Weekly ZiNgers! Caught in the Stream

July 19, 2019

 

"I have always had the illusion it was more important, or as important, to be a good man as to be a great writer. May turn out to be neither. But would like to be both."

 

Pilar - nadimak Hemingwayeve druge supruge i ime broda na kojem se slavni pisac upucao u obje noge, na kojem se udvarao ženama, pisao poetična pisma, pio, provodio vrijeme sa svojim sinovima, hvatao ribe i ubijao morske pase. Pisac je zadnjih dvadeset i sedam godina svog života odlazio na Pilar kad god mu je trebala utjeha i bijeg od problema i tjeskoba koje su harale njegovim umom i životom. Tri propala braka s četvrtim na klimavim nogama, tri sina koja su pokušala sve što je u njihovoj moći da učine svog oca ponosnim, ali da i na neki način istupe iz njegove, kako se na trenutke činilo, beskrajne sjene, brojna raskinuta prijateljstva, kritičari koji su ga na početku karijere uzdizali u nebesa samo da bi ga na kraju bacili u najtamnije dubine i baš poput morskih pasa, rastrgali na komadiće. Njegovo je tjelesno i mentalno stanje pred kraj života postajalo sve lošije, a kad više nije mogao pisati odlučio je da više ne želi niti živjeti. Godinu dana prije nego si je oduzeo život, napustio je svoj voljeni brod Pilar koja je tijekom godina bila svjedokom brojnih piščevih uspona i padova te mu je pružila utočište kroz mnoge oluje, a nakon toga je napustio i ovaj svijet. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti život Ernesta Hemingwaya s posebnim naglaskom na zadnjih dvadeset i sedam godina njegova života koristeći se djelom Paula Hendricksona Hemingway's boat: everything he loved in life, and lost, 1934-196 (Hendrickson, P. (2012.) Hemingway's boat: everything he loved in life, and lost, 1934-1961, London: Bodley Head).

 

Ernest Hemingway (21. srpnja 1899. - 2. srpnja 1961.) bio je američki romanopisac. Za slavni roman Starac i more dobio je Pulitzerovu nagradu 1953. godine, a godinu dana kasnije dobio je i Nobelovu nagradu za književnost. Smatra se jednim od najvećih i najpoznatijih američkih književnika čija su djela, ali i pustolovan život, poslužili kao inspiracija mnogima. U svojim romanima, koji se smatraju klasicima američke književnosti i s kojima je snažno utjecao na književnost dvadesetog stoljeća, iznosio je iskustva iz stvarnog života a česta su mu tema bili nasilje i suočavanje sa smrću. 

 

Rođen je u Ciceru (današnji Oak Park) u Illinoisu. Njegov otac, Clarence Edmonds Hemingway, bio je liječnik koji je volio prirodu i znanost, a majka Grace Hall-Hemingway bila je glazbenica koja je imala umjetničke sklonosti. Clarence, poznat kao "Ed", bolovao je od dijabetesa, srčanih bolesti i depresije a pritisnut brigama oko budućnosti i novca, počinio je samoubojstvo očevim revolverom. Tu nažalost nije bio kraj samoubojstvima u obitelji Hemingway; piščev brat Leicester i sestra Ursula te Hemingwayeva unuka Margaux također su oduzeli svoje živote, kao i sam Ernest.

 

Pisac je odrastao u predgrađu Chicaga, ali je šesteročlana obitelj dosta vremena provodila na sjeveru Michigana gdje su imali kolibu i gdje je pisca njegov otac naučio loviti, pecati u jezeru i kampirati u šumi i gdje se razvila njegova ljubav prema pustolovinama i životu na otvorenom. Nakon što je završio srednju školu počeo je raditi za novine Kansas City Star gdje je stekao iskustvo koje je u nekoj mjeri oblikovalo i utjecalo na njegov prepoznatljiv, ogoljen stil pisanja. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je vozač hitne pomoći u talijanskoj vojsci te je bio ranjen dok je dostavljao čokolade i cigarete talijanskim vojnicima. Poslan je u američku bolnicu u Milanu gdje se zaljubio u medicinsku sestru Agnes von Kurowsky koju je i zaprosio. Agnes je pristala na Hemingwayevu prosidbu da bi ga nakon toga ostavila zbog drugog muškarca. Ti devastirajuć događaji poslužili su piscu kao inspiracija za djela Vrlo kratka priča i Zbogom oružje.

