Pablo Neruda! Lost Love/For All the Forgotten People

"Neruda always felt like an orphan. Some say he spent his life looking for his mother. This may be a psychoanalyst's interpretation, but I believe that there could be some truth in it. He was always a big child who missed his mother."

Pablo Neruda jedan je od onih pjesnika čiji je život bio jednako izuzetan i uzbudljiv kao i njegova poezija. Skrivanje od čileanskog predsjednika, bijeg na konju preko Anda, tri godine egzila u Europi i bijeg od talijanskih vlasti na gondoli u Veneciji, spašavanje dvije tisuće izbjeglica tako što je osigurao njihov prijevoz preko oceana do Čilea na brodu Winnipeg... Neruda je zbog svojih hrabrih postupaka i inspirativne poezije bio jednako popularan među intelektualcima kao i među radnicima a oni koji su ga dobro poznavali zvali su ga "velikim djetetom" i to ne samo zbog djetinje radoznalosti s kojom je promatrao svijet oko sebe i koja ga nije napustila ni u zadnjim trenutcima života već i zbog činjenice da je cijeli život podsvjesno tragao za nekakvom inačicom roditeljske tj. majčinske ljubavi koju nije dobio kao dijete jer mu je majka preminula kad je imao samo dva mjeseca a s ocem, željezničarom koji nije odobravao književne aspiracije svoga sina, imao je složen odnos te je u želji da se oslobodi njegova utjecaja promijenio ime u Pablo Neruda. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti nevjerovatan život slavnog čileanskog pjesnika koristeći se djelom Adama Feinsteina Pablo Neruda: a passion for life (Feinstein, A. (2005.) Pablo Neruda: a passion for life, London: Bloomsbury).

Pablo Neruda, pravim imenom Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto (12. srpnja 1904. - 23. rujna 1973.) bio pjesnik, diplomat i političar. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost i počasnog doktorata sveučilišta Oxford. Poznat je po svojoj ljubavnoj i socijalnoj poeziji a ostavio je jedan od najvećih pjesničkih opusa te se smatra jednim od najutjecajnijih pjesnika dvadesetog stoljeća.

"As a child, Neftali was very shy and very sickly. He spent most of his time in bed. He was so weak that we even feared for his life."

Rođen je u Parralu u Čileu. Njegova majka, Rosa, bila je učiteljica koja je imala trideset i osam godina kad je rodila Pabla, a preminula je dva mjeseca nakon poroda. Rosa je voljela poticati svoje učenike da pišu poeziju a čak se i sama okušala u pisanju stihova. Njegov otac Jose, koji je također izgubio svoju majku pri porodu, nakon suprugine smrti vjenčao se po drugi put, i to za ženu s kojom je imao izvanbračno dijete; Pablova polubrata Rodolfa. Trinidad Candia Malverde bila je brižna maćeha koja je jako voljela svog posinka a Jose i ona su se stalno brinuli za njegovo zdravlje jer je pjesnik bio boležljivo dijete. Nakon što je Jose dobio kćer s drugom ženom, Trinidad ju je prihvatila kao svoju a pjesnik je veoma volio svoju polusestru Lauru kojoj je kasnije često pisao pisma iz raznih krajeva svijeta. Pablo je voljenoj maćehi posvetio prvu pjesmu koju je napisao dva tjedna prije svog jedanaestog rođendana.

From a landscape of golden regions I chose to give you, dear Mama, this humble postcard. Neftali

Njegov odnos s ocem bio je kompleksan. Jose je često bio strog prema svojoj djeci te nije odobravao Pablove literarne tendencije. Dok je pjesnik bio još dijete, Jose bi ga poveo sa sobom na posao te bi putovali vlakom kroz zemlju a ponekad su odsjedali u, kako ju je Pablo nazvao, "malenoj kući" pored "proljetne šume". Ti su mu zajednički trenutci s ocem zauvijek ostali urezani u sjećanju i potakli su u njemu ljubav prema prirodi i svim živim bićima u njoj, ma koliko ona malena bila.

"Nature made me feel inebriated. I must have been about ten years old, but I was already a poet. I was not yet writing verse, but I was attracted to the birds, the beetles, the partridge eggs. It was a miracle to find them {the eggs} in the ravines, greasy, dark and gleaming, the colour of the barrel of a shotgun. I was stunned by the perfection of the insects."

