- Ana Savković
Brod sazdan od boli: Neda Šušnjak
„Može li netko
smisliti odgovor
kad ga pitanje svlada“
„Može li netko“ kratka je pjesma kojom samozatajna pjesnikinja Neda Šušnjak završava prvi ciklus pjesama u zbirci Srce u atmosferi (STAJER GRAF, 2018). Upravo nam ta pjesma može poslužiti kao nit vodilja kroz cijelu zbirku, koja dok je čitamo u nama izaziva osjećaj uranjanja u autoričin hermetički zatvoren svijet (poput "hada" iz pjesme „Tražeći nju“). U tom svijetu sve su uloge već odavno podijeljene, sudbina likova poznata i samo se iščekuje razotkrivanje poznatog kraja. No autorica kao da još nije spremna u potpunosti se pomiriti s tom spoznajom i zato kreće na putovanje svojim „brodom sazdanim od boli“ da bi na kraju prihvatila da je ono što traži, ono što joj najviše treba kad je savladaju pitanja na koja nema odgovora – nada; zapravo izgubljen., Daje nam to do znanja tek na samom kraju: „Ma kakvi su to morali biti/ dosadašnji putovi/ da se put' beznađa krene“.
Zbirka je podijeljena u šest ciklusa: „Od slike do prilike“, „Kada ti se pomuti geometrija“, „Upregnuti ždrala“, „Možda je negdje“, „U sobi Alzheimer“ i „Nakon svih uzrasta“.
U prvom ciklusu „Od slike do prilike“ pjesnikinja se obraća nejasno određenom subjektu. Je li to čovjek ili svijet oko nje koji nanosi bol od koje "meka srca" s vremenom otvrdnu ostaje nam skriveno kroz cijelu knjigu. Pjesme su ispunjene simbolikom, mitologijom i „fragmentarnim slikama“ (Begović, 2018: 5) kojima pjesnikinja oslikava (ne)stvarnost svega oko sebe istovremeno propitujući "što čeličnim čini" lirski subjekt: „To radiš zbog boli/ A sve što je zaboljelo/ taloži se kao tvrda tvar /u osrčju refleksom stegnutom/ da mu se umanji zapremitost/ i suzi površina ranjivosti dežmekasta/ Kažeš/ može se to sabiti toliko/ do one tvrdoće/ što čeličnima čini meka srca“.
U drugom ciklusu „Kada ti se pomuti geometrija“ metafizička priroda pjesama snažno je izražena. Ovdje je „nespokoj duše“ ("Tvoja duša u nemiru gori") povezan s noćnim bdijenjem, kasnim satima u noći kad se čini da odgovora nema, niti pitanja se više ne sjećamo a „sjene postaju svemoguće“. U pjesmi „Možda ti neki kistovi fale“ govori kroz jasnu metaforu: „revno bojiš u ružičasto zidove“ te se pita kako će proći suočavanje s okrutnom realnošću, kad se iskorači iz sigurnog i poznatog svijeta omeđenog tim istim ružičastim zidovima: „No kako li ćeš se snaći/ dok gledaš trosku u prstićima drozda/ Laviće kako izumiru u zoološkom hropcu/ il' vrbe s okačenim plastičnim „ukrasima“/ Kuda li vode tragovi metalnih gusjenica/ na nagnječenome tlu/ Hoćeš li uspjeti/ u dah Kugle prijeći“.
U trećem ciklusu „Upregnuti ždrala“ postaje jasno da je ovo svojevrsno putovanje bilo neizbježno: "Ta mogla bi vječnost ostati/ oskvrnuta porazom/ jer nikad nisi krenuo tamo", no pjesnikinja se svejedno pita „čeka li gdjegod neka milost/ nesretnika/“. Sada pjesme dolaze uz dozu realnosti o svijetu, a ružičasti su se zidovi počeli rušiti: “A tako se mnogo zala nudi/ izvan staklene stijenke“. I premda se pita „kliko je putova razbacano na životnim kartama“ zna da postoji samo jedan koji se „diči“ jer je izabran te „putne kovčege sprema“ i upreže svog ždrala.
U četvrtom ciklusu „Možda je negdje“ pjesnikinja je u potrazi za nečim...nadom? Spasenjem? Utjehom? „ONA“ kako je pjesnikinja zove, taj objekt potrage, ostaje skrivena, nikad do kraja razjašnjena, no uvijek prisutna, samo je treba znati tražiti ili u krajnjem slučaju „stvoriti“: „Možda u glibu/ u smoli/ sada moli/ da joj ruku pružiš/ otvoriš svoj grudobran/ ONA je tu/ kada se vratiš/ Ako je nema/ da je stvoriš/“
U petom ciklusu „U sobi Alzheimer“ bori se s „nevidljivim stvorovima“ jedino njoj znanim. Tko su ti stvorovi „Koji ti podižu uzglavlje do sfere/ u kojoj ti nervi buktaju stravom/ a ruke plutaju nad potopom/ I ne može ih nitko/ prozvati mrakom/ pa ih istjerati svjetlom/ jer se svaki put vrate/“? Odgovor nam ponovno ostaje skriven.
U posljednjem ciklusu „Nakon svih uzrasta“ došli smo do samog kraja putovanja i sad sve postaje jasno. Svijet je ispunjen neizbježnim i konstantnim povratcima na izvor boli: „Gle ponovno dolaziš/ nakon svih uzrasta/ Ovamo gdje si već nekada bio/“, ali subjekt više nije isti jer „Neko drugo ti/ sad je ovdje stiglo/“, no možda je to i bila svrha putovanja.
Srce u atmosferi koherentna je cjelina ispunjena refleksivnim pjesmama o svijetu oko i unutar pjesnikinje, kojeg ona ne može niti želi mijenjati, već ga samo oslikava onakvim kakav zapravo jest: pomalo beznadan. Neda Šušnjak nam na kraju svoje zbirke možda ne pruža željene odgovore ili više nego dobrodošlu utjehu, ali nas zato vodi na jedno izuzetno putovanje. Upravo je to samo dovoljno jer ponekad je samo putovanje odredište.
Ukratko o autorici: Neda Šušnjak rođena je 17.02.1950. godine u Velikoj Kopanici. Diplomirala je na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu, a nakon toga radila na poslovima planiranja, analiza, statistike i sl. Živi u Svetom Ivanu Zelini.
Dosad je objavila zbirke pjesama: Kako lete ptice, Vlastita naklada, Sveti Ivan Zelina, 2010., Svijet na bijelom papiru, Vlastita naklada, Sveti Ivan Zelina, 2014., te Tragovi u zdencu, STAJER GRAF, Zagreb, 2014. godine.
