- Ana Savković
Franz Kafka! Eternal Angst
Updated: Feb 13, 2021
"Izgubljeni smo poput djece u šumi. Kad staneš pred mene i pogledaš me, ti nemaš pojma o mojim jadima i ja ne znam ništa o tvojima..." Zakoračiti u svijet Franza Kafke znači stupiti u klaustrofobično malu, mračnu i zagušljivu sobicu u kojoj svjetlost dopire samo kroz tanki prorez ispod zatvorenih vrata, prozori gledaju u vječnu tamu koja je progutala sve zvijezde a skupa s njima nestala je i nada da će dan ikad doći, zidovi su obojeni tjeskobnim opsesijama i načinjeni od nevidljivih, ali za svog jedinog stanara, itekako stvarnih zlokobnih strahova. Fatalistički pogled na svijet te neprestane sumnje u vlastite sposobnosti bile su nepresušni izvor nezadovoljstava i bojazni za Kafku. Sa svakom novom stranicom biografije ovog iznimnog pisca čitatelj stječe sve veće razumijevanje njegovih zakučastih unutarnjih procesa, ali ujedno i spoznaje vanjske čimbenike koji su oblikovali njegov karakter i pisanje što je urodilo nastankom slavne pripovijetke Preobrazba i romana Proces. Ta dva pivotalna djela njegove stvaralačke karijere na pomalo groteskan ali vjeran način prikazuju najveće tragedije Kafkina života - opterećenost osjećajima nejasne krivice, bolnog nepripadanja i zatočeništva u vlastitom tijelu i životu koji su ga progonili do samog kraja. U ovotjednom ćemo ZiNgeru zakoračiti u tmuran i beznadežan svijet Franza Kafke koristeći se djelom Nicholasa Murraya Franz Kafka: biografija (Murray, N. (2008.) Franz Kafka: biografija, prev. D. Torre, Zagreb: Zoro; Sarajevo: Naklada Zoro). Franz Kafka (3. srpnja 1883. - 3. lipnja 1924.) bio je češki pisac židovskog porijekla koji je sa svojim najznačajnijim djelima; Preobrazba i Proces zaradio titulu jednog od najvećih autora dvadesetog stoljeća. U svojim se pričama često obračunavao s vlastitim unutarnjim demonima koji su se manifestirali u obličju raznih nesigurnosti koje su ga sprječavale da živi svoj život u potpunosti, a naglašeno je i njegovo nezadovoljstvo neravnopravnim odnosom s ocem i općeniti osjećaj nepripadanja i izoliranosti od svijeta i okoline u kojoj se nalazio. "Uvijek sam svoje roditelje doživljavao kao progonitelje." Rođen je u židovskoj obitelji srednje klase u Pragu koji je tada bio dio Austro-Ugarske. Njegov otac, Hermann Kafka bio je vlasnik trgovine s tkaninama i čovjek koji je svojim trudom i mukom zarađivao za život, a istu tu požrtvovnost očekivao je i od svoje obitelji. Kafkina majka Julie pomagala je svom suprugu u vođenju trgovine a za djecu; najstarijeg sina Franza i tri mlađe sestre Gabriele ("Ellie"), Valerie ("Valli") i Ottilie ("Ottla"), većinom su se skrbile guvernate i sluškinje. Odnos s roditeljima i ostatkom obitelji Kafki je predstavljao izazov te je bio jedan od glavnih uzorka njegovih frustracija i tjeskoba. Premda je Julie voljela Franza i brinula se za njega, nije niti malo razumjela svog sina i njegove potrebe, a pogotovo njegove literarne tendencije koje su njoj i ostatku obitelji djelovale poprilično čudnovato. "Njezina je ljubav velika koliko i nerazumijevanje." Koliko god je njegov odnos s majkom možda bio razočaravajuć i neispunjavajući, Kafkin odnos s ocem bio je i ostao izvor vječne boli za krhkog mladića željna ljubavi i potvrde od svog zahtjevnog i snažnog oca koji nikako nije razumio svog osjetljivog, boležljivog i povučenog te često neodlučnog sina. Kafka je do kraja života ostao opterećen tim odnosom te je gorko zamjerao svom ocu način na koji je postupao s njim, što je kasnije potanko iznio u posthumno objavljenom i nikad poslanom, Pismu ocu. "Nedavno si me pitao zašto tvrdim da te se bojim. Kao i obično nisam bio u stanju smisliti odgovor na tvoje pitanje, djelomično