Joseph Heller! Catch, So What's the?

"I don't want to sit in a room filled with people who are all beaming at me as if I were some marvelous mechanical toy, and play the modest hero. I don't want to tell anybody what it was like and smile shyly as they tell me how wonderful I am."

Pa kako je onda Joseph Heller htio da ga se tretira nakon što se vratio iz rata? Sigurno ne kao heroja, iz prve ruke je znao kako rat izgleda i unatoč početnom zanosu ubrzo je uvidio apsurdnost cijele situacije. Nakon rata bio je još jedan od mnogih mladih vojnika koji su se vratili doma, spremili svoje uniforme i nastavili sa životom cijelo se vrijeme pitajući u sebi - i što sada? No Heller je umjesto malodušnosti odabrao proaktivnost te je odlučio sjesti i napisati svoju priču, ali to nije bila priča ratnog heroja već čovjeka uhvaćena u apsurdnoj i bezizlaznoj situaciji. Drugi svjetski rat, Vijetnamski rat, Hladni rat... Kvaka 22 intrigantna je i jedinstvena knjiga koja je svojom univerzalnom tematikom obuhvatila sva prošla, aktualna i buduća ratna previranja, ali i nešto više od toga - konfuznost života u svoj njenoj bizarnoj veličanstvenosti. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti život ovog slavnog američkog pisca židovskog porijekla koristeći se fascinantnim štivom Tracyja Daughertyja Just one catch: a biography of Joseph Heller.

Joseph Heller (1. svibnja 1923. - 12. prosinca 1999.) bio je proslavljeni američki romanopisac i dramatičar. Autor je satiričkog ratnog roman Kvaka 22 koji je svom autoru osigurao književnu besmrtnost, a sam naslov djela postao je sinoniman s paradoksalnim životnim situacijama i odabirima.

"This is the atmosphere. Everything is a mess, all the time."

Heller je rođen u židovskoj obitelji u Coney Islandu. Njegov otac, Isaac Daniel Heller bio je emigrant iz Rusije koji je u doputovao u Ameriku 1913. godine. Isaac, koji je često bio odsutan, predstavljao je misterij svome sinu koji je na kraju odlučio da zapravo i ne želi znati više o svom ocu i njegovoj nejasnoj prošlosti.

"I... never grappled much with the idea of trying to find out more about him... I prefer not to know more... Knowing more would make no difference... I know him by his absence."

Njegova majka Lena, žena tradicionalnih uvjerenja, bila je rezervirana i sumnjičava prema novom okruženju i američkoj kulturi. Radila je kao krojačica u svom domu a u slobodno je vrijeme voljela čitati Tolstoja, pogotovo Anu Karenjinu kojoj se uvijek rado iznova vraćala. Oboje Josephovih roditelja na neki su način bili distancirani od svoje djece, a kao u mnogim obiteljima pa tako i kod Hellera, iskazivanje emocija nije bilo na vrhu liste prioriteta. Smještaj, hrana, posao, dobra edukacija...sve su to bile neophodne stvari koje su svakodnevno zaokupljale ovu obitelj doseljenika, a uskoro su sve te brige i skrb za cijelu obitelj postale isključivo Lenina odgovornost.

Josephov svijet u ranoj su dobi potresla dva događaja. Prvi je bio očeva smrt; Isaac je preminuo od unutarnjeg krvarenja nakon operacije čira, tragedija za koju su po svemu sudeći bili odgovorni doktori. Drugi je bio saznanje da su njegov stariji brat Lee i sestra Sylvia zapravo posvojeni, činjenica koju su znali svi osim Josepha tj. Joeya kako je bio znan u obitelji. Obitelj je pokušala opravdati svoje postupke govoreći Joeyu da su mislili da on cijelo vrijeme zna da je Lena posvojila i odgajala dvoje djece nakon što su im se majka i otac razboljeli i preminuli. Joey se osjećao povrijeđeno, ne samo zbog činjenice da mu je vlastita obitelj tajila nešto tako važno nego i zbog gubitka oca kojeg zapravo nikad nije niti znao. No sve je te bolne emocije ubrzo zamijenila primordijalna potreba za očinskom figurom i uzorom koja se javila u njemu ubrzo nakon ovih uznemirujućih događaja. Njegov stariji brat Lee prirodno je preuzeo tu ulogu te se brinuo za svog mlađeg brata koji je nakon očeve smrti postao nervozan, počeo gristi nokte te patio od glavobolja.

