Fuge: Dora Tominić

January 30, 2019

 

Dora o sebi: "Rođena sam 11.07.1991. u Puli, gdje sam živjela do odlaska na studij u Zagreb. Nedavno sam diplomirala Komparativnu književnost te Ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Opet živim u Puli. Bavim se prevođenjem, plesom i pisanjem. Svoju poeziju/prozu ponekad skupljam u fanzine koje onda uglavnom šaljem prijateljima."

 

"Pretpostavljam da je pisanje moj obrambeni mehanizam, borba protiv (auto)cenzure, odnosno istraživanje svega što bi, nenapisano, ostalo zataškano mojom vlastitom potrebom da se svidim drugima. Isto tako, to je alat kojim se stvaram i razumijem, a, u nezaobilaznoj kombinaciji s čitanjem, to je pronalazak sebe u drugima i drugoga u sebi. Volim istraživati na koje se načine rimuju stvari, ljudi, pojave, praznine... Zanima me odnos pisanja i plesanja, riječi i tijela te sudari i koreografije riječi (a i ljudi) punih prošlosti, bremenitih visokim značenjima s onim svakodnevnim, prostim koje tek grebu po površini. Ipak, prije svega, rekla bih da sam strastvena oko kopanja po ljudskoj ranjivosti."

 

 

FUGE

 

 

fuga (lat.: bijeg, trk).

  1. Polifoni glazbeni oblik, skladan prema kontrapunktičkim načelima u tehnici imitacije: odabrana se tema po ustaljenim pravilima imitira, odnosno provodi kroz sve glasove (dionice). Fuga je prema broju glasova, dvoglasna, troglasna itd., instrumentalna (za čembalo, orgulje itd.) ili vokalna. Fuga je središnji oblik barokne glazbe (J. S. Bach, G. F. Handel).

  2. psihički poremećaj u kojemu se osoba više ne sjeća svoje prošlosti, iako zadržava u svijesti stečena znanja i vještine, pa stvara svoj novi identitet i život u novoj sredini.

(Hrvatski leksikon https://www.hrleksikon.info/definicija/fuga.html)

 

Ako smijem dodati-

Fuga: Crta između pločica, parketa, puzzli. Ostaje na koži. Vertikale i horizontale koje nas presijecaju.

(Sporo su protjecale crte na cesti, još sporije fuge između pločica. Ne popipati svaku prstima bila bi šteta.)

 

+++

 

Bila sam tu i prije ove priče u kojoj ste me zatekli. Ali teško je dokazati svoje postojanje kada je nekada jedino što ti se događa ono što ti se događa u glavi i organima: kao da nigdje nema glagola. Ja sam mogla i šutjeti, ali nikad ne znaš kad ćemo se zadnji put vidjeti. Pa napućim usne i udahnem, jer miris kave zaostaje na nausnici. Moja mala praznino, sada znaš što znači živjeti na klisuri gdje ljudi dođu vrištati.

 

+++

 

Slike i boje su se stapale u neprekinutu mrlju veličine prozora. Nisam se mogla zaustaviti ni u jednoj. Munjevito, hitro i nadasve glatko jurio je vlak. Znači tako izgleda bijeg, mislila sam, a bujica vrele mučnine kuhala mi je u želucu. Vrtjelo mi se u glavi i htjela sam stati. Željela sam samo na trenutak da sve stane.

Problem je bio u tome što nikada nisam mogla zaspati na ovakvim mjestima. Gužve su me umarale, otupljivale moja životinjska osjetila. Grižnja savjesti žarila je i palila pod raznim krinkama. I puno prozora, jako puno.

 

+++

 

Bilo je ovo drugačije ljeto. Predosjećala sam to. I što onda napraviti kada shvatiš da se ni danas nije dogodilo ništa posebno?

 

+++

 

Probudila sam se uz čudan osjećaj da nisam sama na planetu. Nebo nije prijetilo, bilo je tiho. Sa svog sam nepopravljivo udubljenog jastuka netremice zurila u kvaku na vratima. Nije se micala. Nisam se micala ni ja. Zajedno se nismo micale i, oh, kako sam u tom trenutku osjećala bolnu istost s tom kvakom. Ne samo da smo bile od istog materijala, već smo na isti način zauzimale prostor, na isti smo način pulsirale u vremenu. A vrijeme nas nije štedjelo. Polako nam se prikradao trenutak u danu kada nas je obuzimala glad. Tako paralizirana, jedva sam treptala, nisam mogla zamisliti da ustanem i žvačem. Netko će doći, svaki čas, evo, svaki tren. Netko će mi pripraviti toplu juhu. Netko će me pogladiti kao što će pogladiti i kvaku dok bude ulazio. Danas nisam sama na planetu, danas je netko, evo, ispred vrata. Čujem disanje, čujem otkucaje, čujem njegovo nepomično pulsiranje u vremenu. Zatim: nekakvi vapaji su se htjeli raširiti zrakom, preplaviti mi pluća i nahrupiti, nahrupiti u sve pukotine ovog usamljenog svijeta. Gdje mi je obitelj? Zašto nitko ne zna koji je datum, koliko je sati, gdje smo to zapeli, s kim i kada? Penje mi se glas u grlo. Tamo ga spremam.

