Yeats! A Poet to His Beloved

I BRING you with reverent hands The books of my numberless dreams; White woman that passion has worn As the tide wears the dove-gray sands, And with heart more old than the horn That is brimmed from the pale fire of time: White woman with numberless dreams I bring you my passionate rhyme.

Okultizam, nacionalizam i Maud Gonne - dugi niz godina to su bile glavne pokretačke snage u životu Williama Butlera Yeatsa, što se naravno odrazilo i na njegovom stvaralaštvu. Kao sin dominantnog i skeptičnog oca, Yeats je većinu svog života pokušavao pronaći vlastiti put neovisno o uvjerenjima svog oca, a njegova ga je potraga odvela u neuobičajenim smjerovima. Odgovore na kompleksna životna pitanja tražio je u mističnim i ezoteričnim društvima i njihovim doktrinama, a njegov nacionalizam i patriotski zanos bio je usko povezan s romantičnim osjećajima koje je gajio prema Maud Gonne, Irskoj revolucionarki engleskog porijekla koja je već na prvi pogled zaposjela cijelo Yeatsovo biće i osvojila njegovo srce, samo je postojao jedan problem - ona ga nije htjela. Pjesnik je proveo mnoge godine u limbu neuzvraćene ljubavi, sve dok napokon, u pedeset i drugoj godini života, nije pronašao mir i bračnu sreću s Georgianom Hyde-Leesi. Brak se pokazao iznimno poticajnim za Yeatsa te su upravo u drugoj fazi pjesnikova života nastale neke od njegovih najčuvenijih pjesama. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti život i djelo Williama Butlera Yeatsa koristeći se biografijom Richarda Ellmanna Yeats: the man and the masks (Ellman, R. (1987.) Yeats: the man and the masks, London: Penguin Books) i zbirkom Izbor 50 pjesama: (1889.-1939.) (Yeats, W. B. (2010.) Izbor 50 pjesama: (1889.-1939.), prev. M. Bazdulj, Zagreb; Sarajevo: Synopsis).

William Butler Yeats (13. lipnja 1865. - 28. siječnja 1939.) bio je irski pjesnik i dramatičar a smatra se da je bio jedan od najvažnijih pjesnika engleskog jezika svih vremena. U pjesmama i dramama isticao je svoja metafizička poimanja i nacionalistička uvjerenja, a nakon što je Irska stekla samostalnost 1922. godine, postao je senator. Za svoja je književna ostvarenja dobio Nobelovu nagradu, a njegovo se pjesništvo kretalo od romantičnog prema modernom.

Rođen je u Dublinu u Irskoj. Yeatsov djed, velečasni William Butler Yeats, bio je ortodoksni rektor Irske Crkve a njegov najstariji sin John Butler Yeats postao je potpuni skeptik dok je Johnov najstariji sin, pjesnik William Butler Yeats, pokušavao pronaći vlastitu duhovnost između te dvije krajnosti. Yeatsova majka, Susan Mary Pollexfen potjecala je iz bogate obitelji te je cijeli život ostala duboko vezana za svoj rodni grad Sligo, a česti posjeti i boravci u tom pitoresknom gradiću potaknuli su i u Williamu ljubav prema Sligu.

I premda je Yeatsov otac bio pravnik po zanimanju i jedno vrijeme radio kao odvjetnik, njegove su aspiracije oduvijek bile umjetničke prirode te je pokušao ostvariti svoje snove preseljenjem cijele obitelji u London gdje je na kraju radio u vlastitom ateljeu. No svojim slikanjem nije uspio ostvariti značajnije prihode te je obitelj često bila u oskudici. Ono što je uspio napraviti jest prenijeti na svoju djecu ljubav prema slikarstvu; Williamov brat Jack postao je slikar dok je jedna od Williamovih sestara postala učiteljica umjetnosti a druga uspješna dizajnerica i štićenica očevog poznanika Williama Morrisa, o kojem više možete pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/03/22/Weekly-ZiNgers-The-Noble-Knight-In-Defence-of-Guenevere.

