Weekly ZiNgers! Navigating Towards the Universal Truth

August 9, 2019

 

“To produce a mighty book, you must choose a mighty theme.”   

 

Danas ga smatraju jednim od najvećih američkih pisaca, no za života Herman Melville nije uživao veliku književnu slavu, a u trenutku smrti bio je gotovo zaboravljen. Piščevu kapricioznu sudbinu dijelilo je i njegovo najslavnije djelo, roman Moby Dick koji je nakon objave prošao gotovo nezamijećeno među širim čitateljstvom. Trebale su proći brojne godine i razne kulturološke promjene da bi cijela nova generacija književnih kritičara i čitatelja napokon uvidjela važnost romana koji danas zauzima centralno mjesto u panteonu klasičnih djela svjetske književnosti. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti život Hermana Melvillea i utjecaj koji je njegov slavni roman imao na američku književnost i kulturu koristeći se djelom Herman Melville: Moby-Dick / edited by Nick Selby (Selby, N. (1998.), Herman Melville: Moby-Dick / edited by Nick Selby, Cambridge: Icon Books).

 

Herman Melville (1. kolovoza 1819. - 28. rujna 1891.) bio je američki pisac, esejist i pjesnik. Za života je napisao nekoliko avanturističkih romana od kojih je prvi, Typee, postao bestseller, no njegovo najveće književno dostignuće roman je Moby Dick, koji se smatra remek-djelom svjetske književnosti.

 

Rođen je u New Yorku. I premda je potjecao iz aristokratske obitelji, financijska nesigurnost i česte selidbe obilježile su Hermanovo odrastanje. Njegov otac, Allan Melville, preminuo je dvije godine nakon što je proglasio bankrot, ostavivši svoju suprugu, Mariu Gansevoort, samu s osmero djece i u dugovima. Maria je nakon suprugove smrti obiteljskom prezimenu Melville dodala slove - e, a Hermanov stariji brat preuzeo je brigu za obiteljski posao. 

 

Piščeva edukacija bila je sporadična zbog složene obiteljske situacije, a njegova nemirna priroda i potreba da bude financijski neovisan, kao i da pomogne svojoj obitelji, dovela ga je do raznih zaposlenja. 1841. godine postao je članom posade na kitolovcu Acushnet s kojeg je pobjegao zbog loših uvjeta na brodu. Potom je mjesec dana živio među kanibalima dok se nije ukrcao na drugi brod, no završio je u zatvoru na kopnu jer se s ostalim članovima posade pobunio. 1844. godine vratio se u Boston na fregati United States, a iskustva stečena na tim putovanjima poslužila su mu kao inspiracija za prva dva djela, Typee i Omoo.

 

Iste te godine vjenčao se s Elizabeth "Lizzie" Knapp Shaw, sestrinom prijateljicom koja je potjecala iz ugledne obitelji. I premda je Melville, ponukan uspjehom prve dvije knjige, naumio zarađivati za život pisanjem, mladi se bračni par pri kupovini farme u Massachusettsu ipak morao osloniti na financijsku pomoć Elizabethine obitelji. Blizu njih je živio pisac Nathaniel Hawthorne, autor djela Grimizno pismo i dvojica su muškaraca ubrzo postali prijatelji, a upravo je Hawthorneu Herman posvetio Moby Dicka.

 

Melvilleova spisateljska karijera uvelike je bila oblikovana njegovim avanturama i iskustvima na moru, a nakon objave djela Typee njegova je književna budućnost izgledala obećavajuće. No uspjeh se pokazao kratkotrajnim jer sljedeća Melvilleova knjiga nije ispunila očekivanja publike koja je htjela avanturističke i senzacionalističke romane. Sljedeća su dva romana nakratko oživjela njegovu karijeru, no ono što je uslijedilo nakon toga zapečatilo je njegovu sudbinu kao pisca.

 

1851. godine objavljen je Moby Dick, a dualnost i kompleksnost tog romana te ozbiljne filozofske teme koje je istraživao nisu interesirale čitatelje i zbunjivale su kritičare. Melville je nastavio pisati no njegova djela nisu postizala prevelik uspjeh te je uvidio da neće uspjeti zarađivati za život pisanjem pa se preselio u New York i zaposlio. No nije u potpunosti odustao od svog književnog poziva i okrenuo se pisanju poezije. U godinama koje su uslijedile preminula su mu oba sina, a Herman Melville preminuo je 28. rujna 1891. godine. Iza sebe je ostavio nedovršeni rukopis Billy Budd Sailor koji je objavljen tek 1924. godine.

 

Djelo Nicka Selbyja Herman Melville: Moby-Dick analizira način na koji je slavni roman utjecao na američku književnost i kulturu. Također se osvrće na piščevo viđenje vlastitog romana. Ubrzo nakon objave Moby Dicka Melville je u pismu, koje je napisao svom prijatelju Hawthorneu, pokušao opisati osjećaj koji ga je obuzeo nakon okončavanja te spisateljske zadaće:

 

"I have written a wicked book, and feel spotless as the lamb. Ineffable socialites are in me... It is a strange feeling - no hopefulness in it, no despair. Content - that is it; and irresponsibility; but without licentious inclination. I speak now of my profound sense of being, not an incidental feeling."