upravo stoga što te se bojim, a djelomično stoga što bi objašnjavanje uzroka mojeg straha zahtijevalo iscrpnu razradu pojedinosti na koje se u razgovoru ni približno ne bih mogao usredotočiti... Sjećam se, primjerice, kako smo se često zajedno presvlačili u istoj kabini. Tamo sam bio ja, žgoljav slabić, mršav i ti, snažan, visok, širok. Čak i u toj kabini, osjećao sam se bijednim primjerkom, i to štoviše , ne samo u tvojim očima nego i u očima cijelog svijeta, jer za mene si ti bio mjerilo svega." Period u kojem je Kafka odrastao i živio bio je u znaku raznih društvenih i političkih promjena. Češka se odvajala od utjecaja i vlasti Habsburške monarhije a odnosi unutar država i naroda bili su obilježeni vjerskim i nacionalnim netrpeljivostima. Česi su se htjeli osloboditi njemačkog utjecaja no njihovu su ulogu moćnika postepeno zamijenili Židovi koji su "prihvatili kulturu austrijske njemačke srednje klase" a samo je malen broj siromašnih Židova stao uz Čehe. Nakon preseljenja iz geta u gradove, Židovi su se počeli zapošljavati i ubrzo su se uspeli na pozicije moći. Većina ih je bila zaposlena u trgovini i financijama, a jako malen broj ih je bio u grupi industrijskih radnika. Činjenica da su mnogi Česi morali raditi za njih samo je dodatno poticala međusobne nesnošljivosti i rastući češki nacionalizam što je često znalo rezultirati nasiljem. Kafka se bitno razlikovao od svoje obitelji, koja je predstavljala klasičan primjer praških njemačkih židova i njegova oca koji je Čehe zvao "plaćenim neprijateljima", jer je oduvijek imao razvijen osjećaj za društvenu nepravdu te je suosjećao s potlačenima i za razliku do svoje obitelji, ali i većine tadašnjih Židova, potrudio se naučiti češki jezik. Pohađao je češku osnovnu školu gdje je svjedočio istoj podjeli među mlađim učenicima kao i onoj među odraslim stanovnicima na ulicama Praga. Ta se podjela manifestirala čestim tučama među njemačkom i češkom djecom nakon čega je Hermann odlučio upisati Franza u njemačku gimnaziju, djelomično potaknut željom da njegov sin postane uspješan poslovan čovjek, jer je iz Starogradske njemačke gimnazije carska administracija regrutirala činovnike i pravnike, što će Kafka na kraju i postati. Bio je uzoran i marljiv učenik, a prijatelj iz škole, izraelski filozof Hugo Bergmann, opisao ga je kao knjiškog moljca koji je znao autore većine knjige čije bi mu naslove Hugo naveo u igri koju su igrali kad bi prolazili pored izloga knjižare. No bez obzira na sve pohvale i školske uspjehe, kod Kafke je uvijek bio prisutan nedostatak samopouzdanja i vjere u samog sebe te strah od nekakve neizbježne nadolazeće kazne. "U sebi sam često zamišljao jezovit skup profesora... koji su se sastali da ispitaju taj jedinstven, nečuven slučaj, da otkriju kako sam to ja, potpuno nesposoban i svakako najveća neznalica, uspio uspuzati tako daleko u ovom razredu iz kojeg će me sada, kada je pozornost sviju konačno usmjerena na mene, trenutačno izbaciti, na veliku radost svih pravednika, napokon oslobođenih od ove noćne more." 1901. godine započeo je studij na njemačkom Karl-Ferdinandovom sveučilištu u Pragu, odabravši studij kemije jer su Židovima bile dostupni samo pravo i medicina. No ubrzo je shvatio da nije sposoban za rad u laboratoriju te se prebacio na pravo, premda ga ni ono nije pretjerano interesiralo. Nastavio je nezasitno čitati djela pisaca kao što su Goethe, Byron, Thomas Mann i Flaubert kojeg je opetovano čitao do kraja života kao i biografije pisaca koje su mu bile najdraže štivo. Za vrijeme studija upoznao je češko-izraelskog pisca Maxa Broda s kojim je razvio cjeloživotno prijateljstvo i kojem je iznio svoju želju da uništi sve njegove neobjavljene radove nakon