Weekly ZiNgers! Pred polazak

December 7, 2018

 

 

"Zašto, kad čovjek umire,

ima najviše snova?"

 

To si je pitanje Đuro Sudeta vjerojatno postavio nebrojeno puta pred kraj svog kratkog života. Ovaj melankolični pjesnik napustio je svijet prerano, u dvadeset i četvrtoj godini, nakon što je izgubio bitku s tada neizlječivom bolesti, tuberkulozom. Njegov kratki život bio je prekriven dugom sjenom neizbježne i nadolazeće smrti, što se odrazilo i u njegovom stvaralaštvu s antologijskim pjesmama kao što su Misao na smrt, Mrtvo sunce, Ugasio se dan i Kad umrem. Prepun vizija i planova, stvarao je u grču, neprestano svjestan vremena koje istječe i sa snažnom željom da ostavi što više toga iza sebe. Dosta toga ostalo je nedovršeno, no zahvaljujući njegovim prijateljima, Sudetina djela objavljena su posthumno. U ovotjednom Zingeru proučit ćemo život i korespondenciju ovog mladog intelektualca i pjesnika, rastrganog između želje da produlji svoj mukotrpni boravak na zemlji i pomirenja te priželjkivanja smrti kao finalnog oslobođenja od boli i patnje.

 

Đuro Sudeta (10. travnja 1903. - 30. travnja 1927.) bio je hrvatski književnik, rođen u Staroj Ploščici nedaleko od Bjelovara. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a kako je potjecao iz siromašne obitelji, roditelji su ga poslali u Zagreb kad je navršio 11 godina gdje je završio gimnaziju i Učiteljsku školu. Za vrijeme školovanja u Zagrebu živio je kao podstanar u vrlo lošim životnim uvjetima (vlažni podrumski prostori) te je već kao maturant obolio od tuberkuloze. No unatoč bolesti uspio je završiti učiteljsku školu te je u Virju dobio posao učitelja u Građanskoj školi. Tamo se uključio u uredništvo lokalnih novina Naš list, pisao je članke, radio u tiskari, pokrenuo šaljive novine Čuča i uredio spomen-knjigu pjevačkog društva Rusan. U to vrijeme uredio je i svoju prvu zbirku pjesama Osamljenim stazama. U Virju je, 1926. godine, nastalo i njegovo najpoznatije djelo; moderna lirsko-fantastična pripovijetka Mor. Iste te godine objavio je i svoju drugu zbirku poezije Kućice u dolu. Godine 1925. zdravstveno mu se stanje pogoršalo pa je otišao na oporavak u slovensko lječilište Toplošicu. No unatoč liječenju u Topolšici, Zagrebu i Koprivnici nije se uspio oporaviti od bolesti. Preminuo je 30. travnja 1927. godine u bolnici u Koprivnici.

 

Sudeta se pisanjem počeo baviti još u gimnazijskim danima. Prve datirane pjesme potječu iz vremena kad je imao petnaest godina, a prvu pjesmu pod naslovom Suton objavio je 1919. u katoličkom časopisu Luč. Premda glavninu Sudetina stvaralaštva čine pjesnički radovi, pisao je i pripovijetke, feljtone, članke i političke rasprave koje je objavljivao u raznim časopisima, ponajviše u Luči, Hrvatskoj prosvjeti i Vijencu. Njegov opus, iako nevelik, ima posebnu vrijednost, te se Sudeta smatra jednom od najzanimljivijih književnih pojava u hrvatskoj književnosti između dvaju svjetskih ratova. Prozni su mu sastavci fragmentarni, a Mor je njegovo jedino značajno prozno djelo. Poetska proza prepuna imaginacije i poetske ljepote koja se ne uklapa se u definirane okvire; Mor govori o otuđenosti modernog čovjeka te odaje bliskost i začuđenost s prirodom. Značajno je kako je glavni lik Mor, koji zbog neostvarene ljubavi sa Šu, bježi u šumu te se na kraju preobražava u vukodlaka, osuđen na život ispunjen patnjom i samoćom, baš poput samog Sudete kojem se zasigurno činilo, u najtežim trenutcima njegova kratkog života, da je osuđen na vječnu samoću i otuđenje od svijeta.

