Arthur Conan Doyle! Some Big Purpose

"We who believe in the psychic revelation, and who appreciate that a perception of these things is of the utmost importance, certainly have hurled ourselves against the obstinacy of our time. Possibly we have allowed some of our lives to be gnawed away in what for the moment seemed a vain and thankless quest. Only the future can show whether the sacrifice was worth it."

"Personally, I think it was."

Arthur Conan Doyle uistinu je vjerovao u gore navedene riječi koje je napisao pred kraj svog života a koje su se odnosile njegovu cjeloživotnu potragu za odgovorima na pitanja metafizičke prirode. Doyle je duboko vjerovao u postojanje spiritualnog svijeta u kojem obitavaju duše preminulih te kako se pomoću medija može stupiti u kontakt s tim dušama koje posjeduju važne informacije i uvide o prirodi svijeta i Boga. Za njega spiritizam nije bio tek puko šarlatanstvo ili samozavaravanje već valjan i opravdan način postizanja dubljih saznanja o prirodi svemira, što je slavni pisac smatrao "najvažnijom stvari u svijetu". Taj osjećaj važnosti i nužnosti da dokaže istinitost svojih uvjerenja dodatno se povećao nakon smrti njegova sina i tu možda djelomično leži odgovor na pitanje kako je tvorac nekoga poput Sherlocka Holmesa, slavnog detektiva poznatog po hladnokrvnoj logici i empirijskom pristupu naizgled nerješivim problemima te njegovog jednako razboritog pomoćnika dr. Watsona, mogao biti tako duboko opčinjen nečim uistinu teško dokazivim. Osobni gubitak, ali i prirodna znatiželja, odveli su ga na putovanje ispunjeno neobjašnjivim fenomenima i misterijima koje je on nastojao odgonetnuti do kraja svog života. No njegova ga je potraga također izvrgla nerazumijevanju i porugama javnosti te je poljuljala njegovu reputaciju ozbiljna pisca, ali je nepokolebljivi Doyle nastavio sa svojim istraživanjima te do kraja života ustrajao u vjerodostojnosti svojih uvjerenja. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti neke zanimljive detalje iz života tvorca slavnog detektiva iz Ulice Baker koristeći se biografijom Daniela Stashowera Teller of tales: the life of Arthur Conan Doyle (Doyle, C. A. (2000.) Teller of tales: the life of Arthur Conan Doyle, London: Penguin Books).

Arthur Conan Doyle (22. svibnja 1859. - 7. srpnja 1930.) bio je škotski književnik i liječnik, poznat kao tvorac jednog od najpopularnijih likova u književnosti, slavnog detektiva Sherlocka Holmesa. Osim detektivskih priča pisao je i povijesne romane, ratne izvještaje, putopise te studije o spiritizmu.

Rođen je u Edinburghu u Škotskoj kao drugo od desetero djece Charlesa i Mary Doyle. Njegov pradjed, John Doyle, bio je slavni slikar čijih su četvero sinova postigli značajan uspjeh u umjetničkom svijetu, točnije svi osim Arthurova oca koji je unatoč obećavajućem početku postao alkoholičar te nikad nije napredovao dalje od posla pomoćnog geodeta kojeg je dobio kao tinejdžer. Njegova supruga Mary bila je žena snažna karaktera s književnim sklonostima te je svoju djecu često zabavljala pričama o vitezovima i djevama time stimulirajući njihovu maštu. Mary je svoju ljubav prema knjigama prenijela na djecu, a pogotovo na Arthura koji se kasnije u životu prisjećao njenog dara za prepričavanje priča i trajnog učinka koji je imao na njega.

"In my early childhood, as far back as I can remember anything at all, the vivid stories which she would tell me stand out so clearly that they obscure the real facts of my life."