 

Sa zacijeljenom ranom i slomljenim srcem, dvadesetogodišnji se Ernest vratio u Ameriku i zaposlio u novinama Toronto Star. U Chicagu je upoznao svoju prvu suprugu, Hadley Richardson. Mladi par se vjenčao i preselio u Pariz gdje je Hemingway počeo raditi kao strani dopisnik za Star. U Parizu je postao dio grupe umjetnika i pisaca poznatih kao "Izgubljena generacija". Bio je to termin koji je skovala američka književnica i Hemingwayeva mentorica Gertrude Stein, a popularnim ga je učinio Hemingway sa svojim djelom A sunce izlazi. "Izgubljenu generaciju" činili su umjetnici i američki pisci koji su nakon Prvog svjetskog rata otišli u Europu i okupili se u Parizu. Njihova su djela zrcalila beznađe i "dezorijentiranost" koju su osjećali u postratnom periodu te su ukazivala na ispraznost modernog svijeta. Među piscima i umjetnicima koje je Hemingway upoznao u Parizu i s kojima se družio bili su James Joyce, Ezra Pound, Pablo Picasso i F. Scott Fitzgerald koji ga je nakon objave njegove četvrte knjige Blaga je noć tražio da mu napiše svoje mišljenje o djelu, a Hemingwayev odgovor zapravo ukazuje na to kako se pisac nosio s boli te kako je pronašao način da je iskoristi za svoju književnost.

 

"Forget your personal tragedy. We are all bitched from the start and you especially have to hurt like hell before you can write seriously. But when you get damned hurt use it - dont cheat with it. Be as faithful to it as scientist... You see, Bo, you're not a tragic character. Neither am I. All we are is writers and what we should do is write... Anyway I am damned fond of you and I'd like to have a chance to talk sometimes... We have a fine boat. Am going good on a very long story. Hard one to write, Always your friend Ernest."

 

1923. godine mladi bračni par dobio je sina Johna, poznatog pod nadimkom "Jack" a u to je vrijeme Hemingway počeo posjećivati glasoviti festival u Pamploni gdje se održavaju utrke bikova. Posjeti festivalu poslužili su mu kao inspiraciju za djelo A sunce izlazi, nakon čije su se objave Hemingway i Hadley razveli zbog piščeve izvanbračne veze s novinarkom Pauline Pfeiffer koja mu je postala drugom suprugom. Hemingway je tada uspostavio obrazac ponašanja koji je ponavljao cijeli svoj život. Započeo bi izvanbračnu vezu koja bi rezultirala rastavom i novim brakom. 

 

Njegova druga supruga Pauline Pfeiffer rodila je njihova dva sina, Patricka i Gregoryja i kupila obiteljsku kuću u Key Westu na Floridi. Hemingway je nastavio sa svojim pustolovinama; bio je u lovu u Africi, gledao borbe s bikovima u Španjolskoj, hvatao ribe na Floridi... 1937. godine, za vrijeme Španjolskog građanskog rata, započeo je izvanbračnu vezu s Marthom Gellhorne, koja je bila ratna dopisnica poput njega i koja mu je ubrzo postala trećom suprugom. Nakon razvoda od Pauline kupio je kuću na Kubi, a njegov boravak u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata inspirirao ga je za nastanak slavnog romana Kome zvono zvoni

 

1940- ih, osim što se ponovila povijest svijeta koji je ponovno bio u ratu, ponovila se i piščeva osobna povijest. Za vrijeme Drugog svjetskog ponovno je bio ratni dopisnik i tad je upoznao drugu ratnu dopisnicu, Mary Welsh s kojom je započeo izvanbračnu vezu koja je rezultirala novom rastavom i novim brakom. Brak s Mary Welsh potrajao je duže od svih njegovih prethodnih brakova; Hemingway i Mary ostali su u braku petnaest godina, unatoč činjenici da je pisac u međuvremenu razvio osjećaje za drugu ženu. Adriana Ivanchich bila je osamnaestogodišnja talijanska plemkinja i posljednja piščeva muza koja je, poput Hemingwaya, počinila samoubojstvo. Pateći od depresije, Adriana se objesila o stablo ispred svoje kuće. Martha Gelhorne, Hemingwayeva treća supruga također je počinila samoubojstvo tako što je popila cijanid, a otac Hemingwayeve prve supruge Hadley Richardson, oduzeo si je život pritisnut financijskim brigama, baš poput Hemingwayeva oca. Čini se da je svugdje oko pisca bila Smrt od koje se nije bježalo već joj se hrlilo.

