Ivo Lendić! Iz dnevnika izbjeglice

"A od Tebe bježah, bježah kao da me bura goni; o, dođi, moja boli, da se pomirimo.

Išla si za mnom kradom, da i nisam znao; slijedila si me, tiho i nečujno, korakom lakim kao svila.

Pa i onda, kad bi mi razigran pogled od radosti sjao, Ti si negdje, moja boli, u prikrajku prisutna bila."

Prikovan za bolesničku postelju, bezbrojni dani ispunjeni boli i patnjom ne samo zbog teške bolesti već i zbog nostalgije za voljenom domovinom koju je napustio... Ako je suditi po njegovoj poeziji, Ivo Lendić u najtežim se trenutcima okretao Isusu Kristu kojeg je opetovano zazivao i kojem se uvijek iznova obraćao kroz svoje pjesme. Lendić je, baš poput Viktora Vide, bio prisiljen emigrirati iz Hrvatske i baš poput Šopa i Sudete većinu života proveo pod sjenom svoje bolesti. Braća po boli i emigrantskoj sudbini, ovi su daroviti hrvatski pjesnici, svatko na sebi svojstven način, svoju bol preobrazili u poeziju i time se, barem na neko vrijeme, oslobodili tog iscrpljujućeg bremena. Lendićeve su pjesme odraz njegova teška životna puta i neprestane borbe, ali i duboke vjere zbog čega se smatra jednim od najistaknutijih predstavnika poezije kršćanskog nadahnuća. U ovotjednom ćemo ZiNgeru pobliže proučiti pjesnikovu poeziju i život koristeći se zbirkom Angelusi (Lendić, I. (2000.) Angelusi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost).

Ivo Lendić (4. lipnja 1908. - 1. travnja 1982.) bio je hrvatski emigrantski novinar, kršćanski intelektualac, pjesnik i prevoditelj. Za života je objavio dvije zbirke pjesama; Lirika i Angelusi te ostao zapamćen po svojoj duhovno - religioznoj poeziji.

Rođen je u Janjini na Pelješcu. U rodnom je mjestu pohađao osnovnu školu, a u dubrovačkom sjemeništu Klasičnu gimnaziju.1928. godine upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer filozofija i eksperimentalna psihologija te se uz studij bavio novinarstvom i književnošću. Dolaskom u Zagreb započela je njegova suradnjom s katoličkim intelektualcima kao što su bili Ljubomir Maraković i Petar Grgec. Bio je aktivni sudionik Hrvatskog katoličkog pokreta a svoje je prve stihove objavio u listu srednjoškolske katoličke mladeži u Dubrovniku; Domagoj.

Radio je kao urednik časopisa Luč, urednik i suradnik novina Hrvatska politika i Hrvatska straža. Dok je zbog zdravstvenih razloga boravio u Rimu, bio je dopisnik za tjednik Hrvatski Narod. 1930. godine objavio je zbirku pjesama Lirika koja je tematski vezana za njegov zavičaj, roditelje i mladenačka iskustva, a šest godina kasnije objavio je Angeluse, zbirku koja je prožeta pjesnikovom tjeskobom zbog bolesti i izbjeglištva. U Rimu je boravio do 1947. godine kad je s ostalim hrvatskim izbjeglicama otputovao u Argentinu gdje je sve do 1955. godine djelovao kao urednik poznatog hrvatskog emigrantskog mjesečnika Glas Sv. Antuna. U srpnju 1957. godine preživio je tešku operaciju tumora na mozgu od kad je i djelomično paraliziran, no njegov duh nije bio slomljen; nastavio je pisati pjesme i surađivati s raznim publikacijama sve do kraja svog života. Preminuo je 1. travnja. 1982. godine u argentinskom gradu Iguaz.

Lendić je dijelio sličnu sudbinu s brojnim hrvatskim intelektualcima koji su nakon 1945. godine bili prisiljeni na mukotrpan izbjeglički život. Jedan od njih bio je i najpoznatiji pjesnik hrvatske emigracije Viktor Vida (o pjesniku više možete pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/05/17/Weekly-ZiNgers-Prostori-bez-kraja) s kojim se Lendić preselio iz Rima u Argentinu i o kojem je napisao studiju, kao i o Đuri Sudeti. Nikola Šop (ZiNger: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/03/08/Weekly-ZiNgers-Dobri-pastir-S-one-strane-vrata) bio je hrvatski književnik i pjesnik s kojim je Lendić također imao dosta toga zajedničkog. Šop je ostao zapamćen po svojim svemirskim poemama, ali i onim kršćanske tematike poput Lendića. Obojica su pjesnika pisali o Kristu na autentičan i prisan način, s razlikom u tome da je u Šopovom slučaju Krist bio bliska prijateljska figura, njegov supatnik i brat po boli, a u Lendićevom slučaju Krist je bio uzvišeno i svemoćno božanstvo, Sin Božji koji je umro na križu da bi otkupio ljudske grijehe. Nikola Šop bio je prisiljen otići u mirovinu zbog teške bolesti koja ga je ostavila nepokretnim dok je Lendićeva mladost bila obilježena bolešću kostiju da bi ga kasnije, u 49. godini života, tumor na mozgu i djelomična paraliza prikovali za krevet punih dvadeset i pet godina.

