Weekly ZiNgers! The Mystic Trumpeter

June 3, 2019

 

"O trumpeter, methinks I am myself the instrument thou playest,
Thou melt'st my heart, my brain—thou movest, drawest, chan-
gest them at will;
And now thy sullen notes send darkness through me,
Thou takest away all cheering light, all hope,
I see the enslaved, the overthrown, the hurt, the opprest of the 
whole earth,
I feel the measureless shame and humiliation of my race, it 
becomes all mine,
Mine too the revenges of humanity, the wrongs of ages, baffled 
feuds and hatreds,
Utter defeat upon me weighs—all lost—the foe victorious,
(Yet 'mid the ruins Pride colossal stands unshaken to the last,
Endurance, resolution to the last.)"

 

Ako je ikad postojao prototip ultimativnog američkog pjesnika; pjesnika koji živi i diše (za) zemlju u kojoj je rođen, pjesnika Amerike... bio je to Walt Whitman. Njegov cijeli (književni) identitet snažno je povezan s identitetom zemlje u kojoj je rođen a sam Whitman težio je tome da ga se percipira kao pjesnika nacije te je svojim pjesmama i čuvenim predgovorom u zbirci Vlati trave doprinosio toj osobnoj legendi. Za njega je Amerika bila "the greatest poem", a Amerikanci su po njemu, iznad svih ostalih nacija, imali najdublju poetsku prirodu. Svoju ljubav prema zemlji i njenom narodu najjasnije je izrazio u slavnoj zbirci Vlati trave u kojoj je na jednom mjestu objedinio sve ono što je smatrao veličanstvenim kod Amerike, utkavši u svaku pjesmu mali djelić sebe i svoje ljubavi prema američkom tlu. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti život i djelo jednog od najvažnijih i najutjecajnijih američkih pjesnika koristeći se biografijom Gaya Wilsona Allena The solitary singer: a critical biography of Walt Whitman (Allen, W. G. (1955.) The solitary singer: a critical biography of Walt Whitman, New York: Grove Press) i zbirkom Selected poems (Whitman, W. (1996.) Selected poems, London: Penguin Books).

 

Walter Whitman (31. svibnja 1819. - 26. ožujka 1892.) bio je pjesnik, novinar i esejist čija se monumentalna zbirka pjesama Vlati trave smatra jednim od središnjih djela američke poezije. Zbirka je samo za Whitmanova života doživjela osam izdanja, a pjesnik je do kraja života prerađivao pjesme iz knjige koja je, baš poput života njena tvorca, smatrana kontroverznom te stalno bila izložena kritikama.

 

Rođen je u Town of Huntington na Long Islandu, u farmerskoj obitelji. Njegov otac Walter bio je sklon alkoholu zbog čega je obitelj često bila u financijskim problemima. Majka Louisa bila je srce kućanstva a sve svoje vrijeme provodila je skrbeći za djecu. Pjesnikovi braća i sestre imali su snažne karaktere što je bio izvor stalnih nesuglasica među njima, zbog čega je Louisa često morala nastupati kao mirotvorac među svojom djecom. No Walt je bio uravnoteženo i flegmatično dijete a većinu je svog vremena volio provoditi u prirodi. Nakon što se obitelj preselila u Brooklyn, krenuo je u školu koju je kasnije napustio s dvanaest godina. Svoje je djetinjstvo opisao kao nesretno a vrijeme koje je provodio izvan kuće zasigurno je već u ranoj dobi potaklo njegovu ljubav prema prirodi.

 

"Though it is sixty years ago - and I was a little boy at the time in Brooklyn, New York - I can remember my father coming home toward sunset from his days work as a carpenter, and saying briefly, as he throws down his armful of kindling-blocks with a bounce on the kitchen floor, "Come, mother, Elias preaches tonight." Then my mother, hastening the supper and table-cleaning afterward, gets a neighboring young woman, a friend of the family, to step in and keep house for an hour or so - puts the two little ones to bed - and as I had been behaving well that day, as a special reward I was allow'd to go also."

