- Ana Savković
Tolkien! Beren i Lúthien
Updated: Feb 13, 2021
"Tih dana kosa joj je bila garava, koža joj je bila bistra, oči sjajnije nego što si ih vidio, i mogla je pjevati - i plesati."
Tolkien je napisao pripovijest o Berenu i Lúthien inspiriran stvarnim i osobnim događajem, a priča i likovi odražavaju ljubav njega i njegove supruge Edith. Nakon što je bio poslan natrag u Englesku s fronta Prvog svjetskog rata, kako bi se mogao oporaviti od rovovske groznice, Tolkien i Edith šetali su kroz istočni Yorkshire kada je Edith počela plesati na cvjetnom proplanku. Prizor njegove supruge kako pleše okružena cvijećem potaknuo je Tolkienovu viziju susreta Berena i Luthien. Priča o ljubavi smrtnika Berena i vilenjakinje Luthien, koja se odrekla besmrtnosti kako bi bila sa svojim voljenim, postala je kamen temeljac Međuzemlja. U ovotjednom ZiNgeru proučit ćemo piščev život, njegov odnos sa suprugom Edith te sličnosti između priča koje je tako pomno stvarao i njegova života, koristeći se biografijom Michaela Whitea Tolkien - biografija.
John Ronald Reuel Tolkien (3. siječnja 1892. - 2. rujna 1973.) bio je engleski književnik, najpoznatiji po svojim knjigama epske fantastike Hobit i Gospodar prstenova, koje su svrstane u najpopularnije knjige na svijetu i prodane na desetke milijuna primjeraka. Tolkien je godinama stvarao, nadograđivao i proširivao svoj fantastični svijet, nikad u potpunosti zadovoljan svojim radom, uvijek samokritičan i uvijek zaokupljen najsitnijim detaljima. Postao je svjetski poznat do 60-ih godina te je njegovo djelo poslužio kao inspiracija brojnim autorima fantastične književnosti koji su uslijedili nakon njega. No nije imao lagan početak u životu; bio je boležljivo dijete, ostao je siroče, stalno se selio, morao je iskusiti grozote rata, a kad je upoznao ljubav svog života, Edith Bratt, bio je razdvojen od nje na tri godine. Ipak, uspio je prevladati sve poteškoće i nadići skromne početke zahvaljujući svojoj ustrajnosti i čvrstom karakteru, a iza sebe je ostavio svijet koji je mnogima postao utočište u teškim vremenima i izvor nadahnuća.
Zanimljiv detalj, koji vrijedi upamtiti, pronalazimo odmah na početku proučavanja Tolkienovog podrijetla. Njegov otac, Arthur Tolkien, bankovni činovnik u Birminghamu, zaljubio se u osamnaestogodišnju Mabel Suffield te ju zaprosio u trenutku kad je morao napustiti Englesku i otići raditi u podružnicu afričke banke u Bloemfonteinu. Premda su njihove obitelji bile sličnog imovinskog stanja, Mabelini su se roditelji nadali da će njihova kćer pronaći boljeg supruga. Gospodin Suffield rekao je svojoj kćerki da se za Arthura ne smije udati barem dvije godine. Mabel je morala čekati i nadati se da će njen zaručnik ostvariti uspjeh u Južnoj Africi kako bi mu se ona mogla pridružiti i kako bi se napokon mogli vjenčati. Arthurje brzo napredovao i postao menadžer podružnice te su se on i Mabel vjenčali 16.travnja 1891. godine, kad je Mabel imala 21 godinu. Sljedeće godine, 3. siječnja 1892. godine, na svijet je došao John Ronald Reuel Tolkien. Arthur je bio ustrajan u želji da mu srednje ime bude Reul, što je bila tradicija u Tolkienovoj obitelji, a Mabel se sviđalo ime Ronald. Tolkienov brat Hillary na svijet je došao dvije godine kasnije.
