Weekly ZiNgers! Je ne sais pas

April 12, 2019

 

odakle 

glas koji kaže

živi

 

iz nekog drugog života

 

Besmisao i beznađe koje je Samuel Beckett tako snažno osjećao i pokušavao prikazati jasno se ocrtava ne samo u njegovim djelima, već i u samoj piščevoj pojavi. Autor slavne drame U očekivanju Godota ostavlja dojam čovjeka posve obuzetog dubokim promišljanjima i potpuno bespomoćnog pred pesimističnim i tjeskobnim mislima kojima je to promišljanje rezultiralo. Unatoč svom ogromnom talentu, Beckett je ostao skroman i ponizan ističući kako je irski književnik James Joyce njegov nedostižni uzor i učitelj, no Beckettova je samokritičnost itekako bila neopravdana. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti život i stvaralaštvo ovog slavnog irskog književnika koristeći se djelima The essential Samuel Beckett: an illustrated biography autora Enocha Bratera i Stihoklepstvo/Mirlitonnades (Beckett, S. (2001.) Stihoklepstvo = Mirlitonnades, prev. D. Dumančić, Zagreb: Ceres). 

 

Samuel Beckett (13. travnja 1906. - 22. prosinca 1989.) bio je daroviti irski dramatičar, romanopisac, pjesnik i prevoditelj poznat po svom turobnom i tragikomičnom pogledu na ljudsku egzistenciju. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost i jedna od ključnih figura u razvoju kazališnog i književnog pokreta poznatog pod nazivom teatar apsurda. 

 

Rođen je u predgrađu Dublina i premda u njegovom rodnom listu piše da je rođen trinaestog svibnja, Beckett je inzistirao na tome da je zapravo rođen trinaestog travnja - na Veliki petak i petak trinaesti. Njegov otac, William Frank Beckett bio je građevinski inženjer, a majka, May Roe Beckett, medicinska sestra. Samuelov stariji brat Frank Edward preminuo je od raka pluća 1954. godine. Beckettov pogled na vlastito djetinjstvo i odrastanje bio je u skladu s njegovim pesimističnim vidom života i svijeta: 

 

"You might say I had a happy childhood, although I had little talent for happiness."

 

May Roe bila je stroga i pobožna žena koja je živjela povučenim životom, a Samuel i Frank su prema svojoj majci osjećali veliko strahopoštovanje. S druge strane njihov otac, William, bio je sentimentalan čovjek koji je dječake vodio u duge šetnje i "pokušavao ih bolje razumjeti" kako su odrastali. Godinama nakon njegove smrti, Beckett se s nostalgijom i ljubavlju prisjetio svog brižnog oca: 

 

"If there is a paradise, father is still striding along in his old clothes with his dog. At night, when I cant sleep, I do the old walks again and stand beside him again one Xmas morning in the fields near Glencullen, listening to the chapels bells."

 

S obzirom na to da je bio iz imućne obitelji, Beckett je dobio najbolju moguću edukaciju. Pohađao je prominentnu školu Portora Royal School, koju je prije njega pohađao još jedan poznati Irac; Oscar Wilde (o piscu možete više pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/10/19/Weekly-ZiNgers-Sezona-u-paklu). Bio je dobar u raznim sportovima, a u školi je bio slavljen zbog svog atleticizma. Nakon završetka školovanja upisao je Trinity College gdje je studirao umjetnost i suvremene jezike te provodio vrijeme čitajući Baudelairea, Dantea i simboliste za koje se snažno zainteresirao. Činilo se da je Beckettu bila zagarantirana blistava akademska karijera, no mladi je pisac imao drukčije zamisli za svoju budućnost.

 

Slavni irski književnik i Beckettov uzor James Joyce nalazio se u Parizu u isto vrijeme kad i Beckett, koji je dobio posao lektora engleskog jezika na Ecole Normale Supérieure te su se Joyce i on ubrzo upoznali i sprijateljili. Beckett je pomagao Joyceu s papirologijom te je s vremenom razvio blizak odnos s piscem i njegovom obitelji. No njihov je odnos zahladio nakon što je Beckett odbio udvaranja Joyceove kćeri Lucie. Nesumnjivo je da je Beckett osjetio prednosti ovog književnog prijateljstva kao što je i Joyce zasigurno osjetio dobrobiti imanja mlađeg pomoćnika koji je očito bio zadivljen njime. 

 

"Joyce had a profound effect upon me...He made me realize artistic integrity."

 

No jedan drugi slavni modernist nikako nije bio zadivljen Beckettom. T. S. Elliot nije bio ljubitelj Beckettova rada čega je pisac itekako bio svjestan: "Eliot hated my work, I guess hated is not the word but he disliked my work and made no secret of it." Eliot možda nije preferirao "posljednjeg modernista" Becketta, ali je ipak imao nešto zajedničko s njim. Obojica su pisaca bili pod utjecajem Joycea; Eliotovo čitanje Uliksa utjecalo je njegov rad na glasovitoj poemi Pusta zemlja. Zanimljiv je način na koji su životi i stvaralaštvo trojice istaknutih predstavnika modernizma bili međusobno isprepleteni. Beckett je, između ostaloga, pomogao Joyceu s istraživanjem za njegov posljednji roman Finneganovo bdjenje koji nije bio najbolje prihvaćen, što je potaklo Becketta da s pjesnikom Williamom Carlosom Williamsom objavi knjigu eseja koja je pokušala obraniti i objasniti Joyceovo posljednje djelo. 