 

Zadnje godine piščeva života bile su jednako dinamične i dramatične kao i ostatak njegova života. 1954. napisao je roman Starac i more za kojeg je dobio Pulitzerovu nagradu, nastavio je svoje posjete Africi, preživio dvije avionske nesreće, dobio je Nobelovu nagradu i napisao memoare Pokretna gozba o godinama provedenim u Parizu. Preselio se u Idaho gdje je zadnje dane svog života proveo slaba zdravlja, opterećen financijskim brigama i strahovima da ga se progoni zbog čega je i bio na liječenju u klinici, gdje je na njemu primijenjena elektrokonvulzivna terapija. Nakon povratka doma njegove su se boljke nastavile sve dok ga depresija i nemogućnost pisanja nisu doveli do odluke da rano ujutro, 2. srpnja 1961. godine, povuče okidač u predvorju svoje kuće u Ketchamu. Sahranjen je na groblju u Ketchumu. Zanimljivo je, jednako kao i tužno i uznemirujuće, kako su Hemingwayevi prijatelji i obitelj njegove rastuće strahove i tvrdnje prije smrti, da ga uhodi FBI, smatrali fiktivnim, a bilo je to mišljenje koje je i javnost kasnije podržavala, sve dok nisu deklasificirani dokumenti u kojima je jasno vidljivo da je pisac doista bio pod FBI- jevim nadzorom. 

 

Napisani su mnogi tekstovi o Hemingwayevom životu i smrti kao i o grubom načinu na koji je nerijetko postupao prema onima koji su mu bili bliski. No Hendrickson svojom biografijom čitateljima pruža uvid u drugu stranu Hemingwayeve osobnosti, onu koju javnost nije imala priliku često, ako i uopće, vidjeti i koja baca drugačije svijetlo na piščev karakter i život. Arnold Samuelson bio je jedan od mnogih ljudi kojima je Hemingway nesebično poklonio svoje vrijeme, savjete i novac. Samuelson je bio dvadesetdvogodišnjak s malo novinarskog iskustva i s velikim snovima o tome da jednog dana postane pisac. Pustolovni je mladić, u želji da upozna Hemingway, autostopirao iz Minneapolisa sve do Key Westa da upozna svog književnog idola. Kad se napokon susreo oči u oči s njim jedva je smogao hrabrosti da progovori, a pisac ga je nakon što je čuo odakle je doputovao samo da bi popričao s njim, unajmio da čuva brod koji je tek kupio i nazvao Pilar te mu odlučio pomoći u njegovoj spisateljskoj karijeri. Vrijeme provedeno s piscem, koji je imao samo najbolje namjere, je na žalost imalo suprotan efekt na Samuelsona koji se do kraja svog života nije mogao natjerati da povjeruje u svoje spisateljske kvalitete, ne nakon što je stajao tako blizu ikone američke književnosti čija ga je beskrajna sjena zahvatila i zatočila, kao i mnoge. Samuelsonova je kćer nakon njegove smrti objavila očevu knjigu koja je prikazala drugu stranu slavnog pisca, onu suosjećajnu i velikodušnu.  

 

"He came out and stood squarely in front of me, squinting with annoyance, waiting for me to speak. I had nothing to say. I couldn't recall a word of my prepared speech. He was a big man, tall, narrow-hipped, wide shouldered, and he stood with his feet spread apart, his arms hanging at his sides. He was crouched forward slightly with his weight on his toes, in the instinctive pose of a fighter ready to hit. He had a heavy jaw and a full black mustache, and his dark eyes, which were almost closed, looked me over the way a boxer measures his opponent for the knockout punch.

 

It was obvious he needed no bouncer to keep tramps off his property. He could handle that job himself.
"What do you want?" he asked.
"I bummed down from Minneapolis to see you," I said very ill at ease.
"What about?"
"I just want to visit."

