Weekly ZiNgers! Celestial pilot

March 1, 2019

 

"Only those are crowned and sainted
 Who with grief have been acquainted,"

 

"Be still sad heart!", "Into each life some rain must fall", "Ships that pass in the night", "Footprints on the sands of time" - to su samo neke od fraza koje su postale toliko poznate da su ušle u američki jezik te se citiraju bez da govornik zna da je njihov autor pisac Henry Wadsworth Longfellow. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti život i djelo ovog velikana književnosti koristeći se djelom Edwarda Wagenknechta Longfellow: a full-length portrait.

 

Henry Wadsworth Longfellow (27. veljače 1807. - 24. ožujka 1882.) bio je najpopularniji američki pjesnik devetnaestog stoljeća. Svojim djelima utjecao je na cijeli niz umjetnika i skladatelja, škole su bile nazivane po njemu, a 1870- ih njegov rođendan slavljen je diljem sjedinjenih država. Bio je jedna od onih književnih ličnosti koja je izazivala divljenje ne samo zbog svog književnog genija, već i zbog kvaliteta koje je posjedovao kao čovjek. 

 

Rođen je u Portlandu u Maineu, u velikoj obitelji bogate tradicije i povijesti. Njegov otac, Stephen Longfellow, bio je važna politička ličnost i ugledni odvjetnik. Njegov djed, general Peleg Wadsworth bio je ratni heroj, a njegov stric, prema kojem je Henry dobio ime, bio je pomorski poručnik koji poginuo herojskom smrću. Od rane dobi posvećena je velika pažnja njegovom obrazovanju, pohađao je razne privatne škole te je bio izvrstan učenik. Upisao je Bowdoin College i već je za vrijeme studija uspostavio svoj književni status objavljivanjem raznih djela, a do kraja života ostao je posvećen književnom radu; neumorno je pisao, predavao i prevodio (preveo je između ostalog i Danteovu Božanstvenu komediju).

 

No za razliku od uspješnog akademskog života, njegov privatni život bio je ispunjen tragedijama i gubitcima. Njegova prva supruga, Mary Storer Potter, preminula je nakon pobačaja, a Henry je nakon njene smrti bezuspješno utapao svoju tugu u radu. Drugu suprugu, Fanny Appleton, upoznao je "sretnom slučajnošću", kad je umjesto u Italiju, zbog problema s putovnicom, morao otputovati u Švicarsku. Imali su dug i sretan brak u kojem su dobili šestero djece, no čudnovata nesreća naglo je prekinula njihovu bračnu idilu. Fanny je jedan dan sjedila u knjižnici pored otvorenog prozora, kad su (nagađa se) zapaljena šibica ili vosak pali na njenu ljetnu haljinu i za trenutak je cijela bila u plamenovima. Otrčala je Henryju koji se nalazio u prostoriji pored i on je pokušao ugasiti vatru tako što je Fanny umotao u tepih i privio uz sebe, ali uspio je samo zadobiti ozbiljne opekline po licu i rukama. Fanny je ubrzo nakon nesreće pala u komu i preminula, a Henry nije mogao prisustvovati pogrebu zbog težine svojih ozljeda. 

 

Iz djela Longfellow: a full-length portrait, kroz piščeve brojne korespondencije, saznajemo razne detalje iz njegova privatna života. Posebno su zanimljiva ona pisma u kojima spominje druge pisce kao npr. Charlesa Dickensa. Dvojica velikana upoznali su se kad je Dickens doputovao u Boston 1842. godine, a njihov drugi susret bio je kad je Henry otputovao u Englesku te je bio ugošćen u Dickensonovom Gad's Hillu, 1868. godine. Dvojica su velikana imala samo riječi hvale jedan za drugog, a nakon što je saznao za Dickensovu smrt, 1870. godine, napisao je:
 
"How suddenly Dickens vanished from our sight! And yet I was not much surprised; for when he was last here, he seemed very restless. as if driven by fate; - fato profugus. Whenever you meet Miss Hogarth, or any of the family, I beg you to remind them of me, and to say how gratefully I remember their Hospitality."

