Robert Frost! Gazitelj lišća/Izgubljen na nebesima

"Ne mogu me plašit praznim prostorima Oko zvijezda - zvijezda gdje čovjeka nema. Jer u meni bliže tako mnogo ima Pustih mjesta da sam sebe plašim njima."

Tim stihovima Robert Frost završava pjesmu Pusta mjesta u kojoj, na sebi svojstven način, progovara o onome što ga je tištilo cijeli život. Naime, pjesnik se borio s tjeskobama i strahovima koji su ga, kad bi ga obuzeli, tjerali da bježi u izolaciju, u potrazi za snagom i utjehom. Nakon perioda kontemplacije vraćao bi se supruzi i obitelji, ali i svijetu, s novim introspektivnim saznanjima i uvidima koje je potom prenosio u svoje pjesme čineći ih posebno pronicljivim. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti zanimljive detalje iz života i stvaralaštva američkog pjesnika Roberta Frosta koristeći se djelom Miris jabuka / The scent of apples ( Frost, R. (2006.) Miris jabuka / The scent of apples, prev. M. Maras, Zagreb: ArTresor naklada).

Robert Frost (26. ožujka 1874. - 29. siječnja 1963.) bio je prominentni američki pjesnik poznat po realističnim i kompleksnim prikazima ruralnog života i običnih ljudi u svakodnevnim životnim situacijama. Objavio je devet zbirki pjesama, a druga po redu, Sjeverno od Bostona, donijela mu je slavu i priznanje. Zbog tematike svojih pjesama, ali i stila života, prozvan je provincijskim i pučkim pjesnikom, a kritika ga je u jednakoj mjeri i hvalila i kudila. No Frost se nije obazirao na popratne pojave slave, već je nepokolebljivo kročio svojim "manje utrvenim" putem.

Potekao je iz duge loze doseljenika koji su iz Engleske stigli u sjeveroistočni dio Amerike davne 1634. godine. Nemiran duh naslijedio je od svog oca, Williama Prescotta Frosta Jr., novinara sklona alkoholu, koji se odmetnuo od republikanaca i tijekom Građanskog rata zagovarao samostalnost južnih država, a svom je sinu dao ime po poznatom južnjačkom vojskovođi Robertu Leeju. Nažalost, Robert je u ranoj dobi ostao bez oca, William je preminuo u trideset i četvrtoj godini od tuberkuloze, kad je pjesnik imao samo deset godina.

Nakon očeve smrti obitelj se preselila u Salem gdje se Robertova majka zaposlila kao učiteljica u osnovnoj školi. Isabella je usmjerila svog sina prema poeziji koju je on zavolio te mu je ubrzo objavljena prva pjesma u školskim novinama, balada La noche Triste o pobjedi Azteka nad španjolskim konkvistadorom Cortesom. Četiri godine nakon toga časopis The Independent objavio je njegovu pjesmu Moj leptir: elegija, za koju je dobio petnaest dolara. Iste te godine Frost je izdao pet pjesama u knjižici Sumrak. Iz knjige Miris jabuka saznajemo zanimljiv detalj o pjesnikovom karakteru i perfekcionizmu u ranoj dobi:

"Dok sam išao u školu, ja jednostavno nisam mogao nastaviti i dati od sebe sve najbolje ako bih umrljao bilježnicu. Započeo sam život želeći savršenstvo i bio sam odlučan da ga postignem. Ali sam ga s vremenom prestao očekivati i mogao sam bez njega. Sada zapravo vidim da čeznem za pogrješkama u ljudskom radu."

Robert je većinu svog života proveo u Novoj Engleskoj, a po završetku srednje škole u Lawrenceu (Massachusetts) održao je govor kao najbolji učenik. S njim je govorila i kolegica Elinor Miriam White, koja mu je tri godine nakon tog događaja postala supruga. Njegov govor nosio je naslov Spomenik neotkrivenoj misli i sljedeći je dan pohvaljen u lokalnim novinama. Robert se nakon srednje škole, u pokušaju da udovolji svojoj obitelji, upisao na koledž, ali je odustao nakon samo dva mjeseca. Vratio se doma i zaposlio, a novcem koji je zarađivao kao učitelj i suradnik gradskih novina pomagao je svojoj obitelji.