  

Sudetin prijatelj, pjesnik Mate Ujević je 1932. godine, u djelu Hrvatska književnost: Pregled hrvatskih pisaca i knjiga o Sudeti zapisao sljedeće: "Od suvremenih pjesnika, koji su radili i na pripovijesti, ističe se pokojni Đuro Sudeta (rođen 1903., umro 1927), najosjećajniji pjesnik, što smo ga imali poslije rata i svakako jedan od najosjećajnijih hrvatskih pjesnika uopće." I uistinu, Sudeta je bio izrazito osjećajna osoba i pjesnik, što je vidljivo iz njegova stvaralaštva koje je bilo u iščekivanju, u odlascima, smrtnosti i finalnom pomirenju s neizbježnim krajem. Prozvan je pjesnikom sutona, bolesti, tjeskobe, smrti, jeseni, kiše, samoće i tišine, ali čeznuo je i za suncem, vedrinom, proljećem i harmonijom. No ipak, njegova je bolest bila središnje stanje njegova života i osnovno načelo njegove poezije. Posjedovao je onaj senzibilitet koji može posjedovati samo osoba u njegovoj poziciji, jedinstven pogled na svijet i život osobe koja sa sigurnošću zna da će ga uskoro napustiti.

 

Ono što pak ne možemo iščitati iz Sudetine biografije, ispunjene podatcima i činjenicama, jesu pjesnikove misli, strahovi, želje i snovi. No u Sudetinom slučaju, zahvaljujući njegovoj bogatoj korespondenciji s prijateljima, piscima i obitelji, imamo tu privilegiju da barem malo zavirimo iza kulisa pjesnikova života. Sudeta se s obitelji i prijateljima redovito dopisivao te su iz te građe vidljivi zanimljivi detalji iz njegova kratka života. Ovdje ćemo prenijet neke zanimljive dijelove Sudetine korespondencije s njegovom prijateljicom i nadarenom pjesnikinjom Ivankom Vujčić -Laszowski koristeći kao izvor djelo Đuro Sudeta & Ivanka Vujčić - Laszowski Pjesme. Pisma. Dnevnik koje je pripremila Jelena Hekman te time dobiti dragocjen uvid u pjesnikove misli i njegovo stanje u posljednjim danima života.

 

U pismu iz travnja 1926. godine, Sudeta pohvaljuje Laszowsku te je potiče da nastavlja pisati: "Baš se sad nalaze kod mene Jakovljević i Horvat. Jakovljević nam čitao Vaše pjesme, koje su nam se osobito dopale. Vidi se da imate profinjenu dušu i diskretnu eleganciju stiha s mnogo osjećajnost i tankoćutnosti. Već sada se osjeća uzoritost i lična nota, samo nastavite započetim putem pa uspjeh ne će izostati."

 

U lipnju te iste godine joj piše: "Kako iz pisma razabirete, ja sam još živ! Ne samo to! Ja sam već i obučavao - i bio točka u ovoj školskoj godini. Nije li to mnogo? Iz tehničkih razloga ne pišem: nemam papira, a plaću još nisam podigao i tako dangubim, a, bogme, i noć gubim!". "Moj prozor gleda u dvorište. Dani su vrući i hladni. Umorni i svježi. Dosadni i veseli. Ko u jesen."  Sredinom pisma ponovno naglašava činjenicu da je još uvijek živ, kao da se i sam čudi tome: "Kako iz pisma razabirete, ja sam živ. A drugo?.. Ja sam u neprilici, što da još napišem. Život je monoton. Mi to loše prevodimo: »jednoličan« - je dosta reska i kisela riječ, a mnogo joj fali muzike. Ne volim ju. Sviđaju mi se bolesne, meke, zvučne riječi. Poluriječi - ko poluboje ko poluživot. One koje su sjenke, sjene, titraji - vibracije tišine. Te mi se riječi sviđaju, jer su mi najbliže!"

 

Negdje oko 28. lipnja 1926. godine piše: "I ništa se, valjda, nije promijenilo, osim mene, jer ništa nije isto, sve je ponešto umanjeno, sve je ponešto drukčije, kad ja gledam, a kad pitam koje dijete, kako ono vidi, navlas mi prepričava moje djetinjstvo.". "Uselih se u jednu malu, bijelu sobicu s plavim prozorima i vratima." 

"Kad uveče otvorim prozor, koji gleda u šumu, onda očutim kako mirišu gljive - i ptičja jaja. Onda mi je mio taj prozor. I njegov monoton pogled u hrastovu šumu u dolini. Naslonim se na njega, zagledam se u daljinu, i slušam. Slušam tako dugo, dugo dok se ne ražalostim. Ljudi koji me poznadu, misle da je to nostalgija. Ja ne znam što je - znam samo to: da nostalgija nije! I znam samo to: da treba zatvoriti prozor, pa kad procvatu zvijezde, zamirišu jače gljive i krošnje - onda me još više boli! Spustim zavjesicu, ona je mala ko i prozor, upalim petrolejku, a u kalendaru ubilježim da je i opet prošao još jedan dan!"