 

Komentari na drugu književnu senzaciju doba, sestre Bronte, varirali su od "zanimljivo", ali "morbidno" za Vilette, do "snažno i predivno" te "sve u svemu čudo" za Orkanske visove, a Shirley je smatrao napretkom u odnosu na Jane Eyre. Djelo Adam Bede spisateljice George Eliot (pravim imenom Mary Ann Evans, ali je pisala pod muškim pseudonimom) zbunjivalo ga je, rekao je da je "previše muževno za ženu, a previše ženstveno za muškarca". Dickens je s druge strane odmah izjavio da Adam Bede mora biti djelo žene. Kad je Henry upoznao englesku književnicu izjavio je da je bio ugodno iznenađen lakoćom s kojom je tekao njihov razgovor te da spisateljica uopće nije bila hladna i rigidna osoba kakvom ju je on zamišljao.

 

Iz djela saznajemo više i o piščevim brojnim zdravstvenim tegobama koje su započele vrlo rano; već kao dijete imao je ozbiljan problem s inficiranim stopalom za koje su doktori čak smatrali da će ga morati amputirati. Popis bolesti koje su ga mučile tijekom života doista je podug, a uključuje reumatsku groznicu, varikozne vene, reumu, lumbago, vertigo, nesanicu, neuralgiju, probleme s probavom, probleme s  zubima ("I am a martyr to toothache..."), loš vid ("I still remain half blind, seeing only at favorable hours and in favorable lights...")... Začudo, sve te boljke ipak nisu bile ono što ga je najviše mučilo. Naime, još dok je bio student počeli su njegovi problemi s intenzivnim glavoboljama:

 

"Ever since I have been here I have been troubled - with a continuing swimming and aching in my head - a fullness and heaviness - I hardly know what to call it. Sometimes a continual pain (at times more or less violent) from morning till night."

 

Henry je vjerovao da je ta bol uzrokovana mentalnim naprezanjima, a uzevši u obzir opseg posla koji je ovaj produktivni pisac obavljao, lako je za pretpostaviti da je tako uistinu i bilo:
 
"I rise at six in the morning, and hear French recitations of sophomores immediately. At seven I breakfast, and am then master of my time until eleven, when I hear a Spanish lesson of Juniors. After that I take lunch; and at twelve I go into the library, where I remain till one. I am then at leisure for afternoon till five, when I have French recitation of Juniors. At six, I take coffee; then walk and visit friends till nine; study till twelve, and sleep till six, when I begin the same round again."

 

No nisu svi piščevi dani bili tako produktivni. Ljeti je imao problema s pisanjem te bi uvijek iščekivao jesen da mu se vrati koncentracija, a u dnevniku se žalio kako mu dani prebrzo prolaze i kako ne može vratiti u "pjesnički mod". Njegove razne boljke i letargija ipak ga nisu omele u njegovom poslu predavača koji je shvaćao vrlo ozbiljno (čak je sam izrađivao udžbenike):

 

"I regard the profession of teacher in a far more noble and elevated point of view than many do. I cannot help believing that he who bends in a right direction the pliant disposition of the young, and trains up the ductile mind to a vigorous and healthy growth, does something for the welfare of his country and something for the great interest of the humanity."

 

Svi koji ga su poznavali imali su samo riječi hvale za njega, a o njegovom karakteru najbolje svjedoče izjave suvremenika. Književnik W. J. Stillman opisao je Henryjevu osjetljivu prirodu kao: "the most exquisitely refined and gentle nature I have ever know - one to whom a brutal or inconsiderate act was positive pain, and any aggression on the last creature a cause of intense indignation." Autor J. T. Trowbridge o piscu je također mislio sve najbolje: "Of all the people I ever knew, he was the most charitable in speech, tolerant even of faults which society deems it dangerous to condone." A autorici Elizabeth Stuart Phelps najviše je u sjećanju ostala njegova blaga narav: "He remains in my thoughts as on of the gentles man whom I ever known."