Osim prirodom, Neruda je od rane dobio bio očaran i knjigama. Dok su se druga djeca igrala, on bi sjedio u kutu i čitao a sudeći po izjavama njegovih školskih kolega već je tada iskazivao nezasitnu znatiželju prema najmanjim i čudnovatim stvarima; neobičnim kamenjem, komadićima drveta, insektima... Ta dječja radoznalost, koja ga je navodila da cijeli život skuplja takve i slične predmete, ostala je s njim do kraja života te je pjesnik bio poznat po svojim kolekcijama školjki, boca, insekata, drvenih maski... koje je skupio na svojim brojnim putovanjima kroz razne dijelove svijeta. Na njegovo je književno obrazovanje u ranoj dobi uvelike utjecao pjesnik Augusto Winter koji je vodio knjižnicu u Puerto Saavedru u koju je mladi Pablo često zalazio te je, po njegovim riječima, znao pročitati i do tri knjige dnevno. U tom je gradiću upoznao i djevojčicu Teresu Vazquez, koja je kasnije pjesniku bila inspiracija za osam pjesama iz zbirke Dvadeset ljubavnih pjesama.

S trinaest mu je godina objavljen prvi tekst a kako je rastao broj njegovih objava i nagrada tako je i raslo očevo nezadovoljstvo. Jose je čak jednom prilikom u naletu bijesa bacio Pablove bilježnice kroz prozor. Pjesnik je sve više počeo osjećati potrebu da nešto poduzme po tom pitanju te je promijenio svoje ime u Pablo Neruda, u želji da se na taj način osamostali i odmakne od očeva utjecaja. Smatra se da je izabrao ime Pablo zbog ljubavi prema talijanskom imenu Paolo, a da je prezime preuzeo od češkog pisca Jana Nerude, kojem se divio i čije je priče rado čitao u novinama.

S novim imenom, ali i novom kapom i kaputom koje mu je otac dao, šesnaestogodišnji Pablo počeo je pohađati sveučilište u Santiagu gdje se njegova spisateljska karijera nastavila razvijati. Pisao je recenzije za studentski časopis, imao je svoju kolumnu s političkim temama, osvojio je književnu nagradu, zaljubio se u Albertinu Rosu Azocarn koja je također bila inspiracija za neke od njegovih ljubavnih pjesama, no uvjeti u kojima je živio bili su i više nego neadekvatni za mladog studenta i pjesnika na početku svoje karijere.

"At that time, living in a rooming-house for students meant starvation. I wrote a lot more than I had up until then, but I ate much less. Some of the poets I knew in those days broke down under the strict diet of poverty."

Unatoč lošim životnim uvjetima, Neruda nije pokleknuo već je 1923. godine objavio svoju prvu zbirku pjesama Crepusculario, a knjiga je impresionirala kritičare koji su Nerudi predviđali uspješnu književnu budućnost.

"With this book, Neruda places himself at the head of a literary generation holding out fruitful promise for our backward and humdrum intellectual mile."

Nastavio je pisati a sljedeća zbirka koju je objavio godinu dana nakon Crepusculario donijela mu je "najveću slavu dotad viđenu u Čileu." Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajna utvrdila je Nerudin status vrsnog pjesnika i svi su htjeli intervju s pjesnikom, ali unatoč svoj slavi i popularnosti njegov se prihod nije znatno povećao, no zato su njegov nemir i želja da putuje svijetom postajali sve veći. Uskoro je imenovan počasnim konzulom nakon čega je otputovao u Rangoon u Burmi, grad koji je sam izabrao i u kojem je upoznao ženu koju je zvao svojim "ljubavnim teroristom".

"Sometimes, a light would wake me up, a ghost moving on the other side of the mosquito net. It was her, walking around and around my bed for hours at time, without quite making up her mind to kill me. When you die, she used to say to me, my fears will end... She would have ended up kiling me."

Josie Bliss ili La Maligna (the Evil One), kako ju je Neruda nazvao u pjesmi Widower's Tango, na kraju nije ostvarila svoje prijetnje jer ju je pjesnik napustio. Njegov ga je novi posao odveo u Bataviju na Javi gdje je upoznao svoju prvu suprugu; tridesetogodišnju zaposlenicu banke Mariu Antonietu Hagenaar Vogelzang, koju je Pablo zvao Maruca i s kojom je stupio u brak jer je bio usamljen. Kao i uvijek, svoje je osjećaje izrazio kroz poeziju.