Yeatsov otac bio je čovjek s čvrstim stavovima i mišljenjima o gotovo svemu, a na sebe je preuzeo odgovornost obrazovanja najstarijeg sina koji do svoje devete godine nije znao čitati. John je u velikoj mjeri oblikovao Williamov karakter no kako su godine prolazile Yeats se sve više osamostaljivao i bunio protiv očeva utjecaja, što je nastavio raditi cijeli život. Dok je Yeatsov otac bio dominantna figura u kućanstvu, njegova je majka bila povučena žena koja je svojoj djeci voljela prepričavati stare irske predaje o duhovima i vilama te je tako svoju ljubav prema nadnaravnim pojavama i domovini prenijela i na Williama. Nije imala nikakav interes za umjetnost a nije se ni slagala sa suprugovim skeptičnim svjetonazorima te je djecu vodila u crkvu premda i sama nije bila snažna vjernica.

Yeats je kao dijete bio slabe konstitucije i još slabijeg vida, a kasnije je potpuno oslijepio na jedno oko. Kad nije učio s ocem, koji ga je između ostalog upoznao s Shellejevom, Rossettijevom i Blakeovom poezijom, slobodno je vrijeme volio provoditi sanjareći. Nakon završene srednje škole odlučio je prekinuti obiteljsku tradiciju i ne pohađati Trinity College već je upisao Metropolitan School of Art u Dublinu i po uzoru na svog oca odlučio se baviti slikarstvom. John je bio pod snažnim utjecajem prerafaelita te su njegove slike uspjele privući pažnju jednog od osnivača tog umjetničkog pokreta, Gabriela Dantea Rossettija o kojem više možete pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/05/10/Weekly-ZiNgers-The-Blessed-Damozel-Sonnets-of-Farewell. Rossetti je čak uputio poziv Williamovom ocu, no on se nije odazvao. William je ipak nakon nekog vremena shvatio da je njegov pravi poziv u poeziji te se posvetio pisanju poezije i drama.

"It was only when I began to study psychical research and mystical philosophy that I broke away from my father's influence."

Njegova ga je želja da se distancira od očeva utjecaja odvela na ezoterično putovanje koje je rezultiralo upoznavanjem Madame Blavatsky, čuvene mističarke i osnivačice teozofskog pokreta i Teozofskog društva. Yeats je isprva odbijao biti članom, no kasnije se njegova obitelj pridružila ezoterijskom odjelu društva. Pjesnik je uz određenu dozu skepticizma razmatrao doktrine društva, a na kraju je čak i zatražen da napusti društvo. Za Yeatsa su teozofijska učenja poslužila kao potvrda njegovih vlastitih uvjerenja a vrijeme provedeno u društvu dalo mu je sigurnost da sistematizira vlastita znanja.

Yeats je s prijateljem pjesnikom, dramatičarem i slikarom Georgeom Russellom nastavio istraživati okultizam, istočne religije i misticizam te se pridružio organizaciji Golden Dawn koja je bila posvećena proučavanju i prakticiranju okultnog, metafizičkog i paranormalnog. Okultizam je postao njegov "tajni fanatizam" ali je i još jedan - izam preuzeo njegov život i zaokupio njegove misli - bio je to nacionalizam. Irsko Republikansko Bratstvo ili Fenijsko Bratstvo bila je tajna radikalna organizacija čiji su se članovi borili za nezavisnost Irske. John O' Leary bio je istaknut član koji je imao velik utjecaj na Yeatsa. Kroz razgovore s njim i čitanjem literature koje mu je O' Leary dao, Yeatsov se patriotizam razvijao i rastao te su njegove dvije glavne preokupacije u životu postale okultizam i nacionalizam. Napustio je umjetničku školu i odlučio se ozbiljno baviti pisanjem te pokušati implementirati novostečena znanja u svoja djela.