 

Henry je bio književna zvijezda s respektabilnim ugledom, no bio je jednako izložen i pohvalama i kritikama, a s obzirom na njegovu tankoćutnu prirodu logično je da su ga kritike pogađale: "I am never indifferent, and never pretend to be, to what people think of my books. They are my children, and I like to have them liked... The ill-will of anybody hurts me." 

 

Jedan od njegovih najžešćih kritičara bio je američki književnik Edgar Allan Poe (o kojem možete pročitati više u ZiNgeru na linku: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/01/18/Weekly-ZiNgers-An%C4%91eo-svega-%C4%8Dudnog) koji je pisca optužio za plagijarizam, na što je Henry odgovorio: "As to Mr. Poe, I never knew what made him so ferocious and pertinacious in his criticism upon me. I never met him; though one or two letters passed between us... These letters related solely to contributions for his periodical and were very civil and friendly even. They were a year or two anterior to his criticism." 

 

A nakon što je saznao za Poeovu smrt izjavio je: "...What a melancholy death is that of Mr. Poe, - a man so richly endowed with genius! I never knew him personally, but have always entertained a high appreciation of his powers as a prose writer and a poet. His prose is remarkably vigorous, direct, and yet affluent; and his verse has a particular charm of melody, an atmosphere of true poetry about it, which is very winning."

 

Ponudio je i svoje objašnjenje Poeovih kritika upućenih na njegov račun: "The harshness of his criticism I have never attributed to anything but the irritation of a sensitive nature chafed by some indefinite sense of wrong."

 

Poe nije bio jedini pjesnik podložan melankoliji i nemirima; stanjima koja se često pripisuju pjesnicima (kao što je Aristotel konstatirao u svom spisu Problemata physica) i koja smo također vidjeli kod renesansnog umjetnika Michelangela (o kojem možete pročitati više u ZiNgeru na linku: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/02/08/Weekly-ZiNgers-Divine-melancholy) Henry je patio od istih duševnih boljki, a to je pogotovo bilo izraženo nakon smrti njegove druge supruge:

 

"I have fallen into a strange state of discouragement and apathy of the mind. It seems as if some great change - some great destiny were impending over me. I am restless, and my imagination is filled with gloom."  

 

No po običaju, njegovi najbliži i kolege nisu znali ništa o tome jer je Henry, kao i uvijek, sve držao u sebi. Ipak, u jednom od pisama u periodu nakon suprugine smrti pustio je svoje osjećaje da se preliju na papir:

 

"...I try to write to an old friend, but this deadly wound within me aches and bleeds so that I am obliged to take refuge in silence. No heart can know another s desolation, and no words of mine can paint to you the ceaseless agony of my life. How I am still alive, I know not; and sometimes, indeed, I feel as if I were dying. The earth seems to sink under me, and if it were not that the children hold me fast, I should lose my grasp on life altogether, it all seems so shadowy and unsubstantial."

 

Bez obzira na svu bol i patnju koju je osjećao, Henry nikad nije pokazivao svoju tugu pred djecom. Klasičan je to pokazatelj njegove stoičke naravi, ali i velike ljubavi prema djeci koju je htio zaštititi od dodatne boli. Ostatak svog života Henry je posvetio brizi za djecu i unuke te svom književnom radu. Zdravlje mu je počelo opadati 1881. godine, a preminuo je 24. ožujka 1882., mjesec dana nakon svog sedamdeset i petog rođendana koji je bio slavljen diljem Amerike. Nekoliko dana prije smrti jako se razbolio, a kako je bila noć nije htio uznemiravati ukućane u neugledan sat te je patio u tišini do jutra. Smrt najpoznatijeg i najslavljenijeg pjesnika svog doba označila je kraj jedne ere, ali kao što sam Henry kaže:

 

"There is no Death! What seems so is transition;
     This life of mortal breath
 Is but a suburb of the life elysian, 
     Whose portal we call Death."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.