 

U pismu 24. srpnja 1926. iznosi svoje misli o ljudskom duhu te se dotiče kozmičkih i metafizičkih tema, a na kraju opisuje i svoju samoću: "Nezadovoljstvo je u nama. Ono je naše. Ono dolazi od naše povrijeđene uobraženosti. Uvrijedimo se, kad neko o nama loše govori. Boli nas to. Boli do očaja. A jesmo li - nakon toga - što nam je to neko rekao zbilja bolji - ili lošiji no prije? Ili smo isti? Čemu onda uzrujavanja. Je li onaj čovjek koji nas vrijeđa - ili loše govori - kriv našoj boli? Ne! On nas svojim riječima ne može ni poboljšati ni pogoršati - mi smo isti u duši kao onda - kad to nismo čuli - i bili zadovoljni. Bol ne ulazi u nas - ona izlazi iz nas. Boli i nezadovoljstvu nije uzrok netko drugi izvan nas - nego mi sami! Kad zvjezdoznanac otkrije - novu zvijezdu u svemiru - on zbilja misli - da je otkrio zvijezdu! Novu zvijezdu. Tako misle svi... A u stvari - on je otkrio jednu sposobnost svoje duše - nikad zvijezde i svemira ne bi bilo, kao što za nas! ljude nema svih onih stvari koje premašuju našu spoznaju - koje sposobnošću svoje duše ne možemo otkriti (a koje logički opstoje izvan dohvata naše svijesti). Da nema te logički nepoznate egzistencije - svijet bi bio uvjek isti - i ništa se ne bi moglo otkrivati u znanosti. A da zbilja malo znamo - o tom nema sumnje. Više, dakle opstoji kao realnost - izvan dohvata naše spoznaje - nego što mi faktički znamo. - Promatrajući svemir - ne zalazimo u nju - nejdemo gore, nego obratno: ulazimo u svoju dušu i u njoj otkrivamo ono što drugi traže izvan sebe. - Da nemamo duše - za nas ne bi bilo ni svemira. Cijeli svemir - tek je projekcija naše duše - i onda ima još ljudi - koji kažu da nema duše da je ljudska duša - ništa! Da mnogo je više nego što si mnogi zamišlja, i što ju mnogi cijeni.". "Živ sam još. Ležim i čitam i obratno. Ne razgovaram s nikim, jer nikog nemam. A kad bi imao - onda ne bi umio."

 

Iz pisma datiranog 16. studenoga 1926. vidi se pjesnikovo pomirenje sa sudbinom te iščekivanje neizbježnog : "Kako vidite, još sam živ! Predajem pomalo u školi, bolujem i lomim se - kako drugi hoće. Takav je život. Tko ga proživi taj ga zna. A moji su osjećaji već davno postali tužni, sami i stari. Čekam svoju noć - ili svoj dan, pa da odem! Kudgod."

 

U siječnju 1927. godine ponovno piše o samoći: "Vaš sam list - primio iz Ploščice u Virju. Najme, ja preko Božića nisam nikamo otputovao, prosto »jer« nisam imao kamo. Vidite, ima ljudi, koje u životu progoni jedan »jer« - i rad njega moraju biti sami otuđeni i žalosni."

 

U pismu datiranom 8. veljače 1927., pred sami kraj piše: "Moje je stanje iz dana u dan sve gore, pa Vam se ne mogu javiti. Primio sam Posljednju pomast. Vrlo mi je teško i boli su velike. I danju i noću. Nikad ne mogu odahnuti. Danas i juče mama kod mene. Ona ostaje i preko noći uz mene. Inače sam vječno u agoniji i vrućini. Pozdravite sve poznate, a Vama od Boga zdravlja i sreće želi Vaš Đuro Sudeta."

 

Sudeta se pred kraj svog života našao vezan za bolesničku postelju, u bolovima i agoniji. Svjestan vremena koje nemilosrdno istječe, pjesniku osuđenom na smrt ostalo je samo čekati svoju neizbježnu sudbinu, ali i u svojim najmračnijim trenutcima nastojao je zavoljeti i bol i smrt i patnju jednako tako kao što je volio i duge jeseni i svitanja i sutone. No na kraju je ipak morao kročiti svojom osamljenom stazom, ostavljajući iza sebe stihove koji su dočarali sliku jedinstvenog pjesnika; čovjeka bolno svjesnog svog vremena na zemlji, ali ipak pomirenog sa svojom sudbinom dok čeka, pogleda uprtog prema nebu, spreman za sljedeći dio putovanja.

 

"Ja idem stazom svojom koju nitko ne će

i znam za sveti mir i svoje noći,

vrh mene vije tuga plamen ljudske sreće.

Ja idem stazom svojom na koju nitko ne će.

 

Ja idem stazom svojom i ne znam što je cvijeće

i znam da boli moje ne će proći,

u nebo uprh pogled i znamen svojih oči

i mirnog srca čekam posljednje svoje veče.

Ja idem putem svojim i slušam kako teče

u dušu moju vrutak više moći."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.