- Ana Savković
Nada Kesterčanek Vujica! U krugu bijele samoće
Updated: Feb 13, 2021
"Kad se tako zagledam duboko u oči daljine, osjećam kako u meni struji neka slatkogorka čežnja. Zaboravljam oblake, jer me zovu daljine."
Nepovoljna politička situacija 1945. godine prisilila je brojne hrvatske intelektualce na emigraciju, a Nada Kesterčanek Vujica bila je jedna od mnogih koji su napustili domovinu u potrazi za boljim životom. Nakon što je napustila Hrvatsku, Nada je nastavila graditi književnu karijeru u Americi i objavljivati poeziju, lirsku prozu i književne kritike. U njenim djelima prevladavala je liričnost pomoću koje je autorica oslikavala svoja raznolika emocionalna stanja i misaone procese, a pobliži pogled rasvjetljuje nam unutarnje mehanizme pomoću kojih se senzibilna autorica nosila sa svijetom oko sebe. U ovotjednom ćemo se ZiNgeru osvrnuti na život i stvaralaštvo ove darovite hrvatske književnice koristeći se djelom Suton na Tiberu (Kesterčanek, N. (1942.), Suton na Tiberu, Zagreb: Be-l-ka).
Nada Kesterčanek Vujica (29. ožujka 1917. – 10. lipnja 1971.) bila je hrvatska i bosanskohercegovačka pjesnikinja i pripovjedačica. Pisala je poeziju, prozu, eseje, putopise, književne kritike, osvrte i prikaze.
"Kad sam se rodila među visokim bosanskim brdima moj je prvi nesvjesni krik bio vapaj za dobrotom sunca, ljepotom juga, nemirom mora i božanskom iskrom umjetnosti."
Rođena je u Sarajevu kojeg se kasnije u svojim djelima rado prisjećala, baš kao i Zagreba i Dubrovnika u kojima je često boravila. Njen je otac bio poznati hrvatski stenograf dr. Vladimir Kesterčanek. U Sarajevu je pohađala osnovnu školu i nižu gimnaziju, a u Zagrebu je maturirala te na Filozofskom fakultetu studirala slavistiku i germanistiku. Za vrijeme studija boravila je u Poljskoj, Italiji, Austriji i Njemačkoj što je utjecalo na prozu koju je stvarala u tom vremenu.
Pisati je počela u ranoj dobi a svoje je literarne uratke objavljivala u dječjim listovima Dobra djeca i Anđeo Čuvar te kasnije u književnim časopisima Omladina, Hrvatska Revija, Hrvatska Smotra, Svijest i Spremnost. 1940. godine, u suradnji sa Stankom Gašparovićem, objavila je zbirku pjesama Zov za daljinama a dvije godine kasnije uslijedile su putopisne crtice Suton na Tiberu i dulja autobiografska pripovijest Tri generacije. 1945. godine napustila je Hrvatsku i emigrirala u Argentinu, poput brojnih hrvatskih književnika u to vrijeme (Viktor Vida, Ivo Lendić...). Od 1946. godine živjela je u SAD-u gdje je diplomirala knjižničarstvo, a njezina diplomska radnja govorila je o iseljeničkom tisku u SAD-u. Od 1952.godine pa do kraja života bila glavna knjižničarka i upraviteljica knjižnice Wilkes Collegea u Wilkes-Barre. Njen je suprug bio hrvatski filozof Stanko Vujica koji je predavao i dulje vremena bio dekan na istom fakultetu gdje je Nada radila.
Pjesme su joj bile uvrštene u razne hrvatske antologije i prevedene na engleski i talijanski jezik, a često je surađivala u hrvatskom iseljeničkom tisku, posebno u Hrvatskom glasu, Hrvatskoj reviji i u Journal of Croatian Studies. 1954, godine objavila je novele prevedene na engleski u zbirci Short Stories. Uslijedile su objave zbirke lirskih zapisa i priča Tragovi (1959) te pjesničke zbirke Koluti vremena (1969) koja je prožeta nostalgijom za domovinom. Preminula je 10.lipnja 1971. u Wilkes-Barreu u Pennsylvaniji.
Pisma iz Rima, skupljena pod zajedničkim naslovom Suton na Tiberu, nastala su u jesen 1941. godine, za vrijeme Nadinog boravka u Italiji gdje je učila talijanski jezik i književnost. U Italiji se susrela s renesansnom umjetnošću koja je u njoj izazivala osjećaje divljenje, a Michelangela je tom prilikom nazvala "prognanikom sudbine", što bi se također moglo reći za nju i mnoge druge hrvatske književnike kojima je sudbina namijenila iseljenički život. "Kakav je to divan osjeća naći u tuđini svoje tlo, kutić drage domovine, svoje zemljake i tragove svoje narodne prošlosti, taj osjećaj znade cijeniti naročito onaj, koji je često lutao svijetom daleko od svojih u tuđini."
Ove putopisne crtice pružaju nam dragocjen uvid u bogat unutarnji svijet književnice, ali nam i razotkrivaju i način na koji se ona nosila s vanjskim svijetom. Rim, taj "Vječni grad iz njenih snova" postojao je dugo vremena u autoričinoj mašti kao svojevrsno utočište i sigurno mjesto koje je često posjećivala kad joj je trebao predah od svijeta te ga je nevoljko napustila i zamijenila stvarnom verzijom. Utjehu i bijeg od realnosti tražila je u svojim maštanjima, a svjetovi koje bi tada prizivala predstavljali su joj sigurne prostore u kojima se mogla utopiti u "ljepoti i zaboravu". Nada je posjedovala eskapističku crtu koja je srodna mnogim piscima bogate mašte i tankoćutnog duha, koji kao da cijeli život tragaju za efikasnim načinima nošenja sa svijetom oko sebe.