Život u Bloemfonteinu nije bio lagan. Mabel je morala sama odgajati dječake dok je njen suprug neumorno radio danju i noću. Bila je usamljena i bilo joj je teško pronaći prijatelje među tamošnjim doseljenicima koji se nisu previše družili s engleskim stanovništvom. Situaciju je dodatno pogoršavalo Ronaldovo zdravstveno stanje. Stalno je obolijevao; imao je razne kožne probleme, očne infekcije i probleme s plućima. Stanje mu se ljeti pogoršavalo zbog vrućina i prašine, a zimi zbog hladnog vjetra. Jedno nepodnošljivo vruće ljeto, Mabel je odlučila s dječacima nakratko posjetiti Englesku, ali Arthur je odlučio ostati jer nije htio ugroziti svoj položaj u banci. Tijekom perioda razdvojenosti, Arthur se razbolio od reumatske groznice i prije nego što su se Mabel i dječaci stigli vratiti u Južnu Afriku, Arthur je preminuo. Ronald je imao četiri godine i uskoro je njegov život u divljini Bloemfonteina zamijenio onaj u industrijskom Birminghamu.
Premda je radio danju i noću, Arthur je svojoj obitelji ostavio vrlo malo novca te su u narednim godinama živjeli veoma oskudno, seleći se iz jedne skromne kućice u drugu. Dječaci su dane provodili odlazeći u pustolovne šetnje u obližnjim šumama, izmišljajući igre koje su uključivali dobre i zle čarobnjake koji se bore za prevlast. Ronald je postao strastven čitatelj te je obožavao priče u kojima se spominju zmajevi, mitske pustolovine i djela plemenitih vitezova, a najdraža mu je bila Crvena knjiga bajki, škotskog akademika Andrewa Langa. 1900. godine primljen je u školu kralja Edwarda, koju je pohađao i njegov otac. Škola je bila udaljena šest i pol kilometara od njihove kuće, a Mabel nije imala novca za vlak, tako da je Ronald svakog dana morao pješačiti gotovo trinaest kilometara.
Mabel se u to vrijeme preobratila na katolicizam. Njena obitelj pripadala je metodističkoj crkvi te su je zbog tog čina odbacili i prestali joj davati malu novčanu pomoć koju su joj slali nakon Arthurove smrti. Mabel i dječaci ponovno su se morali seliti i pronaći povoljniju kuću, a Mabel je u oratorijanskoj zajednici napokon pronašla potporu i prijatelja u svećeniku Francisu Xavieru Morganu, koji je dječacima postao skrbnik nakon Mabeline smrti. Naime, Mabel se razboljela od dijabetesa, a tada nije bilo lijeka za tu bolest jer medicina nije poznavala ulogu inzulina. Jednog dana srušila se u dnevnoj sobi pred prestravljenim Ronaldom i Hillaryjem te je šest dana kasnije preminula, a dječaci su ostali bez oba roditelja. Uz njenu samrtničku postelju stajali su samo otac Francis i njezina sestra May Incledon. Dječaci su se potom selili iz jednog doma u drugi, dok im otac Francis nije pronašao smještaj u kući gospodina Faulknera, mjesnog trgovca vinom i njegove supruge, koji su iznajmljivali sobe. I tada je šesnaestogodišnji Ronald upoznao ljubav svog života.
Na prvom katu ispod njegove spavaonice, stanovala je devetnaestogodišnja Edith Bratt, sitna djevojka sivih očiju i moderne kratke crne kose. Ona i Ronald imali su mnogo toga zajedničkog. Oboje su bili bez roditelja, njena majka preminula je pet godina ranije, a oca nije poznavala. Edith je od male dobi pokazivala sklonost glazbi te je bila uspješna pijanistica, no majčina smrt prekinula je njene snove o glazbenoj karijeri. Ronald i Edith smatrali su da su oboje preživjeli tešku nesreću te su se brzo sprijateljili i povezali. Odlazili su na duge vožnje biciklom u okolicu, sjedili bi pored potoka ili u sjeni hrasta i pričali jedno drugome o svojim nadama, snovima i planovima za budućnost te su se zaljubljivali jedno u drugo. No njihova sreća ubrzo je bila prekinuta.
Tolkien se našao u sličnoj situaciji kao i njegov otac prije mnogo godina. Naime, otac Francis smatrao je da Ronaldu ništa ne smije odvraćati pažnju od učenja te mu je zabranio da se viđa s Edith. Naredio mu je da prekine vezu i rekao da ako i nakon tri godine njihovi osjećaji budu isti, mogu se nastaviti viđati. Ronalda je uznemirila mogućnost da tri godine bude razdvojen od Edith te je prekršio svoje obećanje ocu Francisu, i sastao se s njom. Otac Francis saznao je za to i zabranio Ronaldu da razgovara s Edith sve do svoga 21. rođendana. Tijekom te tri godine razdvojenosti, Ronald se posvetio učenju i postigao izvrstan uspjeh u školi. Počeo se zanimati za sport, pronašao je prijatelje te je osnovao klub čiji su se članovi gotovo svakog dana sastajali u knjižnici i raspravljali o drevnim jezicima i mitologiji. Skupina je imala naziv Čajni klub (kasnije su dodali i Barrovljevo društvo) i sastojala se od četiri dječaka (Ronald, Christopher Wiseman, Robert Gilson i G.B. Smith) koji su bili najpametniji učenici na svojoj godini. Smith i Gilson su kasnije, poput Tolkiena, služili u vojsci u Prvom svjetskom ratu, ali za razliku od Tolkiena koji je nekim čudom izašao neozlijeđen iz rovova, njegova su dva bliska prijatelja preminula, što ga je duboko potreslo.