1889. pokazat će se značajnom godinom za Yeatsa i na profesionalnom i na privatnom planu. Te je godine objavio zbirku pjesama Crossways i počeo sve aktivnije sudjelovati na londonskoj književnoj sceni, a 30. siječnja Yeatsov se život zauvijek promijenio. Bio je to dan kad je na pjesnikova vrata zakucala sudbina u obličju Maud Gonne. Irska revolucionarka pročitala je Yeatsove pjesme te su je se snažno dojmile i poželjela je upoznati pjesnika. Yeats je od prvog trenutka bio očaran s Maud no pjesnikova su se nastojanja da osvoji njeno srce pokazala uzaludnim. Njihov je odnos bio spiritualne prirode i premda su imali dosta toga zajedničkog; ona se također zanimala za okultizam, dijelili su i iste političke interese te se gorljivo zalagali za nezavisnost Irske, Maude nikad nije razvila romantične osjećaje za Yeatsa. Pjesnik je godinama živio u agoniji i samoći a njegova su patnja i čežnja poslužile su kao nadahnuće za mnoge pjesme. Tijekom svog života zaprosio je Maude više puta no ona ga je svaki put odbila, a sve su njegove nade iščezle kad je saznao da se udala za Johna MacBridea s kojim je dobila i sina. Maude je imala još dvoje djece iz prethodne veze, starije je dijete preminulo a njena kćer Iselut kasnije je također postala predmetom Yeatsova obožavanja. Brak s MacBrideom pokazao se neuspješnim te su se razišli nakon čega je on poginuo u Uskršnjem ustanku; neuspješnom pokušaju irskog naroda da se oslobodi britanske vlasti o kojem je Yeats napisao poznatu pjesmu Easter 1916.

"Too long a sacrifice Can make a stone of the heart. O when may it suffice? That is Heaven's part, our part To murmur name upon name, As a mother names her child When sleep at last has come On limbs that had run wild. What is it but nightfall? No, no, not night but death; Was it needless death after all?"

Nakon što se Maude razišla od MacBridea i ostala udovica Yeats ju je ponovno zaprosio no ona ga je ponovno odbila, a očajni je pjesnik tada zaprosio njenu kćer Iselut koja ga je, poput njene majke, također odbila: "My mother is not a woman of much discernment, but she had enough to know better than to marry Yeats, to whom she wasn't suited." Bilo je to mišljenje koje je kćer dijelila sa svojom slavnom majkom koja je jednom prilikom na Yeatsovu izjavu da bez nje ne može biti sretan, odgovorila da itekako može jer iz svoje boli stvara prelijepu poeziju što ga čini sretnim te da bi joj svijet trebao zahvaljivati što se nije udala za njega. Ubrzo nakon neuspjelih prosidbi Yeats je stupio u brak sa ženom koja mu je na kraju pružila sve ono za čime je godinama tragao, a bračna sreća i mir postali su temelji na kojima je izgradio svoju književnu budućnost.

Georgie Hyde-Lees bila je nećakinja engleske književnice i Yeatsove prijateljice Olivie Shakespear te prijateljica engleske umjetnice Dorothy Shakespear i njenog supruga, američkog modernističkog pjesnika Ezre Pounda čiji je književni utjecaj na Yeatsa najizraženiji u pjesmi Oponašano s japanskog. Georgie je uvelike poboljšala pjesnikov život, njena inteligencija, suptilni humor i organizacijske vještine bile su upravo ono što je ćudljivom i senzibilnom Yeats trebalo, a nakon vjenčanja otkrili su da ima sposobnost automatskog pisanja što je dodatno osnažilo njihovu povezanost. Kolika je Yeatsova ljubav i posvećenost prema supruzi zapravo bila, svjedoči činjenica da je ubrzo nakon njihova vjenčanja na Yeatsova vrata ponovno pokucala Maude no ovaj nije naišla na isti doček. Georgie je bila bolesna i Yeats je znao da bi je Maudina prisutnost samo dodatno uznemirila te ju je odbio pustiti u kuću. Maude je bila uporna i odbijala otići, no pjesnik nije popustio.

Yeats je uživao u ulozi supruga ali i oca; par je dobio dvoje djece. Duboko se zaljubio u svoju suprugu koju je smatrao medijem zbog njene sposobnosti automatskog pisanja. Georgia je bila pažljiva i nesebična te se posvetila brizi za svog darovitog supruga. Pjesnik se napokon mogao opustiti i njegova se stvaralačka energija oslobodila što je rezultiralo nastankom pjesama zbog kojih se danas smatra jednim od najvažnijih pjesnika dvadesetog stoljeća i zbog kojih je života dobio brojna priznanja; Trinity College mu je dao počasnu diplomu, predsjednik ga je imenovao senatorom a dobio je i Nobelovu nagradu za književnost. Kako se njegovo zdravstveno stanje pogoršavalo tako se osjećao sve malodušnije te je supruzi rekao da mu je sad teže živjeti nego umrijeti. 21. siječnja 1939. godine napisao je svoju posljednju pjesmu The Black Tower u kojoj vojnici brane kraljev toranj jer im tako nalaže njihova zakletva premda znaju da se kralj više neće vratiti.