 

Elias kojeg Walt spominje bio je Elias Hicke, putujući kvekerski svećenik i prijatelj njegova djeda. Hicke je održavao propovijedi te se zalagao za oslobođenje robova a Waltovo prisustvovanje na tim propovijedima sigurno je ostavilo trajan utjecaj na njega jer se kasnije u životu zauzimao za taj isti cilj. Ono što je također ostavilo utisak na pjesnika bile su živopisne priče njegove bake koje je slušao dok je odrastao. Baka mu je, pričajući o njihovim precima i prošlosti, zapravo prepričavala povijest zemlje koja je očarala mladog Walta. Iz priča je saznao više o svom pradjedu Nehemiahu Whitmanu i njegovoj supruzi Sarah koja je bila neobična ličnost za ono vrijeme.

 

"She smoked tobacco, rode on horseback like a man, managed the most vicious horse, and becoming a widow in later life, went forth every day over her farm-lands, frequently in the saddle, directing the labor of her slaves, in language in which, on exciting occasions, oath were not spread."

 

Možda je upravo od nje Walt naslijedio svoju ljubav prema jahanju. Pjesnik je znao provoditi sate u prirodi jašući na svom konju, a kroz ta istraživanja okoline upoznao je i proveo dosta vremena u društvu običnih, svakodnevnih ljudi, onih koji su živjeli od zemlje i za zemlju. Ljudi poput farmera, pastira, ribara te je razvio iskrenu naklonost prema njima a oni su ga na neko vrijeme uzeli pod svoje okrilje. 

 

"He always felt at home with them and they took readily to him, willingly feeding and sheltering him, the fishermen and pilots taking him on sailing trips around the Island... The genial youngster could strike up an impromptu comradeship almost anywhere among these crude but good-hearted people, but it was all casual and temporary. He had genuine affection for all of them, yet his most precious experiences were the sense of impressions of "the soothing rustle of the waves, and the saline smells - boyhood's times, the clam-digging, bare-foot, and with trousers roll'd up - hauling down the creek - the perfume of the sedge-meadows - the hay-boat, and the chowder and fishing excursions..."

 

No živahno dječačko razdoblje došlo je svom kraju te je Walt već u ranoj dobi od jedanaest godina stupio u radni svijet zaposlivši se kao mladi pomoćnik u odvjetničkom uredu. Godinu dana kasnije napustio je školu te nastavio raditi u uredima, tiskarama i novinama.  Dok je radio u novinarskom uredu probudile su se njegove spisateljske želje i ambicije što je rezultiralo objavljivanjem prvih djela.

 

"I remember with what half-suppressed excitement I used to watch for the big, fat, red-faced, slow-moving very old English carrier who distributed the Mirror in Brooklyn; and when I got one, opening and cutting the leaves with trembling fingers. How it made my heart double-beat to see my piece on the pretty white paper, in nice type."

 

Sa svojih petnaest godina postao je objavljivani autor, činjenica koja je izazivala sreću i ponos u mladom pjesniku. Počeo je strastveno čitati sve što bi mu došlo pod ruke i pohađati kazalište a posebno je uživao u Shakespeareovim dramama. Ubrzo se preselio u New York i pronašao posao, no loša ekonomska i financijska situacija dovela je do toga da su mnogi ljudi u gradu ostali bez posla, uključujući i njega. Razočaran i potišten, pjesnik se vratio doma i počeo predavati u školi. Slobodno vrijeme provodio je u društvu prijatelja a čak je pokrenuo i vlastite novine. Njegova narav nije mu dopuštala sa se dugo zadrži na jednom mjestu te se ponovno vratio u New York, no posla jednostavno nije bilo.

 

"I went to New York, bought a press and types, hired some little help, but did most of the work myself, including the press work. Everything seemed turning out well (only my own restlessness prevented me gradually establishing a permanent property there). I bought a good horse, and every week went all round the country serving my papers, devoting one day and night to it. I never had happier jaunts - going over to south side, to Babylon, down the south road, across to Smithtown and Comac, and back home. The experiences of those jaunts, the dear old-fashion'd farmers and their wives, the stops by hayfields, the hospitality. nice dinners, occasional evenings, the girls, the rides trough the brush, come up in my memory to this day."

