Weekly ZiNgers! Bolovi poklonjeni usput

February 1, 2019

 

"Morala sam se pripremiti, ne htijući misliti o tome i ne shvaćajući ozbiljnost i okrutnost zakonitosti odrastanja, da će jednog dana nestati i moji roditelji, a ja ću morati postati vrlo hrabra: kao kad sam pjevala u tami. Odrasla sam i tama je moj prisni prijatelj jednako kao i svjetlost. I sve što se nalazi u tami mojeg postojanja i što me na svjetlosti okružuje."

 

Tim riječima Višnja Stahuljak započinje svoju memoarsku prozu Sjećanja u kojoj s ljubavlju i sjetom piše o svom djetinjstvu i odrastanju. Sjećanja čitatelju pružaju jedinstven uvid u Višnjino odrastanje i formativne godine. Kroz autoričine rekolekcije saznajemo više o njenoj sanjarskoj prirodi i želji da produži bezbrižno i magično doba koje je za nju predstavljalo djetinjstvo. No također saznajemo više i o autoričinom neizbježnom suočavanju s realnostima života te prihvaćanju i tame i svjetlosti kao svojih suputnika. U ovotjednom ćemo Zingeru koristeći se navedenim memoarima pokušati bolje upoznati i razumjeti ovu romantičarsku književnicu.

 

Višnja Stahuljak (10. ožujka 1926. - 3. ožujka 2011.) bila je hrvatska književnica, pjesnikinja, dramaturginja i glazbenica. Rodila se u Zagrebu gdje je diplomirala na Muzičkoj Akademiji i studirala na Filozofskom fakultetu. Još kao studentica Muzičke Akademije sudjelovala je s dramskom grupom Vladimira Habuneka u osnivanju Zagrebačkog kazališta lutaka i radila tamo niz godina kao pjevačica, glumica, lutkarica i redateljica. Objavila je za djecu više romana, knjiga priča, igrokaza i slikovnica, za koje je dobila i brojne nagrade i priznanja. Također je objavila i novele i zbirke pjesama koje su prevedene na više jezika, svjedočeći uspješnosti njenih djela. Umrla je 3. ožujka 2011. godine u Zagrebu.

 

Kao čitatelji često pokušavamo shvatiti pisca i njegove unutarnje procese koji su doveli do nastanka određenog djela koje je ostavilo utisak na nas. U tom postupku analiziranja, piscu pripisujemo osobine koje možda nužno nisu njegove, dok ga za neke možda čak i nehotično zakidamo. Sjećanja su autobiografsko djelo koje nam uvelike olakšava stvari jer, pružajući uvid u formativne godine ove književnice, pomaže nam da donekle spoznamo što je utjecalo ili oblikovalo spisateljičin unutarnji svijet te se kasnije odrazilo na njeno stvaralaštvo. U nastavku ćemo, analizirajući određene dijelove memoara, prikazati kako je unutarnji svijet pisca pod izravnim utjecajem vanjskog, isto tako kao što je njegovo stvaralaštvo pod izravnim utjecajem njegovog unutarnjeg svijeta, dovodeći nas do zaključka da je to troje usko povezano i da, promatrajući ih odvojeno, ne možemo dobiti cjeloviti književni portret. 

 

Višnjino prvo suočavanje s realnostima života završilo je njenim odbijanjem viđenja istih te odlukom da ona svoju stvarnost sama oblikuje, a u njenom slučaju ta stvarnost bila je ona s kojom joj je, kao maloj djevojčici, bilo najlakše živjeti:


"Ja sam s djedom zamaknula kroz park prema zgradi Sudske medicine, koja je osim kupole u koju udaraju gromovi imala još jednu zanimljivost. Odnekud iz podruma čulo se zavijanje pasa... - Pse drže radi pokusa. Kao i kuniće. - govorilo se, a znalo se da tamo ima i bijelih miševa. Ali ja ni u što ružno nikad nisam vjerovala. Bilo je krasno znati da liječnici, koji se brinu za žive i mrtve, imaju uza se i pse, i kuniće, i bijele mišiće."