"I didn't realize how traumatized I was. As a boy in school I used to say my father was "deceased". I was aware without being aware."

Odrastanje sa židovskim porijeklom predstavljalo je problem čak i u kulturološki raznolikoj sredini kao što je to bio Coney Island u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća gdje je oko četrdeset posto stanovništva bilo doseljeničko (Talijani, Grci, Skandinavci, Rusi, Poljaci...). No bez obzira na multikulturalnost sredine u kojoj su odrastali, Josephov brat i sestra suočavali su se s diskriminacijom svaki dan. Sylvia je imala problema s pronalaskom posla pa bi u oglasima navodila da je protestantica premda nije niti znala što to znači, a Lee je često trpio zlostavljanja od ostale djece, no on je to stoički podnosio i nikad nije pričao o tome s ukućanima. Joey je bijeg od svakodnevnice pronalazio u čitanju i maštanju. Njegov rođak mu je poklonio Ilijadu i Joseph ju je, baš poput njegove majke s Anom Karenjinom, uvijek rado iznova čitao. Također se iskazao u pisanju zadaća, a njegova je učiteljica rekla da je prebistar i prenapredan u odnosu na ostatak razreda. Njegova ekstrovertirana osobnost i izraženi smisao za humor bile su one karakteristike koje su Joeya izdvajale od njegovih vršnjaka. "He was brighter than all of us. He was a needler, a big mouth."

Coney Island bio je poznat po svojoj kulturološkoj raznolikosti, šetalištima i zabavnim parkovima, ali jednako tako i po kockanju, piću i drugim porocima. No za mladog Josepha to je mjesto predstavljalo jedan veliki čudovišni zabavni park koji ga nije prestao očaravati čak i kad je odrastao. Njegove su osjećaje očito dijelili i drugi književnici poput pjesnika Walta Whitmana i Frederica Garcia Lorce, na koje je Coney Island ostavio duboke impresije. Whitman je primjerice, volio trčati uz obalu i recitirati Homera ili Shakespearea valovima i galebovima.

"I was standing on [an] elevated platform just as the dusk was falling [over Coney Island] and the lights went out. To me it was the most beautiful sight I'd [ever] seen. Of course I knew it was hanky-panky, a circus and showmanship. But to a child of six it was all the wonders of the world. I never outgrew it."

Lena je svojim radom i uz pomoć rodbine osigurala svojoj obitelji normalnu egzistenciju, ali novca nikad nije bilo dosta te je Joey od rane dobi naučio cijeniti njegovu važnost. Osjećaj straha od siromaštva pratio ga je do kraja života te ga tjerao da radi i stvara do zadnjeg trenutka, bez obzira na svu njegovu slavu i uspješnost.

"I associate money with life, and absence of money with death. I can't help it."

Uskoro je i Joey, poput njegova brata i sestre, pronašao posao i počeo zarađivati novac. Zaposlio se kao kurir u Western Unionu, a taj posao koji je obavljao nakon škole činio ga je zadovoljnim. U vrijeme kad je završavao školu Drugi svjetski rat bio je u punom jeku, a kad je vojska spustila dobnu granicu za regrutaciju na devetnaest godina, odlučio je da će se samovoljno prijaviti prije nego što ga pozovu. Pristupio je vojsci ne znajući zapravo što ga čeka niti što rat uistinu jeste. Tada je u Americi vladao snažan osjećaj patriotizma a rat je bio neopravdano glorificiran i izjednačen s nečim plemenitim i junačkim. Mladićima od osamnaest, devetnaest godina u glavu je usađena neopravdano romantična ideja da je rat jedna velika avantura iz koje se vraćaju mudriji i iskusniji. No stvarnost, koja bi uslijedila ubrzo nakon što bi stupili na bojišta, bila je daleko od te lažno iskonstruirane slike junačkog raja koji im je prodavana, a puno bliža grozomornoj verziji pakla iz kojeg se zapravo nikad nisu uspjeli izvući. Oni koji su se vratili svojim domovima nisu više bili isti ljudi, zauvijek progonjeni noćnim morama i slikama horora kojem su svjedočili, a okolina nažalost nije imala razumijevanja za njihove teškoće te su nepravedno stigmatizirani.