njegove smrti, na što se Brod, koji je duboko vjerovao u Kafkin spisateljski talent i umijeće, oglušio djelomično potaknut i piščevim prethodnim premišljanjima i nesigurnostima oko objava koje bi Brod redovno odagnao svojim uvjeravanjima i ohrabrivanjima. Brod je njegove neobjavljene rukopise ponio sa sobom u Izrael dok je bježao pred nacistima 1939. godine te su rukopisi stigli do Oxforda gdje se i danas nalaze u Knjižnici Bodleiana. Zahvaljujući Brodu književni je svijet postao bogatiji za tri Kafkina romana, nekoliko kratkih priča, pisma i dnevnike. 1906. godine počeo je raditi na sudu ali se i zaljubio te započeo prvu u nizu epistolarnih ljubavi koje nisu imale sretan kraj. Godinu dana nakon staža na kaznenom sudu počeo je raditi u osiguravajućem zavodu Assicurazioni Generali, no dugi radni sati činili su ga nesretnim jer nije imao vremena za pisanje. Taj "zadatak" kojem se posvećivao u noćnim satima, predstavljalo mu je još jedan razlog za strahovanje što je bilo u skladu s njegovom anksioznom osobnosti. "to je... strah, općenit strah od pisanja, od tog užasnog zadatka. Štoviše, sva moja nesreća proizlazi iz te nemogućnosti." Ovakav stav bio je tipičan za Kafku koji je uvijek uspijevao pronaći način da sve pozitivne stvari u svom životu na neki način pretvori u sputavajuće prepreke te se često prepuštao svojim obeshrabrujućim razmišljanjima. No koliko god strahovao od neuspjeha, ipak bi se većinu noći prihvatio tog "užasnog zadatka" te je radio na svojim prvim pričama, a uskoro su uslijedile i prve objave. 1908. godine dvomjesečnik Hyperion objavio je osam Kafkinih priča koje su kasnije postale dijelom njegove prve knjige Ogled. Napustio je osiguravajući zavod i počeo raditi u Institutu za osiguranje radnika od nesreće na radu za Češko Kraljevstvo, a bio je to posao na kojem je ostao sve dok ga dvije godine prije smrti bolest nije primorala da ode u mirovinu. Počeo je proučavati židovstvo no i to se na kraju pretvorilo u kamen spoticanja između oca i njega. Kafka je smatrao da njegovo "novootkriveno židovstvo" u sebi nosi "očevo prokletstvo" jer je njegov interes za vjeru rezultirao time da je Hermann počeo ismijavati svog sina i njegove napore da se približi svojim korijenima. Kafka je to shvatio kao dokaz "ispraznosti očeva židovstva i odgoja koji mu je pružio" te se nepremostivi jaz između oca i sin nastavio produbljivati. U to vrijeme iskrsnuo je još jedan povod za njihova neslaganja i to u vidu tvornice azbesta koju je suprug Kafkine sestre Ellie odlučio otvoriti s piscem kao partnerom. Hermann je želio da Franz napokon počne zarađivati novac umjesto da samo po noći piše u sobi, a za Kafku je taj posao predstavljao još jedan izvor tjeskoba. Ironično je kako je jedan Kafkin posao bio vezan za zaštitu radnika dok mu je drugi posao bio u tvornici azbesta, a da se kojim slučajem saznalo o štetnosti azbesta za vrijeme njegova života to bi zasigurno pogubno djelovalo na pisca koji je iskreno suosjećao s radnim staležom. "Siguran sam i da me je majka razmazila, no ne mogu vjerovati da je sa mnom bilo naročito teško izići nakraj, ne mogu vjerovati da me ljubazna riječ, tihi stisak ruke ili prijateljski pogled nisu mogli natjerati da učinim što god da se od mene očekivalo... nije svako dijete toliko izdržljivo i neustrašivo da bi istraživalo sve dok ne naiđe na ljubaznost skrivenu ispod površine. Ti možeš postupati s djetetom samo onako kako si i sam sazdan, sa žestinom, bukom i naglošću, a u mojem slučaju to ti se činilo, ovisno o prilikama, vrlo prikladnim jer si od mene želio stvoriti snažnog, hrabrog dječaka." Franz Kafka nikad nije postao snažni i hrabri dječak kakvim ga je njegov otac želio vidjeti. Cijeli svoj život smatrao