Ronald je primljen na Oxford te je brojio dane do svog dvadeset i prvog rođendana. Večer prije rođendana, kasno u noći, sastavio je pismo za Edith u kojem joj je ponovio svoje osjećaje i izrazio želju da se nakon dugog vremena ponovno sjedine. Nakon nekoliko dana stigao je odgovor od Edith i svi Ronaldovi snovi i nade bili su privremeno raspršeni. Naime, Edith je mislila da je Ronald zaboravio na nju te se zaručila za drugog muškarca. Ronald nije namjeravao dopustiti da mu Edith izmakne te se odmah zaputio na vlak. Edith ga je dočekala na kolodvoru i razgovarali su do kasno u večer. Nakon što se uvjerila da je Ronald uistinu još uvijek voli, raskinula je zaruke s drugim muškarcem i zaručila se s Ronaldom.
Ronaldov i Edithin odnos bio je zasnovan na istinskoj ljubavi te dubokoj povezanosti i razumijevanju. Oboje su bili siročad, doživjeli su mnogo nesreća, selili su se iz jednog doma u drugi te su jedno drugome predstavljali obitelj bez koje su ostali u ranoj dobi. No ipak su postojale razlike među njihovim karakterima. Edith je bila živahna osoba neovisna duha te ju je zbunjivala Ronaldova suzdržanost. Ronald nije pokazao neki veći interes za Edithinu glazbenu nadarenost te je imao pretjerano zaštitnički stav prema njoj, što je Edith teško razumjela. Nikad joj nije pričao o svom sveučilišnom životu, iz kojeg je bila u potpunosti isključena, a nije imala društveni život jer se nije uklapala s ostalim sveučilišnim suprugama i njihovim stilom života. Tolkien nikad nije u potpunosti oprostio svojim rođacima njihovu ulogu u preranoj smrti njegove majke. Bio je uvjeren da se njena bolest pogoršala jer su je odbacili i jako im je zamjerao što joj nisu pružili potporu kad joj je najviše trebala. Njena smrt utjecala je na razvoj Tolkienovog karaktera i na njegov odnos prema religiji. Smatrao je da je njegova majka mučenica vjere i dobrobiti svojih sinova te je od tada pa nadalje bio odan katolik. Ta je religijska predanost upravljala njegovim životom i karijerom te je utjecala na korijenje njegove mitologije. Za Tolkiena je bilo neupitno da će njegova buduća supruga biti iste vjere kao on. Edith nikad zapravo nije osjećala pravu naklonost prema Rimokatoličkoj crkvi jer je bila odgojena u Anglikanskoj crkvi. Nije joj se sviđala ispovijed niti strogost te vjere, no istinski je voljela Ronalda te se preobratila na katolicizam.
1914. godine počeo je Prvi svjetski rat i Tolkien je krenuo na vojne obuke sa svojim prijateljima iz Čajnog kluba. U to vrijeme počeo je zapisivati neke od najranijih bilješki o mitologiji koja je tijekom njegova života dominirala njegovim razmišljanjem. Njegov fantastični svijet nije bio samo odraz njega i njegovih načela, već i nesigurnih vremena u kojima se svijet nalazio. Zanimljiv detalj otkriven je kad su novinari upitali Tolkiena gdje se točno nalazi Međuzemlje. Tolkien im je odgovorio da je Međuzemlje sjeverozapadna Europa. Hobiti su za njega bili Englezi, a Shire dio Engleske. Kad je posjetio Veneciju, izjavio je da je posjetio Gondor. A na upit gdje se nalazi Mordor, Tolkien je odgovorio da je smješten otprilike na Balkanu.
