Weekly ZiNgers! Osjećam i stvaram, dakle jesam

September 6, 2019

 

"Uvijek su me uzdizali kao nekog kome je sreća bila osobito naklonjena; neću se žaliti i koriti svoj životni put. No cijeli moj život nije zapravo bio ništa drugo doli muka i rad, i zaista mogu reći da u svojih sedamdeset i pet godina nisam imao ni četiri tjedna istinske ugode. To je bilo vječno kotrljanje kamena koji sam uvijek iznova morao dizati... Moja stvarna sreća bilo je pjesničko promišljanje i stvaranje."

 

Poznat kao "najveći Nijemac koji se ikad rodio" i tvorac ideje i pojma “svjetske književnosti” kao kulturne vrijednosti čovječanstva, Johann Wolfgang von Goethe jedan je od najslavnijih i najpoznatijih njemačkih autora čiji je utjecaj na književnost bio svjetskih razmjera i čije je najpoznatije djelo, Patnje mladog Werthera, izazvalo pravu groznicu među čitateljima kad je objavljeno 1774. godine. Djelo je iste godine moralo ponovno u tisak, zaredale su se i imitacije a čitatelji su se, u želji da budu što više poput svog omiljenog junaka, oblačili poput njega, putovali u Weltzar da bi upoznali krajolik, a neki su si nažalost i oduzeli život što je dovelo do zabrane tiskanja romana i njegova povlačenja iz prodaje u nekim gradovima. No njegova popularnost nije opadala, a Werther je svog autora učinio najslavnijim piscem Njemačke u dobi od tek dvadeset i pet godina. No Goethe nije stao samo na tome, nastavio je stvarati i istraživati do kraja svog života, stalno šireći polje interesa, nadograđujući znanja i pritom ostvarujući kontakte s nekim od najutjecajnijih ljudi njegova vremena kod kojih je mahom izazivao divljenje i poštovanje. Johann Wolfgang von Goethe bio je znameniti njemački književnik čiji ćemo život, stvaralaštvo i dalekosežni utjecaj proučiti u ovotjednom ZiNgeru koristeći se djelom Johanna Petera Eckermanna Razgovori s Goetheom posljednjih godina njegova života (Eckermann, J. (2006.), Razgovori s Goetheom posljednjih godina njegova života, prev. D. Tkalec, Zagreb: Scarabeus-naklada).

 

Johann Wolfgang von Goethe (28. kolovoza 1749. - 22. ožujka 1832.) bio je svestrani njemački pjesnik, dramatičar, romanopisac, kritičar, mislilac, znanstvenik, državnik i kazališni redatelj. Smatra se najvećom njemačkom književnom figurom modernog doba a opus mu obuhvaća gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Imao je ključnu ulogu u pokretu "Sturm und Drang" ("Oluja i nagon"), weimarskom klasicizmu te romantizmu, a razdoblje u kojem je djelovao naziva se “Goetheovo doba” ili razdoblje predromantizma.

 

Rođen je u Frankfurtu na rijeci Majni u uglednoj i imućnoj građanskoj obitelji. Njegovo je obrazovanje počelo od rane dobi, već kao dijete učio je latinski, grčki, hebrejski, talijanski i francuski, a otac, Johann Caspar Goethe, podučavao ga je kod kuće, kao i razni tutori, te ga je osim jezika učio i jahanju, mačevanju i plesu. Johann se vjenčao s Goetheovom majkom, Katarinom Elizabeth 1748. godine, kad je ona imala sedamnaest a on trideset i osam godina. Sva djeca koju su imali preminula su ranoj dobi života, svi osim njihova sina Johanna Wolfganga. Goethe je kao dijete volio čitati o književnosti i umjetnosti, bio je oduševljen lutkarskim predstavama a osjećao je i veliku strast prema crtežima. 

 

1765. godine poslan je u Leipzig da studira pravo po uzoru na svog oca. U Leipzigu se osim studiranja, posvetio i pisanju poezije čemu je bio naklonjeniji, a nakon što se razbolio, školovanje je nastavio i završio u Strasbourgu. Tamo je nastavio i svoje književne aktivnosti te se upoznao s nekolicinom njemačkih pjesnika i kritičara koji su htjeli napraviti značajne promjene u njemačkoj književnosti. Jedan od njih bio je i njemački književnik Johann Gottfried Herder koji ga je uputio na Homerova, Shakespeareova i Ossianova djela kao i autentičnu narodnu poeziju, a Goethe je stao na čelo književnog pokreta "Mladih genija" ili "Sturm und Drang"; grupe mladih njemačkih pjesnika koji su zagovarali načelo slobode stvaralaštva, povratak izvornoj prirodi i nesputano izražavanje osjećaja i strasti te su težili društvenoj kritici i izražavali bunt protiv starih književnih konvencija i pojmova. Pokret je nagovijestio dolazak njemačkog romantizma te raskid s prosvjetiteljstvom, a Goetheove Patnje mladog Werthera i Schillerovi Razbojnici najpoznatija su djela pokreta.