je da je njegovo "fizičko stanje glavna zapreka njegovom napretku" a boravak u kući koju je zvao "komandnim stožerom buke" narušavao je njegov unutarnji mir koji mu je bio prijeko potreban da se posveti pisanju. S porastom njegova književnog uspjeha rasle su i njegove sumnje u vlastiti talent i sposobnosti . No ono što je također zaokupilo njegovu pažnju bila je još jedna epistolarna ljubav. Felice Bauer bila je djevojka kojoj je Kafka napisao brojna pisma koja su objavljena u knjizi Pisma Felice. "Sjedila je za stolom. Uopće me nije zanimalo tko je ona, odmah mi se učinilo kao da je već poznajem." Pet godina kasnije ta nesretna ljubav rezultirala je s četvrt milijuna razmijenjenih riječi i bez ikakve nade za brak te na kraju prekidom zaruka i konačnim rastankom. Kafka je u pismima često naglašavao svoje mane i nedostatke te iznosio brojne strahove u vezi zajedničke budućnosti. Bojao da bi život u zajednici negativno djelovao na njega i njegovo pisanje. Žudio je za samoćom no u isto je vrijeme tragao za mogućnošću zajedničkog života te ga je ta ista samoća koju je priželjkivao zapravo užasavala što je vidljivo u izjavi: "Čini se tako strašnim nikad se ne oženiti." Bio je neodlučan i u strahu te nije prezao od toga da se svojoj voljenoj prikaže u najgorem mogućem svijetlu u nadi da će na taj način preduhitriti i eliminirati eventualne poteškoće koje bi njihov zajednički život mogao donijeti u budućnosti. "Muči me apsurdan strah od naše budućnosti i od nesreće, koja bi se, radi moje krivnje i mojeg temperamenta, mogla razviti iz našeg zajedničkog života... U osnovi sam jedan hladan, sebičan i bezosjećajan čovjek... Kada pogledam u svoju nutrinu, vidim toliko toga mračnog, i još uvijek u previranju, da uopće ne mogu dobro objasniti ili u potpunosti prihvatiti odbojnost koju osjećam prema samom sebi." Tu odbojnost i neprihvaćanje samog sebe ali i osjećaje koje je u njemu izazivao život s obitelji koja ga nije razumjela i koja je od njega očekivala da bude poput njih, pretočio je u slavno djelo Preobrazba u kojem se glavni lik, Gregor Samsa jedno jutro budi i shvaća da se pretvorio u kukca. Kafka je s tom pripovijetkom precizno opisao osjećaje otuđenja i nerazumijevanja koji su mu se nametali svakim novim danom koji je provodio u "komandnom stožeru buke" s ocem koji je od njega zahtijevao da bude više poput njega; poduzetan, snažan i odlučan, majkom koja je voljela svog sina, ali je bila pomalo distancirana od njega jer nije znala što njen povučeni sin želi te sestrama od kojih mu je najdraža bila Ottla i s kojom je jedinom razvio blizak odnos. Na poslu je bio poznat kao odgovoran i savjestan radnik, no rad u uredu nije ga ispunjavao već mu je samo predstavljao dodatno opterećenje i distrakciju od pisanja. Većinu svog vremena doma provodio je u sobi, pišući ili pokušavajući pisati, koliko bi mu brige o nemogućnosti obavljanja istog dopuštale, a svaka interakcija s obitelji podsjećala ga je na to koliko se bitno razlikuje od njih, ali i od ostatka svijeta. Postao je uvjeren da ne zaslužuje nikakav oblik ljubavi te je živio u samonametnutom paklu samoće, stalno se kažnjavajući opsesivnim mislima i strahovima. "Nesigurnost mojih misli, Felice, rasulo u uredu, fizička nemogućnost da pišem i unutarnja potreba za pisanjem." Događaj koji je bio glavni katalizator za nastanak Kafkina drugog najpoznatijeg djela, romana Proces proistekao je iz susreta u hotelskoj sobi s Felice, njenom sestrom i prijateljicom Gretom Bloch, s kojom je Kafka održavao korespondenciju. Felice mu je predočila pismo koje je napisao Greti s podcrtanim dijelovima koje je smatrala spornim. Kafka se osjećao zbunjeno i poniženo jer nije shvaćao u čemu je postupio krivo te se branio šutnjom. Smatrao je da je bio kažnjen za prekršaje koje ne može odrediti i još jednom, kao s ocem, obuzeo ga je osjećaj krivnje za nešto za što ni sam nije bio siguran, baš poput glavnog lika u Procesu Jozefa K., koji je uhićen i optužen za zločin čija priroda do kraja djela ostaje nepoznata.