Meni će se stvari dogoditi, znate, ja samo moram biti, u vremenu, prostoru i još ponekoj dimenziji i evo, evo. Poezija ljudi dok poput krda stupaju po crtama i negiraju ih. Ja stojim, a oni su bujica koja huji, huji, huči. Ja sam, pak, nešto drugo. Ja ne znam tko su oni. Izgubili su me po putu.

 

+++

 

Moja sjenka se izdužila i prekrila lijevu stranu tvoga lica. Zamišljam da se tako dogodilo, ali nitko te nikad ne upozori da umireš i moraš biti vrlo vješt i pronicljiv da shvatiš da si se opet rodio. Malen i sluzav, ali ovoga se puta barem smiješ, zaljubljen u ispunjenost koju ti pruža samoća.

 

+++

 

Rekli su mi da će mi se prsti slijepiti pa sam ih držala raširene i u vodi što češće. Šake su mi promijenile boju. Bile su mutno ružičaste i smežurane. Ostatak je tijela bio opaljen suncem, žestokim njegovim peckanjem. Prekrasne smeđe boje. Promatrala sam te svoje slučajne rukavice i mislim si, možda su lagali. Možda mi se prsti nikada ne bi ni slijepili. Nisam se imala s kim usporediti jutros pa sam si bila prekrasna takva kakva jesam, a onda sam se nasmijala sama sebi jer je pojam ljepote još uvijek bio prisutan u mom mentalnom sklopu. Nešto sada potpuno beskorisno, toliko ukorijenjeno da je preživjelo stoljećima. Nadživjelo vas sve, kurvine sinove.

Da sam pustila da mi se prsti slijepe sada bih mogla samo otplivati. Parila bih se s dupinima i stvorila novu vrstu. Ali meni je bilo jako važno ujutro se probuditi, pogledati svoje ruke i prepoznati ih. Svako sam jutro od svojih ruku očekivala da me utješe, daju osjećaj sigurnosti, uvjere me da je sve normalno. Sad si mislim: kako je to bilo besmisleno. Stvari su odavno prestale biti uvjerljivo prepoznatljive. Ne posjedujem više starih riječi kojima bih vam mogla predočiti svoj pogled kroz prozor. Izumrla sam ili mi se čini.

 

+++

 

I gledala sam vodu kako kaplje i podsjetila me na sve svoje i moje prošle živote.

A noćas sam sanjala da sam napokon kući. Okupana fluorescentno narančastim svijetlom ležala sam među isto tako obojenim plahtama i lišćem i promatrala svoju rotaciju oko sunca. Bilo je sve što sam priželjkivala, bilo je poput: idem biti gola.

 

+++

 

Razgovaraš li ti nekada s vlastitim tijelom? A s identitetom koji ne skidaš sa sebe ni kada skidaš šminku?

Bludjela sam mislima, riječima, djelima. I nitko nikada nije imao što za prigovoriti. Svi su se krasno zabavljali. Ali ne možeš ovoliko osoba natrpati u sebe. Previše sam toga. I sad je kupka moje jedino utočište. Ne zato što nešto nedostaje, već zato što sam prepuna svega. Bježala sam od sebe nekako u toj kadi. Sivoj vodi umrljanoj mojim tijelom. Sad nije da sam bježala baš od svih svojih dijelova, ali tamo sam ipak mogla lakše plakati. Jer su se suze lako skrivale u svoj toj gomili zarobljene vode. Znala sam da starenje nije baš ugodna stvar, ali svejedno me iznenadila transformacija. Voda je tu da olakša težinu, kada je tu da me zadrži da se ne razlijem na sve strane i ne uginem tako bezgranična. Stjenke kade kao granice, kao stop igre. To je jedino mjesto gdje si mogu dopustiti da bježim. Jer se nemam kamo proliti.

Dobro jutro, plavo jutro. Gledam te kroz prozorčiće koji su se pristojno poredali preko zapadnog zida moje kupaonice. Jutarnje sunce rasteglo je svoje gumene zrake i zakucalo po malim plavim stakalcima. Tu se krakovi sprijateljiše s plavičastom hladnoćom prostorije i poškakljaše svaki dio moga nagog tijela. Kupaonica, kada. Sve je to jako dobra izlika za ovo moje nedjeljno nedjelo plakanja.

 

+++

 

Čuješ pucketanje parketa?, upitao me poput prave ljubavi. Dolazi iz sobe. Osjećaš otiske njihovih fuga na svojoj koži jer malo prije si bila tamo dolje, na podu. U sigurnom zagrljaju cik-cak mreže.

(Nacrtaj mi parkete, ljubavi moja.)

Opiši mi ovaj razmak. Šta je to?, pita opet i opet.

Pukotina među nama, srce moje nedjeljno.

Postoje bića među nama koja žive oduvijek, rekao je.

Znam, rekla sam.

 

+++

 

To ti se zove geografija straha, kaže mi moja cimerica i dodaje: to se ne odnosi samo na daleka putovanja nego i kako ti krojiš svoje kretanje birajući osvjetljenije putove, ne zalazeći u mračne uličice.

Dok se prelijevam kasno navečer/rano ujutro do doma imam svašta pospremljeno u džepovima: svoja granična područja, rubove svoje kože i pragove preko kojih tijelo ne dopire.

Ali.

Kako lijepo plešeš.

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.