 

Nakon što je diplomirao, Goethe se vratio u Frankfurt i posvetio proučavanju književnosti i filozofije. Napisao je svoju prvu dramu Götz von Berlichingen, a potom romansiranu autobiografiju Patnje mladog Werthera koja ga je učinila slavnim preko noći i za čije je stvaranje crpio iz vlastitog života. Naime, Goethe je 1772. godine obavljao pripravnički praksu u Wetzlaru na tamošnjem sudu, a svoje je osobne doživljaje za vrijeme boravka u tom gradiću, ali i nakon povratka u Frankfurt, obradio u epistolarnom romanu. U to je vrijeme također započeo rad na ranoj verziji Fausta, I. dio, njegovoj najpoznatijoj drami koja se smatra remek-djelom njemačke književnosti i na kojoj je radio do kraja života. Pisanje drugog djela drame Goethe je dovršio 1832. godine, iste je godine preminuo.

 

1775. godine pozvan je na dvor vajmarskog vojvode Karla Augusta i sljedećih je deset godina obavljao razne administrativne i državničke poslove, dobio plemstvo, postao ministar i radio kao upravitelj kazališta. I premda je bio odgovoran i savjestan službenik te je svoj posao shvaćao veoma ozbiljno a vojvoda i on su imali dobar odnos, ipak je odlučio napustiti dvor 1786. godine. Otputovao je u Italiju na dvije godine kako bi se posvetio sebi i umjetnosti.  Nakon toga uslijedile objave drama Ifigenija na Tauridi i Torquata Tassa i prvog velikog znanstvenog rada o metamorfozi biljaka.  

 

Nakon povratka u Njemačku nastanio se u Weimaru i koncentrirao na svoje studije i pisanje. Također je započeo prijateljstvo s njemačkim književnikom, povjesničarem, filozofom i dramaturgom Friedrichom Schillerom. Prijateljstvo se pokazalo neobično važnim za obojicu književnika, redovno su se dopisivali, često diskutirajući radove onog drugog u svojim pismima, ali i radove suvremenika. Zadržao je vezu s vajmarskim dvorom i vojvodom koji se pobrinuo za njegovo materijalno stanje tako što ga je nastavio plaćati zbog čega se Goethe u potpunosti mogao posvetiti svom radu. Nastavio je sa znanstvenim istraživanjima koja su uključivala razna područja kao što su botanika, geologija, optika i istraživanja anatomije. Također se nastavio zanimati za politička i društvena zbivanja. Pratio je vojvodu Karla Augusta u vojnoj kampanji protiv Francuza 1792. godine, a kasnije je napisao svoje komentare na Francusku revoluciju i Napoleonske ratove.

 

1806. godine vjenčao se s Christianom Vulpius s kojom je imao sina od 1789. godine. Nastavio je s istraživanjima i pisanjem, preveo brojna strana djela na njemački jezik, družio se nekim od najistaknutijih osoba svog vremena. Bio je veoma cijenjen među svojim suvremenicima, njegova su istraživanja imala snažan odjek u znanstvenoj zajednici, a njegovi su radovi i mišljenja ostavili dubok dojam na većinu pisaca i pjesnika s početka 19. stoljeća. Preminuo je 22. ožujka 1832. godine u Weimaru, a iza sebe je ostavio neprocjenjivu književnu ostavštinu.   

 

Razgovori s Goetheom važan su dokument za upoznavanje pisca. Eckermann u svojoj knjizi iznosi prepiske njihovih diskusija i piščeve izjave o raznim temama te čitatelju pruža jedinstven uvid u život i narav velikog njemačkog književnika. Za vrijeme njihova druženja, dvojica su se muškaraca dotakla širokog spektra područja, a u predgovoru Eckermann navodi kako smatra da "ovi razgovori ne sadrže samo poneka objašnjenja i neprocjenjivu životnu, umjetničku i znanstvenu pouku; štoviše, ove će neposredne skice iz života posebice doprinijeti upotpunjavanju slike o Goetheu, koju ljudi već nose u sebi na temelju njegovih raznovrsnih djela."