"Čini se da su neke knjige ključevi nepoznatih soba vlastitog dvorca." Prošlo je još neko vrijeme dok Kafka i Felice nisu zauvijek okončali svoj odnos, a sljedeća žena s kojom je bio u ozbiljnoj vezi predstavljala je njegovu suštu suprotnost. Češka književnica, novinarka i prevoditeljica Milena Jesenka bila je snažna i energična žena koja je uviđala vrijednosti i značaj Kafkina pisanja, a u prepisci s njom Kafka je puno slobodnije i spontanije izražavao svoje osjećaje. U vrijeme njihova upoznavanja i veze oboje su bili zauzeti; Milena je bila u nesretnom braku s praškim piscem Ernestom Polakom a Kafka je bio u vezi s Juliom Wohryzek, no njihov se odnos ubrzo okončao. I u komunikaciji s Milenom nastajali su "bolni nesporazumi" uzrokovani Kafkinim pesimističnim prikazima sebe i zajedničke budućnosti a pred kraj njihove veze ona se obratila Kafkinom prijatelju Maxu Brodu i pronicljivo primijetila kako je za Franza svijet bio i ostao tajnovit te da je bio nesposoban nositi se sa svakodnevnim stvarima kao što je uobičajena transakcija u pošti, a nešto mračnija bila je njena predikcija da će pisac uskoro umrijeti. "Očito zbog mojeg dostojanstva, zbog mojeg ponosa... mogu voljeti samo onu koju ću postaviti tako visoko iznad sebe da je ne mogu dosegnuti... Ona je za mene nedostižna, moram se s time pomiriti." Pred kraj života Kafka je obolio od laringealne tuberkuloze i uzimao duge periode bolovanja koji su na kraju rezultirali njegovim umirovljenjem dvije godine prije smrti. Kafka je bio poznat po svojoj hipohondriji koje je i sam bio svjestan i koju je nazivao "samozaljubljenom". Sve dok nije obolio od tuberkuloze, provodio je dosta vremena u sanatorijima za koje je na kraju ustvrdio da mu ne pomažu, kao i klasična medicina od koje je zazirao i koju je rado zamjenjivao prirodnim metodama liječenja, zdravom prehranom i spavanjem uz otvoren prozor bez obzira bila zima ili ljeto. Godinu dana prije smrti, za vrijeme boravka u baltičkom lječilištu Müritz, upoznao je ženu s kojom je napokon, pred sami kraj života, ispunio svoje želje o životu u dvoje od kojeg je dotad strahovao. Dora Diamant nije razumjela važnost Kafkina pisanja niti joj se ono činilo bitno za njihov zajednički život, no pružila mu je stabilnost i sigurnost te harmoničan život. S njom je uspio nadići svoje strahove o nemogućnosti pisanja u zajednici; Dora je sjedila u sobi dok je Kafka pisao i to mu nije predstavljalo nikakav problem. Par se preselio u Berlin i bio je to potez kojeg je Kafka vidio kao svoju posljednju priliku za osamostaljenje od obitelji. Njegovo sretno raspoloženje iz tog perioda rezultiralo je bujicom pomirljivih pisama roditeljima, a pisao je priče koliko bi mu bolest dopuštala; jedna od posljednjih priča koju je napisao bila je Umjetnik u gladovanju što je bilo bolno prikladno s obzirom da se njegovo stanje s vremenom pogoršalo te je sve teže jeo i pio i nije mogao govoriti pa je ispisivao poruke na ceduljice. Na jednoj od ceduljica pisalo je kako još uvijek ne može otići s ocem u pivnicu s obzirom na ograničenu moć pijenja. Dan prije smrti napisao je pismo roditeljima u kojem se trudio zvučati optimistično i u kojem se prisjetio kako su on i otac, "u ona pradavna vremena" kad bi ga vodio na plivalište, znali zajedno popiti pivu. Franz Kafka preminuo je 3. lipnja 1924. u sanatoriju izvan Beča, a uz njegovu samrtnu postelju bili su prijatelji Max