"There in the tomb the dark grows blacker, But wind comes up from the shore: They shake when the winds roar, Old bones upon the mountain shake."

Nekoliko dana nakon tih zadnjih stihova pao je u komu te preminuo 28. siječnja 1939. godine. U jednoj od posljednjih pjesama, Under Ben Bulben, napisao je vlastiti epitaf koji mu je ugraviran na nadgrobnom spomeniku. Prema njegovom naputku i želji prvo je sahranjen u Francuskoj, u Roquebrune-Cap-Martin a nekoliko godina kasnije njegovi su ostatci prebačeni u Irsku i sad počiva u voljenom Sligu, ispod Ben Bulbena.

"Under bare Ben Bulben's head In Drumcliff churchyard Yeats is laid, An ancestor was rector there Long years ago; a church stands near, By the road an ancient Cross. No marble, no conventional phrase, On limestone quarried near the spot By his command these words are cut:

Cast a cold eye On life, on death. Horseman, pass by!"

Yeats je imao plodnu karijeru, utjecao na mnoge pisce i ostavio svoj neizbrisivi trag u svijetu. Njegova poezija stoji kao testament tome tko je on bio kao čovjek i pisac te nam rasvjetljuje tegobe s kojima se morao nositi, ali nam ujedno i dočarava strasti koje su vladale njegovim životom. Bila to voljena žena, mistični nauk ili ljubav prema domovini, Yeats se nije susprezao te je davao cijelog sebe u što god je vjerovao ili volio, a tome svjedoče njegove pjesme. Riba je jedna od mnogih pjesama posvećena njegovoj muzi i "životnoj muci" Maud Gonne, no u ovoj pjesmi on ne veliča svoju voljenu već je kudi zbog boli koju mu je nanijela svojim upornim odbijanjem njegove ljubavi.

Mada se kriješ u oseki i struji Blijede plime kad mjesec nebo reže, Dobro će znati budućnosti ljudi Sve o bacanju moje mreže, I kako si bježala toliko puta Od malih srebrenih konopaca, I mislit će da si bila gruba i kruta I korit će te mnogim gorkim riječima.

U pjesmi On čezne za rajskim tkanjem zauzima drug stav te se podčinjava ljubljenoj i otvoreno joj pokazuje svoju ranjivost u nadi da će tako osvojiti njeno srce ili je barem natjerati je da uvidi grubost svojih postupaka.

Kad bih imao rajsko vezeno tkanje, S vijencem od zlatnog i srebrenog svjetla, Plavo i mutno i tamno tkanje Od noći i svjetla i polusvjetla, Prostro bih tkanje pod tvoje stope: No ja sam samo siromašak što ima samo sne; Prostro sam svoje sne pod tvoje stope; Gazi nježno jer gaziš moje sne.

Maude je doista zgazila sve njegove snove i nadanja nakon što se vjenčala s Johnom MacBrideom. Yeats je bio šokiran i shrvan dugo vremena nakon saznanja o njenom braku, a iz te boli nastala je njegova najslavljenija pjesma Nema druge Troje. U pjesmi Yeats oprašta Maude kršenje njihova "spiritualna braka" te je pun razumijevanja za njene postupke jer smatra da nisu mogli biti drukčiji. Poput Helene Trojanske, čija je otmica uzrokovala pad i uništenje Troje te bezbrojne smrti, tako je i Maude poput oluje poharala pjesnikov život samo da bi na kraju uništila njegove snove i ostavila ga sa slomljenim srcem, ali on joj ipak sve oprašta.

Zašto da je krivim što zbog nje puni jada Su mi dani, ili zato što su joj navike Da nasilju uči nepismenih ljudi stada, Ili što uske ulice tjera na široke, Kad hrabrost bi mi snagom dostigla čežnju? Što može joj smiriti um i dušu čvrste Tu plemenitost što je nalik ognju, S ljepotom poput zategnutog luka, od vrste Kakve u našem vremenu i ne može bit, Što se tako uzvišeno, usamljeno i strogo drži? Zašto, šta je takva kakva jest, mogla učinit? Dal je bilo druge Troje za nju da ju sprži?