Nakon tri godine, u kojima je radio kao majčina zamjena u školi, dopisnik, reporter, objavljivao pjesme, oženio se s Elinor i dobio sina Elliota koji je nažalost preminuo od dječje kolere, Robert se ponovno odlučio na studiranje te je upisao Harvard. No povijest se ponovila, ispisao se nakon dvije godine i vratio u Lawrence. Robertov djed, razočarani jer pjesnik nije nastavio s obrazovanjem, dao mu je farmu u New Hampshireu gdje su Robert i obitelj živjeli nekoliko godina. Cijelo to vrijeme bio je zaokupljen stihovima a Elinor, koja je pjesniku bila glavni oslonac tijekom njihova četrdesetogodišnjeg braka, poticala je supruga da stvara pjesme i vjerovala u njega što je Frostu dalo prijeko potrebni poticaj da nastavi dalje.

Uskoro je dobio priliku da raspolaže svojom farmom, nakon što mu ju je ostavio njegov bogati djed pod uvjetom da na njoj ostane punih deset godina. U tom periodu obitelj Frost se proširila, a Robert se bavio peradarstvom i objavljivao pjesme. Nakon deset godina prodao je farmu i s obitelji odselio u Englesku. Tada je, nakon što je sudbina umiješala svoje prste, započela njegova pjesnička karijera.

Njegov susjed u Gloucestershireu bio je engleski pjesnik Wilfrid Gibson s kojim se obitelj Frost sprijateljila. Robert je svoje pjesme ponudio udovici Wilfridovog izdavača, Davida Nutta i ona ih je odlučila izdati pod naslovom Dječakova oporuka. Robert je u trideset i osmoj godini objavio svoju prvu zbirku pjesama koja je bila jako dobro prihvaćena. Pohvalili su je slavni pjesnici Ezra Pound i William Butler Yeats, a kad je nakon godinu dana kod istog izdavača izašla i druga zbirka pod nazivom Sjeverno od Bostona, izazvala je pravu senzaciju.

Kad se Robert vratio u Ameriku već je bio slavan, njegove su se knjige prodavala diljem Sjedinjenih država te je počeo ostvarivati znatne prihode. Uskoro su mu nudili članstvo u odborima prestižnih časopisa i dobio je titulu počasnog pjesnika na Harvardu. Do kraja života Frost je objavljivao pjesme, radio kao profesor, dobio četiri Pulitzerove nagrade i preko četrdeset počasnih doktorata, a čak ga je i predsjednik Kennedy pozvao da čita svoju pjesmu na inauguracijskoj svečanosti. Njegovi snovi o spisateljskoj karijeri su se ostvarili, no u zadnjim desetljećima života ostvarile su se i njegove najgore noćne more; ostao je bez svoje voljene Elinor, preminula je od srčanog udara 1938, godine. Preminula mu je i sestra i kćer, a sin je počinio samoubojstvo. Od ukupno šestero djece, samo je dvoje nadživjelo Roberta. Dva desetljeća nakon Elinorine smrti i godinu dana nakon što mu je objavljena posljednja zbirka Na čistini, Robert je slijedio svoju suprugu. Preminuo je 29. siječnja 1963. godine, u bolnici od komplikacija nakon operacije prostate. Nakon kremiranja, njegov je pepeo pokopan na groblju crkve u Old Benningtonu.

Knjiga Miris jabuka, sa svojim bilješkama uz pjesme, pruža nam raritetan uvid u pjesnikov stvaralački proces, ali i život. U pjesmi Skupljanje lišća Frost progovara o poslovima koje je obavljao i koji ga nikad nisu do kraja ispunjavali, jer on je znao svoj pravi poziv:

"Radio bih bilo što poprilično dobro neko vrijeme, ali uskoro bih morao pobjeći da bih se šetao šumom, ili poučavao u nekoj zabačenoj školi, ili da bih ljeti kosio travu i brao plodove na nekoj farmi, ili obrezivao cipele u nekoj straćari kraj šume u Salemu. Bože, rekao bih da sam bio najsvakidašnjija vrsta osobe osim što mi nije bilo nimalo stalo što izgledam neambiciozno. [...] Ali sam dobro znao čime sam obuzet, i prilično sam bio siguran kamo ću stići."

O svojoj samonametnutoj izolaciji napisao je sljedeće:

"Održavao sam farmu takoreći gotovo deset godina, ali manje kao farmer, a više kao bjegunac iz svijeta, koji me kanda nije prihvaćao. Sve je to bilo instinktivno, ali sada mogu vidjeti da sam bio otišao da se spasim, i da očvrsnem prije nego što ću svoju snagu odmjeriti sa svime što je stvoreno."

