Djed: Ivan Hozjan

May 8, 2019

 

 

 

Ivan Hozjan rođen je 1992. u Zagrebu, gdje je završio studij ukrasnog bilja.

 

Objavljen je na portalima Kultipraktik, ZiN Daily i Strane, u časopisima Paralele i The Split Mind te još ponegdje.

 

Dobitnik je nagrada Sosed tvojega brega i Pišimo skupaj 2018.

 

"Ovo je moj prvi pokušaj pisanja proze nakon xy godina. Moji djedovi su inače bili predivni ljudi."

 

DJED

 

Puno sam puta pitao mamu zašto se više nikad ne kupamo u Djedovom podrumskom bazenu. Tamo mi se jako sviđalo, a zadnji put sam bio kad sam imao četiri godine. Odgovorila mi je da si čak ni Djed ne može priuštiti redovito napajanje slanom vodom pa se bazen usmrdio i danas više nije lijep kao tada. Jutros sam vidio da to nije izmislila. Voda je tako mutna da se plave pločice na dnu uopće ne vide, a jegulje koje izvlače za današnji ručak toliko smrde da sam skoro bljucnuo. I još su mi morali narediti da sjednem za stol odmah kraj bazena.

 

Stričeki Dragan i Nenad isto sjede za stolovima uz sami bazen i jako su ljuti na mene. Nisu me ni pozdravili jutros kad me tata ostavio kraj bazena i namršte se čim ih pogledam. Tata je rekao da je to zato što oni ne znaju zašto ih je Djed zvao na tradiciononalni ručak za one koji su ga razočarali dan nakon svog rođendana, dok sam ja na sinoćnjoj proslavi svima pokazao čime sam zavrijedio poziv. Znam i ja, ali ne mogu objasniti zašto sam to učinio.

 

Kad smo jučer ujutro došli u Djedov vinograd, jako sam se trudio da ga ne razočaram. Gotovo da i nisam zamuckivao dok sam izgovarao molitve i pjesmice koje sam dan prije ponovio s mamom. Ovaj put nisam uopće miješao tekstove „Došel bu došel Sveti Martin“ i „Zdravo Marijo“. Nakon što je Djed popio čašu i pozvao nas u blagovaonicu, pazio sam da ne stružem stolcem dok sjedam i ne izmrvim čvarkuše po košulji. Samo su mi dvije mrvice pale u krilo i spretno sam ih sakrio u rukav. Nitko me nije vidio pa su mi čak dali drugu čašu soka od grožđa jer sam bio dobar.

 

Pošto je Djedov bazen tako smrdljiv i ogavan, ove godine smo podnevno kupanje opet obavili u rijeci ispod gradskih zidina. Voda je bila mrzla i jako brza pa sam se morao držati za tatu da me ne odnese prema šumi. Dok smo izlazili iz vode, došla je grupa prostaka iz sela i gola ušla u vodu. Špricali su nas i psovali Djeda jer za razliku od nas nisu dovoljno dobri da im kupi tako lijepe kupaće kostima pa moraju pokazivati pimpeke i sisice dok se kupaju. To nisam tada izgovorio i, molim Vas, nemojte me tužiti Djedu. Neću više prostačiti, samo sam morao objasniti što se događalo. Nisam im ništa rekao, nego sam stao na Djedovu stranu pa čak nisam ni pozdravio njihove sinove s kojima bih rado igrao nogomet da su pristojniji i pošteniji. Ovako se ja, Igor, Borna i Martin možemo samo dodavati i pucati penale jer nam fali dečkiju za dvije prave ekipe.

 

Djed je došao! Djed je upravo došao! I pozdravio nas je makar smo ga razočarali. Rekao je da ćemo danas imati manje fini ručak nego jučer jer je voda u bazenu ustajala, ali da ćemo se ipak bolje najesti nego što smo zaslužili. Sad ide prema stolu za kojim sjede Borna i teta Sandra.

 

Borna je bio jako zločest za večerom. Stalno je trčao okolo i glasno se smijao dok je Djed govorio. Meni je bilo jako dosadno i dok sam gledao Bornu koji se nije mogao smiriti još sam mu se više htio pridružiti u igri, ali odlučio sam ostati pristojan da ne razočaram Djeda. Tresla mi se juha u žlici dok je nabijao čizmama po parketu i bojao sam se da ću zaflekati stolnjak rezancima, mrkvom i govedinom koju ne vidim, ali baka Sara tvrdi da je ima u juhi. Ipak sam našao način da ne prolijem juhu. Naginjao sam glavu nad tanjur i gurao žlicu u usta tako da ništa ne padne sa strane. Mario nije bio te sreće pa se polio po košulji i mama mu je onda morala staviti barbajol, ali Djed mu to nije zamjerio jer danas nije tu.

 

Kad sam pojeo juhu, uspio sam si sam razrezati šnicl i mama me pohvalila. Međutim, današnju ribu mi je puno teže rezati i ima puno više kosti. Mislio sam da više nikad neću davati drugima tanjur da mi režu hranu, ali danas bih ipak htio da mi mama pomogne. No, nema veze, budem ju sam već nekako očistio i kosti koje ostanu progutao bez da se zahliknem kako Djeda ne bih još više uznemiravao. Potrudit ću se da budem dobar kao i jučer sve dok nisu pozvali rođendanske zabavljače i podijelili desert.

