Weekly ZiNgers! She Thinks of Heaven

June 7, 2019

 

"But could a dream send up through onion fumes
 Its white and violet, fight with fried potatoes
 And yesterday’s garbage ripening in the hall,
 Flutter, or sing an aria down these rooms,

 

 Even if we were willing to let it in,
 Had time to warm it, keep it very clean,
 Anticipate a message, let it begin?"

 

Prva Afroamerikanka koja je osvojila Pulitzerovu nagradu, prva Afroamerikanka na poziciji savjetnice u Kongresnoj knjižnici tj. poeta laureatus SAD-a, prva Afroamerikanka koja je primljena u Američku akademiju za umjetnost i pisma, poeta laueratus države Illinois, dobitnica Guggenheimove stipendije za poeziju, dobitnica Robert Frost medalje za životno djelo... popis se samo nastavlja, ali tko je ona? Pionirska Afroamerička pjesnikinja koja je pisala o životu crnaca i crnkinja u Americi na tako realan, dirljiv i prosvjetljujuć način da se čitatelj sa svakom novom pročitanom pjesmom osjeća preplavljeno emocijama i neizmjerno zahvalno što može steći bolje razumijevanje svakodnevnih patnji ljudi čiji su životi od rođenja određeni nevidljivim ali itekako stvarnim granicama i zakonima rase. Gwendolyn Brooks na svojoj je koži osjetila kako je teško biti tamnoputa osoba u Americi, diskriminacija i to ne samo od strane bijelaca već i od crnaca svjetlije boje kože, bila je nešto na što se nažalost navikla i s čim se naučila nositi. Nepravde, poniženja, nedaće, usamljenost, siromaštvo sve to i više opisala je u svojim ganutljivim pjesmama koje ćemo proučiti u ovotjednom ZiNgeru koristeći se zbirkom Selected Poems (Brooks, G. (1963.) Selected Poems, New York: Harper & Row Publishers).

 

Gwendolyn Brooks (7. lipnja 1917. - 3. prosinca 2000.) bila je istaknuta Afroamerička pjesnikinja te mentorica mnogih generacija mladih crnih pjesnika i pjesnikinja. U svojim pjesmama opisivala je svakodnevne nedaće običnih ljudi iz vlastite zajednice te pokušala ukazati na problematiku rasnih i klasnih podjela. Nakon smrti odane su joj brojne počasti - podignut joj je spomenik, njen je lik stavljen na poštanski marku, po njoj je imenovana škola, knjižnica, park te razne institucije.

 

Rođena je u Topeki u Kansasu. Njena majka je bila učiteljica a otac sin odbjeglog roba; Gwendolin djed pobjegao je iz ropstva te se borio na strani Unije u Američkom građanskom ratu. Njena obitelj bila je jedna od mnogih koje su se tijekom Velike migracije Afroamerikanaca, između 1910. i 1930. godine, selile od institucionaliziranog rasizma na američkom jugu prema boljem životu na sjeveru i srednjem zapadu. Gwendolyn je pohađala školu, odrasla i provela ostatak svog života u Chicagu, točnije u južnom dijelu grada poznatom kao Bronzeville ili Crna metropola. Svoju prvu zbirku pjesama prikladnog naziva A Street In Bronzeville, objavila je s dvadeset i osam godina, a poeziju je počela pisati već kao dijete i to na nagovor majke dok je prvu pjesmu Eventide objavila sa samo trinaest godina. 

 

“If you wanted a poem you only had to look out a window. There was material always walking, running, screaming, or signing... I lived in a small second-floor apartment at the corner, and I could look first on one side and then the other. There was my material." 

 

Nakon završene srednje škole upisala je Wilson Junior College 1935. godine, a dvije godine kasnije radila je za organizaciju za ljudska prava NAACP (National Association for Advancement of Colored People) poput još jedne istaknute Afroameričke književnice Ann Petry (o kojoj više možete pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/10/12/Weekly-ZiNgers-Harlem-Renesansa). Petry je autorica romana The Street zahvaljujući kojem je postala prva Afroamerikanka čija se knjiga prodala u milijun primjeraka. Ann je prikazala život u postrenesansnom Harlemu nakon drugog vala Velike migracije - prenapučenost je rezultirala stvaranjem geta i porastom kriminala što je dovelo do još većih rasnih napetosti. Obje autorice pisale su o alarmantnom i rastućem socijalnom problemu koji je svjesno zanemarivan a s kojim su se one susretale svaki dan kad bi izašle na ulicu; pripadnicima crne rase u Americi nakon ukidanja ropstva nisu pruženi uvjeti za bolji život te jednake šanse za zapošljavanje, stjecanje materijalne sigurnosti i kvalitetne edukacije.