 

U periodu koji je uslijedio nakon drugog povratka iz New Yorka pa do kraja života, poslovi su se samo izmjenjivali; predavao je na Jamajci, u svom rodnom gradu, ponovno se vratio u New York i uspio dobiti posao u tiskari. Nastavio je objavljivati, čak se i politički angažirao no njegov je interes uvijek bio u pisanju. Radio je kao freelance novinar, bio suradnik i kolumnist u novinama, vlasnik knjižare, čak je jedno vrijeme radio kao stolar. Bio je i urednik raznih novina te je kroz taj posao vidio mogućnost da prenese svoju ideju "amerikanizma".

 

"We glory in being true Americans. And we profess to impress Aurora with the sam spirit. We have taken high American ground - not the ground of exclusiveness, of partiality, or bigoted bias against those whose birth place is three thousand miles from our own -  but based upon a desire to possess the republic of a proper respect for itself and its citizens, and of what is due to its own capacities, and its own dignity."

 

Osim patriotizma, na Whitmanovu poeziju snažno su utjecali pisci čija je djela recenzirao dok je radio u novinama. Pisci poput Emersona, Margaret Fuller, Micheleta, George Sand, Goethea, O. S. Fowlera i Mary S. Gove ostavili su trajni učinak na pjesnika kao i čitanje Biblije, Homera, grčke povijesti, američke i svjetske povijest, knjiga o Egiptu, geografiji... Doseg utjecaja pročitanih knjiga jasno je vidljiv u Whitmanovom najpoznatijem djelu, zbirci pjesama Vlati trave čija je objava označila početak nove epohe u američkoj književnosti. Puno prije nego je zbirka objavljena Whitman je akumulirao i razvijao ideje te razdvajao svoje vlastite od onih koje je pronalazio kod drugih pisaca u želji da razvije svoj stil i tehniku i tako je postao "otac slobodnog stiha". Vlati trave objavljene su u srpnju 1855. godine a mnoge pjesme u zbirci krivo su protumačene te je knjiga, skupa sa svojim autorom, često napadana i kritizirana. Song of Myself jedna je od mnogih pjesama iz zbirke koja je bila krivo interpretirana. Whitman je u pjesmi pokušavao prenijeti svoju viziju o jedinstvu duše i tijela, unije s Bogom i prirodom, bratstva i jedinstva muškaraca i žena i važnost svih božjih stvorenja, no njegova je ideja tek godinama kasnije u potpunosti shvaćena.

 

"Something more may be added - for, while I am about it, I would make a full confession. I also sent out LEAVES OF GRASS to arouse and set flowing in men's and women's hearts, young and old, (my present and future readers,) endless streams of living, pulsating love and friendship, directly from them to myself, now and ever. To this terrible, irrepressible yearning, (surely more or less down underneath in most human souls,) - this never-satisfied appetite for sympathy, and this boundless offering a sympathy - this universal democratic comradeship - this old, eternal, yet ever-new interchange of adhesiveness, so fitly emblematic of America - I have given in that book, undisguisedly, declaredly, the openest expression..."

 

I premda je Whitman osjećao bezgraničnu ljubav i razumijevanje za svu svoju američku braću i sestre te za cijelu Ameriku, pokazalo se da Amerika nije imala niti ljubavi niti suosjećanja za svog najvećeg štovatelja. Zbirka je opisana kao opscena i nemoralna zbog svojih otvorenih opisa spolnosti te je bila izložena stalnim napadima kritičara. Whitmanova vlastita opredijeljenost ostala je nejasna te se tumačila na temelju njegove poezije, a u skladu s time smatra se da je pjesnik osjećao naklonost prema oba spola. No njegovi poznanici iz djetinjstva ustrajali su u tome da se opredijelio za isti spol. 

 

"The girls did not seem to attract him. He did not specially go anywhere with them or show any extra fondness for their society... He did not care for women's society- seemed, indeed, to shun it."

 

No sudeći prema pismu koje je napisao pjesniku Johnu Addingtonu Symondsu, u kojem je napisao da je imao šestero djece, osjećao je naklonost i prema suprotnom spolu. Whitman je činjenicu da ima djecu držao za sebe sve dok pred kraj života nije počeo osjećati pritisak da tu svoju "veliku tajnu" kako ju je zvao, razotkrije nekome, što je i napravio.

 

"My life, young manhood, mid-age, times South, etc., have been jolly bodily, and doubtless open to criticism. Though unmarried, I have had six children - two are dead - one living Southern grandchild - fine boy writes to me occasionally - circumstances (connected with their benefit and fortune) have separated me from intimate relations."

