- Ana Savković
Žena s beskrajnim unutra: Mirjana Miljković
"Starošću započinje smrt. Rođenje njezin je kraj."
U zbirci Budnica za letače (Biakova, 2014) autorica Mirjana Miljković na emotivan i pronicljiv način sažima "krug svog života" i sve njegove mijene. Pjesme nastale kroz duži period predstavljaju autoričino sazrijevanje i učenje kroz neizbježne padove, a u taj intiman čin preobrazbe nesebično uvodi i čitatelja koji postaje promatrač njenog bolnog procesa rasta. Bitak u jednom trenutku za pjesnikinju postaje "mrak ispunjen čudovišnim bićima" i "posvemašnjom tišinom", no bez tog "boravka na dnu" pjesnikinja ne bi mogla doći do jednog od onih neprocjenjivih trenutaka spoznaje koji se čine kao da se nebo otvorilo i uperilo svoje zrake svjetlosti ravno u nas. Ova ispovjedna zbirka jedan je takav trenutak za Mirjanu Miljković.
Zbirka je podijeljena u tri ciklusa: "Bog u šumi", "Rastem silazeći" i "Molitva za preobražaj". U prvom ciklusu "Bog u šumi" pjesnikinja određuje svoje mjesto u svijetu kroz njenu ulogu u obitelji. Autorici obitelj predstavlja temelje, sigurnost i prizmu kroz koji promatra i upoznaje svijet oko sebe. Kako sebe smješta u okvire svoje obitelji, tako i svog Boga smješta u šumu koja može predstavljati rajsko obilje, ali i autoričinu danteovsku izgubljenost. Prvi ciklus u zbirci služi kao putokaz čitateljima, ali i samoj autorici koja, dok nabraja sve stvari koje sačinjavaju njen život, podsjeća samu sebe na sve ono što je bila, ili misli da je bila, prije neizbježne transformacije. "Mišljah/ saguaro sam u pustinji./ Vjerovah/ ptica sam ponad gliba./ Sanjah/ ponornica sam u goleti./ Mnijem/ prst sam Tvoje ruke."
U drugom ciklusu "Rastem silazeći" autorica prolazi kroz patnje srodne svim ljudskim bićima koja se žele izdići iznad svoje manjkave prirode. Nakon što je iskoračila iz kruga sigurnosti upoznaje svijet kroz padanje u dubine, koje su joj do tog trenutka bile skrivene. "Stremeći u visine,/ bijah slijepa za dubine/ skrivene." Ako je prvi ciklus predstavljao autoričinu "sigurnosnu mrežu" koja ju je štitila od pada, s drugim je ciklusom hrabro zakoračila u "prazninu" i za nagradu otkrila tajnu bitka. "Ponirući u srž/ tvog bića,/ jednostavna/ bezazlena/ draga/ otkrivam tajnu." No nakon te spoznaje više ne može biti ista osoba pa odbacuje staru sebe i ulazi u svoju novu kožu: "kao odrezane nokte/ i kosu/ kao izlučevine/ ostavljam bez žaljenja/ svoje staro ja"
Proces preobrazbe je bolan, ali autorica je pronašla način da se zaštiti od surovosti svijeta i očuva svoju bit: "Obložila sam bol biserom/ i sedefom iznutra blistam./ Spokojna." U ovom dijelu knjige obraća se onoj koja ju je donijela na svijet i kojoj je posvetila zbirku, ali sad joj se ne obraća samo kao njena kćer već i kao njena skrbnica. To je nova uloga u autoričinom životu na koju se mora naviknuti i koju mora prihvatiti kao dio osobnog rasta. Za nju ta uloga predstavlja "put do Božjeg srca" tj. način da spozna Boga kroz milost koju daje svojim voljenima, ali koju i sama prima: "Žalim da si mi teret./ Uteg jesi./ Koji me sprječava da plutam/ površinom života./ Moj si prečac do Božjeg srca."
U zadnjem ciklusu nazvanom "Molitva za preobraženje" autoričin uspon otežan je njenim prizemnim, ali razumljivim ljudskim osjećajima koje žarko želi nadići. Grižnja savjesti koju naslućujemo u prethodnom ciklusu sad je u punom zamahu. Dok se moli se za snagu doživljava epifaniju te shvaća da čini Božju volju jer "naše su duše Božje ruke". Zadnja pjesma u zbirci, simbolički nazvana "Jabuka", predstavlja shvaćanje i prihvaćanje. Autorica shvaća da je ona "jabuka koja nije pala daleko od stabla", ali sad to prestaje vidjeti kao svoj križ i počinje prihvaćati kao Božji dar. Njeno korijenje i "spirala gena" više joj ne predstavljaju breme i teret koji je sputava i povlači na dno, već postaju krila pomoću kojih ona sad napokon može poletjeti.
Ljubav Mirjane Miljković je poput njenog unutarnjeg svijeta - beskrajna. U ovoj dirljivoj zbirci pjesnikinja svoju poetsku istinu iznosi s mnogo ljubavi i strpljenja koje je nesumnjivo razvila u odnosu s bližnjima te se na lak način povezuje s čitateljem. Ova tankoćutna pjesnikinja s velikim srcem hrabro se hvata u koštac s onim osjećajima koje si ljudska bića nužno ne žele priznati te ih se, iznoseći ih na svjetlost, napokon oslobađa. Zbirka u čitatelju evocira suosjećanje i razumijevanje, iste one "milosti" za koje autorica moli i koje su joj na koncu udijeljene.
Ukratko o autorici: Mirjana Miljković rođena je 18. rujna 1958. godine u Zagrebu, gdje je završila VI. gimnaziju i Filozofski fakultet. Radi kao učiteljica hrvatskog jezika. Dosad je svoje radove objavila u domaćim i inozemnim zbornicima i časopisima te na raznim portalima. Uvrštena je u Antologiju hrvatskog haiku pjesništva Nepokošeno nebo (1996. - 2007.). Osvojila je prvu nagradu na natječaju za najljepše pismo Gradske knjižnice u Velikoj Gorici 2012. i nagradu za ljubavnu pjesmu na Sparkovu natječaju u Velikoj Gorici 2012.