 

Gwendolyn je počela pohađati radionice poezije u Chicago Art Community Centru a ubrzo je i osvojila književnu nagradu što joj je dalo hrabrosti da pošalje svoj rukopis u izdavačku kuću Harper and Row nakon čega su joj oni ponudili ugovor i objavu knjige. Svoju prvu zbirku pjesama A Street In Bronzeville objavila je 1945. godine a kritika ju je hvalila zbog autentičnog prikaza života u Bronzevilleu. Uspjeh knjige rezultirao je osvajanjem Guggenheimove stipendije, a njena druga zbirka pjesama Annie Allen, u kojoj je prikazala odrastanje mlade crnkinje u Bronzevillu, bila je još uspješnija te joj je priskrbila Pulitzerovu nagradu. Gwendolyn je uživala u ulozi mentorice mlađim piscima te je predavala kreativno pisanje na raznim koledžima do kraja svog života. Nastavila je i pisati, a njezina pjesma iz 1968. godine In The Mecca nominirana je za National Book Award. Brooks se vjenčala s Henryjem Blakelyjem 1939. godine te su živjeli skupa sve dok Gwendolyn nije preminula od raka 2000. godine u dobi od osamdeset i tri godine. Par je imao dvoje djece, Henryja i Noru.

 

Njeno djetinjstvo bilo je obilježeno diskriminacijom i to ne samo od strane pripadnika suprotne rase već i od pripadnika njene rase koji su smatrali da nema dovoljno svijetlu kožu, što je zapravo bio tužan pokazatelj dalekosežnih i razarajućih učinaka netolerancije. Zbog toga, ali i činjenice da je bilo dovoljno da samo pogleda kroz prozor i svjedoči okrutnoj stvarnosti svijeta u kojem odrasta, Gwendolyn je imala dovoljno materijala za pisanje te je do šesnaeste godine napisala sedamdeset i pet pjesama. Sa sedamnaest je godina počela na redovnoj bazi objavljivati pjesme u Chicago Defenderu, vodećim Afroameričkim novinama koje su zapravo odigrale značajnu ulogu u Velikoj migraciji. Brojni izvještaji o nepravdama i okrutnostima počinjenim nad Afroamerikancima od strane južnjačkih bijelaca, poput onoga iz svibnja 1916. godine kad je bijesna masa koja se sastojala od "uglednih pripadnika društva, žena i djece", osudila i linčovala sedamnaestogodišnjeg Jessea Washingtona (https://www.theatlantic.com/politics/archive/2016/01/chicago-defender/422583/) optuženog za ubojstvo bjelkinje i osuđenog na smrt unatoč manjkavim dokazima (Jesse je izvučen iz sudnice, obješen na stablo te spaljen na lomači), potakli su brojne Afroamerikance da krenu u potragu za boljim životom i sigurnijom budućnosti na sjeveru. Uredništvo novina Chicago Defender prihvatilo je migraciju kao čin suprostavljanja i odupiranja ugnjetavanju te je poticalo Afroamerikance da se sele što je zaprepastilo južnjake jer ih je ostavilo bez radne snage, zbog čega su ih čak fizički pokušavali spriječiti da napuste Jug. 

 

Gwendolyn je bez ustezanja pisala o šokantnim događajima koji su se odvijali na Jugu i neljudskom tretmanu crnaca u svojoj trećoj zbirci The Bean Eaters koja je dobila naziv po Van Goghovoj slici The Potato Eaters. Na slavnoj slici prikazani su seljani čije je oskudne živote Van Gogh htio predočiti što iskrenije i realnije, kao što je i Gwendolyn napravila sa svojom zbirkom. Pjesme su nastale za vrijeme Afroameričkog pokreta za građanska prava 1950-ih i 1960-ih čijim je dijelom i sama bila, a zastrašujuće umorstvo četrnaestogodišnjeg dječaka u Mississippiju, o kojem je i Gwendolyn pisala, bio je pivotalni trenutak pokreta.

 

Dvadesetjednogodišnja vlasnica trgovine Carolyn Bryant optužila je četrnaestogodišnjeg Emmeta Tilla da ju je pokušao zavesti što je u konačnici rezultiralo time da su njen muž i njegov polubrat oteli Tilla i nakon višednevnog mučenja, upucali dječaka i bacili njegovo tijelo u rijeku. Okrutnost Tillove smrti te činjenica da su njegove ubojice na kraju oslobođene, poslužila je kao katalizator za Američki pokret za građanska prava čijim je licem Emmet posthumno postao. A Bronzeville Mother Loiters In Mississippi. Meanwhile, A Mississippi Mother Burns Bacon napisana je iz perspektive Carolyn Bryant, čime je Gwendolyn na jedinstven način pristupila događaju koji je potresao Ameriku i "skrenuo pozornost na dugu povijest nasilnih progona i ugnjetavanja Afroamerikanaca u Sjedinjenim Državama".