Za Arthura je možda bilo i bolje da su maštovite priče njegove majke zasjenile realnost jer stvarne činjenice njegova života bile su sve samo ne bajkovite. Charles se odao alkoholu a njegovo je ponašanje postajalo sve nepredvidljivije i nesigurnije kao i prihodi koji je ostvarivao na poslu, a koji više nisu bili dovoljni da svojoj obitelji pruži normalnu egzistenciju. Stoga su Doyleovi živjeli u oskudici, prisiljeni da mijenjaju adresu stanovanja više puta. Uskoro je Arthur poslan u internat u Engleskoj zahvaljujući pomoći njegovih bogatih stričeva te je sljedećih sedam godina viđao svoju obitelj samo za vrijeme ljetnih praznika. Tijekom perioda razdvojenosti razvila se snažna i neraskidiva spona između njega i majke. Stalno joj je slao pisma, a ta navika se nastavila i nakon povratka iz internata te je potrajala preko pedeset godina. Vrijeme provedeno u internatu ostalo mu je u gorkom sjećanju zbog oskudne prehrane i spartanskih metoda odgoja koje su čak uključivale i fizičko kažnjavanje učenika. No u internatu je Arthur shvatio da ima talent koji nije jedinstven svima:

"There was my debut as a storyteller... On a wet half-holiday I have been elevated onto a desk, and with audience of little boys all squatting on the floor, with their chins upon their hands, I have talked myself husky over misfortunes of my heroes. Week in and week out those unhappy men have battled and striven and groaned for the amusement of that little circle."

Ipak, njegova je karijera pripovjedača morala malo pričekati jer je obrazovanje ipak bilo na prvom mjestu. Šesnaestogodišnji Arthur poslan je u drugi internat, ovaj put u Austriju, a jedina knjiga koju je ponio sa sobom bila je Tales of Mystery and Imagination Edgara Allana Poea koji je imao znatan utjecaj na Doyleovo stvaralaštvo. Po povratku doma Arthur je ušetao u vlastitu strašnu priču, alkoholizam njegova oca pogoršao se u tolikoj mjeri da je ostao bez posla i bio poslan u duševnu bolnicu gdje je ostao do kraja života. Ti potresni događaji poslužili su mu kao nacrt za priču The Surgeon of Gaster Fell koju je objavio dvadeset pet godina nakon te mučne epizode iz djetinjstva, a u priči je opisao nesretne okolnosti koje su dovele do očeva zatvaranja u duševnu bolnicu. Arthur nikad nije otvoreno pričao o Charlesovoj bolesti već se više volio fokusirati na njegov genij i umjetnički talent. Talent koji je naslijedio i njegov sin, no on srećom nije prešao onu tanku granicu koja razdvaja genijalnost i ludilo.

"The world, not the family, gets the fruits of genius."

Na Doyleovu odluku da postane liječnik utjecao je jedan od podstanara kojeg je Mary prihvatila u kući da obitelji osigura stalan priljev novca. Dr. Bryan Charles Waller, osim što je bio liječnik i samo šest godina stariji od njega, također je i pisao poeziju što je impresioniralo mladog Arthura. Po svemu sudeći njegova majka i Weller bili su u vezi jer je Mary preko trideset godina živjela s Wellerom na njegovom imanju, usprkos činjenici da se njen sin mogao financijski pobrinuti za nju. Weller je pohađao Edinburgh University i unatoč obiteljskom umjetničkom nasljeđu, odlučio je postati liječnikom.

"It had been determined that I should become a doctor, chiefly, I think, because Edinburgh was so famous a centre for medical learning."

Na sveučilištu je počeo pohađati predavanja Josepha Bella i upoznavanjem tog majstora dedukcije sa snažnom intuicijom posađeno je prvo sjeme te je negdje duboko u pozadini Arthurova uma Sherlock Holmes rođen. Postao je Bellov asistent i iz prve je ruke imao priliku proučiti njegove metode koje je kasnije dodijelio svom slavnom detektivu. Holmesova sposobnost donošenja brzih zaključaka i precizne opservacije čitateljima su se činile gotovo magične, kao što su se Arthuru i njegovim kolegama sposobnosti njihova profesora činile nestvarne i gotovo čudesne.

"In teaching the treatment of disease and accident, all careful teachers have first to show the student how to recognize accurately the case. The recognition depends in great measure on accurate and rapid appreciation of small points in which the diseased differs from the healthy state. In fact, the student must be taught to observe. To interest him in this kind of work we teacher find it useful to show the student how much a trained use of observation can discover in ordinary matters such as previous history, nationality, and occupation of patient."

