Weekly ZiNgers! Krvavi konaci i spašena svjetla

December 21, 2018

 

 

"Sve dok se mora, a mora se do smrti."

 

Ivanka Vujčić - Laszowski u književnim krugovima ostala je zapamćena po svojoj snažnoj liričnosti te zajedničkom tematikom u pozadini većine svojih djela. Naime, ratna tematika obilježila je njezin književni rad, kao i njezin život koji je bio ispunjen osobnim nemirima, nedaćama, gubitcima i nesigurnošću. Duga razdoblja neobjavljivanja, opus kojem nedostaje kontinuitet i život u izolaciji pridonijeli su činjenici da Vujčić - Laszowski nije ostvarila značajniju vezu s čitateljima i književnom kritikom. U ovotjednom ćemo ZiNgeru, koristeći se djelom Jelene Hekman, Uzvodno: književni portreti, proučiti život ove književnice koja je gotovo sedam desetljeća djelovala u hrvatskoj književnosti.

 

Ivanka Vujčić - Laszowski (29. svibnja 1907. - 4. ožujka 1992.) rođena je u Golubincima gdje joj je otac radio kao učitelj. Iste godine kad je rođena, preminuo joj je otac te se Ivanka s majkom preselila djedu u Ivankovo. U Ivankovu i Retkovcima živjela je sve do 1919. godine kada se s obitelji preselila u Zagreb gdje je završila žensku realnu gimnaziju i dvogodišnju trgovačku školu te se odmah po završetku školovanja zaposlila u jednom privatnom poduzeću, na odjelu za reklame. Nakon sedam godina, kada je poduzeće zatvoreno, Ivanka je prešla u privatnu građevinsku tvrtku te je sljedećih šest godina obavljala računovodstvene poslove, no i to je poduzeće na kraju zatvoreno. Tek nakon Drugog svjetskog rata pronašla je novi posao: postala je bibliotekarka u Hrvatskom narodnom kazalištu i na tom je poslu ostala sve do svog umirovljenja 1952. godine.

 

1954. godine, zbog kćerkine bolesti, preselila se u Split gdje je provela gotovo dva desetljeća. U tom razdoblju dovršila je roman Čahure (1958), napisala Sjene (1966) i u splitskom časopisu Mogućnosti u pet nastavaka tiskala oko stotinu stranica romana Nad istrunulim ribnjacima. Desetak je godina bila urednica časopisa Mogućnosti te je uređivala biblioteku Suvremeni pisci, pododbora Matice hrvatske u Splitu. Bila je i vrlo aktivna članica tadašnjeg Društva hrvatskih književnica koje je zaslužno za objavljivanje njezine zbirke poezije jednostavnog naslova Pjesme (1939). O tom je formativnom razdoblju rekla sljedeće: "Sastajale smo se jednom tjedno u društvenim prostorijama u Demetrovoj ulici 3, čitale naše radove, analizirale ih, kritizirale i tako si pomagale... Makar smo uoči okupacije raspustile društvo i obustavile edicije, mi smo se i dalje sastajale."  

 

U djelu Ženskom stranom književnosti, autorica Lidija Dujić o Društvu hrvatskih književnica piše sljedeće: "Djelatnost Društva hrvatskih književnica, gledana s objektivno dovoljne povijesne distance, imala je svakako više kulturnopovijesno značenje. Potvrđuje to svojom raznolikošću i nejednakim književnim dosezima literatura koje su stvarale spomenute književnice. Ne treba međutim isključiti ni mogućnost da je ovo prvo žensko cehovsko književno udruženje dalo pozitivne i presudne poticaje, osnažilo, možda stvorilo i preduvjete da se neke od njih osmjele stupiti na sklisku stazu književnikovanja, kako je govorila Jagoda Truhelka."

 

Ivanka se bavila i prevodilačkim radom te je uspješno prevela stihove Ane Ahmatove, Elize Bagrjane, Dore Gabe, R. M. Rilkea i drugih, no kad je napustila pisanje poezije, napustila je i prevođenje. Napustila je i druge stvari koje je uspješno započela, a razlozi za to bili su osobne prirode. Smrt kćeri jedinice dovela je do Ivankina povratka u Zagreb, koji od 1973. godine više nije napuštala. Devedesetih godina ostala je trajno nepokretna nakon ozljede te je teško podnosila svoju ovisnost o drugima. O tome je pisala u svojim dnevnicima koje je vodila još od srednjoškolske dobi, a ovaj put pisala ih je iz Doma umirovljenika u Klaićevoj. Te stranice pružaju uvid u njezin život u domu za vrijeme najveće agresije na Hrvatsku te njene osjećaje nemoći i bijesa. Umrla je 4. ožujka 1992. godine u Zagrebu te je pokopana na Miroševcu.  