 

". . . But there was something about the matter of the Dark Villain.
He should have been older, perhaps.
The hacking down of a villain was more fun to think about
When his menace possessed undisputed breath, undisputed height,
And best of all, when history was cluttered
With the bones of many eaten knights and princesses.

 

The fun was disturbed, then all but nullified
When the Dark Villain was a blackish child
Of Fourteen, with eyes still too young to be dirty,
And a mouth too young to have lost every reminder
Of its infant softness.(...)

 

Then a sickness heaved within her. The courtroom Coca-Cola,
The courtroom beer and hate and sweat and drone,
Pushed like a wall against her. She wanted to bear it.
But his mouth would not go away and neither would the
Decapitated exclamation points in that Other Woman's eyes.

 

She did not scream.
She stood there.
But a hatred for him burst into glorious flower,
And its perfume enclasped them--big,
Bigger than all magnolias.

 

The last bleak news of the ballad.
The rest of the rugged music.
The last quatrain. "

 

The Last Quatrain Of The Ballad Of Emmett Till ispričana je iz perspektive Emmetove majke, koja je, nakon što je vidjela unakaženo tijelo svog sina tražila da lijes bude otvoren da bi javnost saznala istinu o stravičnosti njegove smrti, ali i da ukaže na bezbrojna umorstva crnaca i crnkinja koji su prošli nezapaženo i nekažnjeno. Patnja majke koja je izgubila svog sina na tako strahovit način izbija iz svakog retka pjesme te svjedoči Gwendolynoj vještini da se stavi u perspektivu onih čija bol ne jenjava niti blijedi s vremenom već samo nastavlja rasti u tišini.

 

    (after the murder,
    after the burial)

 

Emmett's mother is a pretty-faced thing;
    the tint of pulled taffy.
She sits in a red room,
    drinking black coffee.
She kisses her killed boy.
    And she is sorry.
Chaos in windy grays
    through a red prairie.

 

The Ballad of Rudolph Lee još je jedna pjesma koja je utemeljena na stvarnim događajima - riječ je o prvoj crnačkoj obitelji koja se preselila u isključivo bjelački kvart da bi na kraju bili protjerani iz njega, no u pjesmi Brooks toj priči daje puno mračniji kraj. U pjesmi je Lee je taj koji na kraju, gurnut preko ruba i u očaju, prelazi granicu razuma. Gwendolyn je pjesmom ukazala na činjenicu da je ono što je za jednu stranu predstavljalo dugo očekivanu priliku za normalan život s jednakim pravima, za drugu je stranu predstavljalo narušavanje "američkog sna" koji je godinama konstruiran u javnosti kao nešto čemu bi svaki punokrvni Amerikanac i Amerikanka trebali težiti. Nažalost njihovi snovi bili su noćne more za sve ostale koji se nisu uklapali u tu "idiličnu" sliku.

 

"By the time he had hurt his fourth white man
 Rudolph Reed was dead.
His neighbours gathered and kicked his corpse.
"Nigger - " his neighbours said.

 

Small Mabel whimpered all night long,
For calling herself the cause.
Her oak - eyed mother did no thing
But change the bloody gauze."

 

Pjesma Negro Hero također je utemeljena na stvarnim događajima - vojnik Dorie Miller koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata preuzeo kontrolu nad brodom i srušio dva Japanska ratna zrakoplova nakon što je njegov kapetan bio ranjen, po povratku doma nije dobio nikakvu medalju niti zahvalu za svoj herojski postupak. Negro Hero snažna je pjesma koja na jednostavan način progovara o prevladavajućem stajalištu u to vrijeme- crnci nisu smatrani dostojnim da žive s bijelcima u njihovim inačicama "američkog sna", ali su smatrani dovoljno dobrim da ginu za njih u njihovim uzaludnim ratovima.

 

"Still - am I good enough to die for them, is my blood bright 
           enough to be spilled,
Was my constant back-question - are they clear
On this? Or do I intrude even now?
Am I clean enough to kill for them, do they wish me to kill
For them or is my place while death licks his lips and strides
            to them
In the galley still?"

 

Brooks je bila poznata po tome što je progovarala iz pozicije onih kojima su drugi oblikovali živote i sudbine protivno njihovoj volji, no pisala je i o onima koji su sami za sebe donijeli odluke koje su im izmijenile živote i to ne nužno na bolje. the mother je pjesma koja se dotiče bolne teme pobačaja i odluka koje, kad se jednom donesu, nepovratno mijenjaju više života.

 

" I have said, Sweets, if I sinned, if I seized 
  Your luck
  And your lives from your unfinished reach,
  If I stole your births and your names,
  Your stilted or lovely loves, your tumults, your marriages, 
           aches, and your deaths,
  If I poisoned the beginnings of your breaths,
  Believe that even in my deliberateness I was not deliberate." 

