Virginia Woolf! Sezona tišine

"Povučena sam s onu stranu uskog kruga sigurnosti, sve dalje i dalje; povlače me vrtlozi i u njima ponirem."

Kad je 28. ožujka 1941. godine Virginia Woolf krenula prema rijeci Ouse, puneći džepove kamenjem koje je nalazila po putu, već je zacrtala svoju sudbinu. U oproštajnom pismu koje je ostavila suprugu Leonardu napisala je da je sigurna da ponovno ludi i da osjeća da dolazi još jedno od "groznih razdoblja", ali da se ovaj put neće oporaviti. I nije se oporavila, već je završila svoj život utopivši se u rijeci, a njeno tijelo pronađeno je tri tjedna kasnije. "Grozna razdoblja" koja je Virginia spominjala i od kojih je strahovala pojavljivala su se kroz cijeli njen život. "Slomovi", kako ih je zvala, dolazili bi u intervalima, obično kad bi završila knjigu, unoseći u njen život nemir koji bi je tjerao u očaj. Što je bio izvor tih "slomova" od kojih je patila cijeli život, gdje leži korijen njenom duševnom nemiru? Da li se nalazi u njenom nesretnom djetinjstvu, gubitku bliskih osoba, nemogućnosti izražavanja emocija ili je u pitanju bilo nešto drugo? Odgovore na ta pitanja pokušat ćemo pronaći u ovotjednom ZiNgeru posvećenom spisateljici Virginiji Woolf, a u tome će nam pomoći djelo autorice Alexandre Harris Virginia Woolf: biografija.

Virginia Woolf (25. siječnja 1882. - 28. ožujka 1941.) bila je engleska književnica, predstavnica romana struje svijesti i jedna od ključnih figura modernizma u književnosti. Slavna je ne samo po svojim romanima, već i po esejima, polemikama o društvu, memoarima, eksperimentiranju sa žanrom biografije te dnevnicima i pismima koji su čitateljima dali uvid u unutarnji svijet ove kompleksne spisateljice.

Odgojena je u klasičnom viktorijanskom kućanstvu. Njen otac Leslie Stephen, filozofski pisac i književni kritičar, bio je figura kojoj se Virginia divila iz daljine i uzaludno pokušavala približiti. Kasnije ga je opisivala kao "od svijeta odsječenog, silno dostojanstvenog i usamljenog čovjeka." Njen odnos s majkom Juliom također je bio distanciran, a majka je za nju bila više bila "općenita prisutnost" nego "specifična osoba". Julia je smatrala da Virginia i njena sestra Vanessa ne trebaju formalno obrazovanje pa su se djevojke školovale doma. Kasnije je u životu, upravo zbog nedostatka formalnog obrazovanja, imala jedinstven uvid u svijet književnosti; uvid "obične čitateljice". U svojim esejima suzdržavala se od kritika i nametanja svog mišljenja čitatelju, već je pokušavala dočarati atmosferu i osjećaje koje je djelo izazvalo.

Virginijina majka Julia bila je zaslužna za većinu radosnih trenutaka u obitelji, a nakon njene smrti životi ostalih ukućana drastično su se promijenili. To se pogotovo odnosilo na život trinaestogodišnje Virginije koja je nakon majčine smrti doživjela prvu u nizu duševnih kriza koje će je pratiti do kraja života. A razlog tome možda se djelomično nalazi u onome što se događalo njoj i njenoj sestri Vanessi nakon majčine smrti. Mnogo se pisalo o njenom odnosu s polubraćom Geraldom i Georgeom, ali jedna izjava potekla iz pera same Virginie bit će dovoljna da se razjasne sve sumnje i otklone nagađanja:

"Yes, the old ladies of Kensington and Belgravia never knew that George Duckworth was not only father and mother, brother and sister to those poor Stephen girls; he was their lover also."

Nakon što je Julia preminula Virginia se povukla u sebe i preispitivala svoje osjećaje te se pitala zašto ne osjeća ono što bi trebala, ono što svijet očekuje od nje. Napisala je: "Rekla sam si tad nešto što sam si onda nastavila govoriti uvijek u trenutcima krize, otad naovamo: "Ne osjećam apsolutno ništa." Njena ravnodušnost i nemogućnost da osjeti ono što je mislila da treba, proganjala ju je i uznemiravala. To intenzivno preispitivanje emocija rezultiralo je s tim da je Virginia cijeli život imala pomiješane osjećaje prema svojim roditeljima te je pokušala shvatiti i razjasniti svoj odnos s njima. Imala je i pomiješane osjećaje po pitanju majčinstva i bračnog života te je zavidjela Vanessi na obiteljskom životu iako ga sama nije htjela. Njena osobnost bila je ispunjena proturječnim stavovima i osjećajima koje nije mogla niti znala kako pomiriti.