 

Pjesnik je bio poznat po tome da se zalagao za prava žena, ukidanje ropstva, socijalnu reformu, ukidanje smrtne kazne, bolju edukaciju i građanska prava. Za vrijeme građanskog rata posjećivao je ranjene vojnike u bolnici i pravio im društvo. Prenosio je poruke njihovoj rodbini, kupovao im marke za pisma, voće, materijal za čitanje, čak i duhan. Svojim je prisustvom pružao utjehu tim ranjenim i uplašenim mladićima, a svoja je iskustva i zapažanja prenio u poeziju.

 

"Bearing the bandages, water and sponge,
 Straight and swift to my wounded I go,
Where they lie on the ground after the battle brought in,
Where their priceless blood reddens the grass, the ground,
Or to the rows of the hospital tent, or under the 
      roof’d hospital,
To the long rows of cots up and down each side I return,
To each and all one after another I draw near, not 
     one do I miss,
An attendant follows holding a tray, he carries a refuse pail,
Soon to be fill’d with clotted rags and blood, emptied, 
     and fill’d again.

 

 I onward go, I stop,
With hinged knees and steady hand to dress wounds,
I am firm with each, the pangs are sharp yet unavoidable,

One turns to me his appealing eyes—poor boy! I never 
     knew you,

Yet I think I could not refuse this moment to die for 
    you, if that would save you.  

 

Pred kraj života Whitman je bio usamljen i bolestan, doživio je moždani udar koji je pripisao emocionalnim smetnjama i naporima kojima je bio izložen tijekom ratnih godina, naime i njegov je brat bio regrutiran. Obitelj se skrbila za njega, revidirao je Vlati trave a čak ga je posjetio i Oscar Wilde koji je bio njegov obožavatelj. Dvojica su pisaca na kraju susreta bili impresionirani jedan drugim, Whitman je Wildea opisao kao "velikog, divnog dječaka" koji ga je oduševio svojom otvorenošću i iskrenošću, a Wilde njega kao "veličanstvenog starca" za kojeg je imao samo riječi hvale.

 

"We in England think there are only two (American poets) - Walt Whitman and Emerson."

 

Ralph Waldo Emerson, pjesnik kojem se Whitman divio i koji je utjecao na njegovo stvaralaštvo, imao je samo riječi hvale za Waltovu zbirku te je pjesniku napisao da je smatra "the most extraordinary piece of wit and wisdom that America has yet contributed." Još jedan od pjesnika koji je uvelike pomogao u popularizaciji zbirke bio je i William Rosseti. Engleski je književnik prepoznao kvalitetu i važnost Whitmanovih pjesama te je zahvaljujući njegovom utjecaju ona objavljena u Engleskoj. No mnogi ipak nisu mogli vidjeli u Whitmanovim pjesmama ništa od one veličanstvenosti zbog koje je pjesnik bio hvaljen, a jedan od njih bio je i Williamov brat, slavni slikar i pjesnik Dante Gabriel Rosseti o kojem možete više pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/05/10/Weekly-ZiNgers-The-Blessed-Damozel-Sonnets-of-Farewell

 

Walt Whitman preminuo je 26. ožujka 1892. godine. Razne publikacije posvetile su cijele stranice velikom američkom pjesniku i njegovim djelima čime su pridonijeli širenju njegove popularnosti koja je samo nastavila rasti.

 

"No, when I reach there, I shall want to go further still." 

 

Koliko je uistinu značajna i dalekosežna Whitmanova književna ostavština vidljivo je kroz utjecaj koji je imao na američku, ali i svjetsku književnost. Vlati trave smatraju se svjetskim klasikom i središnjim djelom američke poezije. U zbirci, koja je sa svakim novim izdanjem rasla, Whitman je iznio svoju osobnu filozofiju i shvaćanje života. U pjesmi To Think of Time pjesnik obznanjuje svoju spoznaju o besmrtnosti svega što postoji.

 

"I swear I see now that every thing has an eternal soul!
 The trees have, rooted in the ground... the weeds of
       the sea have... the animals.

 

 I swear I think there is nothing but immortality!
That the exquisite scheme is for it, and the nebulous
       float is for it, and cohering is for it,
And all preparation is for it... and identity is for it...
       and life and death are for it."