 

"When I first met Joyce, I didn't intend to be a writer. That only came later when I found out that I was no good at all at teaching. When I found I simply couldn't teach. But I do remember speaking about Joyce's heroic achievement. I had a great admiration for him. That's what it was: epic, heroic, what he achieved. I realized that I couldn't go down that same road.”

 

Nakon diplomiranja na Trinity Collegeu Beckett je odlučio odbaciti ono što je nazivao "omraženom komedijom predavanja" i odlučio postati pjesnikom. Počeo je prevoditi pjesme te je zaradio nešto novca. No to mu nije bilo dovoljno za život pa je bio prisiljen vratiti se natrag u Dublin svojim roditeljima koji su već odavno odustali od ideje da će njihov talentirani sin pristupiti obiteljskom poslu kao njegov brat Frank. Ubrzo nakon piščeva povratka preminuo je njegov otac, njegov omiljeni ujak i rođakinja te se potreseni Beckett preselio u Londonu. Naredni period bio je jako težak za njega, pogođen smrtima u obitelji i u lošoj financijski situaciji, Beckett je bio psihički rastresen te se predao svom radu, a uskoro je nastalo djelo More Pricks than Kicks. U isto vrijeme započeo je rad i na noveli Murphy za koju je dobivao samo odbijenice, čak i od Hogartha Pressa; izdavačke kuće Virginie i Leonarda Woolf. No na kraju je ipak objavljena te je očekivano izazvala veliko čuđenje. Slavni velški pjesnik Dylan Thomas recenzirao je djelo za magazin New English Weekly i napisao da je autor "a great leg-puller and an enemy of obviousness". Zamijetio je da Beckettova fikcija "never quite knows whether it is being told objectively from the inside of its characters or subjectively from the outside." 

 

1938. godine pisac je doživio traumatičan događaj koji je ostavio dubok utisak na njega. Naime, dok je šetao ulicama Pariza bio je napadnut nožem zbog čega je završio u bolnici. Kad je upitao svog napadača zašto je izabrao baš njega, ovaj mu je jednostavno odgovorio "Ne znam". Taj naizgled besmislen čin nasilja i napadačev odgovor ostavili su svoj trag na piscu te je kasnije taj isti indiferentni odgovor ukomponirao u svoju najpoznatiju dramu U očekivanju Godota. Dok se oporavljao od zadobivene rane, u bolnici ga je posjećivala pijanistica Suzanne Dumesnil, koja mu je kasnije postala suprugom. Par je živio skupa pedeset godina i nisu imali djece. Za vrijeme njihova odnosa pisac je upoznao udovicu Barbaru Bray s kojom je također održavao odnos do kraja života, a čini se da je njegova drama Drama bila inspirirana tim djelom njegova života.  

 

Beckett se dugo vremena mučio da pronađe "svoj glas" a odluka da počne pisati na francuskom jeziku pokazala se i više nego ispravnom te je njegov rad značajno napredovao zahvaljujući toj promjeni. Za Becketta je francuski jezik imao "the right weakening effect", a engleskog se bojao "because you couldn't help writing poetry in it". Pisac je postao iznimno popularan i slavan tijekom života, a njegova su djela prikazivana na pozornicama diljem svijeta. No odbacivao je slavu i pompu te je živio povučeno, u potpunosti posvećen svom stvaralaštvu do zadnjeg trenutka. Preminuo je pet mjeseci nakon Suzanne, 22. prosinca 1989. godine, u staračkom domu. Pokopani su skupa u Cimetière du Montparnasse u Parizu.

 

u trenutku kad mu rekoše
da mu nije mnogo ostalo
život mu se najzad osmjehivaše
otkrivajući cijelo zubalo

 

Očaj i besmisao koji je Beckett tako vješto prikazao u svojim djelima jasno dolazi do izražaja u njegovoj kratkoj poeziji, u kojoj je uspio sažeti sva svoja tjeskobna osjećanja u nekoliko redaka:

 

korak po korak
nikamo
nitko sam
ne zna kako
sitnim koracima
nikamo
ustrajno

 

A čak i kad čitatelju pokušava pružiti bijeg od briga svakodnevnice, radi to neodređeno i nejasno:

 

sanjaj 
beskrajno
bez predaha
ni o čemu

 

Zanimljiva anegdota na početku Beckettove biografije savršeno opisuje ovog avangardnog pisca. Jednog lijepog sunčanog jutra, Beckett je bio krenuo u šetnju kroz Regents Park. Upravo je doputovao iz Pariza u London zbog meča između Engleske i Australije te je odsjeo u kući svog izdavača Johna Caldera. John Gibson, tadašnji direktor BBC-jevog radijskog programa, prisjetio se kako je Beckett to jutro bio entuzijastičan oko svega; zelenila, stabala, ptičjeg pjeva, društva dobrih prijatelja, predivnog plavog neba... Ali nakon što mu je netko dobacio: "Yes, on a day like this its good to be alive.", Beckett je odmah spremno odgovorio: "Well, I wouldn't go as far as that!"  Pisac je nesumnjivo primjećivao i cijenio sve životne ljepote i radosti, no u isto je vrijeme bio bolno svjestan činjenice da sve što nas okružuje, uključujući i nas same, može nestati u bilo kojem trenutku. Možda je upravo to razlog zašto je njegovo stvaralaštvo imalo tako snažan odjek u svijetu; zbog tog majstorskog prikaza krhkosti ljudskog postojanja i neminovnosti prestanka istog. 

 

zamisli da ovo sve
jednog dana sve
jednog lijepog dana
zamisli
da jednog dana
jednog lijepog dana
prestane
zamisli

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.