"Sigurno će se vratiti, i bit će velik, pamti moje riječi." John London
Od siromašnog dječaka do bogatog i slavnog pisca. A između: "Radnja Životinja", gusar kamenica, lovac na tuljane, skitnica, nadobudni pisac, razotkrivač društvenih nepravdi i zala, ratni dopisnik, moreplovac i rančer. Jack London bio je sin putujućeg astrologa i majke spiritualistice, a kako je i sam bio nemirnog duha, njegova sudbina bila je obilježena vječnim lutanjima i potragama za istinom i pravednošću. Postoje mnoge biografije o osebujnom životu ovog "Pisca Kopača", kako se sam prozvao, ali za ovotjedni ZiNger koristit ćemo onu Jamesa L. Haleya pod nazivom Vuk: život Jacka Londona, koja se smatra njegovim ponajboljim životopisom.
John Griffith "Jack" London (12.siječnja 1876.- 22. studenog 1916.) bio je američki romanopisac, novinar i društveni aktivist. Njegov poznati novinarski rad obuhvaćao je ratno dopisništvo, a u svoja djela ugrađivao je socijalnu kritiku društva. Uvijek je stajao na stranu potlačenih, a kao izvrstan govornik i utjecajna osoba, znalački je koristio medije te se, između ostaloga, zalagao za prava radnika i humani pristup zatvorenicima. Nikad se nije mirio sa životnim okolnostima, koje su u njegovom slučaju bile i više nego otežavajuće, a čitavi se život borio s vječnim pitanjima smisla postojanja i sa svojom "Velikom bolesti", kako je nazivao depresiju. Bio je jedan od prvih Amerikanaca koji je postigao velik financijski uspjeh svojim pisanjem, no njegov put do slave bio je težak i mukotrpan.
Njegovi roditelji, William Chaney i Flora Wellman, bili su dobro poznati u liberalnim krugovima San Francisca sedamdesetih godina 19. stoljeća. Njihov odnos bio je turbulentan i nasilan, a Flora se viđala s drugim muškarcima Williamu iza leđa. Nakon što je William saznao da je Flora trudna zahtijevao je da pobaci dijete, a ona si je u naletu očaja pokušala oduzeti život. William je ubrzo nakon toga pobjegao, dodatno potaknut člankom koji je izašao u novinama i u kojem je bio opisan njihov problematičan odnos, a Flora je bila prepuštena milosrđu prijatelja. 12. siječnja 1876. godine na svijet je došao John Griffith. Flora je svog sina često zvala "Značkom sramote" i nije pokazivala pretjerano zanimanje za njega. Činilo se da je bila lišena majčinskih osjećaja i Jack je bio prepušten na brigu dojkinje Virginije Press, koja se skrbila za dječaka kao da je njeno vlastito dijete. Kad je Johnu bilo osam mjeseci, Flora se udala za četrdeset i osmogodišnjeg udovca i veterana Građanskog rata, Johna Londona. Jack je jako volio svog poočima i kasnije je rekao da je John bio najbolji čovjek kojeg je poznavao.
Jack je od rane dobi ušao u svijet teškog i opasnog fizičkog rada. Nakon što je završio osnovnu školu (za vrijeme koje je radio kao raznosač leda i prodavač novina), poslali su ga raditi u tvornicu konzervi. Tamo je, u pravom dickensonovskom ozračju, za deset centi na sat, punio konzerve mesom. Radnici su većinom bili djeca, a kad bi se netko od njih razbolio ili ozlijedio, bili bi otpušteni. Ozljede poput gubitka prstiju ili udova bile su uobičajene. Jack je od malena bio veliki ljubitelj knjiga te je ono malo slobodnog vremena što je imao provodio u knjižnici. Obožavao je pustolovne knjige, a knjižnicu je zvao hramom čudesa. Oaklandska knjižničarka Ina Coolbrith u Jacku je prepoznala darovitost i ljubav prema knjigama te ga je godinama usmjeravala u odabiru štiva i dala njegovu čitanju sustavnost i svrhovitost, koju je sačuvao cijelog života. Jack je kasnije ovjekovječio oaklandsku knjižnicu u svojim djelima i priznao da bez takvih ustanova on vjerovatno ne bi postao pisac.