 

Autoričina empatična narav dolazila je do izražaja u susretu sa životinjama koje je voljela od malena. Preko interakcija sa životinjama učila se milosrđu, suosjećanju i blagosti, a u slučaju jednog upornog psa lutalice; vjeri u dobro u ljudima i u svjetliju budućnost:

 

"Iako je bio gotovo upola manji od viteza Trixija, automobili su usporavali i s poštovanjem ga zaobilazili, ne pokušavajući ga otjerati s njegove osmatračnice nasred ceste. Smiješak me preplavi. Ljubav se ponavlja. Zahvalnost i vjernost se bezazleno izlagala čeliku u ovom dobu okrutnosti i rata. Odjednom sam se prestala plašiti bilo čega. Budućnost mi se činila pouzdana, tako neočekivano spojena s prošlošću nasred ceste u psećoj nepokolebljivosti." 

 

 

Njezini roditelji, te djedovi i bake bili su učeni ljudi i cijenjeni glazbenici zbog čega su kroz njezino djetinjstvo prolazili razni ugledni umjetnici, skladatelji i pjevači. Utjecaj okružja u kojem je odrasla književnica jasno se vidi u činjenici da je osim u književnosti, bila cijenjena i u glazbenoj umjetnosti. Studirala je na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu i postala profesorica glazbe. Osnovala je Odjel za solo-pjevanje, te radila kao njegova pročelnica i profesorica solo-pjevanja.

 

" Glazba u našoj obitelji. Zvukovi, melodije, suzvučja koja izviru iz velikog tijela glasovira u našoj kući ili kod djeda Vladimira..Ruke sviraju u polumraku, prsti sami znaju svoj put. Uz zvuk glasovira čuju se i drugi zvukovi i glasovi, ponajviše tatin meki bariton, ali zvuče i violine, čelo, viola. Stričevi sviraju violine. I čelo, koje brundajući iz dubine svojega tijela kao da govori ljudskim glasom."


Daljnjim čitanjem memoara saznajemo da je Višnjina bujna mašta, koja je zaslužna za nastanak raznih dječjih priča, kod spisateljice bila prisutna od rane dobi kad svojoj majci prepričava doživljaje iz crkve na što joj majka odgovara:  

 

"-Dobro, dobro, sjajno, vjerujem -rekla je mama- znam da  govoriš istinu, ali imaš bujnu maštu. Uvijek si je imala. To je bila blagoslovljena istina koja dodiruje rub mašte."

 

Kad je pisala o strahu, s kojim se prvi put suočila u obliku uobičajenog dječjeg straha od mraka, Višnja je opisala svoje suočavanje s istim na njoj karakterističan liričan način, povezujući "osvajanje tame" s "osvajanjem nepoznatog svijeta" u koji je tek trebala zakoračiti: 

 

"Tama je stvarala osjećaj nepoznatog prostora i svladati je, značilo je stjecati sposobnost i hrabrost da se osvoji nepoznati svijet koji se u svojoj nevidljivosti i nepoznanici mogao pojaviti preda mnom." 

 

Na sličan pronicljiv način opisala je i svoju sanjarsku prirodu kroz koju je promatrala svijet i ulazila u "priče stvari" koje su je okruživale:

 

"...ja sam sa stvarima samo jednostavno živjela, dodvoravajući se nečem što mi se činilo tako značajno zanimljivim da sam se bez ostatka utapala u to. U priče stvari. U značenje koje su stvari mogle nositi u sebi svojim postojanjem, koje je stvorio netko drugi, a ja sam se tome tako spremno i s užitkom predavala, sanjajući otvorenih očiju. Nisam pitala postoji li cijena za snove. Bilo je dovoljno da mi je bilo dopušteno sanjati."

 

Unatoč njenoj želji da što duže ostane unutar sigurnih granica svog djetinjstva, Višnja se na kraju morala suočiti s okrutnim realnostima svijeta u vidu spoznaje o strahotama koje se događaju u ratno vrijeme. Profesor i čelist, gospodin Prejac bio je prijatelj njena oca, koji je pri jednom posjetu pričao o svojim iskustvima u Prvom svjetskom ratu, pritom živo opisujući iskustva zarobljeništva u Rusiji. Višnja je slušala priče o izgladnjelim, mrtvim, smrznutim ljudima, o tisućama ljudi koje je vlast otrovala jer ih nije imala čime prehraniti te je shvatila da postoje puno gore stvari od mraka, kojih se treba bojati na ovom svijetu:

 

"Htjela sam sa svojim mislima ostati sama. U mraku je bilo manje strašno nego s glumom gospodina Prejca."

