Charles Dickens! Hard times and high hopes

"Polako se dizala prozračna maglica, kao da je htjela da mi digne zavjesu pred novim svijetom. A ja sam bio malo, bezazleno dijete. Sa svih strana okruživalo me nešto veliko i nepoznato."

U blagdanskom tjednu osvrnut ćemo se na život i djelo tvorca Božićne priče, jedne od najpoznatijih i najomiljenijih priča koja je mnogim ljudima diljem svijeta postala neizostavni dio božićnog slavlja. Božićna priča prvi put objavljena je 19. prosinca 1843. godine i odmah je postigla veliki uspjeh. Nastala je u vrijeme kad se Božić tek bio počeo komercijalno eksploatirati u Engleskoj, a Dickensova ideja iza samog djela bila je izrazito humana; htio je potaknuti ljude na darežljivost i suosjećanje prema onima koji nemaju mnogo i to ne samo u božićno vrijeme, nego tijekom cijele godine. Svima je poznata radnja ovog popularnog djela: Čangrizavi i sebični Scrooge nauči svoju lekciju te se nakon posjeta tri duha na Badnjak, napokon promjeni i postane velikodušan. No koliko zapravo znamo o životu tvorca ovog bezvremenskog klasika. U ovotjednom ćemo ZiNgeru pobliže proučiti zanimljive detalje iz Dickensova djetinjstva i njihovu korelaciju s autorovim djelima koristeći se biografijom Roberta Langtona Charles Dickens, djetinjstvo i mladost.

Charles John Huffam Dickens (7. veljače 1812. - 9. lipnja 1870.) bio je najčitaniji i najpopularniji pisac viktorijanskog doba. Napisao je klasične romane kao što su Velika očekivanja, David Copperfield, Oliver Twist, Božićna priča, Priča o dva grada i Sumorna kuća. Bio je nenadmašiv u opisivanju komično grotesknih likova te je dao vjerodostojan prikaz života Londona devetnaestog stoljeća. Nezaboravni i upečatljivi likovi koje je stvorio bili su nadahnuti stvarnim osobama koje je pisac sretao dok je odrastao i koje su ostavile dubok utisak na njega. Poteškoće s kojima se nosio u ranoj dobi postavile su temelje za neka od njegovih najvećih djela. Poput života njegovih likova, ni njegov život nije bio lagan, a mnoge uspomene iz vlastitog djetinjstva oblikovale su djetinjstva njegovih likova.

Rođen je u okrugu Landport (Portsea), u Portsmouthu. Njegov otac, John Dickens (inspiracija za lik gospodina Micawbera u djelu David Copperfield) bio je činovnik u Mornaričkom uredu. 1809. godine vjenčao se s Elizabeth Barrow (koja dijeli dosta sličnosti s likom gospođe Micawber) te se zbog Johnova premještaja novopečeni bračni par preselio u luku Portsmouth, a zatim u luku Portsea gdje su proveli tri godine i gdje im se rodila prva kćer, Frances Elizabeth. Nekoliko godina nakon nje na svijet je došao i Charles koji je ime dobio po djedu s majčine strane, a srednje ime John po svome ocu. Obitelj Dickens potom je dobila još jednog člana, Charlesova mlađeg brata, no on je ubrzo preminuo.

1816. godine obitelj Dickens preselila se u lučki gradić Chatham, u blizini Rochestera. Kuća u kojoj su živjeli do 1821. godine nalazila se u ulici Ordnance Terrace te ju je okruživala živopisna okolica koju je Charles jako zavolio, uključujući i brežuljak Gad's Hill koji će odigrati posebnu ulogu u njegovom životu. U narednih nekoliko godina obitelj Dickens se povećala pa je Charles dobio sestre Harriet i Letitiu te brata Williama. No Harriet je nažalost preminula nekoliko godina kasnije. Dickens je sveukupno imao sedmero braće i sestara, no mnogi su od njih preminuli mladi, uključujući i njegovu stariju sestru Frances Elizabeth, znanu kao Fanny, koja je umrla u dobi od 38 godina i koju je pisac veoma volio te je rekao da je živjela da bi ga jednog dana vidjela slavnog. Zanimljivo je da su njegova braća Alfred Lamert i Augustus Newnham također preminula u dobi od 38 godina, baš poput Frances.

