znanstveni interesi poklapali su se određenim aspektima njene poezije.
Dora je definitivno bila ispred svog vremena i u svom novinarskom radu, zalagala se da se uvedu mješoviti razredi u škole kako bi se razvilo razumijevanje i prijateljstvo među spolovima te je svojim naprednim savjetima koje je objavljivala u novinama željela pomoći osvijestiti čitatelje. Bila je intuitivna osoba, često je imala prekognitivne snove te se zanimala za teozofiju; mistično ezoteričnu doktrinu koja nastoji povezati filozofska istraživanja i teme s mističnim nastojanjima spoznaje Boga.
Zbog svog senzibilnog pjesništva i promišljanja prozvana je "hrvatskom Emily Dickinson". I zaista postoje sličnosti među dvjema pjesnikinjama; pjesme o osjećajima, reakcije na događaje i raspoloženja, introspektivna propitkivanja o smislu postojanja i duši. Bile su visoko obrazovane, individualne i buntovne pjesnikinje koje su stvarale s formom koja je bila nekonvencionalna za njihovo vrijeme. Obje su priznate i prepoznate tek godinama nakon smrti. Obje su također imale sudbonosne ljubavne odnose koji su im obilježili živote, a i pjesništvo. Naime, Dora je bila zaručena za odvjetnika dr. Dušana Martinovića, no na nagovor majke raskinula je zaruke i tu je odluku žalila do kraja života. Unatoč tome što je Dora bila samostalna i individualna osoba, u odnosu s majkom bila je submisivna te se pasivno podredila majčinim željama i raskinula zaruke te ostatak života provela u suživotu s majkom.
Nakon umirovljenja bila je osuđena na oskudan život, a književna struja u ono vrijeme nije ju smatrala podobnom. Njeni stavovi i individualnost nisu se poklapali s filozofijom tog vremena i smatrani su zastarjelim te se Dora našla na samim rubovima književnog svijeta. No nešto od te izoliranosti bilo je i samonametnuto te je njena šutnja bila značajna. Naime, Dora je imala je jasna i izražena gledišta po pitanjima umjetničke i osobne slobode te se opirala dogmatizmu bilo koje vrste.
Doživjela je duboku starost od 92 godine, no nažalost od svoje sedamdesete godine bila je slijepa kao posljedica glaukoma. Do kraja života iščekivala je dan kad će njena poezija biti priznata i ona kao pjesnikinja napokon shvaćena, no to nije dočekala za vrijeme života. Prva priznanja došla su godinama kasnije, s uvrštenjima u razne antologije gdje je napokon postala jasna važnost njene poezije.
Dora je bila visokoobrazovana intelektualka neobične osobnosti te darovita i produhovljena pjesnikinja koja je bila književno zaboravljena i koju njeno vrijeme nije razumjelo. Imala je nesreću da je stvarala u vremenu kad je književnom scenom prevladavala društveno i socijalno angažirana književnost, a ona je bila je drukčija od većine pisaca u to vrijeme te se njena poezija bavila introspektivnim traganjima i metafizičkim pitanjima koje su u tom periodu bili stavljeni po strani, poput same Dore. Vodila je tihi život, ali je bila ustrajna u svojoj borbi za umjetničkom i individualnom slobodom. Suočena s odbijanjem i nerazumijevanjem nije se pokoravala autoritetima već je odabrala ići svojim putem, premda je on bio samotan.
"Nebo je crno i teško kao kamen, i na
njemu se ne vidi sunce, koje nam
je dosad sjalo. Ali meni i kroz
maglu sjaje zvijezda koja me vodi,
za kojom ću ići cio život svoj
i do smrti svoje."