Tolkien je u ratu obolio od rovovske groznice te je bio poslan natrag u Englesku. On i Edith vjenčali su se 22. ožujka 1916. godine. Otac Francis iskreno se radovao njihovom budućem zajedničkom životu te im je poslao najtoplije čestitke. Ronald je poštovao oca Francisa, koji mu je godinama bio očinska figura te je prihvatio njegove razloge za inzistiranje na trogodišnjoj razdvojenosti od Edith. Nakon što je poslan kući iz rata, Tolkien je provodio puno vremena s Edith, za što su prije rijetko imali priliku. Išli su u duge šetnje, sjedili pored vatre i razgovarali dugo u noć, a Edith je uskoro i zatrudnjela te im se rodio prvi sin, John Francis Reul.
Rat je napokon završio te se Tolkien vratio na Oxford da bi nastavio svoje obrazovanje. 1925. godine postao je profesor anglosaksonskog jezika na Oxfordu. Obitelj Tolkien se s godinama povećala te su dobili još dva sina, Michaela i Christophera te kćer Priscillu. Tolkien je bio brižan i odgovoran otac koji je često izražavao svoju ljubav prema djeci, što je vidljivo iz Pisma Djeda Božićnjaka, koje je pisao svojoj djeci svaku godinu i koji su na kraju objavljeni u knjizi. Začuđujuće, unatoč svoj pažnji i ljubavi koju im je iskazivao, brinuo se da im ne daje dovoljno do znanja koliko ih voli. On i Edith brinuli su za budućnost i zdravlje svoje djece, o čemu su često pričali te su bili jako brižni jedno prema dugome, što je bilo jasno svima koji su posjetili njihovu udobnu kućicu u Northmoor ulici.
Tolkien je čitavi svoj odrasli život, šezdeset godina, posvetio stvaranju svog fantastičnog svijeta. Radio je bez ikakve potpore izdavača i bez ikakve nade da će njegove knjige ikad pročitati bilo tko drugo osim nekolicine bliskih prijatelja. Jedan od njih je bio i C.S. Lewis, koji ga je stalno poticao i ohrabrivao da nastavi stvarati, kao što smo već saznali iz ZiNgera o slavnom autoru Kronika iz Narnije (https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/11/30/Weekly-ZiNgers-Hodo%C4%8Dasnik-u-drugom-svijetu-The-Inklings-were-here). Nakon napornog dana na sveučilištu i ispravljanja testova da zaradi dodatni novac za svoju obitelj, u deset sati navečer, sjedao bi za stol u svojoj radnoj sobi te bi do dva, tri sata ujutro radio na zapletima i likovima. Jednom je prilikom rekao: "To djelo ispisano je krvlju mog života." Zanimljivo je kako njegove kolege na Oxfordu nikad nisu cijenili njegov rad te su ga često, vođeni snobizmom i ljubomorom, ismijavali. Kasnije, kako je rasla popularnost Hobita, počeli su ga ispitivati "kako je njegov hobit".
Priča oko objave rukopisa Hobita i Gospodara prstenova uistinu je zanimljiva. 1936. godine Tolkien je pokazao rukopis Hobita svojoj bivšoj studentici Elaine Griffiths, koja je radila za londonsku izdavačku kuću Allen i Unwin. Ona je pokazala rukopis urednici Susan Dagnall, koja je rukopis pročitala i vratila ga Tolkienu uz popratno pismo u kojem mu je rekla da rukopis ima velikih mogućnosti, ali da mora biti dovršen prije nego ga pokaže svojim nadređenima. Tolkien je, potaknut dobrim vijestima, rukopis dovršio te se Susan oduševila i pokazala ga Stanleyu Unwinu. I njemu se rukopis svidio, ali htio je vidjeti reakciju djeteta pa ga je predao svom desetogodišnjem sinu Rayneru, koji je za nagradu od jednog šilinga pristao napisati izvještaj o knjizi. Rayner je zaključio da bi priča bila jako zanimljiva za djecu između pete i devete godine.