 

Na početku njihova druženja Goethe Eckermanna savjetuje o pisanju pjesama, a autor smatra da je književnikov naputak od velike dobrobiti za sve mlade pjesnike (u Njemačkoj).

 

"Čuvajte se, velikog posla. To i jest ono do čega pate naši najbolji, upravo oni koji imaju najveći talent i najiskreniju težnju. I ja sam od toga patio i znam kako mi je naškodilo... No kada u glavi nosite neko veće djelo, tada se usporedo ništa ne može razvijati, sve misli se odbijaju, i za sve to vrijeme smo izgubljeni za svaku životnu ugodu. Koliko samo napor i duhovnu snagu iziskuje da u sebi uspostavimo i zaokružimo neku veliku cjelinu! Koja li je to snaga, i kakav miran i neometan životni položaj potreban da se potom sve to na priličan način izgovori u bujici riječi... Nadalje, ako u jednom takvom opsežnom predmetu u potpunosti ne vladamo materijom, cjelina će mjestimice biti manjkava... Dakle kao što rekoh, za početak se bavite samo malim stvarima, i to uvijek bez straha bavite se onime što Vam se nudi iz dana u dan. Tada ćete, u pravilu, uvijek stvoriti nešto dobro... To međutim, moraju biti prigodne pjesme, što će reći da vam stvarnost mora dati povoda i materijala za njih. Poseban slučaj postaje općim i poetskim upravo zato što ga obrađuje pjesnik. "

 

Goethe naglašava važnost toga da pisac u osnovi treba pisati o onome što zna, što je samo njemu poznato i jedinstveno. Savjet je to vrlo sličan onome koji je i Hemingway dao jednom pustolovnom mladiću koji ga je došao posjetiti izdaleka u želji da upozna svog književnog idola. 

 

"...I tada: dokle god se pridržavamo općenitog, svatko nas može oponašati; no ono posebno nitko ne može oponašati. Zašto? Jer drugi to nisu doživjeli. Ne treba strahovati da te posebnosti neće naići na reakciju."

 

Goethe Eckermannu daje i neke vrijedne životne savjete:

 

"...uvijek se čvrsto držite sadašnjosti. Svako stanje, pa čak i svaki trenutak, od neprocjenjive je vrijednosti, budući da predstavlja cijelu jednu vječnost."

 

Goethe je bio sklon proučavanju prirode, a Eckermannu je postariji čovjek koji je bio u službi kod književnika ispričao zanimljivu anegdotu na tu temu. Jednom je prilikom književnik dogurao svoj željezni krevet do prozora, legao i promatrao nebo. Tada je pozvao tog čovjeka u sobu i upitao ga da li je što vidio na nebu, na što mu je ovaj odgovorio da nije pa ga je Goethe poslao do stražara da njega upita istu stvar. Čovjek se vratio s istim odgovorom na što mu je pisac rekao: "Čuj, ovo je značajan trenutak; u ovom trenutku ili se događa potres ili će se dogoditi." Potom mu je demonstrirao na temelju čega je donio svoj zaključak, a nakon dva tjedan čovjek je saznao da je te iste noći u potresu uništen jedan dio Messine.

 

Schiller je bio Goetheov bliski prijatelj i dvojica su muškaraca osjećala iznimno poštovanje i divljenje jedan prema drugom, no bez obzira na to ili možda baš upravo zbog toga, Goethe se nije libio izreći konstruktivne kritike na račun svog prijatelja. Iz njegovih je komentara također vidljivo koliko je uzdizao prirodu i smatrao da bi je se u književnim djelima trebalo prikazivati respektabilno tj. realno.

 

"Schiller je po meni poseban slučaj. Neke scene iz njegovih velikih kazališnih djela čitam s istinskom ljubavlju i divljenjem, no tada nailazim na mjesta koja se ogrješuju o istinitost prirode i ne mogu dalje... Ne mogu se oteti dojmu da je Schillerov filozofski pravac naškodio njegovoj poeziji; taj ga je put naveo na to da ideju smatra uzvišenijom od prirode; štoviše time potpuno uništava prirodu. Ono što je mogao misliti moralo se dogoditi, bilo to u skladu s prirodom ili ne."