 

Prvi joj je objavljeni roman Vranjara (1949) za koji je dobila i književnu nagradu (kao i za Čahure i Sjene), a tematika romana pokazala je Ivankinu empatiju i razumijevanje za nedaće manjina. U djelu je prikazala jedno obitavalište Roma i sve poteškoće njihova nomadskog načina života. Poticaj za pisanje djela pronašla je u vlastitom iskustvu. Književnica je izjavila da im je, dok je živjela u Slavoniji, u kućanstvu pomagala mlada Romkinja koja je ostavila snažan dojam na Ivanku te je autorica nakon što je saznala za smrtna stradanja brojnih Roma uslijed fašističkog progona, počela pisati VranjaruVranjara Sjene trebali su biti dijelovi trilogije; prvi dio trebao je prikazati radnju smještenu u vrijeme uoči rata, a drugi i treći dio trebali su prikazati ratno i poslijeratno vrijeme, no autorica je odustala od te ideje zbog, kako je sama rekla, "manjkavog iskustva u raspoređivanju fabule i korištenja preobilne građe."  

 

Objavljene gotovo deset godina nakon VranjareČahure su predstavljale prekretnicu u Ivankinu stvaralaštvu. Dok je u Vranjari radnja pratila sve aktere, u Čahurama radnja prati sudbinu samo jednog lika i kroz istraživanje struje njegovih misli Ivanka je prikazala sloj ljudi koji su vrijeme okupacije koristili za vlastiti probitak i stjecanje materijalnih dobara te time htjela ukazati na drugačiju vrstu nepravde koja se odvijala u pozadini ratnih zbivanja. Roman Sjene, objavljen osam godina nakon Čahura, autentični je prikaz ljudske sudbine u kojem se Ivanka, između ostalog, dotakla i teme okupacije i progona Židova, još jednom iskazavši svoje suosjećanje i razumijevanje za ljudske patnje. 

 

Spašeno svjetlo (1949) bilo je prvo domaće djelo napisano za djecu poslije rata te je tim djelom 1949. godine otvoreno Pionirsko kazalište. Ciklus pjesama Krvavi konaci (1987) nastao je kao znak protesta i gnušanja nad strahotama rata. Njeno zadnje djelo bilo je simboličnog naslova Povratak (1990) u kojem se autorica vraćala svojim korijenima. U Ivankinom slučaju ti su korijeni oduvijek bili Slavonija i uspomene na djetinjstvo. Na pitanje otkud toliko lirike u njenim prozama, Ivanka je odgovorila: "Ja se od lirike ne mogu rastati. Ma u kakvom krutom vremenu živjeli, priroda je uvijek oko nas. Nezapaženo, ona spontano ulazi u nas, osvježava našu radoznalost svojom tajnovitošću, obiljem boja, zvukova i oblika. Budi nas iz otupjele stvarnosti i vodi u nepoznato... A pošto smo i mi dijelovi prirode, to je nepoznato i u nama..." 

 

Na pitanje zašto se iznova vraća na ratnu tematiku odgovorila je: "Poticaj za ovu tematiku leži u mom djetinjstvu; Djetinjstvo je do smrti teret za pisca zbog obilja dojmova. Ne mogu se oteti ni pejsažu, kojeg pamtim u tišini hrastovih šuma, talasanju usjeva s obje strane drumova, u bujanju rijeke među vrbama. Još me tereti vrijeme okupacije, koje sam provela u Zagrebu i Srijemu. Podgrizaju me sumnje da li ću imati snage da ostvarim u svojoj prozi atmosferu danas pomalo neshvatljivu."

 

Ivanka Vujčič - Laszowski u svojim djelima uspjela je dočarati onu neuhvatljivu atmosferu koju nalazimo u ratnim vremenima: osjećaj nestalnosti i neprestanog straha da se očuva vlastiti život i vlastita zemlja. Njena empatičnost, liričnost te angažiranost oko pitanja slobode čovjeka ono je što rukopis ove književnice čini prepoznatljivim, baš kao i izražen osjećaj za patnje i boli ugroženih pojedinaca. Zbog teških životnih nedaća često je bila prisiljena uzmaknuti kao književnica te ju je njena nekontinuiranost u objavljivanju na kraju stavila na margine književnog svijeta, no Ivanka je svakako zaslužila da bude primijećena i zapamćena kao ono što je uistinu bila - talentirana književnica s visoko razvijenom empatijom za sve one kojima sudbina nije bila naklonjena. 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.