Viktor Vida! Prostori bez kraja

"Sjećam se svega, kao da je jučer bilo. Ima jedan prostor duše, u kojemu je vrijeme stalo, a stvari žive u prisnom osvjetljenju."

U tom prostoru zaključan je ostao najpoznatiji pjesnik hrvatske emigracije - Viktor Vida. Ratna vremena i atmosfera straha koja se nadvila nad zemlju poput zlokobna oblaka koji prijeti da proguta cijelo nebo, nagnala je Vidu da odabere put izgnanstva kao opciju manje nesigurne budućnosti. No od trenutka kad je napustio Hrvatsku pa sve do kraja svog života, Vida se našao u svojevrsnom limbu u kojem je vrijeme stalo i zamrznulo se u jednoj slici. Bila je to slika svega što je pjesnik ostavio iza sebe kad je zakoračio na put s kojeg se nije vratio; voljena domovina, majka, otac... sve što je poznavao i volio sad su bile tek bolne uspomene i sjećanja koja su se svakodnevno izmjenjivala pred Vidinim očima, poput bolnih projekcija idealizirane prošlosti. Sve dok jednog dana nije odlučio zaustaviti taj film i okončati svoj život stupivši pred jureći vlak. Što je zapravo nagnalo Vidu da to hladno jesensko jutro zakorači pred Smrt? Je li to bila tjeskobna nostalgija za domovinom i obitelji? Da li ga je borba za materijalni opstanak u stranoj zemlji dovela do ruba ili je to pak bio osjećaj prisilnog "sužanjstva" koji ga je natjerao da se odluči na taj finalni potez očajnog čovjeka koji više ne vidi izlaz? U ovotjednom ćemo se ZiNgeru, kroz analizu pjesnikova stvaralaštva i života, pokušati barem donekle približiti odgovoru na to pitanje koristeći se djelom Književna kritika o Viktoru Vidi (Donat, B. (2006.) Književna kritika o Viktoru Vidi, Zagreb: Dora Krupićeva) i zbirkom pjesama Izabrane pjesme (Vida,V. (1994.) Izabrane pjesme, Zagreb: Erasmus naklada).

Viktor Vida (2. listopada 1913. - 25. rujna 1960.) bio je hrvatski pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj poznat po svojoj hermetičnoj lirici. Za života su mu objavljene dvije zbirke; Svemir osobe (1951) i Sužanj vremena (1956). Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća.

Rođen je u Kotoru gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. 1933. godine upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu a četiri godine kasnije diplomirao je povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik i književnost. Sljedeće je godine dobio jednogodišnju stipendiju za dodatni studij talijanskog jezika i književnosti u Rimu. Zatim se zaposlio kao knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu, a u rujnu 1941. godine dobio je posao profesora Prve muške realne gimnazije u Zagrebu te bio dodijeljen Romanskom seminaru na Filozofskom fakultetu. Prve pjesme objavio je u Podgorici 1932. godine: Poslanica mrtvog, Bokelji putuju, Htijenje u proljeće i Lađari. U narednim je godinama nastavio objavljivati pjesme u raznim zagrebačkim časopisima i novinama.

7. listopada 1941. godine vjenčao se s Mirom Ruhl, a godinu dana kasnije otputovao je u Italiju gdje je petnaest mjeseci radio u Agenzia Giornalistica Italo - Croata kao prevoditelj i član uredništva. No rad časopisa bio je obustavljen tako da je u rujnu Vida ostao bez posla a u studenom mu se rodio sin jedinac, Klaudije. Nakon tri godine napokon je dobio posao u Pontificia Commissione Assistenza u Rimu gdje je pokazao "kršćanski duh razumijevanja i ljubavi prema izbjeglicama i ratnim stradalnicima".