Znanje koje je stekao na Bellovim predavanjima ne samo da mu je koristilo u spisateljskoj karijeri i donijelo slavu već mu je koristilo i u njegovoj liječničkoj profesiji. Godinama kasnije, kad je otvorio vlastitu praksu koristio je Bellove tehnike na svojim pacijentima, stječući tako njihovo povjerenje i povećavajući svoj ugled. No prije nego se odvažio na taj hrabar podvig otvaranja vlastite prakse, Arthur je ispunio svoje vrijeme drugim aktivnostima. Počeo je objavljivati priče, a prva od njih nastala je pod jakim utjecajem Poea te je objavljena u respektabilnom edinburškom časopisu u kojem je sa svojom objavom debitirao i engleski književnik Thomas Hardy.

"Poe is the master of all, If every man who receives a cheque for a story which owes its springs to Poe were to pay a tithe a monument for the master; he would have a pyramid as big as that of Cheops... After receiving that little cheque I was a beast that has once tasted blood, for I knew that whatever rebuffs I might receive - and God knows I had plenty - I had once proved I could earn gold, and the spirit was in me to do it again."

I nastavio je objavljivati, djelomično motiviran novcem koji je dobivao za svoje priče, a djelomično željom da ne iznevjeri majku koja je uvijek bila tu za njega i kojoj je želio uzvratiti jednakom mjerom. Na trećoj godini prihvatio je poziv kolege i otputovao na Antarktik u lov na kitove. Scenarij je to koji uvelike podsjeća na onaj iz života Jacka Londona (o slavnom piscu možete više pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/01/11/Weekly-ZiNgers-Zvjezdani-lutalica-i-Vu%C4%8Dji-sin?q=taxonomy%2Fterm%2F13 ) koji se također zaputio u lov na kitove i tuljane te svoja iskustva prenio u priče, kao što je i Arthur napravio. Na tom je putovanju odrastao iz dječaka koji je nekoć zadivljeno slušao majčine priče o podvizima hrabrih viteza u muškarca koji je svojim životnim iskustvom odskakao od ostalih kolega.

"I came on board the whaler a big, straggling youth, I came off a powerful, well-grown man."

Taj odrasli muškarac morao je smisliti kako osigurati bolju budućnost sebi i svojoj obitelji kad se njegovo školovanje počelo bližiti svome kraju. Prihvatio je slabo plaćeni posao brodskog doktora, no poziv od njegovih bogatih stričeva iz Engleske činio se kao dar s neba te je u njemu vidio mogućnost da ostvari svoje snove. No prihvaćanje njihove ponude značilo bi da mora surađivati s prominentnim katoličkim obiteljima poput njegove rodbine te je Arthur, tada u svojevrsnoj krizi vjere, smatrao da bi to bilo licemjerno od njega. Premda nezaposlen, odbio je ponudu i zauvijek narušio odnose s obitelji u Engleskoj. Ta odluka bila je prva od mnogih koje je donio želeći ostati vjeran sebi i svojim načelima makar to bilo po cijenu vlastitog napretka.

No nije dugo ostao nezaposlen jer je po povratku doma dobio poziv kolege Georgea Turvainea Budda da mu se pridruži u Plymouthu gdje je mladi liječnik, po njegovim riječima, imao uspješnu praksu i trebao mu je partner. Arthur se isprva nećkao zbog Georgeove nepouzdanosti i unatoč savjetima majke da ne prihvati ponudu, otputovao je u Plymouth. Ono što je tamo zatekao posve se poklapalo s onim što mu je George napisao, pacijenata je doista bilo toliko da mu je trebala dodatna pomoć a posao je rastao svakim danom. No unatoč uspješnom početku, njihovo se partnerstvo s vremenom raspalo te je Arthur, na Georgeov nagovor i uz obećanje da će mu pomoći s početnim kapitalom, otvorio vlastitu praksu u Portsmouthu. George, u skladu sa svojim nepouzdanim karakterom, nije održao svoje obećanje i Arthur se morao snaći sam te pronaći kuću za najam, opremiti je i privući pacijente što je na kraju sve i uspio, a metode pristupanja i ophođenja s pacijentima koje je naučio kod Bella zagarantirale su mu daljnji uspjeh. Tragove Georgea i iskustva iz Plymoutha može se pronaći u mnogim Arthurovim pričama, a nakon što je George preminuo, sedam godina nakon prekida njihova partnerstva, ostavivši suprugu i kćer bez ičega na svijetu, pisac im je odlučio novčano pomagati bez da je za to itko znao. Unatoč svemu što mu je priredio, Arthur je prema Georgeu osjećao samo naklonost i simpatije, iskazujući svoju empatičnost i razumijevanje (s trunkom humora) kad je pisao o njemu.

