Weekly ZiNgers! Anđeo svega čudnog

January 18, 2019

 

"Deep into that darkness peering, long I stood there, wondering, fearing, doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before."

 

U eseju Genius and proportionate intellect Edgar Allan Poe citira engleskog književnika Johna Drydena i piše: "Great wit to madness nearly is allied."  Tim riječima Poe gotovo proročki opisuje svoju sudbinu, ali i sudbinu svih ostalih neshvaćenih genija koji su dopustili mračnoj strani njihova intelekta da ih u potpunosti obuzme. Poe, nesvakidašnji um, bio je primoran svakodnevno gledati u ponore ljudske duše i progonjen onim što je vidio, skončao je život prerano i pod nerazjašnjenim okolnostima. Njegova smrt, poput njegova života i stvaralaštva, obavijena je velom tajnovitosti. No prije nego što je misteriozno napustio ovaj svijet, Poe je na papir prenio misli i vizije koje su ga proganjale za života, time pruživši dragocjen uvid u um jednog izmučenog genija. Može se reći da je Dryden bio u pravu sa svojom izjavom da genijalnost i ludilo idu ruku pod ruku, čemu ćemo svjedočiti u ovotjednom ZiNgeru posvećenom životu i djelu Edgara Allana Poea. No u Poeovom slučaju mogli bismo malo preinačiti izvornu izreku i reći da genijalnost i ludilo idu ruku pod ruku i vode u sigurnu propast.
 
Edgar Allan Poe (19. siječnja 1809. - 7. listopada 1849.) bio je američki književnik, pjesnik, urednik i književni kritičar najpoznatiji po svojoj poeziji i kratkim misterioznim pričama. Njegova priča Umorstva u Ulici Morgue inicirala je modernu detektivsku priču, a pjesma Gavran ubraja se među najpoznatije pjesme svjetske književnosti. Poe je bio daleko ispred svog vremena što je vidljivo s djelom Eureka u kojem pisac iznosi svoje intuitivno shvaćanje prirode svemira i čovjekova odnosa s Bogom. Inovacije koje je Poe uveo u poeziju, prozu i kritiku unaprijedile su svjetsku književnost, no njegov privatni život bio je posve druga priča. Kronologija piščeva života prikazuje nam tužnu sliku postupnog pada jednog od najvećih svjetskih pisaca.

 

Poeovi roditelji, David i Elizabeth Hopkins, bili su putujući glumci koji su umrli ubrzo nakon njegova rođenja, ostavljajući pisca siročetom kad je imao samo dvije godine. John Allan, škotski trgovac duhanom u Richmondu, primio je Poea u svoju kuću, no nikad ga nije zakonski usvojio. Poe je dobio dobro obrazovanje zahvaljujući Allanu, no nakon upisa na sveučilište razišao se s očuhom radi kockarskih dugova zbog kojih je na kraju izbačen sa sveučilišta. Otišao je od kuće, priključio se vojsci ali ponovno je izbačen, ovaj put zbog neizvršavanja dužnosti. Poe je tada započeo svoju dvadesetogodišnju karijeru novinara, urednika i kritičara osuđen na trajno i pred kraj života, ponižavajuće siromaštvo. Često je mijenjao posao zbog svog problema s alkoholom, nedolazaka i sukoba s ljudima. Fizički slab i psihički nestabilan utjehu je našao u gospođi Clemm, očevoj sestri, koja se skrbila za pisca do kraja njegova života i koju je nazivao majkom. Kada je imao dvadeset i šest godina, oženio je svoju rođakinju Virginiju Clemm, koja je tada imala trinaest godina. Virginija je nakon nekoliko godina oboljela od tuberkuloze. Nemogućnost da pomogne svojoj voljenoj i borba za egzistenciju u piscu su uzrokovale duboke depresije. Virginija je umirala u kući u kojoj nije bilo novca ni za hranu ni za ogrjev. Nakon njezine smrti, Poe je pao u još veću depresiju i počeo intenzivno piti alkohol i uzimati opijum. U jednom je razdoblju čak pokušao samoubojstvo. Posljednju godinu svog života pisac je proveo u grozničavom stanju, nervno potpuno iscrpljen te emotivno nestabilan. Nađen je u Baltimoreu na ulici u polusvjesnom stanju, odjeven u tuđu odjeću. Odveli su ga u bolnicu i četiri je dana proveo u deliriju da bi umro 7. listopada 1849. Pokopan je na lokalnom groblju, a pored njega počivaju njegova ljubljena Virginija i gospođa Clemm. Okolnosti njegove smrti nikad nisu razjašnjene. 