Brod i Robert Klopstock te bolnička sestra i Dora. Njegovo tijelo vraćeno je u Prag gdje je pokopan 11. lipnja 1924. godine na Novom židovskom groblju u Strašnicama. Nekoliko godina nakon njega umrli su njegov otac i majka, a sestre su mu preminule u koncentracijskim logorima. "Bez obzira na to je li govorio ili slušao, glavno obilježje njegova lica bile su njegove vrlo otvorene, ponekad širom otvorene oči. Nikada nije, kao što se znalo reći, imao prestravljen nego začuđen pogled. Oči su mu bile smeđe, pogled stidljiv. Kada bi govorio, u njegovim bi očima bljesnula svjetlost..." Kafku su opisivali kao povučenog, stidljivog i odmjerenog muškarca dječačkog izgleda, a zanimljivo je kako se njegovi poznanici često nisu mogli složiti oko boje njegovih očiju. Smeđe, sive, plave... koju god boju naveli, svi su bili složni u jednom, a to je da su Kafkine oči bile najistaknutiji dio njegova lica s kojima je pomno i oprezno promatrao svijet oko sebe. Opisati Kafku, pomalo oksimoronski, kao odraslog dječaka ne bi bilo u potpunosti krivo. Pravu samostalnost odabrao je i doživio tek na pragu četrdesete, ali u svojoj glavi on zapravo nikad nije prekoračio prag kuće u kojoj je odrastao. Kafkin odnos s njegovim ocem i sve za što ga je pisac krivio može se protumačiti kao Hermanova krivica jer nije prepoznao potrebe svog senzibilnog sina te je, u namjeri da ga očvrsne i pripremi za život, često znao nastupati grubo i odrješito. Činjenica jeste da Kafku njegova obitelj nije razumjela i da su odnosi među njima bili napeti te da je odrastanje i život u tako bučnom i energičnom kućanstvu za osjetljivog pisca predstavljalo pravi izazov, no Kafkin se pasivan i submisivan stav prema obitelji, koji je tako često zauzimao, također može protumačiti kao njegova nespremnost i nevoljkost da se uhvati u koštac sa životom, osamostali te napokon prihvati odgovornost za svoju sudbinu. U njegovom slučaju nije bilo ozbiljnog zlostavljanja već samo ogromna količina nerazumijevanja i netrpeljivosti proizašle iz činjenice da se kompleksna osoba kakav je bio Kafka, bitno razlikovala po karakteru, temperamentu i sklonostima od svoje poprilično prosječne obitelji. Krivica, ali i razumijevanje može se pronaći na obje strane, no činjenica ostaje da je Kafkina alijenacija od svijeta i okoline zapravo bila samonametnuti zid kojeg je izgradio da se zaštiti od okrutnosti i boli. No taj ga je isti zid, kojeg je pomno gradio cijeli život i kojeg je stavljao između sebe i ljudi te svih naznaka za sretnu budućnost, ujedno i sprječavao da u potpunosti živi svoj život, oslobođen tuđih utjecaja i svojih paralizirajućih strahova. Pronicljiv kakav je bio, u njegovim mu brojnim samoanalizama nije promakla činjenica da ga je njegov "angst" okovao i otuđio, a u zadnjim trenutcima svog života priželjkivao je da se napokon može povezati s ocem te se prisjećao rijetkih trenutaka iz njegova djetinjstva kad mu se to činilo gotovo mogućim, uz zajedničko piće nakon vremena provedenog skupa sa svojim snažnim i velikim ocem, jer sve što je cijeli život tražio i cijelim bićem priželjkivao bio je osjećaj voljenosti i pripadnosti. "Kad sam bio malen dječak i još nisam znao plivati, ponekad bih s ocem, koji također nije znao plivati, išao na mjesto rezervirano za neplivače. Tada bismo goli sjedili u zalogajnici, svaki s kobasicom i kriglom piva... Pokušaj samo dobro zamisliti taj prizor, kako ta grdosija od čovjeka drži za ruku malenu, nervoznu vreću kostiju ili kako smo se običavali, primjerice, presvlačiti u malenoj, mračnoj kabini, da bi me on potom izvukao van, jer sam se sramio, ili kako me zatim pokušao naučiti ono malo što se od plivanja pretvarao da zna i tako dalje. Ali pivo poslije svega!"