"He was a remarkable man and narrowly escaped being a great one."

Njegovo ga je suosjećanje dovelo do susreta s Louise Hawkins koja mu je postala suprugom. Mladi se par upoznao kad je Arthur odlučio prihvatiti njenog brata Jacka, oboljelog od meningitisa, u trenutku kad ga nitko nije htio primiti. Jack je ubrzo nakon toga preminuo a Arthur i Louisa su se zbližili i nakon što je Mary dala svoj blagoslov, vjenčali. Život u paru godio je Arthuru, poslovna rutina i bračna stabilnost pomogli su mu da se posveti svojoj strasti za pisanjem te je počeo objavljivati priče u časopisima na redovitoj bazi a uskoro je javnost bila upoznata s najintrigantnijim plodom njegove mašte - detektivom Sherlockom Holmesom.

"After my marriage, my brain seems to have quickened and both my imagination and my range of expression were greatly improved."

Studija u grimizu bila je prva objavljena priča o Sherlocku Holmesu, a kao dodatna potvrda da je Bell bio inspiracija za lik slavnog detektiva služi pismo u kojem je pisac svom bivšem profesoru napisao da mu duguje nastanak Sherlocka Holmesa. Bell je skromno pokušavao umanjiti svoju ulogu u nastanku detektiva te je zasluge za uspjeh priča pripisao Arthurovom spisateljskom geniju. Zanimljivo je kako je Charles Doyle napravio šest ilustraciju za novo izdanje Studije u grimizu te je naveden kao ilustrator. Crteži su bili neobično spokojni s obzirom na to da se nalazio u bolnici za vrijeme stvaranja istih, a crtež Holmesa snažno je podsjećao na ilustratora.

Nakon Holmesa, Doyle je objavio povijesni roman koji nije bio ni približno uspješan kao njegove priče o detektivu sa snažnim deduktivnim sposobnostima, a ta će ga problematika pratiti cijeli život. Bez obzira bili to povijesni romani, putopisni ili oni spiritualne tematike, Arthur se nikako nije mogao maknuti od svoje uloge pisca detektivskih priča, uloge koja ga je s godinama umarala i postajala sve veći teret te je čak dovela do Sherlockove smrti. No taj dramatični pokušaj distanciranja od najslavnijeg produkta njegove mašte bio je uzaludan jer se ipak vratio onom što je najbolje znao i po čemu je bio najpoznatiji - stvaranju fascinantnih detektivskih priča s briljantnim Sherlockom u glavnoj ulozi.

"I have had such an overdose of him that I feel towards him as I do toward pate de fois gras, of which I once ate too much, so that the name of it gives me a sickly feeling to this day... but I hold it was not murder, but justifiable homicide in self-defence, since, if I had not killed him, he would certainly have killed me."

No Holmes se ipak vratio u njegov život, a time i u živote čitatelja i obožavatelja koji su se obradovali novim misterijima i zagonetnim slučajevima svog omiljenog detektiva. Osam godina nakon što je Sherlock naizgled skončao svoj život, Arthur je započeo suradnju na priči Baskervillski pas s Fletcherom Robinsonom te im je trebala snažna centralna figura. Doyle je ubrzo shvatio da je vrijeme da se njegov privatni detektiv vrati na scenu.

"I don't think you need have any fears about Sherlock, I am not conscious of any failing powers, and my work is not less conscientious than of old... I have done no short Sherlock Holmes stories for seven eight years and I don't see why should I not have another go at them."

Doyle je napravio upravo to, polučivši ogroman uspjeh s novom pričom Baskervillski pas koja je bila senzacija kad se pojavila, kao i sve priče o Holmesu do tada a pisac i njegov slavni detektiv imali su blistavu književnu budućnost. No u periodu između objave Studije u grimizu i Baskervillskog psa Arthurov se život uvelike izmijenio; otac mu je umro, dobio je sina, supruga mu se razboljela, održavao je predavanja i posjetio Ameriku. No još se nešto promijenilo u piščevom životu, premda u braku, Arthur je upoznao Jean Leckie i razvio snažne osjećaje već pri prvom susretu.

"I fight hard against all powers of darkness and I win... I have nothing but affection and respect for Touie (Louise), I have never in my whole married life had one cross word with her, nor will I ever cause her any pain."