 

Ovaj slavni pisac jedna je od najkarizmatičnijih i najenigmatičnijih ličnosti svjetske književnosti. Njegova djela su i danas jednako čitana kao i kad su napisana, a Poe je postao dio popularne kulture. Od samog početka izazivao je podvojene reakcije među svojim kolegama. Dok su jedni hvalili njegov spisateljski genij i prepoznali veličinu njegova talenta, drugi nisu vidjeli dalje od piščeva kontroverznog privatnog života. Među onim velikanima književnosti koji su prepoznali sebi ravnog bili su Yeats i Baudelaire. Yeats ga je proglasio "za sva vremena i sve zemlje velikim lirskim pjesnikom", a za Baudelairea, simboliste i parnasovce bio je idol. Djelo Đavao perverznosti sadrži predgovora Charlesa Baudelairea o iznimnom književnom opusu Edgara Allana Poea u kojem pjesnik pokazuje ne samo veliko poštovanje prema Poeu, već i istinsko razumijevanje koje može imati samo jedan prokleti pjesnik za drugoga. Na početku predgovora znakovito piše: "Trebam napisati povijest jednog od tih slavnih nesretnika, suviše bogatog poezijom i strastima, koji je došao, poslije toliko drugih, da dolje na ovome našem svijetu kod nižih duša izučava teški zanat genija."   

 

Iz Baudelaireovog predgovora saznajemo više i o Poeovoj dobročiniteljici i skrbnici, gospođi Clemm. Baudelaire opisuje kako je gospođa Clemm jednog dana došla u ured gospodina Willisa (N.P. Willis, književnik i urednik) traživši posao za svog Edgara. Svojim blagim i tužnim glasom, pomalo starinskim, ali lijepim i otmjenim ponašanjem ostavila je dubok utisak na Willisa koji je rekao kako je nakon toga puno godina viđao tu gospođu, siromašno i slabo odjevenu, kako ide od lista do lista da bi prodala koju pjesmu ili članak, govoreći samo da je njen Edgar bolestan. Kad joj je umrla kćer, Edgarova ljubljena Virginija, s još većim se žarom i ljubavlju posvetila brizi za Poea. Bila je poput njegova anđela čuvara te ga je štitila od života i od njega samog. Nakon što je saznala za njegovu smrt, Willisu je napisala: "Jutros sam čula za smrt mog voljenog Edgara...Možete li mi javiti neke pojedinosti, neke okolnosti? Nije potrebno da vas molim da oglasite njegovu smrt, i da lijepo govorite o njemu. Znam da ćete to učiniti."  Bez obzira na vlastitu tugu i jad, gospođa Clemm svog je Edgara uvijek stavljala na prvo mjesto te se brinula hoće li svijet saznati kako je pisac, osim što je bio izvanredan genij, također bio savjestan i nježan čovjek. 

 

Premda je Poe poznat po svojim pjesmama, pričama i esejima, za život je zarađivao kao novinar. Njegovi biografi navode kako je bio plaćen manje jer je pisao stilom iznad običnog, a neki su od njih čak smatrali kako je pisac trebao svoje stvaralačke sposobnosti prilagoditi američkom stilu jer bi tako postao money making author. Drugi navode kako bi bilo bolje da je imao samo talent a ne i genij, jer se talent lakše unovči. Postaje jasno zašto je Poe ostao neshvaćen među svojim suvremenicima na zapadu, koji su kao i uvijek, sve gledali kroz prizmu unovčivosti. Doista, možda bi Poeu više odgovaralo britansko ili francusko tlo, no po svemu sudeći bez obzira na kojem se tlu nalazio ovaj pisac, svejedno bi bio neshvaćen i prezren od svojih kolega jer ljudska priroda je takva da se boji svega što ne razumije. Njegova reputacija, već za njegova života na klimavim nogama, dodatno je narušena biografijama suvremenika i nesimpatizera koji su nakon njegove smrti pokušali umanjiti piščevu vrijednost i kvalitete te ga svesti na njegove poroke.

 

U Poeovom slučaju glavni porok bio je alkohol, u kojem je utapao svoju tugu i bol zbog nemogućnosti da zadrži na životu svoju voljenu. U pismu gospođi Clemm piše: "I was never really insane, except on occasions where my heart was touched.. It was all about Virginia."  Nakon smrti voljene Virginie njegovo srljanje u propast bilo je neminovno. Poe je pronašao ljubav svog života u svojoj rođakinji, no okrutni svijet oduzeo mu je jedinu svijetlu točku na njegovom vječno tmurnom nebu. Deliriji, utapanje tuge u alkoholu i opijumu...Poeu nije trebao nikakav đavao da ga progoni, on je sam sebi stvorio pakao na zemlji sebe učinivši mučiteljem a alkohol glavnim egzekutorom. Annabell Lee je možda najljepša pjesma koju je Poe napisao, a smatra se da je inspiracija za nju bila upravo Virginija. 