S petnaest godina sam je naučio jedriti te je s ušteđenim novcem kupio čamac. Ubrzo se počeo baviti krivolovom kamenica, no nije zarađivao dovoljno novca da pomogne obitelji i to je ljutilo njegovu majku. Jack bi sav svoj teško zarađeni novac morao predati Flori, koja bi ga potom potrošila na kockanje ili na neki uzaludni projekt za koji bi ubrzo izgubila interes. Jack se, nezadovoljan svojim životom, odao piću kojeg zapravo nije volio. Život na moru s drugim mornarima bio je težak, a Jack je morao skrivati svoju ljubav prema knjigama i pisanju jer bi u suprotnom bio izložen poruzi. Također se počeo brinuti da bi zbog krivolova mogao završiti u zatvoru ili poginuti. Odlučio je prestati s nezakonitim poslom i zaposlio se u ribolovnoj patroli. Flora ga je nagovorila da se prijavi na književni natječaj i Jack je osvojio prvo mjesto. Nagrada je iznosila 25 dolara, što je bila Jackova dotadašnja mjesečna plaća.
Još jedan od teških i slabo plaćenih poslova koje je bio prisiljen prihvatiti, bio je onaj na utovaru ugljena u centrali željezničke kompanije. Nakon što je saznao da radi posao dva čovjeka za jednu plaću, razbjesnio se i dao je otkaz. U njemu se tada probudio bijes prema nepravdi kojoj su svakodnevno bili izloženi radnici poput njega. Radili su teške i fizički zahtjevne poslove, opasne po životu, a bili su slabo plaćeni dok su vlasnici bili jedini koji su zarađivali. U Jackovim očima, vlasnici su živjeli poput lordova zahvaljujući radnicima, koji su za njih radili poput robova.
U sljedećem periodu selio se s jednog loše plaćenog posla na drugi te je postao skitnica. U druženju s ostalim skitnicama naišao je na sjajno načitane ljude koji su ga upoznali sa socijalističkim naukom, koji je od tada pa nadalje gorljivo zagovarao. U New Yorku je završio u zatvoru na mjesec dana i onemogućili su mu da dobije odvjetnika, što je u njemu dodatno produbilo bijes koju je sve više osjećao prema nejednakom tretmanu siromašnih i bogatih. Nekako se uspio vratiti kući i počeo je redovno posjećivati knjižnicu i pohađati srednju školu.
Morao se zaposliti kao školski podvornik da pomogne obitelji. Dok su mu se neki od učenika rugali zbog toga, drugi su se divili njegovim pričama o skitalačkom životu, od kojih su neke bile objavljene u školskom književnom časopisu. Nadajući se upisu na fakultet, počeo je pohađati pripremnu školu, no uskoro su ga izbacili. Ravnatelj nije mogao dopustiti da netko poput Jacka zasjeni njihove bogate učenike. Povrijeđen i prepun prkosa, učio je sam, prošao ispiti te je bio primljen na sveučilište Berkeley. No zbog novčane oskudice njegove obitelj, morao je odustati nakon samo jednog semestra i zaposliti se da bi pomogao obitelji. Vratio se poslu za deset centi na sat, glačajući rublje u parnoj praonici one iste pripremne škole iz koje je bio izbačen.
U vrijeme kad je Kalifornijom vladala posljednja zlatna groznica Jack je, poput mnogih drugih, krenuo u Kanadu u potragu za zlatom. Zlato nije pronašao, no vratio se s nečim daleko vrjednijim; spoznajom da u životu neće daleko stići kao "Radna Životinja" i da sve njegove nade za bolju budućnost leže u pokušaju ostvarenja spisateljske karijere. U tom trenutku odlučio je da će napraviti sve što je u njegovoj moći da postane pisac. Na trupac uz svoju klupu urezao je: JACK LONDON KOPAČ PISAC 27. SIJ 1898. i započeo svoje putovanje prema slavi.
Vratio se doma i posvetio se pisanju i slanju priča u časopise, ali je u početku dobivao samo odbijenice. No uskoro mu se sreća preokrenula te su časopisi počeli objavljivati njegove priče, a čak je i bio plaćen četrdeset dolara za priču Tisuću smrti. Dobio je obavijest da je prošao ispit za poštara koji je u međuvremenu polagao. Shvatio je da će se, ako prihvati taj posao, morati odreći književne karijere ili je pretvoriti u hobi. Našao se u nedoumici jer je više od ičega htio biti pisac, ali je osjećao obvezu da financijski pomogne svojoj obitelji. Tada je Flora konačno postupila nesebično i rekla Jacku da odustane od poštarskog posla i nastavi pisati, a da će se ona pobrinuti za obitelj od mirovine koju je dobila nakon Johnove smrti.