Doyle je nastojao postupiti ispravno, no ono što je on smatrao korektnim ponašanjem prema svojoj supruzi nije bilo onako kako bi ona to vidjela u slučaju da je znala za platonski odnos njenog supruga. Louisa je umrla od tuberkuloze 1906. godine a Arthur se, nakon jednogodišnjeg perioda žalovanja, vjenčao s Jean te su dobili troje djece i ostatak života proveli u Crowboroughu u Sussexu.

"I had an intuition that I should marry you from the first day I saw you, and yet it did not seem probable. But deep down in my soul I knew that I should marry you." Duet with an occasional chorus

Njegov interes za pitanja spiritualne prirode bio je dobro dokumentiran i poznat javnosti, dijelom zahvaljujući samom piscu i njegovoj otvorenosti pri diskutiranju tematike uvezi koje je bio tako pasioniran. Održavao je predavanja, bio član društva za spiritistička istraživanja, prisustvovao i održavao seanse u svom domu, a pojmovi kao telepatija, poltergeistovi i automatsko pisanje nisu mu bili strani. No ono što je zapečatilo njegovu vjeru u mogućnost komuniciranja s dušama preminulih bilo je njegovo vlastito iskustvo na jednoj seansi. Medij, postariji gospodin kojeg je prvi put upoznao, zapisao je na papir poruku za svakoga od prisutnih uključujući i pisca koji je ostao šokiran kad je pročitao sadržaj. Na papiru je pisalo da je Arthur iscjelitelj i da ne bi trebao pročitati knjigu od Leigha Hunta. Arthur je uistinu danima u sebi vijećao da li da pročita knjigu od navedenog autora i činjenica da je medij kojega nikad prije nije sreo mogao znati takvo što za njega je bio nepobitan dokaz spiritualne intervencije.

"I can swear that no one knew I had contemplated reading that book, and, moreover, it was no case of thought-reading, for I had never refered to the matter all day. I can only say that if I had to devise a test message I could not have hit upon one which was so absolutely inexplicable on any hypothesis except that held by Spiritualists."

Ono što je dodatno produbilo njegovu vjeru u spiritizam bilo je nažalost nešto puno mračnije. Nakon što su njegov brat, sin, nećaci i rođaci otišli u rat iz kojeg se nisu vratili, Arthurova se želja da dokaže mogućnost komuniciranja s dušama preminulih te da sam ostvari kontakt s njima samo dodatno povećala. Čak je tvrdio da je na jednoj seansi stupio u kontakt sa svojim sinom koji mu je tom prilikom poručio da je sretan. Njegov je interes pokrivao cijeli spektar paranormalnih pojava te je čuvena njegova uključenost u kontroverzu oko slike vila za koje su Elsie Wright i njena mlađa rođakinja Frances Griffiths tvrdile da su snimile. Slučaj je bio senzacija u novinama koja nije jenjavala, pogotovo kada se slavni pisac uključio u priču. Arthur je do kraja života vjerovao da su na slikama uistinu bile vile, a Elsie je godinama kasnije rekla da je sve to bila dječja igra koja je pošla krivo. No u zanimljivom obratu situacije u Arthurov je posjed došla privatna korespondencija između Frances i njenog prijatelja koja je pričala puno drugačiju priču. Frances je u pismima pričala o vilama kao o nečemu potpuno normalnom i niti malo čudnovatom te zapravo posve običnom što je bilo vrlo zanimljivo s obzirom na to da je to bilo njeno privatno dopisivanje koje nije bilo namijenjeno očima javnosti te ne bi imala nikakvu korist od obmanjivanja.

"He had lost his son recently in the war, and I think the poor man was trying to comfort himself in these things, so I said to Frances, we are a lot younger than Conan Doyle and Mr. Gardner, so we will wait till they die of old age and then we will tell."

Doyle se interesirao i za razne političke i socijalne ciljeve, a zanimljive su piščeve interakcije s drugim slavnim osobama njegova doba. Bio je fasciniran Harryjem Houdinijem i njegovim iluzionističkim sposobnostima koje je pisac smatrao sve samo ne iluzijom, dok je Houdini na Arthurovu strast gledao s nešto manje oduševljenja te je spiritualiste smatrao varalicama. No Houdini bi se iznenadio saznanjem da su Doyleovi spiritualisti ipak (donekle) pogodili jednu stvar; na jednoj od seansi rečeno je da će Houdini umrijeti unutar godine dana, bila je to predikcija koja se ostvarila s malim zakašnjenjem; Houdini je poživio otprilike godinu dana duže nego što mu je predviđeno na seansi.

