Weekly ZiNgers! Pepeljuga i Princ

February 15, 2019

 

"»Pogodi tko sam?«  — »Smrt si« , rekoh. Tada

 Odgovor čuh: — »Ne, nisam, ja sam Ljubav.«"

 

Luko Paljetak u pogovoru Portugalskih soneta koristi zanimljivu komparaciju kad pjesnikinju Elizabeth Barrett Browning naziva "Pepeljugom-pjesnikinjom", a njenog supruga i pjesnika Roberta Browninga "Princom-pjesnikom", usporedivši njihove živote i romansu s onom iz jedne od najpoznatijih bajki na svijetu. Doista, ljubavna priča ovo dvoje pjesnika ima sve elemente jedne bajke; okrutna maćeha u Elizabethinom slučaju je njen posesivni otac koji svojoj kćeri ne dopušta udaju, protagonistica Elizabeth većinu svojih dana provodi u sobi, zbog bolesti prikovana za krevet, ispunjavajući svoje dane čitanjem i pisanjem sve dok ne dolazi njen "Princ-pjesnik" Robert Browning i odvodi je daleko od života ispunjenog samoćom i bolešću. U ovotjednom ćemo se ZiNgeru, povodom Dana zaljubljenih, osvrnuti na jednu od najpoznatijih i najljepših literarnih romansi te promotriti kako je ljubav ovo dvoje pjesnika utjecala na njihovo stvaralaštvo koristeći se djelima Portugalski soneti i Izabrane pjesme. (Browning, Barrett, E. (1995.) Portugalski soneti, prev. L. Paljetak, Zagreb : Durieux ; Dubrovnik : Matica hrvatska, Browning, R. (2018) Izabrane pjesme, prev. M. Maras, Zagreb : Matica hrvatska).

 

Elizabeth Barrett Browning (6. ožujka 1806. -  29. lipnja 1861.) rođena je u mjestu Coxhoe Hall u Durhamu, kao najstarije od dvanaestero djece Edwarda i Mary Barrett. U petnaestoj godini ozlijedila je kralježnicu što je rezultiralo tim da je gotovo postala invalid, u potpunosti vezana za kuću, odnosno krevet sljedećih dvadeset i pet godina svog života. Nakon smrti njene majke i zbog financijskih poteškoća koje su uslijedile, njena obitelj se preselila u London, u kuću koju je Elizabeth zvala "tamnicom". Edward Barrett bio je iznimno posesivan čovjek koji je kontrolirao živote svoje djece te nije dopuštao kćerima da se udaju. Elizabeth je dane provodila čitajući i pišući; poeziju je počela pisati od trinaeste godine, a u isto vrijeme počela je i prevoditi zahvaljujući svom poznavanju više jezika (znala je grčki, latinski, talijanski i francuski jezik, a služila se španjolskim, njemačkim i hebrejskim). Njena svakodnevnica bila je bez većih promjena sve dok se u njenom životu nije pojavio engleski pjesnik Robert Browning, a do susreta ovo dvoje književnika došlo je zahvaljujući pohvalnim stihovima koje je Elizabeth u svojoj pjesmi, znakovito nazvanoj Udvaranje Lady Geraldine, napisala o pjesniku i njegovoj zbirci Bells and Pomegranates

 

Robert Browning (7. svibnja 1812. - 12. prosinca 1889.) rođen je u londonskoj četvrti Camberwell. Njegov otac posjedovao je veliku knjižnicu i Robert je zahvaljujući očevoj strasti prema knjigama od rane dobi bio upoznat s poezijom engleskih romantičara te je i sam postao strastven čitatelj. Poput Elizabeth, vladao je s više jezika; francuskim, talijanskim, grčkim i latinskim. Nakon završenog školovanja upisao se na Londonsko sveučilište, no godinu dana nakon upisa odustao je od daljnjeg obrazovanja te se zaputio na višegodišnje putovanje po Europi.

 

U trenutku kad su on i Elizabeth započeli svoju korespondenciju, koja će rezultirati brakom i glasovitom zbirkom ljubavne poezije, Elizabeth je već bila afirmirana autorica s objavljenim zbirkama pjesama, prijevodima te zbirkom radova An Essay on Mind and Other Poems. Robert je s druge strane, nakon početnih pohvala, objavom poeme Sordello pobrao loše kritike te su kritičari njegovo djelo proglasili nerazumljivim. Početni ugled uspio je vratiti tek nakon deset godina, objavom zbirke pjesama Bells and Pomegranates. Upravo je tu zbirku pjesama Elizabeth pohvalila te joj je Robert nakon toga uputio pismo zahvale u kojem je između ostalog napisao: "Svim svojim srcem volim vaše stihove, draga gospođice Barrett..." i dodao "i volim vas također."  I tako je započela jedna od najpoznatijih literarnih romansi.