 

Djed je upravo sjeo pored stričeka Dragana. Jako mi je blizu i čujem da mu se ne sviđa što je zagrlio baku Ljubicu. Sad se još više bojim jer baka Ljubica i mene zagrli za svaki rođendan i Božić. Nikad mi nitko nije rekao da se to ne smije. Djed je jako ljut na stričeka Dragana, viče tako glasno da se bojim da ću se rasplakati prije nego što počne vikati na mene. Sad je izvadio šrafciger iz džepa odijela i udara ga po ruci. Striček Dragan je počeo tako glasno jaukati da sad Djeda skoro pa i ne čujem kako viče. Nadam se da neće prestati jer nisam dovoljno hrabar da predugo slušam Djedov grubi glas suhih obraza.

 

Sad su do bazena došli kuhar Mario i debeli zabavljač koji nam je svirao violinu jučer dok smo jeli kolače. On je jučer na početku odsvirao jedan zvuk koji mi se jako sviđa, ali ga poslije nije ponovio. Poslije je više puta odsvirao drugi zvuk koji mi je bio bez veze. Djedu i ostalim odraslim ljudima se vjerojatno taj drugi zvuk više sviđao jer su se stalno smiješili i pljeskali. Ja sam htio da ponovi i taj prvi zvuk, ali nikad nije. Ostao sam pristojan i šutio te sam odlučio da ću, kad naučim svirati violinu, svirati samo taj prvi zvuk. Poslije njega je došao zabavljač koji baca ono drveno s čime se baka Jelica vozi po tijestu iz jedne ruke u drugu i jedno mu ostaje u zraku. On me je pogledao i njegove oči su me jako uplašile. Htio sam zagrliti mamu i ostati dobar, ali je otišla razgovarati s nekim tetama pa sam zavrištao i počeo ga gađati kremšnitama. Ne znam to objasniti, ali bilo je jako strašno.

 

Violinist i kuhar Mario su odveli stričeka Dragana kojem ruka jako krvari u kuhinju da ju obrišu i namažu s kremicom, a Djed je krenuo prema meni.

 

Dragi dnevniče, ne mogu vjerovati Benu. Oženjen je nekom kujom koja se zove Tammy. Uvijek mi je govorio da je homoseksualac i da se vjenčao zbog pritiska okoline. Rekao sam mu da se uskoro riješi svoje glupe žene i potpiše papire za raspravu. Rekao je: „U redu.“ Mislim da sam to dobro podnio.

Sam Mraovich

 

„Dobar dan, unučiću moj“, pozdravio je Djed odmičući željeznu stolicu od mramornog stola kako bi sjeo.

 

„Hvaljen Isus, Djede.“

 

„Jesi vidio kako se siroti striček Dragan porezao?“

 

„Jesam, Djede. Nego, hoću li se i ja tako porezati?“ upitao je unuk uplašeno.

 

„Ma, nećeš, sinko moj! Zašto misliš da bi se ti mogao tako porezati?“

 

„Pa, znate, Djede, baka Ljubica je i mene zagrlila za moj rođendan i Božić. Nisam to htio i nisam znao da me ne smije grliti“, sve tišim glasom objašnjavao je unučić potiskujući jecaje.

 

„Ma, sinko, naravno da smiješ zagrliti baku Ljubicu kad ti je rođendan ili Božić! To je posve drugačije. Striček Dragan je grlio baku Ljubicu i kad mu nije bio rođendan i kad ga ja nisam vidio, a to se ne smije“, umirujućim će tonom Djed. „Znaš, kad budeš malo veći, pazi da tvoj dragi i milosrdni djedica bude uvijek u istoj prostoriji i nikad neće biti nikakvih problema.“

 

„Osim sad kad sam bio zločest baš na Vaš rođendan i morao jadnog zabavljača zmazati kremšnitama“, potišteno se nadovezao unuk.

 

„Sinko, znam zašto si gađao žonglera kolačima. Je li te možda nečime uplašio?“

 

„Je.“

 

„Je li te pogledao u oči?“

 

„Je.“

 

„I oči su mu se nekako promijenile, zar ne?“

 

„Da.“

 

„Vidiš, taj žongler je malo drugačiji od nas ostalih ljudi i zato ga se neki boje. Ali ti ga se nemaš zašto bojati. On je pomogao tvom Djedu da stekne sve što sad pruža svojoj obitelji i štiti nas od ljubomornih skorojevića koji su prelijeni da svojim obiteljima osiguraju blagostanje pa nama pokušavaju oteti mir. To s očima inače radi da njih uplaši, ali sad mu se slučajno omaklo i tebe je prepao.“

 

„Zar stvarno?“ unuku se postepeno vraća elan u glas.

 

„Najstvarnije. Ali to znamo samo ti i ja. Slažeš li se da to ostane tajna između tebe i voljenog djedice?“

 

„Slažem!“ oduševljeno kriknu unuk.

 

„Izvrsno! Dakle, obećaješ? Mami ni riječi, može?“

 

„Može.“

 

„Znači, dogovorili smo se“. zaključi Djed i posegne za lizalicom iz džepa sakoa. „I još nešto. Budući da se striček Dragan tako jako ozlijedio, sad ga neko vrijeme neće biti u gradu pa će se tvoj Djed morati brinuti za tetu Mirtu. Znaš li što to znači?“

 

„Ne“, zbunjeno odgovara unuk.

 

„To znači da dobivaš još jednu baku!“

 

„Jupi!“ oduševljenje vibrira iz unukove dijafragme.

 

„Nisi li ti najsretnije dijete na svijetu s toliko brižnih baka koje te paze i peku ti najfinije kolače? I sad ćeš još dobivati vrhunsku medenu pitu od bake Mirte“, ne skidajući osmijeh s lica ustanovi Djed i pruži unuku lizalicu.

 

„Bome jesam!“ kriknu i nastavi još poletnije: „To, Djed mi je dao lizalicu!“

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.