 

Na prvi pogled vidno razdražen Hemingway se smekšao i očito osjetio naklonost ili suosjećanje prema mladiću koji je prošao taj silni put samo da popriča s njim. Proradila je njegova empatična strana te ga je u sljedećem trenutku vozio prema gradu, nakon što su dogovorili vrijeme sastanka za sljedeći dan. 

 

"We shook hands and I watched him drive off to the post office. He left me with that damned marvelous feeling you can have only once in a lifetime if you are a young man who wants to become a writer and you have just met the man you admire as the greatest writer alive and you know instinctively he is already your friend."

 

Samuelson je proveo godinu dana s piscem koji ga je za to vrijeme savjetovao i ohrabrivao da piše o onome što zna. Samuelson je do kraja života na neki način bio opčinjen, ali i opterećen tom jednom nevjerovatnom godinom sa slavnim autorom. Blizina tog talentiranog pisca na njega je imala suprotan učinak, osjećao je da se sa svojim radom nikad neće približiti onome što je Hemingway dolazilo tako prirodno i što mu je bilo urođeno; umijeće da stvara vrhunsku književnost. Jednom je prilikom pitao pisca kako čovjek može znati je li talentiran, na što mu je Hemingway, na sebi svojstven sažet i britak način, odgovorio:

 

"You cant. Sometimes a man can go on writing for years before it shows. If a man's got it in him, it will come out sometime."

 

Samuelson nije bio jedini koji je, izložen Hemingwayevoj blizini, počeo sumnjati u vlastite sposobnosti. Piščevi sinovi, Patrick, Jack i Gregory također nisu znali kako se nositi s činjenicom da im je otac bio mitska figura čija je reputacija bila nedostižna. Pokušali su na razne načine usrećiti svog oca i postati muškarcima kakvim ih je on zamišljao da će biti kad odrastu, neustrašivi avanturisti poput njega. No taj ih je put odveo do daljnje boli i ožiljaka koji nikad nisu nestali. Gregory ili "Gigi", bio je piščev najmlađi sin čiji je čudnovati život bio priča sama po sebi. Doktor koji je bolovao od manične depresije, transvestit, otac osmero djece, razveden više puta; Gregory je na kraju skončao svoj život u ženskom zatvoru. Za života je imao kompliciran odnos s ocem kojem se, poput njegove braće, divio i kojem je ujedno zamjerao mnogo stvari, kao i svojoj majci Pauline koja nikad nije imala izražene majčinske instinkte.

 

"He always had this tremendous need to have a son who would do well, please him inordinately. But how we felt so compelled to do all these things to make him love us. Look, my Brother Patrick went off to Africa to be a professional hunter. So did I for a time. That's no way for an adult to spend his life, taking people out with guns to destroy animals. But this was the kind of person I consciously an unconsciously knew he admired. And so did my brother Pat. Pat would have been so much happier being a curator in a museum... I don't know exactly how it was done, the destruction. You tell me. What is it about a loving, dominating, basically well-intentioned father that ends up making you go nuts?"

 

Koliko god je piščev odnos s njegovim sinovima bio zahtjevan i na trenutke razočaravajuć za sve strane, Hemingway je bio brižan otac s najboljim namjerama i čovjek koji se svim silama trudio ne ponoviti pogreške svog oca. Njegovi sinovi nikad nisu doživjeli da ih njihov otac fizički kažnjava, što je piščev otac često radio njemu i njegovom bratu i sestrama. Postoji zanimljiva anegdota koja pokazuje koliko je daleko Hemingway bio spreman otići samo da ne udari svog sina. Jednom prilikom kad je Jack bio mali, napravio je nešto loše i Pauline je zahtijevala od supruga da ga kazni batinama. Otac je odveo svog sina u sobu, zatvorio vrata i rekao mu da se pretvara da plače i moli dok je pisac udarao samog sebe s četkom po goloj koži. Nakon što se pročita svjedočanstvo Hemingwayeve sestre Marceline, koja je u svojoj knjizi iznijela bolne detalje o njihovom djetinjstvu i odrastanju, postaje jasno zašto je Hemingway zazirao od tjelesnog kažnjavanja svoje djece te se trudio biti što bolji otac.

 

"My father had another side to him... He kept a razor strap in his closet, which he used on us on some occasions... because of something we said or done, or some neglected duty of ours he suddenly thought about - we would be ordered to our rooms and perhaps made to go without supper. Sometimes we were spanked hard, our bodies across his knee. Always after punishment we were told to kneel down and ask God to forgive us."