"[At the time,] we did not know about the concentration camps... I don't think most of us knew what the war was about... The whole culture of the country was benign military... The day I enlisted was like going off to watch a baseball game... I went with great good spirits, went with a few friends... Had no idea what we were doing except that what we were going to do was more exciting, more romantic, more adventurous than what we were doing at home."

Nije trebalo dugo da Joseph spozna pravo značenje rata i sve njegove nedaće, od onih "blaže" prirode kao što su žohari u krevetu, beskrajna i opasna cjepiva od kojih mu je natekla ruka, razne bolesti, dizenterija, neprestani pogibeljni letovi... do onih najgorih kao što su smrt suboraca i prisiljenost da se oduzimaju drugi ljudski životi. Realnost situacije u kojoj se našao ubrzo ga je pogodila te nakon što je shvatio da rat nije neka velika romantična pustolovina poželio je otići doma, no to nije bilo tako jednostavno. Svaki put kad bi pomislio da je odradio dovoljno letova da ga otpuste iz vojske, nadređeni bi povisili broj letova. Heller je ipak dobio otpust i to nakon "samo" šezdeset odrađenih letova premda je zadani limit bio sedamdeset, a nitko ne zna kako je to postigao. Nagađa se da je njegovom misterioznom otpustu pridonijela činjenica da se javno bunio protiv povisivanja broja letova dajući svima jasno dao do znanja da je prestravljen, što je zasigurno izazivalo nemir među njegovim ionako već potresenim suborcima.

"They were trying to kill me... [The fact] that they were trying to kill all of us each time we went up was no consolation. They were trying to kill me."

Heller je upoznao svoju suprugu, točnije njenu majku, na plesu. Erica, Josephova i Shirleyna kćer, ispričala je kako je njena baka pozvala Josepha na ples te su pobijedili u natjecanju i za nagradu osvojili bocu šampanjca. Baka je tada odlučila da je Joseph idealan za njenu kćerku Shirley koja pri upoznavanju nije bila impresionirana majčinim odabirom. No njeni su roditelji bili itekako impresionirani Josephom, a s vremenom je i Shirley počela razvijati osjećaje za mladog pisca. U vrijeme kad je njihova ljubav procvala Heller je počeo pisati priču koju je nazvao I don't love you anymore; bio je to prvi indikator problema koji su nastupili u budućnosti, ali i klasičan pokazatelj Hellerove osobnosti tj. sklonosti ka bijegu.

Po povratku iz rata njegova je priča bila objavljena u časopisu te je preko noći postao nešto poput lokalne zvijezde. U to su se isto vrijeme pripreme za njegovo vjenčanje sa Shirley približavale kraju te se mladi par vjenčao i nakon recepcije zaputio na željezničku stanicu, ispraćeni uplakanim članovima obitelji. Joseph je upisao University of Southern California, a njegovi razlozi za odlazak na koledž bili su ponešto prolongirajuće prirode.

"The motives for my decision to go to the University of Southern California remain opaque... I don't doubt that they were also evasive in purpose, intended to delay, to buy time. I didn't want to... have to decide right away what I was going to do for the rest of my life... I felt myself much too young... Going to college was easier and more appealing than going to work and certainly... more respected."

Heller je dobio respekt kojem se nadao. Nastavio je objavljivati i pisati, no imao je problema sa smišljanjem ideja za priče, a onu priču koju je nosio u sebi izbjegavao je staviti na papir jer nije htio napisati još jedan ratni roman poput onih koji su bili popularni u to vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, smatrajući da ne može dostići njihovu kvalitetu te da je sve već rečeno na tu temu. Njegovo pisanje bilo je imitativno te više manje refleksija onoga što je čitao. Uskoro je dobio Fulbrightovu stipendiju te je godinu dana pohađao St. Catherines College na Oxford Universityju. Vrijeme je proveo učeći i čitajući čime je proširio svoje znanje o tehnikama i stilovima pisanja. Čitao je Shakespearea, Miltona, Chaucera, Swifta, Voltairea a Aristofan ga je fascinirao zbog njegova interesa za "war mentality and... wartime society". Nakon toga je prihvatio posao na Pennsylvania State Universityju. Nakon dvije godine predavanja na koledžu uslijedilo je kratko zaposlenje u Time Inc. korporaciji gdje je radio kao copywriter u agenciji za oglašavanje. Izjavio je da su zaposlenici u odjelu za oglašavanje bili jedni od najkreativnijih i najinteligentnijih ljudi te da su uistinu vjerovali da stvaraju budućnost.

