Weekly ZiNgers! Divine melancholy

February 8, 2019

 

"I radost je moja sjeta sve sama."  

 

Kad govorimo o Michelangelu prvo što nam pada na pamet njegova su veličanstvena slikarska i kiparska djela, no Michelangelo je bio pravi predstavnik renesansnog Uomo universala; univerzalnog čovjeka s rasprostranjenim znanjima i vještinama u raznim oblastima; bio je slikar, kipar, arhitekt i pjesnik. Potonje je često previđeno u slučaju ovog višestranog umjetnika te je upravo njegovo pjesništvo ono čemu ćemo se posvetiti u ovotjednom ZiNgeru. Kao izvor koristit ćemo biografiju francuskog romanopisca Romana Rollanda Michelangelov život i djelo engleskog esejista i kritičara Waltera Patera Renesansa: studije o umjetnosti i pjesništvu (Pater, W. (2014.) Renesansa: studije o umjetnosti i pjesništvu, prev. R. Bartolec, Varaždin: Modernist; Rolland, R. (2013) Michelangelov život, prev. M. Lice, Zagreb: Nova knjiga Rast).

 

Michelangelo Buonarroti (6. ožujka 1475. – 18. veljače 1564.) bio je "genij božanskog nadahnuća" te se smatra jednim od najvećih umjetnika svih vremena. I premda je najpoznatiji po svom likovnom stvaralaštvu, njegova darovitost obuhvaćala je i pjesništvo. 

 

Rođen je u Capresu u Canzentinu, u uglednoj firentinskoj obitelji. Otac mu je bio gradski načelnik, a majka mu je umrla kad je imao samo šest godina. Imao je petero braće s kojima je cijeli život imao kompleksan odnos, kao i sa svojim ocem koji je patio od "manija proganjanja". Već kao dijete upoznao je okrutnost života i duhovnu osamljenost. Naime, kad je krenuo u školu zanimalo ga je samo crtanje te zbog toga nije bio omiljen u školi. Njegov otac i stričevi nemilosrdno su ga tukli jer su smatrali da je velika sramota imati umjetnika u obitelji. No Michelangelo je bio tvrdoglav te je nastavio svoj umjetnički put; šegrtovao je u ateljeu firentinskog slikara Domenica Ghirlandaia, a kasnije je prešao u kiparsku školu Lorenza de Medicija. Knez se zainteresirao za njega i smjestio ga u svoj dvorac te se Michelangelo našao u samom srcu talijanske renesanse, usred antičkih zbirki, u pjesničkom i znanstvenom ozračju gdje se napajao i inspirirao antičkim duhom. S trideset godina reputacija i slava su mu bile zagarantirane, a ostatak života ispunjavala su mu tri velika rada, često prekidana sukobima s mecenama, preispitivanjima i oklijevanjima; Sikstinska kapela, mauzolej pape Julija II. i sakristija San Lorenza. 

 

Radio je i živio u neprekidnoj groznici, primajući više narudžbi nego što je mogao ispuniti, a njegova posvećenost radu često je uzimala svoj danak na njegovom tijelu te je stalno bio bolestan, no to ga nije sprječavalo da nastavi s radovima. Kad je u Bologni radio na brončanoj statui Julia II., za sebe i svoje pomoćnike imao je samo jedan krevet u kojem je ležao odjeven i obuven. Kad su mu nakon cijelog radnog dana noge otekle morali su izrezati cipele, a kad su ih skidali s njima su otpadali i dijelovi kože. Tijekom života se obogatio, no novac mu je uvijek bio sekundarna stvar u odnosu na njegovu umjetnost, dijelio ga je obitelji, posluzi i potrebitima, a većinu svojih djela također je podijelio. 

 

Bio je pesimistične naravi, stalno zabrinut i uznemiren, progonjen raznim strahovima, kako je sam govorio, živio je u "stanju melankolije, ili, bolje rečeno, ludila". Njegov nemir, ali i ogromna volja, stalno su ga tjerale da radi te nikad nije imao spokoja, čak ni kad je stvarao. Od djetinjstva je pisao stihove. U svojim crtežima, pismima i bilješkama zapisivao je misli koje je kasnije stalno prerađivao. Nažalost, 1518. godine spalio je veliki dio svojih mladenačkih pjesama, a ostale su bile uništene prije njegove smrti. One pjesme koje su ostale, preko tristo njih, objavljene su šezdeset godina nakon njegove smrti. Objavio ih je njegov pranećak Michelangelo Buonarroti mlađi, 1623. godine. On je dosta toga od izvornika izmijenio, neke dijelove sam dopisao te je tako original izgubio na svojoj kvaliteti. Iz tog razloga knjiga je prošla gotovo zanemarena.

 

Mihelangelove pjesme bile su intimne, duhovne i mistične prirode. Svoje uzburkane misli iznosio je u sonetnoj formi, a njegove pjesme bile su spontani izričaji koji nas, dok ih čitamo, približavaju umjetnikovom životu i njegovoj istinskoj prirodi. U svojim pjesmama sažeo je najdublje ljudske misli i emocije. Pregledom pojedinih stihova iz njegovih pjesama vidjet ćemo kako je Michelangelo svoj život i tragičnu sudbinu umjetnika prožetog patnjom i boli, utkao u svoje pjesništvo. 

 

Stihovi pisani uz studije za Madonnu Medičijeve kapele odaju usamljenost i izoliranost od svijeta oko sebe, koju je osjećao cijeli život: 

 

"Samo ja plamteć u sjenci ostajem
 Kada po zemlji sunca zrak više ne pada;
 Svi drugi od milja, a ja od jada
 Na zemlju liježem s plačem i jecajem."