 

Nakon početnog dopisivanja, koje je trajalo četiri mjeseca, uslijedio je i prvi susret nakon kojeg je Robert izjavio svoju ljubav. No Elizabeth je bila potresena tom izjavom te ju je Robert morao povući. Trebali su još mjeseci dopisivanja i strpljenja da se Elizabeth uvjeri u njegovu ljubav i da mu napokon prizna svoje osjećaje. Par se potajno vjenčao 12. rujna 1846. godine, a tjedan dana nakon toga pobjegli su u Italiju te su sljedećih petnaest godina proveli u Firenci, prijestolnici talijanske renesanse. Elizabethin otac nije znao ništa o braku njegove kćeri, a kad je saznao s njom više nikad nije progovorio niti riječi. Sva pisma koja mu je Elizabeth uputila vraćena su joj neotvorena nakon njegove smrti.

 

Još prije vjenčanja liječnici su Elizabeth preporučili da otputuje na Mediteran zbog zdravlja, no njen posesivni otac to nije dopuštao. Nakon vjenčanja par je proveo petnaest sretnih godina u Italiji te su dobili sina Roberta Barretta Browninga, kojeg su zvali Pen. No, s vremenom se Elizabethino zdravstveno stanje pogoršalo te je preminula 29. lipnja 1861. godine, u Robertovu naručju. Nakon Elizabethine smrti, Robert se sa sinom vratio u London, gdje je živio povučenim životom, objavljujući djela te je napokon dobio zasluženo priznanje kritike. Preminuo 12. prosinca 1889. godine, nakon što se za vrijeme boravka u Veneciji prehladio i ozbiljno razbolio. Pokopan je u Londonu, u Westminsterskoj opatiji. 

 

O ljubavnoj priči Browningovih napisani su mnogi romani, drame i pripovijetke. Njihovo udvaranje, ljubavna pisma, zabranjen brak i bijeg u Italiju odavno su fascinirali ljubitelje književnosti, ali i književnike. Virginia Woolf (o književnici možete pročitati više u Zingeru na linku: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/01/25/Weekly-ZiNgers-Sezona-ti%C5%A1ine) u djelu Flush: biografija na zanimljiv je način prikazala Elizabethinu životnu priču te ljubavnu priču Browningovih; pišući iz perspektive Elizabethina koker španijela, kojem je pjesnikinja čak posvetila i poemu, To Flush, My Dog.

 

"LOVING friend, the gift of one, 

 Who, her own true faith, hath run, 

 Through thy lower nature ; 

 Be my benediction said 

 With my hand upon thy head, 

 Gentle fellow-creature !"

 

Portugalski soneti predstavljaju svojevrsnu ukoričenu povijest ljubavi dvoje pjesnika. Pisani u periodu od 1845. do 1846. godine, soneti nam pružaju uvid u početne faze odnosa i zaljubljivanja Elizabeth i Roberta.

 

U početku je Elizabeth bilo teško povjerovati u Robertove osjećaje prema njoj, a sama pomisao na to izazivala je snažne emocije u pjesnikinji:

 

"Pitah se, dragi, tako onda kada

 Pročitah to u pismu tvom. Zar stalo

 Toliko ti je do mene? Lit’ dalo

 Ne bi se vino, jer drhtim. Nek vlada

 Život mi dušom, što san smrtni snije.

 Voli me, dakle! u me gledaj, diši!

 Slavne su gospe znale — čudno nije -

 Zbog ljubavi svoj posjed, stalež viši

 Odbacit, ja ću grob, na zemlji mi je

 Draže bit, negda raj me tebe liši."

 

Koliki je snažan i transformativan utjecaj na njen život imala ljubav svjedoče sljedeći stihovi, u kojima Elizabeth piše da je zdrava i jaka; gotovo kao da je ljubavni zanos koji je osjećala pomogao poboljšanju njenog zdravstvenog stanja, koje je uslijedilo nakon njihovih susreta:

 

"Digao si me iz tužne doline

 Zemne, gdje Dragi, bačena sam bila,

 Oživjela je tvoga daha sila

 Beživotne mi uvojke da sine

 Čelo u anđeoske mi visine

 Od cjelova tvoga spasonosnog! Snila

 O Bogu sam, a nađoh tebe! Skrila

 Zemlja svoj lik zbog tvoje je blizine!

 Moj si, moj; zdrava sad sam, jaka ja."