"Any man who wins the love and respect of a good woman must himself be a fine and honest man. I am sorry that shadows grew up between us."

Irski dramatičar George Bernard Shaw zamjerio mu se nakon što je, po Arthuru, iznio bezosjećajna mišljenja u vezi potonuća slavnog broda Titanika. Shaw je smatrao da su mnoge činjenice zanemarene u svrhu senzacionalizma. Njegovi su stavovi i pisanja razljutili Doylea te su Shaw i on imali javnu raspravu o tome kako je katastrofa prikazana u novinama. No unatoč razmiricama dvojica su muškaraca ostali u prijateljskim odnosima do kraja života.

"Shaw is a genial creature to meet, and I am prepared to believe that there is a human kindly side to his nature though it has not been presented to the public. It took a good man to write "Saint Joan"."

Možda najintrigantniji medijski slučaj u kojem se spominje Doyleovo ime jeste onaj nestanka Agathe Christie. Slavna britanska spisateljica i "kraljica krimića" također je bila tvorac jednog od najpoznatijih fiktivnih likova; belgijskog detektiva Hercula Poirota koji je, baš poput Sherlocka, poznat po korištenju logike i dedukcije u rješavanju slučajeva, premda se njihove metode podosta razlikuju. U prosincu 1926. godine glavna vijest u engleskim novinama bio je misteriozni nestanak poznate autorice. Sam događaj zvuči poput zapleta iz jedne od njenih priča. Treći prosinca 1926. godine Christie je napustila svoj dom u Berkshireu, sjela u auto i odvezla se u noć. Auto je nađen napušten pored ceste, sa spakiranim kovčegom i vozačkom dozvolom unutra, no Christie nigdje nije bilo traga. Doyle je očekivano bio privučen zagonetnom slučaju te se uključio u potragu zatraživši pomoć od Horacea Leafa, vidovnjaka koji je, nakon što mu je data Agathina rukavica, izjavio da je Christie živa i da se nalazi u blizini vode te da će se javiti sljedeće srijede. Sve od navedenog pokazalo se više-manje točnim. Christie, koja je tada već smatrana mrtvom, pronađena je u spa centru Harrogate Hydropathic Hotel (u blizini vode) i iako je nađena u utorak sve su novine izvijestile o tome u srijedu. Za pisca je slučaj predstavljao trijumf parapsihologije.

"The Christie case has afforded an excellent example of the use of psychometry as an aid to the detective. It is, it must be admitted, a power which is elusive and uncertain, but occasionally it is remarkable in its efficiency."

Doyle je godinama tražio svrhu svome životu, "some big purpose" kako je on to zvao, i u skladu s time usmjerio je svoj fokus na književnost, političku i socijalnu angažiranosti, no ono što ga je najviše privuklo bio je spiritualizam. U tom metafizičkom viđenju svijeta i stvarnosti pronašao je smisao i odgovore na velika pitanja, pitanja na koja je teško saznati odgovor dok se ne podigne veo i zakorači s one strane. Arthur je nakon smrti svojih voljenih žarko želio zaviriti iza tog vela i potražiti dokaze da su oni tj. njihova bit i duša tamo negdje i čekaju da im se pridruži. I premda je njegove napore i vjerovanja lako okarakterizirati kao zablude očajna čovjeka u žalovanju, istina je da postoje mnoga pitanja na koja se odgovori ne mogu pronaći racionalnim i empirijskim putem te razne pojave i misteriji koji su do danas ostali neriješeni. Arthur Conan Doyle ostao je vjeran sebi i svojim uvjerenjima te ih se nije libio obraniti ili podijeliti s javnosti. A istina? Za one koji je žele pronaći i žele vjerovati, istina je kao i uvijek - out there.

"Death makes no abrupt change in the process of development, nor does it make an impassable chasm between those who are on either side of it. No trait of the form and no peculiarity of the mind are changed by death but all are continued in that spiritual body which is the counterpart of the earthly one at its best, and still contains within it that core of spirit which is the very essence of the man."

---

#WeeklyZiNgers #ArthurConanDoyle