 

O odlukama koje nepovratno mijenjaju živote pripovijeda i u pjesmi o dvije sestre, Sadie and Maud; Sadie su njene odluke dovele do toga da je postala samohrana majka, a Maud je obrazovana žena koja zbog svoje karijere nema potomstva. Svaki od ta dva života nosi svoju težinu i Gwendolyn to uviđa te na efektivan način prikazuje. 

 

"Sadie bore two babies
Under her maiden name.
Maud and Ma and Papa
Nearly died of shame."

 

"Maud, who went to college
Is a thin brown mouse.
She is living all alone
In this old house."  

 

Langston Hughes bio je Afroamerički pjesnik i socijalni aktivist te vođa umjetničkog i kulturološkog pokreta Harlemska renesansa o kojem više možete pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/10/12/Weekly-ZiNgers-Harlem-Renesansa. Hughes je osjećao veliko divljenje i poštovanje prema Gwendolyn koju je upoznao kad je bila tinejdžerica i koja ga je već tada impresionirala snagom svog pjesničkog izričaja. Pomogao joj je da objavi svoje prvo djelo u novinama Negro Weekly, preporučio je njenu pjesmu za glavnu nagradu kad je bio sudac u književnom natječaju, a nakon što mu je predala rukopis zbirke A Street in Bronzeville, pohvalio je njene pjesme u svojoj kolumni u Chicago Defenderu. Hughes i Brooks su ostali prijatelji do kraja života a Gwendolyn mu je posvetila pjesmu:

 

"In mud and blood and sudden death—
In the breath
Of the holocaust he
Is helmsman, hatchet, headlight.
See
One restless in the exotic time! and ever,
Till the air is cured of its fever."

 

Of Robert Frost je pjesma posvećena još jednom velikanu američkog pjesništva o kojem više možete pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/03/30/Weekly-ZiNgers-Gazitelj-li%C5%A1%C4%87a-Izgubljen-na-nebesima.

 

Of Robert Frost 
 
There is a little lightning in his eyes.
Iron at the mouth.
His brows ride neither too far up nor down.

 

He is splendid. With a place to stand.

 

Some glowing in the common blood.
Some specialness within.

 

Brooks iz svojih pjesama ne izostavlja ni Boga kojeg promatra kroz prizmu ljudskosti zbog čega čitatelju pruža pogled na Svemoćnog iz posve drukčije perspektive. Ističući njegovu nedodirljivost, koja na kraju postaje teret, daje do znanja da ga činjenica što je on Bog ne pošteđuje bremenitih osjećaja kao što su usamljenost i potištenost. 

 

"I think it must be lonely to be God,
Nobody loves a master. No. Despite
The bright hosannas, bright dear-Lords, and bright
Determined reverence of Sunday eyes." 

 

Kome se Bog obraća kad mu treba utjeha? Prema kome ili čemu on uzdiže pogled?  

 

"Perhaps - who knows? - He tires of looking down.
Those eyes are never lifted. Never straight.
Perhaps sometimes He tires of being great
In solitude. Without a hand to hold."

 

Gwendolyn Brooks u svojim je pjesmama na efektivan i vješt način prikazala živote sustavno ugnjetavanih te im na taj način napokon dala glas kad im je već društvo onemogućilo da ustanu i progovore za sebe. Uzastopce je nastojala ukazati na probleme koji su razdirali društvo iznutra a događaji i životi ljudi koje je opisala u svojim pjesmama tek su mali dijelovi jedne velike i tužne slike, slike svijeta rascjepkanog i vječno zaraćenog zbog pitanja kao što su rasa, vjera, klasna pripadnost... Gwendolyn je možda sanjala o raju na zemlju, ali jedan pogled kroz prozor bio je dovoljan da je vrati u stvarnost i podsjeti na činjenicu da živimo u svijetu u kojem je dovoljno nešto minorno poput drugačije boje kože da se započne rat. Civilizacija je od svog nastanka uvijek samo jedan korak do uništenja, ali je isto tako i samo jedan korak do poboljšanja. Brooks je svojim pjesmama nastojala potaknuti čitatelje da naprave taj korak i budu promjena koju žele vidjeti, jer da bi svijet napokon mogao funkcionirati kao cjelina promjena se prvo treba dogoditi u svakom pojedincu. A to znači - preuzimanje odgovornosti za prošlost i stremljenje ka zajedničkoj budućnosti.

 

"The toys are all grotesque 
And not for lovely hands; are dangerous,
Serrate in open and artful places. Rise.
Let us combine. There are no magic or elves
Or timely godmothers to guide us. We are lost, must
Wizard a track trough our own screaming weed."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.