"The phantom watches the sea with his eyeless face: the circle of the day, the ship's cough, a bird in the rounded, lonely equation of space, and descends once again to life on the boat falling on dead time and wood..."

Nastavio je pisati i objavljivati no novčana je situacija i dalje bila loša, bez obzira na pjesnikovu popularnost. Uskoro je imenovan konzulom u Buenos Aires gdje je upoznao španjolskog pjesnika Frederica Garciju Lorcu, a dvojica su pisaca ubrzo postali bliski prijatelji. Maruca je zatrudnjela, a Pablo dobio novi posao u Španjolskoj no prije odlaska u Barcelonu imao je zlokobno predosjećanje i to s razlogom. U Španjolsku je došao za vrijeme građanskog rata i stao na stranu republikanaca koji su se borili protiv Franca i njegovih fašista, a njegov prijatelj Lorca je postao jedna od ranih žrtava rata.

"Once, Pablo had a strange, prophetic nightmare... he dreamt of being surrounded by immense quantities of water, everywhere. Then he woke up, and imagined that his bed was surrounded by tall clouds of smoke which were encircling him... "I've seen death" he told me... Shortly afterwards, they sent him to Europe. He had had a premonition of the war, of death, of the Spanish Civil War."

1934. godine rodila se pjesnikova kćer koju je par nazvao Malva Marina Trinidad, u čast Pablinoj maćehi. Ubrzo nakon poroda ustanovljeno je da se djevojčica ne razvija normalno te da boluje od hidrocefalusa; bolesti proširenja komora mozga čija je manifestacija, između ostalog, bila povećanje glave. Neruda je započeo izvanbračnu vezu s dvadeset godina starijom Deliom del Carril zbog koje je na kraju ostavio Marucu. Pjesnik je s Deliom ostao u braku preko dvadeset godina. Dok su Marucu Nerudini prijatelji smatrali hladnom i rezerviranom, Deliu su odmah prihvatili a Nerudin i njen odnos bio je drukčiji od onog koji je imao s Marucom. Delia je bila dvadeset godina starija od pjesnika te je na neki način preuzela ulogu njegove skrbiteljice, a čak mu je pomagala s pjesmama, često ih prepravljajući.

"Pablo was a child. His health improved a lot because I looked after him."

Smatra se da je Delia također utjecala i na Nerudine političke aspiracije te je podržala njegovo pridruživanje Čileanskoj Komunističkoj partiji. Neruda je nakon boravka u Španjolskoj počeo vjerovati da je komunizam jedini uspješan način borbe protiv fašizma.

"I began to become a Communist in Spain, during the civil war... This was where the most important period of my political life took place - as was the case for many writers throughout the world."

Orwell i Hemingway neki su od pisaca na čije je živote također utjecao Španjolski građanski rat i koji su u svojim djelima pokušali ukazati na događaje kojima su svjedočili u Španjolskoj. Kako je rat odmicao sve dalje tako je pjesnik postajao sve zabrinutiji, a smrt njegova prijatelja Frederica Garcie Lorce nagnala ga je da se pridruži republikancima. Neruda je na razne načine pokušao ukazati na opasnost koju predstavljaju Franco i njegovih fašisti. S ostalim je književnicima 1937. godine organizirao konferenciju pisaca The Valencia Congress, nakon petogodišnjeg egzila vratio se u Čile i držao javne govore kako bi osvijestio ljude o stanju u Španjolskoj i prikupio sredstva za pomoć. Njegova se publika na jednom takvom skupu sastojala od radnika koji su, nakon što im je pjesnik pročitao svoje pjesme, postali njegovi vjerni obožavatelji. Neruda se odlučio na recitiranje svojih pjesama jer, suočen s čeličnim pogledima svojih sunarodnjaka, nije mogao pronaći inspiraciju za političke govore, a nakon što je završio zavladala je tišina koju pjesnik nije znao odgonetnuti sve dok jedan od radnika nije ustao i rekao:

"Comrade Pablo, we are totally forgotten people. And I can tell you we have never been so greatly moved. We would like to say to you..." And he broke down in tears, his body trembling with the sobs. Many of those around him were also crying."