"All the copywriters were writing plays and novels and the people in the art department were interested in serious art."

I što je na kraju potaknulo Hellera da ipak započne pisati roman o ratu? Prema riječima autora na pisanje knjige potaknuo ga je razgovor s dva prijatelja koja su bila ranjena u ratu. Prvi mu je ispričao neke veoma smiješne priče o svojim ratnim iskustvima, a drugi nije uopće mogao razumjeti kako bi se išta smiješno moglo povezati s nečim tako ozbiljnim kao što je rat. Dvojica prijatelja međusobno se nisu poznavali te je Heller bezuspješno pokušao obojici objasniti stavove onog drugog. Izjavio je da mu se nakon toga događaja početna rečenica za Kvaku 22 pojavila u glavi.

"I was lying in bed in my four room - apartment on the West Side when suddenly a line came to me: "It was love at first sight. The first time he saw the chaplain, Someone fell madly in love with him." I didn't have the name Yossarian. The chaplain wasn't necessary army chaplain - he could have been a prison chaplain. But as soon as the opening sentence was available, the book began to evolve clearly in my mind..."

Ono što se razvilo je knjiga čiji je utjecaj bio dalekosežan, a njen je autor postao dio popularne kulture i kultna ličnost baš poput njegova lika Yossariana.

"America 1960s was this: Figures such as Jack Kennedy, John Lennon, Bob Dylan, Muhammad Ali, Joseph Heller, and John Yossarian moved fluidly from the mainstream to the underground and back again, from High Art to Pop Culture."

Jedna od stvari koja je bitno pridonijela nastanku i oblikovanju knjige bilo je Hellerovo radno iskustvo u marketingu.

" [Advertising] work helped me write Catch 22... I felt there was a similarity between writing Catch 22 and the work I was called upon to do in the daytime. What promotion and advertising is supposed to do, if it's done well - it should [have] some catchy, snappy, unexpected opening. I would bring as much imagination and intelligence... [to] my daily work... as I would to Catch 22 in the evening."

Dizajner korica i ratni veteran Paul Bacon, zaslužan je za izgled naslovnice, ali i rođenje "big book looka" koji je nastao upravo s naslovnom stranom Kvake 22. Za razliku od ostalih dizajnera, Bacon je smatrao da u dizajniranju naslovnice ne treba isticati sebe već autora i njegovo djelo jer je to ipak bio plod njegova truda i rada. Nakon nekoliko verzija došao je i do karikature malog krivudavog čovječuljka koji je predstavljao Yossariana u bijegu - od svega, ali ujedno i parodiju marširanja. Kao što je dizajn knjige bio upečatljiv tako je i sam naslov knjige bio efektan, a čini se da postoje nesuglasice oko toga tko je zaslužan za njegovo preimenovanje iz Kvaka 18, što je bila Hellerova inicijalna ideja, u puno "catchier" Kvaku 22. Hellerova književna agentica Donadio smatrala je da je ona zaslužna za ideju jer je dvadeset i drugi listopada bio dan njena rođenja, a Robert Gottlieb, Hellerov urednik, izjavio je da je upravo on Helleru predložio broj 22 jer je "smiješan", ali i jer predstavlja duplu strukturu koja se ponavlja kroz knjigu: lingvističke repeticije, deja-vu, ponavljanje akcija, beskrajni letovi.. sve to predstavlja repetitivnu i bezizlaznu petlju u koju je Yossarian bio uhvaćen.