Smrti su se zaredale u obitelji Stephen i Virginia je izgubila polusestru Stellu, koja joj je nakon Julijine smrti bila majčinska figura, a kasnije i oca i brata. Svaki susret sa smrću u njoj bi izazivao isti onaj nemir koji je osjećala nakon majčine smrti. Proganjao ju je osjećaj krivice zbog nemogućnost da dođe u dodir sa svojim emocijama te ih izrazi na zdrav način.

“I need silence, and to be alone and to go out, and to save one hour

to consider what has happened to my world, what death has done to my world.”

Nakon što je doživjela svoj prvi "slom" strahovala je od izlazaka u javnost te je bila psihički iscrpljena. Njena polusestra Laura provela je većinu života u ustanovama, bez prave dijagnoze, zbog čega je Virginia stalno osjećala zastrašujuću prisutnost ludila kako lebdi nad njenim životom poput kakve zle kobi. Uskoro je počela tražiti vlastite načine da se izbori s bolesti i nemirima, a jedan od njih bio je čitanje.

Virginijino odrastanje bilo je teško i sumorno, no ono što joj je donosilo radost bile su knjige. Dane je ispunjavala čitajući Shakespearea, povijesne knjige, biografije i očeve knjige koje je nastavila čitati kroz cijeli život, na taj se način povezujući s njim onako kako nikad nije mogla za njegova života. Provodila je deset do trinaest sati dnevno čitajući i uskoro je naučila primiriti svoje nemire čitanjem.

"Napisao je roman; napisala sam ga i ja." Tim je riječima Virginija opisala početak zajedničkog života s Leonardom Woolfom. Njihov odnos bio je bliži onome dvoje prijatelja i suradnika nego muža i žene, ali ljubav koju su osjećali jedno za drugo bila je iskrena i postojana. Njihov zajednički život bio je ispunjen razgovorima, književnim radom i međusobnim razumijevanjem. Skupa su osnovali izdavačku kuću Hogarth Press (nazvana po njihovoj kući Hogarth u Richmondu) te su izdavali razna djela, uključujući ona članova Bloomsbury grupe koja se sastojala od učenjaka i umjetnika koji su se okupljali oko bračnog para Woolf. Virginia je tijekom braka razvila osjećaje prema drugim ženama, a jedna od njih bila je aristokratkinja i spisateljica Vita Sackville - West. Dvije su žene bile u ljubavnoj vezi koja je utjecala na nastanka još jednog Virginijinog klasika, djela Orlando u kojem glavni lik neprestano mijenja spol i uloge kroz stoljeća, upoznajući ključne figure engleske književnosti.

Njena književna prijateljstva uključivala su razna velika imena, a posebno je zanimljiv bio njen odnos s piscem T.S. Eliotom (više o književniku pročitajte u ZiNgeru na linku: https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/09/28/Weekly-ZiNgers-FaulknerT-S-Eliot). U početku su bili dosta rezervirani jedno prema drugome te im je trebalo dosta vremena da se opuste i postanu prisniji. Virginia je kasnije u Valovima odala počast piscu i njegovoj slavnoj poemi Pusta zemlja, koju je pročitao u kući Hogarth, a Virginia je zapisala sljedeću opservaciju: "pjevao ju je i ritmički recitirao." Virginia i Eliot vodili su mnoge zanimljive razgovore tijekom njihovih druženja, dotičući se raznih tema. Jedna od njih bila je pisac James Joyce i njegovo djelo Uliks. Virginia nije prihvaćala Eliotovu tvrdnju da je Joyce veliki pisac njihova doba i nije preferirala Uliksa, ali je bila svjesna njegove važnosti. Zanimljivo je da je godina 1922. bila veoma značajna za književnost i navedene pisce. Naime, te godine izašli su Uliks, Pusta zemlja i Jakobova soba. Sva tri djela zauvijek su izmijenila krajolik književnosti te ga unaprijedila svojom inovativnošću. Jednom prilikom Virginia je rekla Eliotu: "Mi nismo dobri poput Keatsa." na što joj je on jednostavno odgovorio. "Jesmo." Woolf, Eliot i Joyce bili su jedinstveni književni glasovi koji su podigli ljestvicu na višu razinu.