S vremenom je rastao popis njegovih objavljenih djela, kao i njegova popularnost u književnim krugovima. Upoznao je Bess Maddern i par se vjenčao istog nadnevka kad je objavljeno njegovo djelo Vučji sin. Njihov brak bio je bez ljubavi, ali su ipak dobili dvije kćerke, Becky i Joan. Na kraju su se razveli, a Jack se ponovno oženio s Charmaine Kittredge koja je, poput njega, bila pustolovnog duha. Jack je bio veoma odgovorna osoba te se do kraja života skrbio o svojoj majci, bivšoj supruzi, djeci i Virginiji Prentiss. Također se svaki dan pridržavao odluke koju je donio na početku svoje spisateljske karijere te je pisao tisuću riječi na dan.
Izdavač, George Brett, zapazio je niz Jackovih priča o Aljasci koje su ga se dojmile i stupio je u kontakt s piscem. Jack je shvatio da bi mogao zarađivati od pisanja i napisati knjige koje je naumio ako bi imao 150 dolara mjesečno da se pobrine za svoju obitelj i bližnje. Napisao je pismo Brettu u kojem je objasnio svoju situaciju i obećao mu da će napisati niz knjiga, ako mu ovaj pristane plaćati 150 dolara mjesečno koje bi omogućile Jacku da se u potpunosti posveti pisanju. Brett, vođen istančanim poslovnim instinktom, prepoznao je dobru priliku i Jackov spisateljski genij pa su ubrzo sklopili ugovor. U narednim godinama Jack je stekao svjetsku slavu djelima kao što su: Zov divljine, Morski vuk, Bijeli očnjak, Klasni rat...
Njegov nemirni duh odveo ga je u razne dijelove svijeta; bio je ratni dopisnik u rusko - japanskom ratu te je često zapadao u nevolje s carskom vojskom zbog svoje odlučnosti da nadmudri Japance koji su htjeli spriječiti novinare da doznaju bitne informacije. S brodom koji je dao izgraditi i nazvao Snark, zaputio se na dugo oceansko putovanje, no taj se projekt na kraju pokazao velikim novčanim gubitkom. 1901. godine otputovao je u Englesku i ono čemu je tamo svjedočio zabilježio je u knjizi Ljudi u ponoru, koja se i danas smatra važnim dokumentom o edwardijanskoj Engleskoj. Ulice ispunjene nezadovoljnim prosvjednicima, gradskom sirotinjom i beskućnicima, zastrašujuće stanje u ubožnicama...To su samo neki od prizora koji su šokirali mladog Jacka i još više učvrstili njegovu namjeru da razotkrije neljudske životne uvjete radnika i siromašnih stanovnika Londona. Žalio se na britanski sustav koji je radnike ostavio bez posla i onda im nije ponudio nikakvo rješenje. Svojim djelom navukao je bijes engleskog tiska na sebe, ali je Jack, kao i uvijek, stao u obranu radnika i sirotinje te se nije obazirao na kritike koje su pljuštale s druge strane oceana.
Posljednje godine života Jack je proveo na svom posjedu koji je nazvao Beauty Ranch. Kupio je zemljište, postao rančer te se posvetio izgradnji kuće koja je nazvana Vučja kuća. No isti dan kad su dovršeni radovi na Vučjoj kući, ona je izgorjela do temelja, a razlozi požara ostali su nerazjašnjeni. Dio Jackova srca izgorio je s tom kućom u koju je uložio toliko ljubavi, truda i muke. Njegovo zdravlje s godinama je postajalo sve lošije kao posljedica zatajenja bubrega i preminuo je 22. studenog 1916. od prevelike doze morfija, za koju se vjeruje da si je dao pogreškom. U skladu s njegovim željama, kremiran je i pokopan na Beauty Ranchu, ispod kamena koji je nekoć pripadao Vučjoj kući.
Odrastao u siromaštvu i uz premalo roditeljske ljubavi, od rane dobi prisiljen da radi razne, slabo plaćene poslove koji su ugrožavali njegovo zdravlje i život, ali sve to vrijeme Jack London je sanjao o nečemu većem i boljem. Nečemu što se činilo gotovo nemogućim za dječaka koji je punio konzerve za deset centi na sat. No svojim radom, trudom i mukom, postigao je puno više nego što je mogao zamisliti kad se kao dijete otisnuo u veliki i nepoznati svijet. Bez obzira koliko mu život zadao udaraca, ovaj bi se veliki pisac uvijek osovio na noge i poput junaka svojih djela, snagom volje, borbenošću i tvrdokornošću savladao sve životne prepreke. Jer ipak, on je bio Radna Životinja, Vučji sin i Pisac Kopač.
“And how have I lived? Frankly and openly, though crudely. I have not been afraid of life. I have not shrunk from it. I have taken it for what it was at its own valuation. And I have not been ashamed of it. Just as it was, it was mine.”