Rayner je odigrao bitnu ulogu i kod objave Gospodara prstenova. Kad je Tolkien Stanleyu Unwinu poslao prvo poglavlje onog što će tek postati Gospodar prstenova, u popratnom pismu predložio je da bi rukopis ponovno trebao dati svom sinu jer je cijenio njegovo mišljenje. Raynera je početno poglavlje očaralo te je Stanley potaknuo Tolkiena da nastavi pisati. Tolkien je godinama dovršavao Gospodara prstenova. U međuvremenu je završio Drugi svjetski rat, on je postao profesor engleskoj jezika i književnosti na koledžu Merton, a njegovi dječaci napustili su dom. John je postao svećenik, Michael se oženio i dobio sina, a Christopher je otišao na sveučilište. Tolkien je napokon bio spreman knjigu pokazati svom omiljenom kritičaru Rayneru, koji je tada već bio na sveučilištu. Raynera je knjiga oduševila te je u svom izvještaju napisao da je to posve čudnovata knjiga, drukčija od Hobita i da zapravo nije za djecu. Savjetovao je svom ocu da je svakako objavi.
Tolkien nije htio niti uzeti u obzir da se Gospodar prstenova razdvoji na tri djela te je inzistirao da bude objavljen zajedno s Silmarillionom. Promijenio je izdavača, no nakon što je vidio da novi izdavač ne razumije njega i njegovo djelo, poželio se ponovno vratiti Allenu i Unwinu. I ovaj put Rayner je odigrao bitnu ulogu u sudbini Tolkienovih knjiga. Nakon što je ostao bez oba izdavača, napisao je pismo Rayneru i pitao ga je li njegov otac i dalje zainteresiran za objavu knjige. Sastali su se te mu je Tolkien predao rukopis i napokon je pristao da knjiga bude razdvojena na tri djela. Rayner se tada bavio obiteljskim poslom i bila mu je prepuštena odluka o sudbini Gospodara prstenova. Smatrao je da je knjiga genijalno djelo, ali nije vjerovao da će se dobro prodavati. Mislio je da će se svidjeti malom broju ljudi jer je bila tmurna i prepuna detalja. Bez obzira na to, smatrao je da bi je trebali izdati, a Stanley se suglasio sa sinom. S obzirom na njihov stav prema potencijalnoj prodaji knjige, Tolkienu su ponudili ugovor prema kojem mu neće isplatiti predujam, kao ni postotak od prodaje, nego će s njim podijeliti dobit. Tolkien je pristao jer se do tada bio pomirio s činjenicom da od pisanja neće zaraditi mnogo novca. Šest tjedana nakon objavljivanja, Gospodar prstenova morao je ići u drugo izdanje.
Bogatstvo je zaprepastilo Tolkienove koji su cijeli život teško spajali kraj s krajem, ali je Ronaldu i Edith pružilo sigurnost u posljednjim godinama života te su se mogli pobrinuti za svoju djecu i unuke. Tolkien nikad nije mogao razumjeti zanimanje za njegov privatan život i nije mu se sviđalo što je postao kultni lik. Nakon učestalih posjeta obožavatelja diljem svijeta, koji su znali kampirati na travnjaku ispred njihove kuće, Ronald i Edith preselili su u mali gradić Poole. Uselili su se u malu kućicu i provodili svoje dane uživajući u društvu jedno drugoga, razgovorima o djeci i unucima te šetnjama uz obalu. Ovaj put živjeli su u okruženju koje se veoma sviđalo Edith te je Tolkien bio sretan što joj može pružiti sve što je priželjkivala.
Edith je u 82. godini života završila u bolnici zbog upale žučnog mjehura, a preminula nekoliko dana kasnije, 29. studenog 1971. godine. Tolkien je bio usamljen i duboko ožalošćen, nedostajala mu je Edith te je posljednje godine života proveo mireći se s gubitkom. Dvije godine nakon Edithine smrti, primljen je u bolnicu zbog akutnog čira na želucu koji je prokrvario, a preminuo je tri dana nakon dolaska u bolnicu, 2. rujna 1973. godine. Nakon Tolkienove smrti, njegov sin Christopher uhvatio se opsežnog i zahtjevnog posla uređivanja Silmarilliona, djela koje je Tolkienu bilo od posebnog značaja, i knjiga je napokon objavljena 1977. godine.
Tolkien je bio osoba visokog integriteta, dobar otac i muž, posvećen svojoj obitelji i radu. Ljubav prema Edith, iskustva iz rovova i težak početak života, utjecali su na njegov rad koji je bio ispunjen junaštvom i tragedijom te bezvremenskom ljubavlju. Od svega što je napisao, priča o Berenu i Lúthien bila mu je najdraža. Nakon Edithine smrti Tolkien je na njen nadgrobni spomenik ugravirao ime Lúthien, a nakon njegove smrti, na isti spomenik ugravirano je ime Beren.