 

Sam svemir vidio je kao dio putovanja na kojem se nalaze sve duše, o čemu govori u pjesmi Song of the Open road:

 

"To know the universe itself as a road, as many roads, as
      roads for traveling souls.
 All parts away for the progress of souls,"

 

A taj napredak po Whitmanu nije zanijekan nikome. Za pjesnika su sve duše jednake i ujedinjene na kozmičkom putovanju, ali je i svaka duša na svom jedinstvenom putu na kojem se stalno razvija.

 

"Forever alive, forever forward,
 Stately, solemn, sad, withdrawn, baffled, mad, turbulent,
          feeble, dissatisfied.
 Desperate, proud, fond, sick, accepted by men, rejected
          by men,
 They go! they go! I know that they go, but I know
          not where they go,
 But I know that they go toward the best - toward
          something great."

 

Poets to Come pjesma je u kojoj pjesnik uviđa svoju ulogu onog koji utire put. Osvrće na one koji dolaze iza njega te im poručuje da kroz svoja djela opravdaju i sebe i njega.

 

"Poets to come! orators, singers, musicians to come!
 Not to-day is to justify me and answer what I am for,
 But you, a new brood, native, athletic, continental, greater 
       than before known,
 Arouse! for you must justify me."

 

S Native Moments Whitman jasno daje do znanja on nije pjesnik nekolicine odabranih već svih, jer njegova poezija prelazi sve granice i obuhvaća sve duše. 

 

"O you shunn'd persons! I at least do not shun you,
 I come forthwith in your midst—I will be your poet,
 I will be more to you than to any of the rest."

 

Whitman je zamislio postojanje kao beskonačno jedinstvo svih bića sa svemirom i tu je viziju pokušao prenijeti čitateljima s pjesmom On the Beach at Night Alone.

 

On the beach at night alone,     
As the old mother sways her to and fro, singing her 
       husky song,    
As I watch the bright stars shining, I think a thought of 
       the clef of the universes, and of the future.     
  
A vast similitude interlocks all,     
All spheres, grown, ungrown, small, large, suns, moons, 
       planets    
All distances of place however wide,     
All distances of time, all inanimate forms,     
All souls, all living bodies, though they be ever so different,
      or in different worlds,     
All gaseous, watery, vegetable, mineral processes, the
      fishes, the brutes,      
All nations, colors, barbarisms, civilizations, languages,
All identities that have existed or may exist on this 
     globe, or any globe,     
All lives and deaths, all of the past, present, future,     
This vast similitude spans them, and always has spann'd, 
And shall forever span them and compactly hold and 
    enclose them.  
 

 

Proučavanjem života i stvaralaštva Walta Whitmana postaje jasno da pjesnik, unatoč činjenici da je velik dio njegova identiteta bio vezan za zemlju i naciju u kojoj je rođen, nije bio samo pjesnik Amerike i njenih stanovnika već cijelog svijeta i svih naroda. U pjesmama prožetim snažnim osjećajem univerzalne povezanosti i jedinstva trudio se dočarati nevidljivu silu koja se provlači kroz cijeli svemir i vezuje sve što postoji jedno za drugo, čineći tako svaku dušu neizostavnom niti u tom veličanstvenom beskonačnom tkanju. Njegove su pjesme tragovi koje ostavlja onima koji dolaze poslije njega, dok im utire put i poziva ih da skupa s njim kroče otvorenom cestom. Odbačeni, prezreni, siromašni, bolesni i zaboravljeni... Whitman ne izostavlja nikoga i skuplja sve vlati na svom putu kroz pašnjake vječnosti prema Apsolutnom. 

 

"Allons! the road is before us! 
 It is safe—I have tried it—my own feet have tried it well—be not detain’d! 

 

 Let the paper remain on the desk unwritten, and the book on the shelf unopen’d! 
 Let the tools remain in the workshop! let the money remain unearn’d! 
 Let the school stand! mind not the cry of the teacher! 
 Let the preacher preach in his pulpit! let the lawyer plead in the court, and the judge expound the law. 

 

 Camerado, I give you my hand! 
 I give you my love more precious than money, 
 I give you myself before preaching or law; 
 Will you give me yourself? will you come travel with me? 
 Shall we stick by each other as long as we live?" 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.