"I kasnije, kad sam spoznala da ima tako mnogo ljudi... koji me u najvećoj nevolji ostavljaju samu sa suzama i pruženim dlanovima, tada sam se uvijek tješila svojim maštanjima o dalekom gradu ljepote i zaborava."
No ono što je uslijedilo nakon što se književnica otisnula iz svog snovitog svijeta u onaj stvarni, bilo je neminovno razočaranje jer se njena vizija i ideali nisu poklapali s realnošću. Njena nastojanja da izbalansira taj imaginarni svijet sagrađen na visokim očekivanjima i onaj vanjski koji često razara ta ista, predstavljala su vječnu bitku za književnicu.
"Često mi se to već dogodilo, da sam se gorko razočarala, kad se dugo žuđena vizija pretvorila u realnost i kad su se snovi ostvarili i u zbilju. Ono što je dugo vremena bio dio mene i mojih misli trebalo je jednim potezom premazati kistom istine, da ne ostane ni najmanjeg traga prijašnjim nježnim bojama osjećaja i tihih sanja, koje sam dane i noći tiho slagala na paletu moje mašte."
U njoj se rodio strah koji je donekle kočio od ostvarenja snova, a razočaranja koja je iskusila vukla su je natrag u njen sigurni svijet u kojem je napajala dušu kad bi je svijet iscrpio. "Ne dolazim i nikad ne ću doći u dvorac moje čežnje. Život me je naučio da ostanem daleko od ostvarenja..."
"Zatvaram se u sebe i bježim iz jave u maštanja. Kako su to čarobni i duši potrebni izleti!"
Svoju je samoću nosila poput štita kojim se branila od okrutnog svijeta koji joj je nanio bol, no svejedno je čeznula za bliskošću, za dalekom ljubavlju koja je živjela u njenim sjećanjima, ali je za nju bila itekako stvarna. Daljina koju često spominje postaje simbol unutarnjeg sukoba književnice, jer kad se napokon nađe na mjestu o kojem je sanjala, ona iznova čezne za nečim što joj je ponovno udaljeno. Na taj se način lišava života u sadašnjosti, no nostalgična prošlost ili apstraktna budućnost ionako su bili prostori u kojima se osjećala najsigurnije.
"Sama sam i čeznem za nekim ko je daleko, beskrajno daleko. Prolaznici su tihi i nepoznati i ne pitaju zašto suze u mojim očima... Možda je to sjećanje na nečiju blagu, ljudsku riječ, koju sam davno čula. Možda čovjek koji mi ju je darovao i ne misli više na nju... ali ona živi u meni, ja je čujem, ona korača uz mene..."
Za književnicu bi njena borba nekad postajala nepodnošljiva, čemu svjedoče sljedeći redci: "Guše me ta četiri zida male sobe, blijede, uske. Zamagljuju se prozori, rastužuju se vidici." No svaki izlet u stvarni svijet ubrzo bi bio popraćen neizbježnim bijegom iz istog: "U večer se rađaju u mojoj duši preludiji snova, koje ne bilježim i nikome ne pričam, snovi koji nisu postojali i nikad neće biti stvarni. Snovi moje ispaćene duše koja previše voli."
Dualnost ljudske naravi o kojoj kontemplira vidljiva je i kod same autorice koja svojim postupcima u sebi stvara nerješiv konflikt i time se stavlja u "u vječni trzaju borbe i pitanja".
"Život je tako čudnovat, često nerazumljiv. Postavlja zlo tik do dobrog, zgodno poslije bolnog, okrutno i veličanstveno u istom čovjeku. Zašto život tako ljubi borbu kontrasta?"
Suton na Tiberu nisu samo zapisi putovanja već i dnevnik unutarnje borbe književnice podvojene između dva svijeta; onog izmaštanog koji pruža sigurnost i utjehu i onog stvarnog koji ruši imaginarne zidove i suočava je s istinom od koje je bježala. A Nadi je pojam bijega itekako bio poznat, no u svojoj potrazi za sigurnim mjestom, bilo ono stvarno ili fiktivno, nikad nije zaboravila rodnu zemlju i sve voljene ljude i mjesta koja je napustila. Oni su zauvijek živjeli u njoj i mogla ih je posjetiti kad god je htjela, sve što je trebala napraviti jeste zatvoriti oči i cijeli je svijet čekao samo na nju. Samoća koju si je dodijelila bila je zatvor kojeg je samo ponekad napuštala. Ostalo je vrijeme iza nevidljivih rešetki pisala i pisala, ispunjavala bijele papire svojom "bijelom samoćom", koje bi potom slala u "daljine", poput papirnatih aviona ispunjenih snovima, nadanjima, strahovanjima, uspomenama i svjetovima koji su postajali stvarni kad bi zatvorila oči.
"I u ovoj bijeloj samoći dolaze mi često u sjećanja mnoge drage uspomene, naročito kad pregledavam albume, razglednice, knjige i brošure koje sam donijela na dnu svojeg kovčega i na dnu svojeg srca. Sve su te slike na papiru skučene, tvrde i nekako tmurne, ali moje ih sjećanje oživljava kupajući ih u sunčanom zlatu, kiteći ih zvijezdama, darivajući ih oblacima, puneći ih bojom i pokretom..."