 

Već na sljedećim stranicama koncentrirala se na važnost igre i mogućnosti bijega u vlastiti svijet izolacije i mašte, kao da želi pobjeći od prisjećanja na strahotne događaje opisane na prethodnim stranicama "u svoj začarani svijet, u vlastiti svijet svoje igre, omeđen nevidljivim krugom nevidljive granice..".

Ipak, svemu jednom mora doći kraj, pa tako i djetinjstvu, a kraj djetinjstva za Višnju predstavljala je razočaravajuća spoznaja da su za "dolazak Božića"  odgovorni njeni roditelji te da svi odrasli samo priređivaju "predstave". No na kraju se i ona odlučila pridružiti tom svijetu odraslih i sudjelovati u predstavama:

 

 "Iza večere sam odučila sam da i ja svakome od ukućana poklonim nešto za idući Božić. Htjela sam se uključiti u igru. Odlučila sam i ja sudjelovati u predstavama." 

 

Možda baš zbog razočaranja koje je postupno donosio ulazak u svijet odraslih, Višnja je sve jače osjećala želju da što duže održi "dijete u sebi" na životu:

 

"Strah da će prestati igra kad pođem u školu bio je potisnut novim druženjima, novim prostorima, novim načinima igre. Činilo se da je čitav svijet odmaknuta obala prema kojoj brodim niz brzace i tjesnace po struji za koju nisam ni pomišljala da bih je mogla mijenjati ili skrenuti. Znala sam da po njoj moram broditi do one označene obale koja me istodobno privlačila i odbijala. Da joj povećam privlačnost, ja sam se igrala, da je zadržim još neko vrijeme daleko od sebe, ja sam se igrala...Ta je igra bila znak posrednog prihvaćanja, odgoda predaje. Prkosila sam i još danas prkosim prijetvorno glumeći predaju. Po tome zaključujem da dio mog djetinjstva još uvijek živi u meni i uzima danak koji se plaća za odgodu pristajanja." 

 

U određenom trenutku tijekom odrastanja spoznala je važnost riječi koje je nazvala "opasnim čarobnjacima",  opisujući kako je osjećala sve jaču želju i privlačnost prema tom magičnom oružju : "Sve su me više privlačile u želji da ih do kraja spoznam, da osjetim kako je to vladati riječima.."  Višnja je svakako uspjela ovladati riječima čemu svjedoče brojni romani, novele, igrokazi, slikovnice, drame i zbirke pjesama ove književnice.

 

Zanimljivo, pred kraj memoara opisuje kako je, "prkoseći lažnoj skrušenosti u očima onih koji su se nazivali odraslima, ti prijetvorni ljudi što su neiskreno nametali svoja pravila ponašanja" svom ocu rekla: "Poeziju je uglavnom dosadno čitati, može biti lijepo pisati je."  Višnja je očito promijenila mišljenje o "dosadnoj" poeziji u odrasloj dobi, izdavši više uspješnih zbirki pjesama. Jedna od njih je i Bolovi poklonjeni usput u kojoj najjasnije vidimo autoričinu rastrganost između svijeta imaginacije u kojem je toliko voljela prebivati i svijeta zbilje koji je nemilosrdno zahtijevao njenu participaciju. 

 

Kroz analizu Sjećanja možemo vidjeti zašto je Jelena Hekman Višnju Stahuljak zvala zanesenom romantičarkom koja se "odupire realističkoj reprodukciji stvarnosti". Djetinjstvo je za autoricu bilo magično i sretno doba te je kao odrasla žudjela za tim nevinim i razigranim vremenima, često se sa sjetom prisjećajući događaja i ljudi koji su oblikovali njen život, a na kraju, u određenoj mjeri, i njeno stvaralaštvo, koje je oduvijek bilo na granicama eskapizma.  No ono što je bilo zanimljivo kod Višnje je da je, unatoč svojoj sanjarskoj prirodi i želji za bijegom u svijet mašte, književnica itekako bila svjesna tamne strane života te ju je prihvatila kao svog suputnika jednako kao i onu svijetlu stranu.

 

"Sva su letala odjednom puna ožiljaka,
 puna nas,
 usput stvorena, usput obilježena,
 usput poklonjena,
 uzeta.
 Ne odvajaju se od nas.
 Nitko nas ne može zbrisati,
 jer imamo pune šake bolova,
 a ne možemo ih pokloniti,
 jer se poklonjen dar ne poklanja nikom."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.