“There was only one catch and that was Catch-22, which specified that a concern for one's safety in the face of dangers that were real and immediate was the process of a rational mind. Orr was crazy and could be grounded. All he had to do was ask; and as soon as he did, he would no longer be crazy and would have to fly more missions. Orr would be crazy to fly more missions and sane if he didn't, but if he was sane he had to fly them. If he flew them he was crazy and didn't have to; but if he didn't want to he was sane and had to. "

I premda je sam nastanak knjige bio mukotrpan i dugotrajan proces u kojem se pisac osjećao kao da se bori sam sa sobom i s materijalom, Heller je cijelo vrijeme znao da stvara nešto veliko.

"He knew all along [the book] would change his life and make an impact on American fiction... I really can't emphasize that enough - his tremendous belief in this book from the beginning."

Knjiga je inicijalno bila dobro prihvaćena, ali ono što ju je učinilo bestsellerom bilo je Hellerovo poznavanje načina na koji oglašavanje funkcionira i majstorsko korištenje istog. Zahvaljujući domišljatoj i snažnoj kampanji i Hellerovim pronicljivim savjetima u vezi promocije, knjiga se počela dobro prodavati u Engleskoj no ipak malo slabije u Americi. Ali onda su Heller i njegov tim napravili genijalan marketinški potez: izdali su oglas u New York Timesu u kojem je pisalo:

"Come on! Don't let the English beat us! Overnight, while America slept, Joseph Hellers Catch 22 has become #1 bestseller in England. Come on Yanks! To your booksellers! Help close te Catch-gap! Onwards an upwards! Over the top! Lets go!

Njihova je reklama možda bila malo pretjerana i senzacionalistička, ali je upalila i postigli su svoj cilj. Heller je očito znao kako kuca srce Amerike te kako navesti njene stanovnike da kupuju i čitaju njegovu knjigu. Američki ponos je proradio i Kvaka 22 se počela prodavati te je uskoro postala bestsellerom. S godinama je njen status porastao do kultnog, a sam naslov knjige postao je dio svakodnevnog žargona.

"Nothing fails like success."

Heller je nastavio pisati, slava mu je rasla, ali onda se nešto dogodilo. I što je to bilo? Postupni i neizbježni pad uzrokovan kulminacijom loših odluka ili samo život? Heller je godinama varao svoju suprugu, a Shirley se nakon skoro četrdeset godina braka i dvoje djece odlučila na razvod. Usred njihove pravne bitke Heller se razbolio, vjerovatno zbog stresa i ostao poluparaliziran. Za vrijeme oporavka za njega se skrbila medicinska sestra Valerie Humphries koja mu je postala suprugom i s kojom je proveo zadnje godine života. 1998. godine izdao je memoare Now and Then: From Coney Island to Here, a godinu dana kasnije, 12. prosinca 1999. godine, nakon završetka svoje posljednje knjige Portrait of an Artist, as an Old Man, preminuo je od srčanog udara.

I u čemu je kvaka? Kako je Heller uspio napisati djelo koje mu je osiguralo besmrtnost i u kojem je uspio obuhvatiti kaotičnost cijelog ljudskog postojanja? Je li Kvaka 22 nastala kao produkt piščevih ratnih iskustava, djetinjstva ili su njegove opservacijske sposobnosti, iskustvo u marketingu i britki humor bili zaslužni za nastanak i uspjeh djela? Ili je to možda naprosto bila kombinacija svega navedenog? Heller je godinama stvarao svoju knjigu, rečenicu po rečenicu, stranicu po stranicu, sve dok na kraju nije uspio napisati djelo koje savršeno ilustrira bezizlaznu petlju koja jeste ljudska borba sa sustavom. Tracy Daugherty u svojoj je knjizi, osim Hellerova života, vješto prikazao i sliku Amerike u tranziciji, ali u konačnici i cijelog svijeta, koji se mijenjao, rastao i razvijao kroz desetljeća, ali je jedna stvar uvijek ostajala ista- pojedinac ne može pobijediti sustav osim ako prvo ne dopusti sustavu da ga pobijedi čime automatski postaje gubitnik. I u tome leži Kvaka 22.

"It feels wonderfully strange to be both alive and immortal. Im somewhat in awe of myself."

---

#WeeklyZiNgers #JosephHeller