Danijel Dragojević! Samozatajni promatrač/ Razlomljene istine

"Ako me žele zvati/ Bog, ljudi, životinje, stvari/ u velikoj su neprilici."

O stvaralaštvu Danijela Dragojevića napisani su mnogi tekstovi i studije, ali o njegovom privatnom životu zna se vrlo malo zbog pjesnikove ustrajne i nepokolebljive želje za anonimnošću. Sva što ima reći čitateljima poručuje im kroz svoje pjesme koje ćemo u ovotjednom ZiNgeru analizirati koristeći se djelima Na tragu kornjače (Oblučar, B. (2017.) Na tragu Kornjače : pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića, Zagreb: Disput) i zbirkom pjesama Zvjezdarnica (Dragojević, D. (1994.) Zvjezdarnica, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada).

Danijel Dragojević (28. siječnja 1934. godine) hrvatski je pjesnik, prozaist, esejist, scenarist i urednik. Smatra se najznačajnijim i najutjecajnijim živućim hrvatskim pjesnikom. Objavio je dvadesetak knjiga, a neka od njegovih najpoznatijih djela su Kornjača i drugi predjeli, Rasuti teret, Prirodopis, Žamor, Razdoblje karbona itd.

Rođen je u Veloj Luci na otoku Korčuli. Gimnaziju je završio u Dubrovniku i diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve pjesme objavio je 1956. godine u splitskom časopisu Mogućnosti i od tada je nastavio objavljivati poeziju, prozu, eseje i likovne prikaze. Radio je kao urednik Trećeg programa Hrvatskoga radija. Njegov brat blizanac bio je poznati hrvatski književnik Ivan Dragojević koji je preminuo 1999. godine. Dragojević je osvojio razne prestižne nagrade, između ostalog, nagradu Branko Miljković za knjigu Prirodopis 1974. godine, nagradu Vladimir Nazor 1981. godine, Zmajevu nagradu 1981. godine za Razdoblje karbona, Goranovu nagradu 2005. godine za Žamor te mnoge druge. Pjesme su mu uvrštene u brojne antologije i prevedene na više stranih jezika. Pjesnik nije član nijednog književnog udruženja, odbija nagrade i davanje izjava za medije. Živi u Zagrebu.

I premda o Dragojevićevom životu ne znamo previše, pjesnik nam kroz svoja djela neizbježno i postepeno razotkriva samog sebe. Njegove pjesme postaju sredstvo preko kojeg komunicira s čitateljem i preko kojeg se djelomično obznanjuje svijetu od kojeg bježi. U egzistencijalnoj pjesmi Jutarnji trg Dragojević progovara o prolaznosti ljudskog života, a prazni i nepromijenjeni prostori koji ostaju iza prolaznika po pjesniku najjasnije odražavaju tu nepobitnu istinu. Dragojević iznosi svoje opservacije i prihvaća privremenost boravka na zemlji te čak u toj pomalo tužnoj činjenici vidi određenu ljepotu.

"Jučer je ovdje na trgu neki čovjek vikao i tražio da ga se sluša, a danas ga nema i kao da ga nikada nije ni bilo.

Lijepa je osobina prostora, možda najljepša, da u njemu poslije događaja ne ostaje ništa i da, kada sve prođe, traje netaknut, čist i radostan."

Kroz pjesmu Prozor Dragojević čitatelja upoznaje sa svojim zakučastim mehanizmom nošenja s neželjenim mislima kroz koji do izražaja dolazi njegova prepoznatljiva ustrajnost. Saznajemo malo više o pjesnikovim unutarnjim borbama koje on na kraju prepoznaje kao uzaludne te se prepušta neizbježnom vrtlogu sputavajućih misli.

"Kada sam vidio da mi misli idu jednom prozoru na zapad, krenuo sam na istok. Htio sam pokazati samostalnost, htio sam se razlikovati od svojih misli, kada ih se već nisam mogao osloboditi." Sa stihovima "niti sam rođen, niti ću nestati" iz pjesme Godina svjetlosti pjesnik iskazuje svoja metafizička razmišljanja o postajanju i neuništivosti duše; tematika je to koja se ponavlja u mnogim Dragojevićevim pjesmama.

"... dolazeći u ovu luku napustio sam raj, ali ne do kraja/ i ne zauvijek,"

Zvijezda identiteta refleksivna je pjesma je u kojoj Dragojević, iz perspektive promatrača, zapravo pruža uvid u njegovo poimanje samog sebe.

"On je vjerojatno dobronamjerniji, raspoloženiji prema ludosti, slobodan pjesnik koji neprestano nudi svakome sve, kao nebo ili majka."

U eskapističkoj pjesmi Zvijezda pelira papir postaje gotovo magično sredstvo pomoću kojeg pjesnik napušta ovaj svijet i uplovljava u onaj nevidljivi, eterični iz kojeg potom crpi inspiraciju.

"On može što ja ne smijem, on je bijel, kao srce i svjetlost, kao bilo tko od nas.

On može ako se stišam, ono što može zvijezda."