1938. godine preminuo je Jose. I premda su za života otac i sin imali dosta razmirica i nisu olako izražavali emocije, dvadeset godina nakon njegove smrti Pablo je svom ocu posvetio pjesmu u kojoj je pokušao izraziti svoju ljubav te se prisjetio dragocjenih trenutaka koje su proveli skupa tijekom dugih vožnji vlakom.

"How can I live so far from what I loved, from what I love? From the stations shrouded in steam and cold smoke? Although he died so many years ago, my father must still be walking there with his cape covered in raindrops and his beard the colour of leather."

Dva mjeseca nakon očeve smrti uslijedio je novi šok, njegova je voljena maćeha Trinidad također je preminula. Pablo je pokušao opisati koliko mu je žena, koja ga je prihvatila i odgajala kao svog sina, značila kroz svoju poeziju.

"Oh sweet mamadre - I could never call you stepmother - now my mouth trembles as i try to define you, because as soon I was old enough to understand, I saw goodness dressed in dark rags, I saw the most useful saintliness that of water and flour That s what you were: life made bread of you and we consumed you there Oh Mama, how could I go on living without remembering you every single minute?"

Nerudini gubitci bili su veliki no shrvani Pablo je idalje ustrajno nastojao pomoći onima koji su bili u opasnosti zbog građanskog rata ne samo svojim riječima već i djelima. A njegovu su pomoć hitno trebale izbjeglice, točnije dvije tisuće njih, koji su bježali iz Španjolske u Francusku da izbjegnu Francove fašiste no ono što ih je čekalo u Francuskoj bila je samo malo gora verzija istog - koncentracijski logori s minimalnim higijenskim i medicinskim uvjetima, pod stalnom zaštitom čuvara dok žive u šatorima izloženi vremenskim uvjetima. Uz pomoć prijatelja iz Francuske i španjolske vlade u egzilu s kojom je predsjedao Juan Negrin i koji je pronašao brod za transport, Neruda je pomogao spasiti dvije tisuće života.

"Let the critics wipe out all my poetry. No one will wipe out the poem of the Winnipeg. That had been the most important mission of my life."

1943. godine Neruda je dobio još bolnih vijesti; njegova je osmogodišnja kćer Malva preminula u nacistički okupiranoj Nizozemskoj. Neruda je za to vrijeme bio na diplomatskoj poziciji u Meksiku gdje je napisao veći dio slavnog djela Canto General. Te tri godine koje je proveo u Meksiku bile su bitne za njegov pjesnički razvoj, ali su ga i dodatno približile njegovim ljevičarskim uvjerenjima.

"They were years that enriched his work and his ideas. There {in Mexico} he wrote a lot of Canto General and he lived the worst years of the Second World War... he comited himself to the world campaign to open a second front to help the Soviet Union to defeat Hitler. He wrote his unforgettable love songs to Stalingrad..."

Njegovo Intimno pismo milijunima ljudi objavljeno u El Nacionalu i govor u senatu poznat kao "Yo Accuse" u kojem je pročitao imena 628 ljudi koji su se nalazili u koncentracijskim logorima bez da im je rečeno pod kojim su optužbama zatočeni, ostao je zapamćen kao jedan od najhrabrijih govora u čileanskoj povijesti. Čileanski predsjednik Gonzalez Videla nakon tih je događaja pokrenuo politički proces protiv slavnog pjesnika i potom naredio njegovo uhićenje. Nagrada je čekala jednog od tristo agenata koji su dobili zadatak da ga uhvate. Neruda se morao dati u bijeg.

"I am a persecuted man, and justly persecuted. An incipient tyranny must persecution those who defend freedom... But persecution will not lead anywhere... We will be isolated, apparently, but from all sides, like invisible threads, come the brotherhood and solidarity of the people and free men. They will not be silenced..."

Njegov progon rezultirao je slavnim bijegom na konju preko Anda, koji je umalo završio pogubno za pjesnika koji je sa sobom nosio rukopis djela Canto General kad je stigao u Argentinu. Sljedeći put kad se pojavio u javnosti bilo je to u Parizu na World Peace Congressu, a slavni slikar Pablo Picasso odlučio je stati u obranu pjesnika u egzilu na World Congressu of Intellectuals for Peace u svom prvom i jedinom javnom govoru.