 

Rani kritičari smatrali su da ključ razumijevanja djela leži u njegovoj podvojenosti, ali ironija je bila u tome što su oni sami bili podvojeni oko toga u koju ga kategoriju svrstati. Avanturistički roman, egzistencijalna alegorija, moralna priča ili samo dokumentiranje kitolova... Moby Dick je mogao biti sve od navedenog. Melvilleov roman smatran je ili djelom genija ili ludog čovjeka, a sam pisac bio je svjestan načina na koji su ga njegovi suvremenici gledali:

 

"My dear Hawthorne, the atmospheric skepticism steal into me now, and make me doubtful of my sanity in writing you thus. But, believe me, I am not mad, most noble Festus! But truth is ever incoherent, and when big hearts strike together, the concussion is a little stunning."

 

Istina o kojoj pisac priča doista je nekoherentna u Moby Dicku, a već na samom početku pisanja Melville je znao da će njegovo nastojanje da prikaže "truth of the thing" biti zahtjevan zadatak. U pismu prijatelju i književniku Richardu Henryju Dani Jr., za kojeg se smatra se da ga je poticao da zapiše svoja iskustva s putovanja, nalaze se prve Melvilleove reference na roman iz kojih je vidljiv njegov trud da ostane vjeran svojoj viziji.

 

"About the "whaling thing" - I am half way in the work, & am very glad that your suggestion so jumps with mine. It will be a strange sort of a book, tho', I fear; blubber is blubber you know; tho' you may get oil out of it, the poetry runs as hard as sap from a frozen maple tree; - & to cook the thing up, one must throw in a little fancy, which from the nature of the thing, must be ungainly as the gambols of the whales themselves. Yet I mean to give the truth of the thing, spite of this."

 

Jedna od ranih recenzija knjige možda ponajbolje sumira bit djela koje su mnogi okarakterizirali kao ambiguitetno tj. neodređeno. Socijalni reformator i novinar George Ripley bio je od onih koji su djelo smatrali uspješnim kao i njegova autora, no bez obzira na sve pozitivne kritike roman nije postigao komercijalni uspjeh među širim čitateljstvom.

 

"On this slight framework, the author has constructed a romance, a tragedy, and a natural history, not without numerous gratuitous suggestions on psychology, ethics an theology. Beneath the whole story, the subtle, imaginative reader may perhaps find a pregnant allegory, intended to illustrate the mystery of human life. Certain it is that the rapid, pointed hints which are often thrown out, with the keenness and velocity of a harpoon, penetrate deep into the heart of things, showing that the genius of the author for moral analysis is scarcely surpassed by his wizard power of description."

 

Tek nakon Prvog svjetskog rata svijet je bio spreman da se uhvati u koštac s "bijelim kitom". "Melville Revival" označio je promjenu u načinu na koji je književni svijet promatrao dotad zaboravljenog autora i njegov roman, koji je od tad pa nadalje dobio status klasika. Zahvaljujući raznim esejima, prikazima i studijama Melvilleova reputacija je uspostavljena, no značenje djela nastavilo je izmicati svima. Književnici E. M. Forster i D. H. Lawrence dali su svoje viđenje romana za koje su priznali da ga u potpunosti ne razumiju, ali su isto tako smatrali da i sam autor dijeli njihovo neodlučno stajalište.


"His theme is the universe or something universal, but he is not necessarily going to "say" anything about the universe; he proposes to sing, and the strangeness of song arising in the halls of fiction is bound to give us a shock."

 

Američki povjesničar Lewis Mumford usredotočio se na simbolizam u knjizi, na njenu mističnu dimenziju, ali i na njeno univerzalno značenje. Isto ono značenje tj. istinu koju su mnogi kritičari i čitatelji pokušavali otkriti samo da bi se na kraju našli u istom labirintu dvosmislenosti. Mumford je tvrdio da će svaka nova generacija pronaći vlastitu simboliku u djelu, što se pokazalo istinitim.

 

"Moby-Dick is a labyrinth, and that labyrinth is the universe."

 

"American Renaissance" 1940-ih godina označila je procvat američke književnosti, a u središtu tog književnog preporoda pronašao se Herman Melville i njegov roman Moby Dick, koji je tada viđen kao "deklaracija američke kulturalne nezavisnosti od estetskih kanona Engleske i Europe." Kritičari iz tog perioda koristili su Melvilleov roman da prikažu Ameriku kroz određenu prizmu; "kao zemlju mitskih heroja, odlučnu da pokori divljinu na svom putu do demokracije."

 

U sljedećem desetljeću kritičari su ponovno koristili Moby Dicka da prikažu i rastumače stanje u kojem se nalazilo američko društvo. 1950- e bile su godine začetka brojnih promjena a kritika Melvilleova romana pokazala je društvo podijeljeno na one koji uživaju u američkom snu i one koji su te ideale i vrijednosti smatrali lažnim. Moby Dick je tada odražavao i zrcalio strah, paranoje i bijes društva čije su iluzije bile uništene.

 

Od pedesetih do 1980-ih kritičari su se usredotočili na formu teksta i na taj način pokušali odgonetnuti njegovo značenje. Neki su zauzimali humanistički pristup romanu koji je tada postao ključno djelo u programima liberalne umjetnosti u školama i sveučilištima. Nakon osamdesetih godina roman je promatran kao produkt ideologija vremena u kojem je nastao.

 

Interpretiranje djela se nastavilo kroz godine, a za nadolazeće generacije kritičara značenje Melvilleova romana je variralo, i kao i uvijek odražavalo duh vremena u kojem su se nalazili. Moby Dick je svojim čitateljima i tumačima postao svojevrsni kompas pomoću kojeg su navigirali kroz labirint života, u vječnoj potrazi za univerzalnom istinom koja je bila i ostala neuhvatljiva. 

 

“Our souls are like those orphans whose unwedded mothers die in bearing them: the secret of our paternity lies in their grave, and we must there to learn it.”

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.