Njegov mučni emigrantski život zapravo je počeo 21. siječnja 1948. godine kad je s obitelji stigao u Argentinu gdje je u potpunosti osjetio težinu iseljeničkog života. U stalnoj potrazi za poslom, loše materijalne situacije i s obitelji za koju je trebao skrbiti, Vida je bio prisiljen raditi sve teže poslove. Taj tegobni period trajao je sve do ožujka 1950. godine kad je dobio posao državnog činovnika, no jedva je prehranjivao svoju obitelj zarađenim novcem. Pjesme u prozi objavljivao je u Glasu sv. Antuna i Hrvatskoj reviji (Buenos Aires) a prvu zbirku pjesama Svemir osobe objavio je 1951. godine.

Nekoliko godina prije nego što si je oduzeo život umrli su mu majka i otac u razmaku od samo deset dana, što je zasigurno imalo devastirajući učinak na ionako već potištenog i izmučenog Vidu. 25. rujna 1960. godine u Buenos Airesu, odlučio je okončati svoj život zakoračivši pred jureći vlak. Zbirka Sabrane pjesme posthumno je objavljena 25. rujna 1962. godine, na dan druge godine Vidine smrti.

Možda najbolji pokazatelj smjera u kojem se kretalo njegovo idejno stvaralaštvo, ali i indikator misli koje su ga zaokupljale već na početku života, jeste tematika njegove prve i zadnje objavljene pjesme. Poslanica mrtvog objavljena je 1932. godine kad je Vida imao samo devetnaest godina, no već je tada bila vidljiva kompleksnost i zrelost mladog pjesnika:

"Sada sam sam između četiri vlažna i gola zida ove podmukle kosturnice živih skeleta. I dan i noć sreću se i izjednačuju po kutovima crne praznine i u mojoj suhoj spodobi."

Pjesmu završava u zloslutnom tonu:

"Druže moj, kad primiš ovu poslanicu, krvlju pisanu, ja neću biti živ; ni u ovim sponama, pa ostavljam ti ko uspomenu: sindžire, karike i čengele, jer tko zna, tko zna, da se i njima jednom neće klanjat ko sada svetim ikonama."

Dvadeset i osam godina kasnije, 1960. godine, samo tri mjeseca prije smrti, objavio je Otrovane lokve u kojima je bilo jasno vidljivo njegovo turobno psihičko stanje u zadnjem periodu života.

"Nije teško umrijeti. Teško je živjeti: lomiti se na asfaltu. Ući mamuran u večer praznih zidova."

Većinu svojih najboljih pjesmama Vida je napisao izvan domovine, izbjeglištvo se pokazalo plodnim za njegovu karijeru, ali demoralizirajućim za njegov duh. Njegov su um zaokupljale misli o domovini koju je bio prisiljen napustiti, a sjećanja na sve što je ostavio iza sebe za Vidu su bila poput utega i krila u isto vrijeme.

"Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput ostalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari..."

Sve njegove reminiscencije bile su prožete osjećajem sjete i boli, što je bjelodano već u prvim stihovima pjesme Majka:

"U svijetloj kućici kraj mora na elegičnoj obali Perasta Ti češ ostati uz igračke djetinjstva zauvijek."

Svoje misli o ratovanju izrazio je u kratkoj pjesmi Razbijena vojska. U nekoliko stihova uspio je u potpunosti dočarati poražavajuću i sumornu realnost ljudskih sukoba:

U brzim marševima, slomljenih zastava, stupaju vojnici ispod krvavih oblaka u najveći grob.

Tjeskobu koja je preplavila njegov duh i činila ga malodušnim opetovano je predočavao u svojim djelima. U pjesmi Sigismundu progovara o osjećaju anksioznosti koji ga je svakodnevno pritiskao i tjerao u sve dublje beznađe. Prisiljen da osigura egzistenciju svojoj obitelji, a u isto vrijeme razdiran bolnim osjećajima otuđenosti u novom svijetu, Vida se osjećao bespomoćno i obeshrabreno. U rijetkim trenutcima spokoja prizvao bi u um slike udaljenih mjesta i ljudi te se tješio mislima da ih sve prekriva isto zvjezdano nebo.