Njihovo dopisivanje bilo je gotovo svakodnevno, Elizabeth je željno iščekivala Robertova pisma, pitajući se da li on osjeća isto što i ona, a kad je potvrda došla, bilo je to previše za nju:

 

"Pisma! taj mrtvi papir, nijemi, bijeli!

 Ipak se živa čine dok ko prut

 Drhtavom rukom stavljam ih u skut

 Razvezujući noćas svežanj cijeli.

 Ovo mi reče da on vidjet želi

 Ko prijatelj me; ovdje traži kut

 I dan da dlan mi takne... taj sam put

 Plakala zbog tog!  —  ovo... papir sveli...

 Volim te reče; klonuh ko da tada

 Prošlost mi tresnu budućnost grom."

 

Elizabeth je dvadeset i pet godina svog života provela vezana za kuću, svoju "tamnicu", i premda je ljubav koja je došla kao grom iz vedra neba i uzdrmala nju i njen cijeli svijet, bila nešto čemu se nadala, kad je došao trenutak odluke tj. odlaska sa svojim voljenim, ona je počela osjećati strah zbog tako velike promjene:

 

"Ostavim li zbog tebe sve, da l’ sve

 Zauzvrat ti ćeš meni biti? Zar neće

 Nedostajat mi ćaskanja i sreće

 Domaće, cjelov svagdanji, zar, gle,

 Neće mi čudno bit kad vidim te

 Zidove, sobe. nove, druge, veće?

 Ispunit da l’ ćeš to mjesto gdje će

 Uvijek sjat zgasle, blage zjene dv’je?"

 

Na kraju zbirke, u možda jednom od njenih najpoznatijih soneta, Elizabeth se pita: 

 

"Kako te volim? Ovako, znat budi:

 U svu dubinu, širinu, visinu

 Kamo mi duša, kad joj krila vinu

 Onkraj se Bića i Milost, žudi.

 Svakog te dana volim, kada rudi

 Sunce, kad svijeća obasjava tminu;

 Slobodno, kao oni koji ginu

 Za pravdu, bez taštine, čistih grudi.

 Volim te strašću kojom snosih jade,

 Djetinjom vjerom, ljubavlju što strti

 Gubitkom se najmilijih ne znade;

 Osmijehom, suzom što se okom vrti,

 Dahom, svim žićem! —  i ako Bog dade,

 Još više voljet ću te voljet poslije smrti."

 

U odnosu na Elizabethine "otvorene" izljeve ljubavi u glasovitim sonetima, Robert je bio poprilično suzdržan po pitanju izražavanja emocija u svojoj poeziji, no u dvije poeme napravio je iznimku, a jedna od njih je Još jednu riječ (za E.E.B):

 

 "Tako to izgleda: stojim na svojem postignuću.

  Jedino ovaj stih, jedan mi život podaje;

  Stih i ništa drugo nemam da tebi dadem.

  Druge visine u drugim životima, s voljom Božjom —

  Svi darovi sa svih visina, tvoj vlastiti, Ljubavi!"

 

Druga poema u kojoj je Robert napravio iznimku i spomenuo Elizabeth nastala je nakon njene smrti. U poemi Gledaj naprijed pjesnik izražava svoju "odlučnost da se suoči sa smrću i tako opet sjedini s ljubljenom osobom"(Maras, 2018: 185):

 

"I nastajat će, prvo mir iz patnje, ter iz tmuše

        Svjetlost, pa tvoje grudi,

 I opet ću te priviti, o dušo moje duše —

         Počinak s Bogom budi!"

 

Zanimljivo je kako je jedna od najljepših literarnih romansi započela upravo zahvaljujući pisanoj riječi. Ono što je povezalo Elizabeth i Roberta i pomoću čega su se njihove duše prepoznale prije nego što su im se pogledi uopće sreli su riječi, a ono što je proizašlo iz njihove ljubavi su jedni od najljepših stihova u povijesti književnosti. I na kraju, upravo zahvaljujući pisanoj riječi, ovo dvoje zaljubljenih pjesnika uspjeli su savladati su i onu posljednju prepreku koja ih je razdvajala te su ostali ujedinjeni i nakon smrti, živeći vječno na stranicama ispisanim poviješću njihove ljubavi.

 

"Lakša bi bila smrt neg što bi

 Ta odijeljenost, prijatelju! Svoje

 »Ne« kad Bog kaže najteže je, ali

 Ljudske ne mogu rastavit nas svađe,

 Oluje skršit, svladat morski vali,

 Planine nisu zapreka da nađe

 Moj dlan tvoj dlan: nek svod se na nas svali

 Uz zvijezde ćemo priounut još slađe."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.