U pjesmi Strah progovorio je o svojim najdubljim strahovanjima koji su ga tjerali u beznađe, a svoju je bol unosio u pjesme koje su mu pružale utjehu i davale smisao njegovoj patnji. U pismu iz tog perioda piše:

"Ima u meni neki žilav đavao koji me diže ili spušta ispod razine milosrđa. Ipak katkad gorko plačem u nutrini."

U pjesmi Moja želja govori o svom strahu od gubitka Elinor, koji ga je bacao u ralje depresije toliko ozbiljne, da je pjesnik čak razmišljao o samoubojstvu. "Nijednog me dana ne bi ovdje bilo. U njegovo ja bih se iskrao krilo Bez straha da igdje čistina se stvori, Il cesta gdje pijesak trusi kotač spori.

Vratio se ne bih nigda u svijet prošli. Zašto se bi oni mojim tragom pošli Koji bi bez mene osamljeni bili, Željni znati jošter jesu li mi mili?"

Moj novembarski gost ljubavna je pjesma u kojoj Frost, kao i uvijek, odaje malo ali progovara o tuzi koju je osjećao cijelim svojim bićem. Nakon što je Elinor imala operaciju raka na dojci, Frost je napisao prijatelju:

"Ona je bila neizrečena polovica svega što sam ikad napisao, a obje polovice mnogih stvari - kao što ste možda i pogađali."

Nakon što se ostvario njegov najgori strah i Elinor je preminula, u pismu jednom prijatelju napisao je:

"Više ne poznajem samog sebe i ne ću se zadugo poznavati, ako ikada uopće budem. Tako me je kosnulo ono što se dogodilo da ne mogu dotaknuti svoj duh nikakvom uspomenom. Ne mogu se nigdje prstom dotaknuti svoje kože, a da me ne zaboli kao tužna inspiracija."

U pjesmi Izgubljen na nebesima upečatljivi su zadnji stihovi koji opisuju pjesnikovo duševno stanje i prepuštanje osjećaju izgubljenosti:

"Videći da sam još jednom izgubljen, prozborih: "Gdje, gdje sam na Nebesima? Ali ne recite sada! Oblaci, nemojte se širom nada mnom rastvorit. Neka me moja nebeska izgubljenost svlada."

Zimi u šumi posljednja je pjesma u posljednjoj zbirci. U toj pjesmi Frost zatvara začarani krug strahovanja i bježanja u kojem je bio uhvaćen cijeli život. Frost se nalazi u istoj onoj šumi u koju je htio pobjeći kao dječak u pjesmi Moja želja, na početku njegove prve zbirke. Ovaj put je prkosan ali ujedno i pomirljiv:

"Ne vidim da je poraz Prirode Kad jedno stablo pada, Ili da je poraz moj kad uzmaknem Da novi udarac zadam."

Nacionalna ikona i besmrtna američka ličnost Robert Frost, predstavlja samu srž zemlje u kojoj je rođen, od koje je živio i u koju je na kraju polegnut. Dok čitamo njegovu poeziju osjećamo zemlju pod prstima, sunce na leđima i čujemo hladni potok u daljini. Ali isto tako osjećamo i onaj iskonski, sveprisutni i riječima neopisivi strah; strah od gubitka onog što nam je srcu najmilije i najvažnije. Frost se cijeli život borio s tim strahom dok se pitao gdje će ga odabrani put odvesti. No odgovor je saznao tek na kraju, jer takva je priroda zvijeri.

Na put!

Na odlasku se sada Ja rastajem od svijeta, I cipela mi više I čarapa ne smeta.

Ostavljam iza sebe U gradu prijatelje. Nek napiju se vina I pođu u postelje.

Ne mislite da krećem U pustoš vanjskog mraka Ko što su Adam i Eva Izgnani iz Parka.

Taj mit zaboravite. Nikoga nema živa Tko izganja mene Il sa mnom izgnan biva.

Ako ne griješim samo, Pokoravam se revno Porivu one pjesme: »Na put! Jer sve je spremno.«

A mogu se i vratit Budem li s onim bio Nezadovoljan što sam Doznao kad sam mrio.

---

#WeeklyZiNgers #RobertFrost