"Čistoća i tišina dalekih zvijezda. Ostavlja me tjeskoba od svijeta."

O nepodnošljivoj tjeskobi progovara možda čak i jasnije u pjesmi Smrt i preobraženje u kojoj kontemplira o svojoj (ne)važnosti:

"Gnječila me silna kupola pod kojom su pitanja odjekivala bez odgovora, dok sam uspostavljao most među srcima, znajuć da sam prolazan kao krugovi na vodi."

Čovjek i božanstvo pjesma je u kojoj Vida izražava svoju poniznost prema nečemu većem od njega, nečemu što se nalazi izvan granica ovog svijeta i što tek treba spoznati. Opisuje kako ga tišti njegova sudbina, a rijetki trenutci sreće koji ga pogađaju poput strijela iz neba, ugasnu se predvečer kad se opet počinje osjećati nedostatnim.

Stučen, pogružen, vučem se ispod olovnih nebesa.

(Bez znakova. Ko granitna ploča nedokučive sudbine.)

A rijetke vedrine okna su iz kojih Tvoje strijele na moje čelo padaju.

Uveče sam voda kaljava.

U njoj Tvoja zvijezda čista sja.

U pjesmi Gorući grm Vida se puno izravnije obraća Bogu dok veliča njegovu sveobuhvatnu ljubav koju i sam osjeća i koja ga barem na trenutak čini malo manje usamljenim i beznadnim.

"Dok se ne prenuh od šaputanja Tvoga U svijetu, Bio sam sam, Ko zaboravljena frula Il slomljen stup u travi."

Pjesma Samoća indikativna je za Vidino duševno stanje; osjećaji otuđenosti, izoliranosti i odvojenosti od svijeta koji dominiraju pjesmom i njegovim životom donekle su mogli poslužiti kao okidač za pjesnikovu odluku da napusti svijet u kojem nije mogao pronaći uporište.

"I pitam sebe: zar se tako sam može biti u svijetu?

Ja Bože, više ništa ne trebam, samo umrijeti"

U uvodu knjige Književna kritika o Viktoru Vidi Branimir Donat Vidu naziva "političkim izbjeglicom" koji je "u biti bio svojim duhom apolitičan" i s tom izjavom precizno opisuje ironiju koja je dominirala pjesnikovim životom. Vida, premda indiferentan prema političkim pitanjima, našao se primoran napustiti svoju zemlju upravo zbog političkih progona te se osjećao preplašenim za svoj život do te mjere da se u nju više nikada nije vratio. Književna kritika knjiga je opservacija Vidina života i stvaralaštva brojnih književnika od kojih su neki osobno poznavali pjesnika, a neki su se s njegovim stvaralaštvom upoznali tek nakon njegove smrti. Književnik i novinar Ivo Lendić, koji je i sam bio emigrant, opisao je svoje poznanstvo s pjesnikom pomoću kojeg doznajemo više o Vidinoj naravi, samozatajnosti, njegovim vjerskim uvjerenjima, ali i stanju duha.

"Moje drugovanje s Vidom bilo je na bazi apsolutne delikatnosti i diskrecije, jer on je bio vrlo osjetljiva narav. Nikad nismo proveli formalne diskusije o filozofskim i apologetskim argumentima kršćanstva. Ali on je znao moj izraziti i određeni stav o njima, i osjećao sam, da je cijenio moj stav diskrecije u osobnom odnosu prema njemu. On je znao, koliku mu radost predstavljala njegova poezija, u kojoj je dolazilo do izražaja njegovo traženje Apsolutnoga, njegovo traženje Boga. Njegov duhovni nemir bio je bezuvjetna prisutnost Milosti. Ja sam se unaprijed radovao videći u njemu obraćenika. Ali, nadošle su poteškoće. Njegova je duša bila više žedna svjedočanstava nego li teoretskih razlaganja."