 

Svoje mišljenje o čuvenom piscu imali su gotovo svi koji su ga upoznali ili čitali njegova djela, a jedna od njih bila je i Gertrude Stein, koja ga je poznavala na samom početku njegove karijere i koja mu je bila mentorica. Stein je dala svoje mišljenje o piščevoj naravi i njegovoj pravoj prirodi, koja se skrivala pod brojnim slojevima grubosti u koju se omotavao da se zaštiti od vanjskog svijeta.

 

"When I first met Hemingway he had a truly sensitive capacity for emotion, and that was the stuff of the first stories; but he was shy of himself and he began to develop, as a shield, a big Kansas City-brutality about it, and so he was "tough" because he was really sensitive and ashamed that he was.

 

Još jedna od osoba koja je upoznala piščevu skrivenu brižnu stranu bio je novinar i budući pisac Edgar "Ned" Calmer. Calmer je upoznao Hemingwaya u Parizu dok je radio za novine Paris Herald, a pisac je imao posebno puno razumijevanja i suosjećanja prema Nedu jer je i sam nekoć radio njegov loše plaćeni posao i jer je mladi novinar u inozemstvu imao bolesnu suprugu i malo dijete za koje se trebao brinuti. 

 

"From the beginning it was obvious in many ways that Ernest was generous and kind, with time and loans of money and patience, to other writers, of whom I was one."

 

Hemingway je sponzorirao krštenje njegove kćerke, po cijelom Parizu tražio primjerak svoje knjige Pobjednik ne dobiva ništa da je potpiše i da njegovoj supruzi koja je bila na liječenju u sanatoriju zbog bolesti pluća, dao svoje mišljenje o knjizi koju je Ned napisao i dao mu ček ispisan na 350 dolara kojim je Ned platio put doma za sebe i svoju obitelj. Za razliku od ostalih ljudi kojima je pisac pomogao i koji se nisu potrudili vratiti mu uslugu ili novac, Ned mu je prvom prilikom vratio tih 350 dolara zbog čega ga je pisac prozvao Honest Ned. Nakon Hemingwayeve smrti, piščev mu je odvjetnik poslao ček natrag - bio je neunovčen.

 

Kad se čita o Hemingwayu i njegovom životu ponekad je teško povjerovati da je to sve bila ista osoba. Čovjek koji je ubijao životinje i dijelio verbalne uvrede bez da bi trepnuo, bio je isti onaj čovjek koji je usred svoje patnje pronašao trenutak da odgovori starom školskom prijatelju koji mu je napisao pismo jer je čuo da je završio u klinici. Čovjek koji se trudio biti hrabar i snažan pred teško bolesnim sinom obiteljskih prijatelja, bio je isti onaj čovjek koji je, trenutak nakon što je napustio njegovu bolničku sobu, neutješno plakao u hodniku. Možda se Hemingway cijeli svoj život trudio biti snažan i hrabar za sve oko sebe, dok se u samoći slamao i tonuo sve dublje na dno, sve dok se na kraju nije utopio u svojoj boli.
  
Da li je u potpunosti uspio u svojoj namjeri da bude dobar čovjek ili je dopustio da ga bujica odnese predaleko, samo on zna. No jedno je sigurno, Ernest Hemingway postao je veliki pisac kao što je sanjao i priželjkivao biti jer je za razliku od mnogih, imao hrabrosti da se otisne od pučine u nepoznate vode i pokuša "uhvatiti" svoj san. A kad ga je napokon ulovio, zgrabio ga je svom snagom i nije ispuštao, sve do samog kraja, sve dok mu nije iskliznuo iz ruku, poput svega ostalog u njegovom životu. Pisanje je bilo ono što ga je pokretalo, ono je bilo motor njegova broda, a kad se taj motor ugasio jer je pisanje nestalo, nestao je i on. Uhvaćen u svojoj mreži, poput ribe na suhom, bez riječi kao bez zraka, Hemingway je izdahnuo.  

 

"We must live it, now, a day at a time and be very careful not to hurt each other. It seems as though we were all on a boat now together, a good boat still, that we have made but that we know now will never reach port. There will be all kinds of weather, good and bad; and especially because we know now that there will be no landfall we must keep the boat up very well and be very good to each other. We are fortunate we have good people on the boat."

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.