Dickens je uvrstio mnoge ljude iz svog života u svoja djela, tako da njegova prvog susjeda i najboljeg prijatelja iz djetinjstva, Georgea, možemo pronaći u liku Jamesa Steerfortha u Davidu Copperfieldu, dok je Georgeova sestra poslužila kao inspiracija za lik djevojčice u djelu The Wreck of the Golden Mary. U nekim od svojih priča spomenuo je i dadilje koje su se brinule za njega i ostale mu u lijepom sjećanju. Jedna od njih bila je i Mary Weller koja je za mladog Charlesa izjavila da je bio veoma dobro i otvoreno dijete te da je čitajući knjige često znao zviždukati razne vesele pjesmice. Naime, kao dijete je volio pjevati i slušati pjesme o moru, brodovima i mornarima, a na to je zasigurno utjecala i okolina u kojoj je odrastao.

1821.godine obitelj Dickens preselila se u ulicu The Brook, u Chathamu. Obiteljska kuća bila je okružena idiličnom prirodom, a Dickens je kasnije u svojoj pripovijetci A Child's Dream of a Star opisao prizore koje je kao mali dječak gledao kroz prozor. Kuća je bila u blizini pristaništa i brodogradilišta pa je kao dječak provodio dosta vremena promatrajući brodove i ljude koji ih izrađuju. Zahvaljujući tome interesu u svojoj je mladosti stvorio dosta jasnu sliku o životima i tegobama radničke klase. U romanu The Uncommercial Traveller, spominje upravo to brodogradilište i njegovo stambeno naselje.

Junaci njegovih djela nisu bili izmišljeni likovi, već stvarni ljudi koje je sretao kao dječak i čiji su životi ostavili jak utisak na književnika. Bili su to ljudi raznih zanata: kovači, zidari, užari.. Znao ih je satima promatrati kako rade i zarađuju za život te se divio njihovim vještinama i umijeću, a kasnije su postali objektom njegova književnog rada. U romanu Velika očekivanja njegovi junaci pjevušili su slične pjesmice poput onih koje je on kao dijete slušao po ulicama Chathama, u povorci koja se održavala u čast svetog Klementa, zaštitnika kovača. U toj su se povorci nalazili upravo oni kovači iz brodogradilišta čiji su teški životi na pisca ostavili snažan utisak.

Dok se igrao oko brodova i upijao sve oko sebe, uočio je još nešto što je također ostavilo snažan utisak na njega; kažnjenike koji su na leđima prenosili drvene ploče i druge terete jer tada nisu postojale dizalice te su oni morali obavljati te teške fizičke poslove. Prizor tih kažnjenika koji se nakon teškog radnog dana vraćaju na brodove na kojima su stanovali u nekoj vrsti zatvora i kako ih svake večeri pretražuju prije nego što bi im dopustili da se popnu na brod, duboko mu se urezao u sjećanje te je razvio istinsko suosjećanje za sve one koji pate.

Nedaleko od njegove kuće u ulici The Brook bila je i kapelica Williama Gilesa koji je odigrao veoma važnu ulogu u oblikovanju osobnosti budućeg pisca. Svećenikov sin, William Giles otvorio je školu koju su pohađala gotovo sva djeca iz susjedstva. Giles je imao izvrsne pedagoške sposobnosti te je na učenike prenio svoju ljubav prema knjigama i čitanju. Bio je obrazovan, savjestan i brižljiv učitelj te je bio zadivljen neobičnom inteligencijom mladog Charlesa koji je bio odličan učenik. U Gilesovoj školi sva su djeca nosila male bijele šešire, a Charles ga je nosio i nakon što se odselio u London. U raznim se biografijama spominje kako je njegova obitelj morala založiti taj šešir kad su zapali u financijske probleme i kako se on teško rastao do njega.