 

For the moon never beams, without bringing me dreams 
   Of the beautiful Annabel Lee; 
And the stars never rise, but I feel the bright eyes 
   Of the beautiful Annabel Lee; 
And so, all the night-tide, I lie down by the side 
   Of my darling—my darling—my life and my bride, 
   In her sepulchre there by the sea— 
   In her tomb by the sounding sea.

 

U djelu J. Geralda Kennedyja The Portable Edgar Allan Poe pronalazimo korespondencije pisca s urednicima, obitelji i kolegama. Iz objavljenih pisama saznajemo više o piscu i njegovoj želji za osnivanjem vlastitog časopisa, planovima za postizanje svjetske slave, prepirkama s kolegama, očajavanjima, gnjevu i kajanjima. Do izražaja dolaze i piščeve kapricioznosti poput onih u dopisivanju s očuhom gdje se iz retka u redak izmjenjuju optužbe za loš tretman te molbe za novčanu pomoć. Ton njegovih pisama odražava podvojene osjećaje koje je pisac imao za svog očuha. Često je pisao i gospođi Clemm, a ta pisma ispunjena su ljubavlju i brigom te nadom da će moći uzdržavati nju i Virginiju. 

 

U nekoliko pisama Poe spominje Dickensa (o slavnom engleskom književniku možete pročitati u ZiNgeru na linku: https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/12/28/Weekly-ZiNgers-Hard-times-and-high-hopes) kojega je cijenio i za kojeg je rekao: “Charles Dickens is no ordinary man, and his writings must unquestionably live.”  Zanimljivo je kako se smatra da je Dickens djelomično inspirirao nastanak Poeove najpoznatije pjesme Gavran. Naime, ranih 1840-ih Poe je bio književni kritičar u Baltimoreu te je jedna od njegovih tema bila Dickensov roman Barnaby Rudge. Jedan od Dickensovih likova u romanu je gavran Grip koji govori, a utemeljen je na piščevom vlastitom gavranu koji je navodno imao impresivan rječnik. Upoznavanju ovih dvaju velikana prethodilo je dopisivanje u kojem su razmijenili lijepe riječi. Poe je bio jako zainteresiran da upozna pisca i njegovu fascinantnu pticu. 1842. godine Dickens je bio u obilasku Sjedinjenih Država, u pratnji svoje supruge i svog ljubimca gavrana kad su se dva književnika upoznala. Ubrzo nakon toga susreta, 1845. godine Poe je napisao svoju najpoznatiju pjesmu u kojoj "zloguki prorok" Gavran pjesniku poručuje da "Nikad više" neće vidjeti svoju voljenu.

 

Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".  


Sve što je genijalno nije uobičajeno niti svakodnevno, a tako nije bio niti Poe niti njegov život. Njegov talent bio je nemjerljiv, napredak koji je omogućio svojim inovacijama na polju književnosti također, no koju je cijenu morao platiti? Poe je bio osamljen, neshvaćen genij, rastrgan demonima koji su ga tjerali iz jednog delirija u drugi. Melankolične pojave, otmjen, rječit, dostojanstven..to su samo neke od riječi kojima su opisivali ovog pisca neobične pojave sa sjetom u očima koje su skrivale neke nepoznate tuge i misterije. Baudelaire se razmišljajući o Poeu pitao hoće li košmar tmine vječno proganjati odabrane duše koje naziva mučenicima u cirkuskim arenama, osuđeni da idu ka smrti i slavi kroz vlastito propadanje. Možemo se samo složiti s njegovim razmatranjima jer čini se da su svi izvanredni geniji osuđeni da nose križ koji svijet ne može niti želi razumjeti. "Mučenici" poput Poea moraju na sebe preuzeti boli i patnje koje ih okružuju i poput mističnih alkemičara preobraziti ih u nešto više, nešto što će spasiti njihove izmučene duše i pogurati naprijed one koje su tek na početku svojih putovanja. 

 

 

Alone

 

From childhood’s hour I have not been 
As others were—I have not seen 
As others saw—I could not bring 
My passions from a common spring— 
From the same source I have not taken 
My sorrow—I could not awaken 
My heart to joy at the same tone— 
And all I lov’d—I lov’d alone— 
Then—in my childhood—in the dawn 
Of a most stormy life—was drawn 
From ev’ry depth of good and ill 
The mystery which binds me still— 
From the torrent, or the fountain— 
From the red cliff of the mountain— 
From the sun that ’round me roll’d 
In its autumn tint of gold— 
From the lightning in the sky 
As it pass’d me flying by— 
From the thunder, and the storm— 
And the cloud that took the form 
(When the rest of Heaven was blue) 
Of a demon in my view—

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.