Razumljivo je kako je Vida, nakon godina patnje i neizvjesnosti, želio konkretne dokaze Božje pomoći i prisutnosti u njegovom životu te da bi ga uhvatila malodušnost kad su ti dokazi naizgled izostali. Obeshrabren i potučen, nije mogao vidjeti Božju ruku koja povlači sve konce i brine za svakoga pa tako i za njega te je u svom najmračnijem trenutku ostao slijep na Providnost. Pjesnik rođen na blagdan Anđela čuvara više se nije osjećao zbrinut, već sam i napušten što je rezultiralo tragedijom.

Književnik Zvonimir Katalenić, također slične sudbine kao Vida i Lendić, opisuje svoje poznanstvo s pjesnikom i njegovu rafiniranu narav, nenametljivost i oštroumnost.

"Mlađi od već tada zapaženih, od onih koji će biti upisani u povijesne antologije hrvatskog pjesničkog stvaranja, skoro redoviti posjetilac Tip-Topu, bijaše Viktor Vida. Tamo ga upoznah i tamo postasmo prijatelji. On je rado govorio, ali s klasičnom odmjerenošću. Ja sam u ono vrijeme pročitao tri - četiri knjige o poeziji i razglabao na sav glas. Vida, osam godina stariji i mudriji, slušao je sa smiješkom, s neizrečenom primisli: Pjevat ćeš mnogo bolje, kad naučiš šutjeti..."

Komplimenti i riječi hvale ispunjavaju svaku stranicu knjige kao i brojna pronicljiva gledišta. Pjesnik Lucijan Kordić Vidu naziva "pjesnikom hrvatske emigracije koji je "u njoj i kroz nju doživio ljudsku i pjesničku zrelost; i ostavio svoj tragični grob." Književnik Marijan Matković prikladno ga naziva "Orfejem iz tuđine" te opisuje kako se iza pjesnikove naizgled vesele vanjštine skrivala bolna nutrina koju je vješto prikrivao i koja je dolazila do izražaja samo njegovim u pjesmama, ali na kraju nažalost i u njegovim djelima, točnije onom posljednjem.

"Od neodređene slutnje da se ispod nasmijane maske vedra harlekina krije ponor beznađa, melankolije i desperacije, nitko nije dalje dopro: čini se, ni Vida ne bi bio dopustio da ga itko razotkrije."

Književnik Božidar Petrač naziva ga pjesnikom sjećanja i samoće te naglašava njegovu nezaobilaznost na hrvatskom pjesničkom nebu koje sad krasi i njegova zvijezda koja vječno sja.

"Sve u svemu, Viktor se Vida kao pjesnik samoće i svojevrsnih onkrajnih elegija, dvostruki emigrant, i Hrvatske i hrvatske emigracije, na zemljovidu suvremenog hrvatskog pjesništva pokazuje kao nezaobilazno, vrijedno i veliko pjesničko ime."

Zarobljen u dalekoj i nepoznatoj zemlji gdje riječ stranac znači isto što i oskudica i čemer, Vida je odlučio stati na kraj patnjama i okončati svoj zemaljski život. Razlozi za to ostaju samo pjesniku u potpunosti poznati, no ono što nam postaje jasno proučavanjem njegova života i djela je da su iseljeništvo i smrt roditelja igrali važnu ulogu u odluci da si oduzme život. Svaki novi dan u prognanstvu za pjesnika je predstavljao kušnju vjere i snage, a smrt roditelja bila je zadnji čavao u lijesu, simbolični kraj svemu što je smatrao svojim temeljima te kidanje zadnje spone s korijenima. Godinama u potpunosti obuzet najtežim osjećajem na svijetu - usamljenosti, Vida je bio jednom nogom u "novom prostoru vremena" puno prije nego je odapeo tu sudbinsku strijelu i stao pred jureći vlak, a zadnje što je vidio bila su blještava svijetla koja su ga uvela u "prostor bez kraja".

"Prekriženih ruku ući ću u novi prostor vremena. Još uvijek na zemlji, ali već daleko, daleko od nje, usmjeren kao strijela u napetu luku."

---

#WeeklyZiNgers #ViktorVida