“The voice had an extraordinary sadness. Pure from all body, pure from all passion, going out into the world, solitary, unanswered, breaking against rocks—so it sounded.”

S književnom slavom došle su i neželjene popratne pojave. Virginia je nakon objave romana postala popularna i tražena, ali ona nije htjela davati intervjue i slikati se, htjela je samo stvarati u miru. Prezirala je pompu i ceremonije, a počasti je smatrala razmetljivošću. Odbila je počasni doktorat Sveučilišta u Manchesteru i poziv sveučilišta u Cambridgeu da održi predavanje na Trinityju, s čijeg su je travnjaka jednom davno otjerali.

"Otisnut ću se u pustolovine, mijenjati se, otvoriti svoj um i svoje oči, odbiti ću svaki pokušaj da me se etiketira i pretvara u stereotipe." Nažalost upravo to joj se dogodilo nakon smrti, kad su je razni biografi prikazivali kako god im je odgovaralo, uvijek birajući samo jednu stranu njene osobnosti, obično onu melankoličnu i depresivnu. Ali Virginia nije bila nekakva apstraktna osoba, ona je bila svestrana književnica koja je sa svakim novim djelom pokazivala mnoge strane svoje ličnosti, koje su bile pohranjene duboko u njoj. No zahvaljujući Leonardu, koji je posthumno objavljivao njene dnevnike, dočarana je slika Virginije kakvom je njeni biografi nisu htjeli ili mogli prikazati. Energična, odlučna, duhovita, melankolična..sve to bila je Virginia Woolf.

“I am made and remade continually. Different people draw different words from me.”

U siječnju 1941. godine u dnevniku je zapisala da se zaklinje da je "očaj neće proždrijeti". Ubrzo nakon toga, 18. ožujka, iz šetnje se vratila potpuno mokra. Leonard se silno prestrašio i dogovorio hitni pregled kod doktorice koja je zaključila da je Virginia vrlo nemirna i na neki čudan način odsutna. 25. ožujka dovršila je prepravljanje rukopisa Između činova i predala ga Leonardu. 28. ožujka napisala je dva pisma, jedno upućeno Leonardu, a drugo sestri Vanessi u kojem je napisala: "Borila sam se, ali više ne mogu." Njeno tijelo nađeno je tri tjedna kasnije. Grupa ljudi spazila nešto kako pluta u rijeci, bilo je to tijelo Virginie Woolf. Leonard je organizirao kremaciju na kojoj je bio jedini prisutan, a pepeo je zakopao u vrtu, ispod jednog od dva brijesta koja su njih dvoje zvali Leonard i Virginia. Između činova izašao je iz tiska u srpnju. Bila je to zadnja knjiga koju je Virginia napisala i nakon koje je nastupilo "grozno razdoblje" kojem se ovaj put nije mogla oduprijeti.

Unutarnji svijet Virginie Woolf bio je ispunjen "groznim razdobljima" i "sezonama tišine" kako ih je ona nazivala. Što je uzrokovalo te razorne prijelaze u spisateljičinom životu? Svaki put kad bi bila bez projekta Virginia je ostajala sama sa svojim mislima i tad bi se pojavili oni isti stari strahovi kojima se nije znala oduprijeti i koji bi na kraju doveli do njenog sloma. Koje su misli morile Virginiju to nikad nećemo znati; jesu li to bila sjećanja na traume iz djetinjstva zbog kojih se kasnije sramila svoje tjelesnosti, gubitci bliskih osoba s kojima se nije znala nositi, pomiješani osjećaji zbog majčinstva i obiteljskog života... jesu li joj slike svega toga isplivale na površinu svaki put kad ne bi imala knjigu na koju će se fokusirati? Cijeli svoj život bila je svjesna bolesti što vreba iz prikrajka i pisanje joj je predstavljalo svojevrsno spasenja. A kad više nije mogla pronaći spas u riječima, zauvijek je nastupila sezona tišine.

“When I cannot see words curling like rings of smoke round me I am in darkness—I am nothing.”

---

#WeeklyZiNgers #VirginiaWoolf