No nisu sva iskustva tijekom piščeva odrastanja bila sumorna i teška. Njegovo je djetinjstvo do odlaska u London bilo ispunjeno veselim igrama, plivanjem u rijeci, klizanjem i posjetima kazalištu koji su u njemu probudili želju da i sam počne pisati. Mnoge lijepe uspomene iz tog perioda kasnije je također prenio u svoja djela i učinio ih doživljajima svojih junaka, ali nakon preseljenja u London sve se promijenilo te je obitelj Dickens doživjela jedan od najtežih perioda u njihovim životima. Charles je teška srca napustio svoje prijatelje i svog učitelja te voljeni Chatham i Rochester. Svoj odlazak u London kasnije je u jednom od svojih djela opisao ovako: "Nije mi bilo ugodno, padala je jaka kiša, pa mi se sav život učinio ružnijim nego što je u stvari."

Prvi dani obitelji Dickens u Londonu bili su jako tužni. Umrlo im je najmlađe dijete, a Dickens je u Božićnoj priči dao vjeran opis tog bolnog događaja. Nakon preseljenja u London, Elizabeth Dickens je, da bi pomogla svojoj obitelji, pokušala otvoriti privatnu školu, no taj pokušaj bio je bezuspješan. Dickens je taj događaj kasnije opisao u djelu David Copperfield; kad saznamo da Institut za mlade djevojke gospođe Micawber nije imao niti jednu posjetiteljicu.

Nakon preseljenja u London, Charles se morao se suočiti sa životom koji se bitno razlikovao od njegova starog života u Chathamu. U nepoznatoj sredini, okružen siromaštvom i teškim životnim uvjetima osjećao se loše, a stvari su postale još gore kad je njegov otac otišao u zatvor. 1824. godine John Dickens je nakon potpunog bankrota završio u zatvoru. Charles je morao napustiti školu i zaposliti se u tvornici laštila za cipele. Radio je posao odraslog čovjeka da bi uzdržavao obitelj te je bio sretan kad bi na kraju radnog tjedna mogao otići doma s pet šilinga u džepu. Na putu doma zastao bi i promatrao novi broj tjednih novina Portfolio koje su objavljivale članke iz područja povijesti, književnosti i umjetnosti.

Dickensova lakoća izražavanja bila je plod njegova neumornog čitanja. Kao dijete obožavao je očevu biblioteku i djela engleskih romanopisaca poput Henryja Fieldinga, Olivera Goldsmitha i Daniela Defoa. No nakon preseljenja u London njegova je obitelj bila prisiljena prodati knjige iz očeve biblioteke koje je tako rado čitao. No nije sve bilo tako mračno, njegova starija sestra Frances osvojila je nagradu u londonskoj Muzičkoj akademiji, a nakon otprilike godinu dana, John je izašao iz zatvora i Charles je napokon mogao prestati raditi te se ponovno vratio u školu (unatoč želji njegove majke da nastavi raditi, što joj je jako zamjerio). No ovaj put nije bio oduševljen svojim učiteljem, koji je između ostaloga, kažnjavao svoje učenike debelim ravnalom od mahagonija (kasnije je ta iskustva opisao u Davidu Copperfieldu kroz lik ravnatelja Creaklea koji kažnjava svoje učenike na sličan način). No on je izdržao i taj težak period, a njegov školski kolega Owen Thomas izjavio je da je Charles bio jako popularan među ostalim učenicima zbog svoje vedre prirode i iznimne inteligencije.

Nakon završetka školovanja zaposlio se kod bilježnika, a kasnije je pronašao posao u odvjetničkom uredu. Htio je steći što više iskustva i upoznati što više različitih vrsta ljudi jer je to pogodovalo njegovim književnim interesima, a posao u odvjetničkom uredu bio je idealan za to. Nakon što je iz tog iskustva iscrpio sve što je mogao, zaposlio se kao stenograf na sudu i nastavio s proučavanjem okoline i ljudi. Imao je istinsku želju za učenjem pa je napustio stenografski posao i prešao na onaj novinarski. Sa sedamnaest godina postao je novinar, učlanio se u knjižnicu Britanskog muzeja i postao stalni posjetitelj njihove čitaonice. Ubrzo je primljen u novinarski tim lista The True Sun gdje se sprijateljio sa svojim budućim biografom i bliskim savjetnikom, književnikom Johnom Forsterom. Svojim daljnjim radom stjecao je sve veći ugled te je počeo surađivati s drugim novinama. Uskoro je počeo objavljivati priče i pripovijetke i bio je jako sretan kad bi u časopisima ugledao svoja objavljena djela, a njegove priče postale su prava senzacija među čitateljstvom.