Leda i labud jedna je od Yeatsovih najpoznatijih pjesama a pomoću tog poznatog grčkog mita o smrtnici Ledi i bogu Zeusu, koji se pretvorio u labuda i oplodio Ledu djetetom (Helena Trojanska), iznosi svoje vjerovanje da civilizacija napreduje ciklički tj. nakon određenog perioda i potaknuta nekim kolosalnim događajem. Helenin začetak bio je nasilan čin a godinama kasnije njena je otmica dovela do Trojanskog rata i daljnjih razaranja, no nekoliko stotina godina nakon toga, ponovno božanskom intervencijom, Djevica Marija začela je Isusa Krista čiji je život i smrt označio novo kršćansko doba. Yeats je vjerovao kako se svako toliko, božanskom intervencijom, iz nečeg suštinski kaotičnog i razarajućeg rađa nova nada za čovječanstvo.

"Drhtaj u slabinama bijaše uzrok prvi što polomi zidove, popali krov i svo zdanje I ubi Agamemnona. Leda ne osta imuna Pokorio ju je tako sirovi miris krvi, Da li je ona stopila njegovu moć i znanje Prije nego je pusti iz ravnodušnog kljuna?" Nastala prije Lede i labuda, Drugi dolazak je pjesma u kojoj se Yeats pita što budućnost nosi ovaj put, kakav će događaj pokrenuti lavinu i hoće li svijet ovaj put potonuti u tami ili zakoračiti na svijetlo?

"Sigurno je neko otkrivenje blizu; Sigurno Drugi dolazak je blizu(...)

I kakva to gruba zvijer, čiji čas napokon kucnu, Guravo hodi ka Betlehemu da tamo se rodi."

Inspiraciju za svoje pjesme crpio je i iz irske mitologije što je vidljivo u pjesma Kaput. Yeats se poigrava sa simbolizmom kad svoje pjesme naziva ogrtačem pomoću kojeg se skriva od svijeta dajući do znanja da je pjesnik ranjivo biće koje se često skriva iza svojih riječi kojima se, paradoksalno, ujedno i razotkriva tom istom svijetu. No objavom tj. puštanjem tih pjesama u svijet osjeća nešto poput sreće jer je teret sad na papiru i on je napokon slobodan. Iluzije koje konstruira u svojim pjesmama i pomoću kojih gradi osobnu mitologiju kritičari koriste protiv njega no on im, kao i Maud, sve oprašta.

Načinih svojoj pjesmi kaput Prepun motiva vezenih Iz mitologija drevnih Od grla do pete dug; Al zbor budala ga se dočepa, Iznosa ga pred očima svijeta Ko što budala zna. Pjesmo, pusti ih neka im ga, Jer ima više poleta U tom da hodaš gola.

Augusta Lady Gregory bila je dramatičarka i folkloristica koju je Yeats upoznao 1896. godine, a njihova je književna suradnja rezultirala osnivanjem pokreta poznatog kao Irski književni preporod, čiji je član bio i Douglas Hyde koji je kasnije postao prvi predsjednik Irske te osnivanjem Irskog književnog teatra odnosno Abbey teatra. Yeats je često boravio na njenom imanju Coole Park a prvu zbirku koju je objavio nakon braka s Georgie nazvao je Divlji labudovi na jezeru Coole po istoimenoj pjesmi. Nakon što je Augustin sin, Robert Gregory, poginuo u ratu Yeats je napisao pjesmu Irski pilot proriče svoju smrt njemu u spomen. U pjesmi Yeats kontemplira o životu i smrti s određenim mirom i jasnoćom koju mu pružaju njegova osobna uvjerenja o zagrobnom životu koja je stekao kroz ezoteriju i razne mistične doktrine.

"Da me moj usud čeka znam Gore međ oblacima tamnim; Ne mrzim one na koje pucam, Ne volim one koje branim; Kiltartan Cross je moja domovina, Kiltartanska sirotinja zemljaci mi mili"

Točak je pjesma o neprekidnom krugu života u kojeg su sva bića uhvaćena i nemiru koji proizlazi iz željenja stvari koje se ne može imati; osjećaj koji je Yeats jako dobro poznavao. Pjesnik kratko i jasno sažima neporecive životne istine: apsolutni mir se nalazi na drugom svijetu. Yeats je prihvatio i usavršio novi jezgrovitiji, sažetiji i kraći stil u zbirkama Zelena kaciga (1910), Odgovornosti (1914) i Divlji labudovi na jezeru Coole (1919).