 

Dotaknuo se i svog životopisa Pjesništvo i zbilja u kojem opisuje svoj život od djetinjstva sve do 1775. godine, kad se spremao poći u Weimar, pritom komentirajući važnost procesa pjesničkog razvoja, točnije važnost tog prvog stadija.

 

"Najznačajnija epoha pojedinca kao takvog jest epoha razvitka, koja u mojem slučaju završava opširnim svescima "Pjesništva i zbilje". Kasnije započinje sukob sa svijetom, a on je samo utoliko zanimljiv ukoliko daje rezultate."

 

Goethe je bio svjestan stalnih društvenih i političkih mijenja zbog kojih su stvari koje su trenutno bile ili jesu aktualne, već u sljedećem desetljeću mogle biti neprimjenjive, politički nekorektne ili jednostavno odbačene i zaboravljene. Eckermann navodi kako mu je Goethe pokazao dvije pjesme koje nije objavio upravo zbog tih razloga te ih je čuvao u tajnosti.

 

"Ta i samo je vrijeme čudna stvar. Ono je tiranin koje ima svoje hirove i koji se prema onome što netko kaže u svakom stoljeću odnosi drukčije. Što je starim Grcima bilo dopušteno govoriti, nama više ne dolikuje, a ono što je očaravalo Shakespeareove suvremenike, to Englez iz 1820. više ne može podnijeti..."

 

Goethe je Eckermannu rekao "kako je pravom pjesniku poznavanje svijeta urođeno te da mu za njegovo prikazivanje nipošto nisu potrebni veliko iskustvo i empirija" pritom navodeći sebe i svoje djelo Götz von Berlichingen kao primjer. 

 

"Svoga sam "Götza od Berlichingena" napisao kao mlad čovjek od dvadeset i dvije godine, i deset sam se godina kasnije čudio istinitosti svoga prikaza. Kao što ej poznato, ništa slično nisam ni doživio ni vidio, tako da sam znanje o raznim ljudskim stanjima stjecao anticipacijom. Prije nego što sam upoznao vanjski svijet, radost sam nalazio zapravo jedino u prikazivanju svog unutarnjeg svijeta."

 

Razgovor je došao i do stila raznih pisaca, tema na koju je Goethe imao mnogo toga zanimljivog za reći.

 

"Nijemcima, uglavnom prepreku predstavlja filozofsko spekuliranje koje im u stil često unosi bešćutan, neshvatljiv, razvučen i zamršen karakter... Tako je i Schillerov stil najraskošniji i najdjelotvorniji čim ne filozofira... Jednako tako i među njemačkim damama postoje genijalna bića koja pišu izvrsnim stilom, i time čak nadmašuju poneke od naših proslavljenih pisaca. Englezu u pravilu svi dobro pišu kao rođeni govornici i praktični ljudi koji teže stvarnosti. Francuzi niti u svome stilu ne poriču svoj sveopći karakter; oni su druželjubive naravi i kao takvi nikada ne zanemaruju publiku kojoj govore... Sve u svemu, piščev je stil vjeran odraz njegova unutarnjeg života."

 

Kroz svoj je dugi život bio u dodiru s raznim ljudima a njegove društvene vještine, koje je razvio upravo u stalnom kontaktu s okolinom, pomogle su mu i u njegovom duhovnom razvoju.

 

"Time sam, eto, stigao dotle da mogu općiti sa svakim čovjekom, i jedino iz toga proizlazi poznavanje raznolikih karaktera kao i potrebna vještina u životu. Jer upravo u dodiru s naravima koje su nam oprečne valja nam se pribrati kako bismo s njima izašli na kraj. Na taj se način u nama potiču razne strane našeg bića koje dovode do razvitka i izgradnje, tako da smo uskoro svakome nasuprot nama dorasli... Tu nema pomoći, morate u veliki svijet, neovisno kakav stav zauzeli prema tome."

 

Osvrnuo se i na Byrona kojeg je iznimno cijenio, ali ga je isto tako u bilo kojem trenutku mogao sagledati trezvenim očima. 

 

"No, lord Byron velik je samo onda kad stvara; čim počne razmišljati, postaje dijete... Njegovoj prirodi, koja je uvijek težila onom neograničenom, izvrsno pristaje ograničavanje koje je sebi nametnuo... Da se barem i u moralnom pogledu znao tako ograničiti. Činjenica što to nije mogao, bila je pogibeljna, pa bi se svakako moglo reći da ga je upropastila njegova razuzdanost. Bio je sam sebi previše nejasan. Uvijek je živio strasno i nije znao niti razmišljao o tome što čini. Budući da je sebi sve dopuštao, ne odobravajući ništa drugima, i morao je nastradati i svijet okrenuti protiv sebe... Iskazivao je sve što ej osjećao, što ga je i dovelo u nerješiv sukob sa svijetom."