I Šop i Lendić većinu su svog života proveli u bolesničkoj postelji baš poput još jednog hrvatskog pjesnika; Đure Sudete o kojem više možete pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/12/07/Weekly-ZiNgers-Pred-polazak. Bolno svjestan svoje smrtnosti, Sudeta je grčevito stvarao pjesme ispunjene promišljanjima o nadolazećem kraju, koji je u njegovom slučaju nastupio prerano. Mladi je hrvatski pjesnik izgubio bitku s tuberkulozom i napustio svijet u dvadeset i četvrtoj godini. I on se, poput Lendića, na kraju pomirio sa svojom sudbinom te prihvatio bol kao veliku učiteljicu tj. "dar". Životi i sudbine ovih pjesnika nerijetko se međusobno zrcale, a u slučaju Vide i Lendića čak i isprepliću, dok njihove pjesme svjedoče tegobama i muci kroz koju su prolazili, usamljeni i zaboravljeni od svijeta.

Dugotrajna bolnička liječenja, samoća, tuga, bolest i vjera - sve to sačinjavalo je Lendićev život dugi niz godina. No koliko god se usamljeno i zaboravljeno osjećao, on i drugi bolesnici s kojima je razvio jedinstven osjećaj bliskosti karakterističan za ljude u takvim situacijama, uvijek se mogao okrenuti svojoj vjeri i Isusu, a Lendić je to često i činio. Vapaj bolesnika milosrdnom Kristu u proljetni sumrak duhovna je pjesma u kojoj se Lendić zaziva svog Spasitelja u trenutku kad je njegovo malodušje dosegnulo svoj vrhunac te pjesnik više ne nalazi utjehu ni u ničemu. Bespomoćan i u bolovima, leži u bolničkoj postelji, okružen drugim pacijentima s kojima oformljuje svojevrsno bratstvo nastalo iz nužde, a članovi tog najtužnijeg prešutnog savezništva mole se u tišini za malčice nade i snage da nastave dalje.

Plaču proljetne kiše, tuga je u sanatoriju, večernja zvona su tiha, verande pune kišnice čiste.

O, kad ćeš Ti jednom doći k nama u bolnicu nad morem, milosrdni Kriste!

Naša su tijela posude bola, koja ko ulje u svijeći izgaraju polako a najviše u večernjoj tami; o, kako je težak mrak u sanatoriju, milosrdni Kriste, kako smo sami!

Preko nas huje proljeća, ljeta, jeseni, zime; vrijeme nas dotiče škrto bolnih kostiju i rastvorenih rana; koliko rezignacije, milosrdni Kriste, koliko besanih noći, koliko tužnih dana!

Nemoj nas pustiti same u ove večeri bolne, kad pljušte kiše, i vjetar po verandi bijesni i lama; crne se spuštaju noći, dođi milosrdni Kriste, i ostani s nama!

Kad bi Ti došao, sav blag, od kreveta do kreveta, kako bi zasjale oči, u kojima strah se već njiha! Dođi, veliki Kriste, plaču proljetne kiše, večernja zvona su tiha.

Bolesnikova molitva u noći, kad ga je jako boljelo još je jedna takva pjesma u kojoj pjesnik, okovan bolovima i u očaju, zaziva Krista i moli ga da prihvati njegovu bol. No ovaj put on doživljava svojevrsnu epifaniju i svoju bolest prestaje promatrati kao kaznu ili teret te je počinje doživljavati kao božji dar. Lendić se tad počinje kajati jer nije bio gorljiviji i strpljiviji vjernik, a pjesnikova bol postaje njegova pokora.

"Za sve nestrpljivost u mojim bolestima, za prežarke molitve u prolaznim stvarima, za sve one sate u budnim noćima i mojim patnjama, kad je zanijemilo na mojim usnama ime Kristovo,

neka bude, Kriste Bože moj, ova noć, ova molitva i ova bol."

Bolnički nokturno u Kraljevici odiše očajem i tjeskobom, Lendić opisuje brojne dane provedene u bolnici, bez nade, bez olakšanja, samo tjeskoba koja pritišće dušu i strahovi koji se množe. Noć ne donosi oslobođenje, niti od boli niti od strahova a pjesnik ne prestaje moliti za milost i oslobođenje od patnji.

Ove teške, ove crne noćne tame spustile se na me. A ja sagorijevam tužan i sam. krevet je moj užarena lomača moga tijela. Stisnutih zubi u crnoj vatri ognjice izgaram bolestan, okovan.

Misli su mi prestrašeno odbjegle i lutaju uzrujane u crnini mraka nad morem i otocima u mračnoj sjeni.

Bože moj, Bože moj, smiluj se meni!