1836. godine oženio je Catherine Thomson Hogarth, kćerku Georgea Hogartha, urednika Evening Chronicle te je par imao desetero djece prije nego što su se rastali. Catherinina sedamnaestogodišnja sestra Mary (koja je preminula u njegovu naručju nakon kratke bolesti), bila mu je inspiracija za likove Rose Maylie, Little Nell i Florence Dombey. Kako je rasla njegova popularnost tako je sve više putovao po svijetu, čak je i kratko vrijeme živio u Italiji i Švicarskoj. Nakon boravka u Americi, u svojim se djelima dotakao i teme robovlasništva kojeg je oštro osudio. 1846. godine, bogata nasljednica Angela Burdett Coutts, predložila je Dickensu izgradnju prihvatilišta za "posrnule žene" i iako je u početku odbio, kasnije je ipak osnovao utočište Urania Cottage kojim je upravljao deset godina.

Dickens je ostao zapamćen kao osoba koja je voljela ljude i htjela im pomoći. Tu altruističnu osobinu dijelio je sa svojim ocem Johnom koji je, nakon što je 1820. godine izbio požar u Chathamu, bio jedan od najpožrtvovnijih članova odbora za pomoć stradalima. Proživljavao je teške trenutke sa svojim sugrađanima i tu se godinu njegovo ime mnogo puta pojavilo u mjesnim novinama. Kao i njegov otac prije mnogo godina, tako je i Dickens, 9. lipnja 1865. godine, pomagao unesrećenima u prometnoj nesreći u vlaku u kojem je i sam putovao.

Gad's Hill bilo je mjesto u Kentu koje je Dickens zavolio još kao dijete i koje je opisao u mnogim od svojih djela, a ujedno je bilo i mjesto gdje je slavni pisac proveo zadnje dane svog života. Radeći na romanu The Mystery of Edwin Drood, ponovno je bio okružen živopisnom okolicom, a s prozora je imao otvoren pogled na cijeli Kent. Osjećajući da mu se bliži kraj, jednog je dana ispred kuće napravio lomaču i zapalio svoja pisma. Smatrao da njihov sadržaj pripada samo njemu. Nakon tog događaja, veliki pisac devetnaestog stoljeća i tvorac nekih od najupečatljivijih likova i priča u povijesti, napustio je svijet 9. lipnja 1870. godine. Doživio je moždani udar nakon cjelodnevnog rada na novom romanu, na isti dan kad je prije pet godina doživio željezničku nesreću od čije se traume nikad u potpunosti nije oporavio. Pokopan je u Westminsterskoj opatiji u Pjesničkom kutku, premda je za života izrazio želju za skromnim i privatnim pogrebom u njegovom voljenom Rochesteru.

Charles Dickens bio je jedan od najpopularnijih engleskih autora koji je svoje suosjećanje za siromašne i potrebite uspješno prenio u svoja djela koja su postala svjetski klasici. Opisao je surovu i tešku svakodnevicu obespravljenih, siromašnih, djece, radnika, zatvorenika... Imao je snažan osjećaj za društvena i moralna pitanja jer poput mnogih njegovih likova, i on sam doživio razne poteškoće i teška vremena. No upravo je zbog tih poteškoća koje je iskusio u najranijoj dobi i koje su oblikovale njegov karakter, mogao tako vjerno prikazati životne nedaće svojih sugrađana te dati glas potlačenim i nemoćnim. Dickens je postao omiljeni pisac mnogih diljem svijeta ne samo zbog svog dubokog razumijevanja ljudske patnje, već zato što je svojim čitateljima uspio pružiti ono što im je najviše trebalo - tračak nade u mračnim vremenima.

"Suffering has been stronger than all other teaching, and has taught me to understand what your heart used to be. I have been bent and broken, but - I hope - into a better shape."

---

#WeeklyZiNgers #CharlesDickens