 

Molière je još jedan od književnika čije je stvaralaštvo Goethe respektirao i komentirao. Njegova su djela u Goethea izazivala strahopoštovanje i divljenje a njemu i svim svojim prethodnicima odao je veliku počast i dužno priznanje.

 

"Molière je čovjek toliko velik da se uvijek iznova čudimo kada ga čitamo. On je čovjek za sebe, njegova djela graniče s tragičnim i uvijek izazivaju strahopoštovanje, tako da nitko nema hrabrosti oponašati ga... Svake godine čitam po nekoliko Molièreovih komada, kao što i s vremenom na vrijeme promatram bakroreze velikih talijanskih majstora. Jer mi mali ljudi nismo sposobni u sebi zadržati veličinu takvih stvari, pa im se povremeno moramo vraćati ne bismo li osvježili takve dojmove. Uvijek se govori o originalnosti, ali što se time hoće reći! Čim se rodimo, svijet počinje djelovati na nas i tako to traje cijeli život... Kad bih mogao reći koliko su me zadužili veliki prethodnici i suvremenici, ne bih mnogo toga preostalo."
 
Ne izostavlja ni velikana svjetske književnosti, Shakespearea, čiji je utjecaj bio vidljiv i u njegovim djelima.

 

"U "Macbethu" me se dojmio duh čiji su veličina, snaga i uzvišenost mogli proizaći jedino od Shakespearea. To je bila urođena sposobnost više i nadarenije naravi, koja je svoga vlasnika uzvisivala iznad svih ostalih, učinivši ga tako velikim pjesnikom. Sve ono što su tome djelu pridonijeli svijet i iskustvo, bilo je podređeno pjesničkom duhu i njemu služilo kod govora i vladanja. Veliki pjesnik imao je tu moć da nas uzdigne k sebi, na visinu njegove spoznaje."

 

Za francuskog književnika Victora Huga je izjavio da je "nesumnjiv talent na kojeg je njemačka književnost imala utjecaj" a na pitanje kojeg od novijih filozofa smatra najboljim odgovorio je: "Kant je najbolji, bez ikakve sumnje. On je taj čije su se doktrine pokazale trajnim i tko je najdublje prodro u našu njemačku kulturu. On je utjecao i na nas..."

 

Eckermann je zapisao razne mudrosti koje mu je Goethe nesebično prenio, a koje su svakako vrijedne spomena:

 

"Mladenačke pogreške ne valja prenositi na starost, jer starost sa sobom nosi vlastite mane... Čovjek i uza sve svoje gluposti i zablude vođen višom rukom stiže do sretnog cilja... I uopće, učimo samo od onoga koga volimo."


Goethe je doista bio rođen pod sretnom zvijezdom, ali ne onom koja mu je omogućavala da ubire plodove bez pretjeranog truda, već onom koja ga je tjerala da se cijeli život trudi jače i više, da gura svoj kamen do vrha i dalje i da stalno radi na ostvarenju svojih zamisli i daljnjem obogaćivanju svojih znanja, ne izostavljajući pritom ključan aspekt pojedinčeva života; duhovni razvoj. Sve lovorike koje je pobrao bile su i više nego zaslužene, a kad čitamo njegove riječi vidimo mudrosti čovjeka koji je cijeli život posvetio uzvišenoj umjetnosti u želji da ostavi nešto značajno i korisno generacijama koje dolaze, u čemu je na kraju i uspio. Svojim je riječima obogatio svjetsku književnost i dotaknuo umove i srca mnogih jer samo "veliki pjesnik ima tu moć da nas uzdigne k sebi, na visinu njegove spoznaje."


"Kada je nekome sedamdeset i pet godina, ne može mu se dogoditi da ponekad ne pomisli i na smrt. Ta me pomisao čini savršeno spokojnim, jer čvrstog sam uvjerenja da je naš duh biće neuništive prirode; nešto što djeluje za vijeke vjekova. Nalik je suncu čiji se zalazak samo pričinja našim zemaljskim očima, dok ono zapravo nikada ne zalazi, već i dalje neprekidno svijetli."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.