Prognano srce pjesma je koja precizno oslikava osjećaje koji su obuzimali Lendića, ali i ostale hrvatske intelektualce, prisiljene na egzil. Slike života kojeg su napustili vječno su ih držale zatočenim u istom beznadežnom prostoru u njihovim glavama, nemoćni da se izvuku iz ponora svojih misli, oni su vječno živjeli u sjećanjima i uspomenama, nikad u sadašnjem trenutku.

Srce prognanika neprestano u pokretu, crni se pred njim nerazumijevanja jaz, kamogod da se makne; osjeća se strahovito sam u tuđemu svijetu; oprži ga bešćutnosti mraz, čegagod se takne.

Patnja i bol svakodnevna su mu hrana, jer njega svatko udariti smije. Svaki mu novi dan donosi obilje novih rana, pod kojima riznicu čuva, gdje se prošlost krije.

Prisutno uvijek ondje, odakle je odsutno; grči se i plače, nad čim se krvnik smije. odsutno duhom daleko odanle, gdje je prisutno. Ah, nikad nije gdje jest; uvijek je ondje, gdje nije!

Misao na sutra budi ga svakog jutra uz vječni jučer prikovana. Ne živi ni danas ni sada, živi od uspomena i od nada. Ono je most bola, prebačen preko života i oceana i veže kontinente lutajući od grada do grada.

Elegija o križnom putu prognanog pjesnika također egzaktno dočarava stanje duha pjesnika poput Lendića i Vide koji su u stranoj zemlji proveli mnoge dane svog života osjećajući se kao ptice u kavezu, vječno se nadajući da će netko doći i napokon otvoriti vratašca da se vinu u slobodu i vrate svom domu. No za njih taj trenutak nikad nije došao već su ostali i umrli u svojim kavezima, okruženi sjećanjima i boli koja nikad ne prestaje jer "praznina sve viša, sve šira i dulja,/ sve veća i prostranija biva."

"I prekrije pjesnika mrena mučeništva daleke domovine. Pogodi ga munja boli ljute i zalije val slatkih uspomena. Ustrese se, ražali i stane. Iz dubine mu duše vulkan patnje pritisnute plane. K nebu pridigne zjene zalivene i šapće nježno: Ah, da Hrvatska! Uboga ljubav moja! Bol moja nikad preboljena! Krvava rana, nikad zacijeljena."

Lendićeva nikad zacijeljena, vječno otvorena rana bila je njegova domovina koju je bio prisiljen napustiti a nostalgija koju je osjećao za rodnom zemljom često ga je ispunjavala paničnom tjeskobom iz koje bi izlaz tražio u vjeri. Sjetna čežnja koju je neprestance osjećao u kombinaciji s bolešću zbog koje je bio gotovo pa nepokretan i koja je primorala pjesnika da provede mnoge duge sate i dane svog života u bolnicama gdje su mu jedini sudruzi bili drugi bolesnici u sličnoj beznadežnoj situaciji kao i on sam, bila je vječni teret njegovoj psihi i duši, ali vjera i ljubav prema Kristu držale su ga na životu i u vječnim nadanjima da se kraj patnjama bliži. "Pjesnička bol", bila ona zemaljskih ili duhovnih rezona je neminovna, štoviše potrebita jer bez nje ne postoji uzvišena umjetnost. Lendićeva velika životna bol bila je raspoređena između njegove bolesti i nostalgije za domovinom te je kidala djeliće njegova bića svakim novim danom provedenim kao stranac u tuđoj zemlji ili pacijent zatočen u sterilnim bijelim sobama. A kad je pokušao pobjeći od nje, ona je postala njegova sjena i baš poput Krista, njegova besmrtna suputnica. Spokoj nije došao sve dok je napokon nije prihvatio i usvojio kao božji dar a ne kaznu. Strpljenje je bilo ono što je teškom mukom stekao nakon svog tog vremena provedenog u bolnicama, ponekad u samoći, ponekad u društvu drugih, ali uvijek s istom mišlju - kad će patnja prestati? Kad će bol nestati? Kad će se napokon vratiti doma? Odgovor nije pronašao jer neke boli nikad ne prestaju niti nestaju već žive sa svojim domaćinima vječno, jedino što se promjeni jeste to da neki, poput Lendića, prestanu bježati od njih i nauče živjeti s njima kao sa svojom nerazdvojnom sjenom.

I cvast će cvijeće...

Samo da budem dobar i budem ustrpljiv! Jer doći će dan, kad mene živa više biti ne će. Tad će odjednom sve postati vedro i lijepo, ljudi će brzati ulicama, seljaci vrvjeti poljima, i cvast će cvijeće...

Samo da budem dobar i budem ustrpljiv! Jer doći će dan, kad će u silnoj tišini i sjaju poplivati svi moji bolovi, sve moje sreće. A moje će se tijelo polako pretvarati u zemlju i cvast će cvijeće...

---

#WeeklyZiNgers #IvoLendić