"I have a friend who should be here with us, a friend who is one of the best men I have ever met... He is not only the greatest poet in the country, Chile, but also the greatest poet in the Spanish language and one of the greatest poets in the world. Pablo Neruda."

Pablo je započeo izvanbračnu vezu koja je rezultirala trećim brakom. Matilde Urrutria bila je žena koja nadahnula nastanak novih ljubavnih pjesama. Nakon što je saznala za Nerudin odnos s Matilde, Delia je okončala njihov brak a Pablo je teško prihvatio njihov rastanak. Matilde je postala nova pjesnikova skrbiteljica, brinula za Nerudu i kućanstvo, ograničavala dolaske posjetitelja i na druge načine omogućavala Nerudi da se u potpunosti posveti pisanju.

"I'm not always an easy person... I don't give myself any peace. She {Matilde} solves my problems. Anything practical complicates my life: she helps to free me of anything unpleasant and tiresome, like signing cheques {I've no idea how to sign them}. She organizes my trips. She deals with all the accounts, and that is very good for a poet, isn't it?... And that's how she helps me in my literary work."

Sljedeća dva desetljeća Neruda je objavio brojne zbirke, sudjelovao na raznim književnim konferencijama i recitalima. Nastavio je i putovati svijetom, neko je vrijeme živio u Francuskoj, posjetio je Sovjetski Savez, Poljsku, Bugarsku, Rumunjsku, Češku i Slovačku. Da proslavi svoj šezdeseti rođendan napisao je poetsku biografiju Memorial de Isla Negra nazvanu po njegovoj najdražoj kući u Čileu u kojoj su on i Matilda živjeli i koja je pretvorena u muzej nakon njegove smrti, kao i ostale dvije pjesnikove kuće u Čileu u kojima je moguće vidjeti kolekcije raznih neobičnih predmeta koje je Neruda godinama pomno skupljao. Bio je predsjednički kandidat, dodijeljena mu je počasna diploma sveučilišta Oxford i Nobelova nagrada, imenovan je čileanskim veleposlanikom u Francuskoj no godinu dana kasnije podnio je ostavku i vratio se u Čile gdje je preminuo 23. rujna 1973. godine od raka prostate.

Njegov sprovod bio je pravi pokazatelj što je Čileancima značio njihov omiljeni pjesnik. Tisuće su se ljudi okupili i žalovali za pjesnikom dok su u njih bile uperene policijske puške te se njegov sprovod pretvorio u prvi javni čin pobune protiv diktature koja je zabranila bilo kakve demonstracije. Radnici i studenti počeli su se okupljati na ulicama i uzvikivati: "Comrade Pablo Neruda!" na što su drugi odgovarali: "Present!". Povorka se povećavala kako je išla dalje i ljudi su pjevali, dizali šake u zrak i plakali, sve u isto vrijeme, a strah od opresija i smrti ih je napokon počeo napuštati. Pablo Neruda i za života i smrti pružio je svojim sugrađanima nadu i dao im hrabrost da ustanu protiv onih koji su ih ugnjetavali, kao što je i on radio cijeli svoj život. 1992. Matildino i njegovo tijelo napokon je sahranjeno ispred njihove kuće Isla Negra, s pogledom na ocean kojeg je Neruda toliko volio i čije je školjke skupljao cijeli život, poput malih, odbačenih i zaboravljenih djelića mora koje je on okupio na jednom mjestu i ujedinio, baš poput svojih sugrađana.

S posljednjim riječima "Me voy" (Odlazim) svijet je napustio jedan od najslavnijih pjesnika Latinske Amerike. Cijeli je život tragao za ljubavlju koja mu je bila zakinuta kao djetetu, a njegova ga dječja znatiželja s kojom je promatrao veliki svijet oko sebe nikad nije napustila. Godinu dana prije smrti, nakon druge operacije u Parizu i prije povratka u svoj voljeni Čile gdje je želio provesti posljednje trenutke svog života, satima bi promatrao noćno nebo iz svoje sobe kroz jeftini teleskop - bio je to dječji teleskop.

“Only do not forget, if I wake up crying it's only because in my dream I'm a lost child

hunting through the leaves of the night for your hands....”

#WeeklyZiNgers #PabloNeruda