Svu zimu proljeće nam zaziva volja, U proljeće čežnja nam ljetnja žega, A kad se plodom napune polja Kažemo da zima bolja je od svega: A onda ništa dobro nije Žudimo opet za proljetnim dobom - Jer ono zbog čeg' krv nam vrije Ništa je drugo d čežnja za grobom.

Plovidba ka Bizantu pjesma je koju je napisao kao šezdesetogodišnjak i uvrstio je u svoju slavnu zbirku Toranj (1928) koja je, uz zbirke Michael Robartes i plesačica (1921), Zavojite stube (1933) i Posljednje pjesme (1933–39), predstavljala vrhunac Yeatsova književnog ostvarenja. Plovidba ka Bizantu pjesma je o duhovnom putovanju ali i starenju, tema je to koja je sve više opsjedala Yeatsa u drugom periodu života s dolaskom novih generacija i mijenjanjem svijeta do te mjere da više nije pronalazio svoje mjesto u njemu. Yeats je izabrao Bizant jer je "Bizant je bio središte europske civilizacije i izvor njegove duhovne filozofije, pa simboliziram potragu za duhovnim životom putovanjem u taj grad." Pjesma progovara o neizbježnom napuštanju fizičkog svijeta te započinjanju potrage za duhovnim carstvom.

"To nije zemlja za stare. Mladi jedno drugom U zagrljaj padaju, ptice su na drveću gore, Ti naraštaji na samrti - sa svojom pjesmom, Vodopadi lososa, skuša prepuno more, Riba, čovjek, ptica, svi u ljetu cijelom Slave sve stvoreno, rođeno, sve što mre. I niko zanesen čulnom glazbom ne mari Za spomenik uma što nikad ne stari."

U zadnjem desetljeću života misli o smrti zaokupljale su njegov um sve više, a pjesma Smrt produkt je takvih razmišljanja. Ipak, smrt ne mora biti samo jedan finalni čin napuštanja svijeta jer tijekom svog života čovjek umire više puta malim, svakodnevnim smrtima, nešto poput onih koje je pjesnik doživljavao svaki put kad bi ga Maud odbila.

"Nema ni straha nit' nade Životinja u smrtnom času; Čovjek čeka kraj i strada Sav u nadi ili užasu; Često će u smrt pasti,"

Pjesmu završava spoznajom da smrt zapravo nije stvarna jer kotač života nema početka niti kraja. Napuštanjem fizičkog svijeta čovjekova bit, njegova duša, ne nestaje već se vraća u svoj duhovni dom, samo da bi se opet vratila natrag na zemlju i u drugom tijelu i životu nastavila svoj proces razvoja.

"Jer smrt on pozna do srži - Smrt izmisliše ljudi."

William Butler Yeats svijetu je ostavio neke od najljepših stihova ikad napisanih proizašlih iz njegove boli ali i sreće. Pobližim proučavanjem pjesnikova života i stvaralaštva postaju vidljivi razni utjecaji; utjecaj njegova oca koji je oblikovao poetski ukus svog sina, utjecaj njegove majke koja je svom sinu usadila ljubav prema rodnoj zemlji, narodnim predajama, mitovima i legendama te ljubav prema Sligu, gradu kojeg je Yeats izabrao za svoje posljednje počivalište. O' Leary i ostali revolucionari osnažili su njegova nacionalistička uvjerenja, a ezoterična društva kojih je bio član proširila su pjesnikova metafizička saznanja što se u velikoj mjeri odrazilo u njegovoj poeziji. Georgie Hyde-Lees pružila je svom suprugu dugo priželjkivano tjelesno i duhovno oslobođenje koje mu je poslužio kako katalizator za stvaranje njegove najbolje poezije, a Maud Gonne? Maud Gonne za Yeatsa je bila vječna muza te pokretačka i razorna sila čijeg se utjecaja nikad u potpunosti nije oslobodio.

Others because you did not keep That deep-sworn vow have been friends of mine; Yet always when I look death in the face, When I clamber to the heights of sleep, Or when I grow excited with wine, Suddenly I meet your face.

---

#WeeklyZiNgers #WilliamButlerYeats