Dragojević je itekako svjestan snage i preobražavajućeg učinka riječi čemu svjedoči pjesma Zvijezda riječi koja se tematski nadovezuje na Zvijezdu pelira te čine zasebnu mikro cjelinu s upečatljivom porukom.

Na brijegu rastem. Narastem. Zajedno sa mnom i rječitost. Pa kažem dolina, dolina dođe, svijet postane vidljiv.

Pjesma Džep, koja je tematikom jednako aktualna danas kao i kad je nastala (a možda čak i više), progovara o određenoj slobodi koju posjeduju oni pojedinci koji se izdvoje iz gomile i prihvate rubno područje kao zonu slobode. Pojedinac tada preuzima ulogu promatrača koja je sinonimna s Dragojevićem.

Za uvrijeđena čovjeka do izuma fotoaparata nikada nije došlo,

nije moglo doći.

Kao ni za mistika uostalom.

Na tom mjestu umjesto toga stoji ludi džep

bez podataka i namjere, svjetlo opozvano i ugašeno.

U ludom džepu jede se kada se stigne.

Razvij zastavu pusti mene, kaže džep

i ne otvara vrata.

Branislav Oblučar u svojoj studioznoj knjizi o Dragojevićevom stvaralaštvu Na tragu kornjače povlači paralelu između Dragojevića, Baudelaire i Rimbauda koji su također bili poznati po svojim pjesmama u prozi, a sam Dragojević kao da potvrđuje tu tezu sa zadnjom pjesmom u zbirci Zvjezdarnica naslovljenom Lastavica koju završava sa stihovima: "Treba mijenjati život, rekao bi Rimbaud." U toj proznoj pjesmi lastavica pjesniku predstavlja nebeski znamen i njegovu usidrenost u životu koju glorificira, ali ujedno želi i promijeniti. U tom oprečnom tonu završava pjesmu i zbirku pozivajući se na Rimbauda.

"Ja sam to shvatio kao dar. Neku vrstu pisma s juga, iz dje- tinjstva, njegovih davnih bilježnica i početnica. Na stanovit na- čin, to je bila lastavica svih lastavica. Ona koja me vezuje za daljinu (konačno, ona je selica), a onda za posao pisanja, učenja slova i čitanje, kao i za moje kasnije u današnje umnažanje rije- či."

Oblučar u knjizi citira pjesnika Hrvoja Pejakovića koji Dragojevića naziva "vrlo sabranim i samozatajnim promatračem", opis je to koji savršeno sažima neuhvatljivog Dragojevića koji se ne libi bježanja od mrskih mu kamera, premda je i sam nešto poput poetskog fotografa iz sjene koji u svojim pjesmama dokumentira malene fragmente života i razlomljene istine svoje svakodnevnice, koje potom ograđuje neprobojnim zidom šutnje.

Nameće se pitanje što bi se dogodilo kad bi Dragojević napokon odlučio razbiti taj zid šutnje i progovoriti, obratiti se svijetu i svojim riječima opisati ono o čemu su mnogi pisali, teoretizirali, nagađali? Kad bi pokušao objasniti svoje pjesme, sebe, svoje misli... da li bi mu to donijelo nekakav mir i razrješenje ili bi ostao neshvaćen, a njegove riječi bile izvučene iz konteksta i krivo zapamćene te prenošene kroz vječnost? Da li bi taj izlet u nemilosrdan svijet na kraju otjerao ovog samozatajnog pjesnika u ludilo? Je li njegova izolacija zapravo jedini način da očuva razum, dostojanstvo i privatnost svog života? To su sve pitanja na koja, po svemu sudeći, nećemo dobiti odgovore, ali zato se možemo zahvalno radovati pjesmama koje Dragojević nesebično poklanja svijetu koji ga posve ne razumije, a on njega i predobro .

Pjesnikova samonametnuta izolacija i šutnja s vremenom postaju razumljivi jer je izgovorenu riječ teško iskontrolirati i ona poprima svoj život daljnjim prepričavanjima, dok je napisana riječ apsolutna i nepromjenjiva, crna istina na bijelom papiru. Postoji "metoda u ludilu", određena razumnost u pjesnikovim, svijetu nejasnim, postupcima i tu metodu Dragojević vješto koristi dok svoje istine pohranjuje u pjesmama. Dragojević zna da pojedinac odvojen od gomile počinje jasno vidjeti stvarnost i sve njene zamke i iluzije, ali dok god je dio mase gubi svoju pronicljivost i samostalnu misao koja je potrebna za bilo kakvu izvornu kreaciju. Moglo bi se reći da je Dragojević izabrao samotan put slobode i iluminacije, ali to je uzvišena žrtva koju ovaj pjesnik svakodnevno čini za svoju umjetnost.

Kada progovorim

Kada progovorim ludilo hop - hop - hop

skače iz riječi u riječ i smije se: vidi kako sam mu pobjeglo.

A nije. Ako ga zaželim vratiti zašutim

i ono mi dolazi pod jezik na sigurno mjesto.

Tamo miruje, odmara se i čeka.

Neka bude malo nasamo sa mnom, mislim.

---

#WeeklyZiNgers #DanijelDragojević