 

Michelangelo je cijelo svoj život bježao i vraćao se u Firencu, progonjen njegovim poznatim demonima; nerazumnim strahovima. Koliko su snažne bile emocije bile koje su obuzimale firentinskog umjetnika svjedoče stihovi koje je napisao nakon što je Firenca bila pokorena, kad je pomišljao na samoubojstvo: 

 

"Ako ikom da se ubije pravo pripada,
 S nadom da se vraća u nebeske sfere, 
 Pripada onom, što, tako pun vjere, 
 Živi čameći od bijede i jada."

 

Njegova obitelj ga je iskorištavala, braća su očekivali su od njega novac i namještenja te su njegov kapital trošili bez grižnje savjesti, a njegov nećak je po svemu sudeći imao slične namjere. Michelangelo je imao podvojene osjećaje prema svojoj obitelji, osjećao je dužnost da im pomogne što je i radio do kraja života, no zamjerao im je njihovo bezobzirno i sebično ponašanje. Nakon smrti oca i brata napisao je veličanstvenu poemu bola, koja je ostala nedovršena kao i sve drugo što je radio. 

 

"Sad nebom bijede naše oslobođen,
 Žali me što mrtav ostajem,
 Njegovom voljom ja od tebe rođen.

 

 Za smrt si mrtvac, no s nebeskim sjajem,
 Ne plaše više te ćudi i promjena;
 To bez zavisti ne pišem, priznajem.

 

 Sudba i vrijeme vam granična kamena
 Prijeći se ne usude, oni što daju
 Da kratkoj sreći bol duga je smjena.

 

 Oblaka nema da vam sjaju,
 Uporno vrijeme sad vas ne satire,
 Slučaj i nužda vas ne proganjaju.

 

Krasota vaša noću ne zamire,
Niti od danje svjetlosti se diže,
Ni tad kad nama jara sunčeva navire,

 

Na tvojoj smrti učeći sam svojoj sam bliže, 
Tvoj lik mi se, oče, u mislima stvori 
Ondje kuda svijet naš rijetko kad stiže. 

 

Smrt, kao što misle, nije jad najgori, 
Jer tad se zadnji dan diže do prvoga,
I milošću zauvijek dvor Božji otvori.
 
Tu ću, Bogu hvala, tebe oca svoga, 
Nadam se, vidjet, ako srce ledeno 
Razum iz gliba digne zemaljskoga. 

 

I, jer na nebu buja sve što je čedno,
Ako ljubav oca i sina poraste,"


Neki od njegovih najljepših soneta napisani su inspirirani ljubavlju koju nikad nije doživio u potpunosti; njegove ljubavi bile su platonske prirode. Plemkinja i pjesnikinja Vittoria Colonna bila je osoba za koju je Michelangelo imao jaka osjećanja. Vezala ih je ljubav prema umjetnosti, književnosti i vjera. Jedno drugome su pružili utjehu i razumijevanje koje nisu dobivali od svijeta. Njihovo prijateljstvo utjecalo je na Michelangelovo stvaralaštvo te se vjeruje da ga je inspirirala za dva crteža Uskrsnuća koja se nalaze u Louvreu i Britanskom muzeju. Također je iz ljubavi prema njoj nacrtao Krista na križu. Nakon njene smrti napisao je sljedeće stihove, izražavajući svoju vjeru u pobjedu ljubavi nad smrću: 

 

" Smrt neka se, k’o inače, ne hvali sada 
  Tim što sunce sunca nam sakri i uze; 
  A pobjednička ljubav kao cilj uze 
  Da na zemlji i nebu vječnost joj dade."

 

Poslije toga više nikada nije osjetio ljubavni zanos prema nekome: 

 

"Ljubavni plam mi u srcu ostao;
 I kako veća bol otjera manju, 
 Krila duši svojoj sam potkresao."

 

Svoju smrt je očekivao, većinu života je kontemplirao o njoj, stalno je bio svjestan njene prisutnosti zbog slabog tijela u kojem je obitavao njegov snažni duh. Pred kraj života njegove misli sve su više bile ispunjene željom da napusti ovaj svijet:

 

"Tko duže tu živi, bjedniji je stoga; 
 Što kraće, lakše ide do neba svoga."

 

Napuštao ga je renesansni duh, što se dogodilo mnogim njegovim suvremenicima, te se počeo sve više okretati Bogu: 

 

"Moja umjetnost više mi ne obasjava 
 Dušu obraćenu božanskoj ljubav, 
 Što, da nas zagrli, dade se raspeti."

 

Dan uoči smrti izdiktirao je svoju oporuku, okružen prijateljima, predao je "svoju dušu Bogu, svoje tijelo zemlji"  i tražio je da se "vrati bar mrtav" u svoju voljenu Firencu. Umro je 18. veljače 1564. u Rimu, a sutradan je uz velike počasti sahranjen u crkvi Santa Croce u Firenci. 

 

Kaže se da velika umjetnost dolazi iz velike boli, a u Michelangelovom slučaju to je bilo i više nego točno. Melankolične prirode, usamljen, vječno progonjen sumnjama, strahovima i nesigurnostima, predodređen za velike stvari, no isto tako i za velike patnje. Njegov život bio je život genija rastrganog između neba, prema kojem je dizao pogled u potrazi za odgovorima i utjehom, i zemlje za koju je bio vezan usudom, sve dok napokon nije odradio svoju rabotu.

 

"Rasterećen dosadna i teška bremena
 Gospode dragi, i razriješen svijeta,
 Umoran stižem poput lomna drveta
 Iz bure strašne do mira blažena."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.